Jedna od najizazovnijih tvrdnji onoga što se može zvati „ekonomskom naukom u širem smislu“ je da uspjeh ekonomskih institucija zavisi, u najvećoj mjeri, od prirode cjelokupne kulture u koju su one ugrađene, a ne od prirode samih institucija. Ova tvrdnja je od posebnog značaja u dva polja ekonomskog istraživanja: (a) izučavanja složenih sila koje leže u osnovi privrednog razvoja i (b) izučavanja stabilnosti i sposobnosti za preživljavanje osobitih institucija kapitalizma.
Zaista, teško da se može pretjerati kada se kaže da je bogatstvo naroda samo nusproizvod određenih elemenata u njegovoj kulturi, koji su tokom godina kumulirani. Gledajući širok raspon ljudskih društava na čijim su krajevima Eskimi i pustinjski nomadi, ukoliko je jedna oblast bogata, a druga siromašna, to nije zbog nečega inherentnog u prirodnim resursima ili genetskom kodu ljudi, već zbog kumulativnog učinka određenih porodičnih, obrazovnih i vjerskih praksi. Stoga, negostoljubivo tlo i klima Nove Engleske pružili su udobnu – čak i izobilnu – domovinu Puritancima, dok su pod Turčinom, u njegovo odvratno vrijeme, čak i antičke kolijevke civilizacije postale jalove i gladne pustare.
Od svih činilaca kulture koji oblikuju ekonomske institucije, religijske prakse igraju naročito bitnu ulogu – dvostruko važnu jer su mnogi drugi činioci životnog obrasca, kao što su seks, odgoj djece, radne navike, poljoprivredne i industrijske prakse, duboko uplivisani preovlađujućim religijskim vjerovanjima. Da religija igra tako važnu ulogu nije, međutim, priznato od mnogih ljudi u dovoljnoj mjeri i moj je zadatak da bacim dodatno svjetlo na to. Konkretno, pokušaću da dam pregled određenih aspekata našeg društva u svjetlu doprinosa religijskih ideja, praksi i institucija na privredni razvoj i njegovu održivost.
Proces privrednog razvoja
Da bi se procijenila uloga religije u privrednom razvoju, moramo razumjeti proces događanja same privredne promjene. Ne moraju sve promjene voditi boljitku, ali je izvjesno da ne može biti boljitka bez neke promjene.
Suštinske osobine napretka. Postoje tri suštinske osobine svakog procesa privrednog razvoja u društvu – inovacija, oponašanje i uklanjanje; i dvije dodatne osobine, koje će, iako vjerovatno nisu neophodne, gotovo sigurno biti prisutne u bilo kojoj vrsti procesa ekonomskog napretka nama poznatoj – akumulacija kapitala i ograničenje broja stanovnika. Pogledajmo bliže ovih pet osobina:
(1) Mora postojati inovator, onaj koji prvi čini promjenu. Njegova se uloga može podijeliti, onako kako je to učinio Šumpeter, na ulogu izumitelja i ulogu preduzetnika. Ali poenta ovdje je da bez obzira da li je funkcija specijalizovana ili ne i bez obzira da li je obavlja pojedinac ili više njih, sama funkcija je neophodna. Ako želimo da imamo napredak, neko, negdje, mora da uradi nešto na način na koji ranije nije rađeno.
(2) Ako, međutim, ne postoji sloboda da se promjena oponaša – posebno, ukoliko je sam inovator potisnut od strane konzervativnih institucija njegovog društva – ne može biti ni provjere inovacije da se vidi da li ona zaista tvori „poboljšanje“ ili ne. Bilo bi ishitreno reći da su sve inovacije koje su naširoko oponašane u stvari „poboljšanja“, jer mnogo njih može biti pogrešno. Ali možemo reći da ukoliko ne postoji prilika za oponašanje, inovacija ne može biti provjerena, i niko ne može saznati da li je to „dobra“ inovacija, to jest „bolji“ način da se radi.
(3) Oponašanje se, zauzvrat, ne može desiti ukoliko se ne dogodi uklanjanje starih metoda. Otpor uklanjanju (to jest „konkurenciji“) od strane onih čiji su interesi povezani sa starim načinima, i koji nisu dovoljno fleksibilni u svojim navikama ili prilikama za promjenu, najizglednije će biti jedna od glavnih prepreka promjeni.
(4) Sljedeće, gotovo sve ekonomske inovacije za koje znamo uključuju akumulaciju kapitala, u širokom smislu povećanja „vrijednih objekata“. Ovi akumulirani objekti nisu samo materijalni: sticanje vještina, osobina i sposobnosti jeste akumulacija kapitala u istoj mjeri u kojoj je to i gomilanje materijala i materijalne opreme.
Da bi se kapital akumulirao, proizvodnja mora da nadvisi potrošnju – gdje je proizvodnja bruto dodatak ukupnom fondu kapitala, a potrošnja umanjenje od toga. Takva akumulacija je daleko od automatske. U siromašnim društvima ona je teška jer minimalne potrebe za potrošnjom svakodnevno pritiskaju oskudni i teško stečeni proizvod; većina aktivnosti u društvu je okrenuta ka samom održanju, i malo preostaje za akumulaciju. U bogatim društvima prijetnja može doći od mnogo suptilnijih izvora – od nespremnosti da se akumulira (tj. da se ulaže) koja vodi ka nezaposlenosti i od nivoa proizvodnje ispod kapaciteta datog društva.
(5) Čak i kada postoji uvećanje ukupnog kapitala ili dohotka društva, ekonomski napredak neće nužno biti ishod. Ekonomsko blagostanje mora rasti na per capita osnovi. Stoga, akumulacija kapitala neće tvoriti „poboljšanje“ osim ako se kapital ne uvećava, na neki način, brže od stanovništva. Otuda i privreda koja je stalno na visokom nivou nije moguća ukoliko ne postoji ograničenje broju stanovnika – to jest, ukoliko se broj stanovnika ne zauzdava mjerama koje ne uključuju izgladnjivanje i siromaštvo (prema poznatoj „sumornoj teoremi“ Maltusa koja kaže da ako ništa ne zauzdava rast stanovništva osim bijede i gladi, onda će stanovništvo narasti do mjere gdje će postati bijedno i gladno).
Čak i onda kada društvo krene putem ekonomskog napretka, postoje mnogi činioci u njegovoj kulturi koji mogu spriječiti da poboljšanje tehnika postane i stvarno poboljšanje blagostanja. Novoosvojene moći mogu se koristiti samo za podršku većem stanovništvu na istom, starom stupnju siromaštva, ili mogu biti proćerdane za luksuz glupave vladajuće klase ili u nesreći totalnog rata. Egipatske piramide i beskrajni rimski ratovi su dobri primjeri traćenja resursa oslobođenih tehničkim napretkom.
Uticaj protestantske etike
U protekla tri vijeka svjedočili smo stopi privrednog razvoja u „zapadnom svijetu“ koja, mjerena po bilo kom standardu koji izaberemo, gotovo sigurno prevazilazi dostignuća bilo kog perioda jednake dužine u ljudskoj istoriji. Toliko smo se navikli na ovaj brzi napredak, bilo u tehnici, bilo u opštem nivou dohotka, da ga uzimamo zdravo za gotovo. Međutim, posmatrajući puni raspon ljudske istorije i praistorije, možemo jasno vidjeti da ovih posljednjih trista godina predstavljaju epizodu u ljudskoj istoriji koja nema pandana, osim možda u onom maglovitom periodu kada je izmišljena poljoprivreda i kada su se razvile prve civilizacije.
Unikatna priroda ovog dostignuća čini još važnijim nego ranije to da ga ne možemo uzeti kao nešto dato, već da bi veoma pažljivo trebalo tražiti njegove izvore u kulturi zapadnog svijeta. Istorija civilizacija otkriva nam da je savršeno moguće, štaviše lako, isušiti izvore napretka u društvu i da su praktično sve ugašene civilizacije konačno to i učinile. Stoga, ukoliko nismo svjesni prirode onih činilaca u našem ukupnom životnom obrascu koji su odgovorni za brzu stopu razvoja, možemo upasti u smrtnu opasnost mijenjajući taj obrazac, ne znajući da uništavamo one naročite činioce u kulturi iz kojih razvoj izvire.
Važno mjesto u činiocima naše složene kulture koji imaju povoljan uticaj na stopu privrednog razvoja su određene religijske ideje i prakse koje sačinjavaju takozvanu „Protestantsku etiku“.
Teza Maksa Vebera i njegove škole da je protestantska etika imala uticaj na razvoj kapitalizma je danas opšte prihvaćena. Iako će nečije procjene oko kvantitativnog značaja ovog uticaja u mnogome zavisiti od istorijskog tumačenja koje neko favorizuje, u smjer ovog uticaja teško da se može sumnjati.
Ono na šta, po mom sudu, nije sa dovoljno snage ukazivano je da je protestantska etika doprinjela uspjehu kapitalističkih institucija, naročito u vezi njihovog podsticanja visoke stope privrednog napretka. Ekonomski sociolozi poput Vebera, Zombarta i Tounija, koji su naglašavali blisku vezu između religijskih i ekonomskih ideja, su u cjelosti bili neprijateljski raspoloženi prema kapitalističkim institucijama i sljedstveno su težili da naglase njihove podbačaje više nego njihove uspjehe. Ovo je možda zbog toga što su etički sistemi ovih pisaca bili osmišljeni u prilično statičkim uslovima – u uslovima, recimo, problema pravde u raspodjeli datog ukupnog dohotka, više nego u uslovima podsticanja rasta ukupnog dohotka.
Sad je postalo jasno, međutim, da je posljedica čak i male stope privrednog napretka, koja uporno podiže prosječne dohotke, čak i u okviru nekoliko decenija tako ogromna da sa tačke gledišta dugoročnog ljudskog blagostanja sposobnost sistema da stvara privredni razvoj zasjenila sve druge kriterijume u ocjenjivanju toga da li je „dobar“ ili „loš“. (Čudnovato, ali ovo je takođe postalo istina i za komunizam; kako bi se potakla rapidna stopa privrednog razvoja ruski su vlastodršci odbacili praktično svaki drugi ideal njihovog etičkog sistema, i napravili su tolike nejednakosti sa kojima se čak i nejnekontrolisaniji period kapitalističkog razvoja ne može ravnjati).
Drugim riječima, vidimo kako u praksi ukidanje siromaštva može doći jedino kroz razvoj – ne od preraspodjele, ne od uzimanja bogatima kako bi se dalo siromašnima, već pravljenjem svakoga bogatim. I zbog ovog je uspjeha protestantska etika, rođena sa Reformacijom, bila toliko uticajna.
Inovacija u religiji. Inovacija, oponašanje i uklanjanje u privrednom životu imaju svoje parnjake u religijskom životu. Stoga je Reformacija obilježila početak niza inovacija u religijskom životu. Ljudi poput Lutera, Kalvina, Menoa Simonsa, Džordža Foksa, Džona Veslija, generala Buta, pa i čak u našim danima Frenka Buhmana, predstavljaju poremećaj u prethodno uspostavljenoj ravnoteži, sa novim oblikom religijskog djelanja i novim dogovorom o ljudskom vijeku i duhovnoj energiji. Oni su naširoko oponašani, i širenje novih tehnika prisiljava duboka prilagođavanja čak i u onim starim institucijama koje ne prilaze novim idejama u potpunosti.
Uopšte, čini se istinitim da su ove inovacije u religiji prethodile i na neki način utabale put za inovacije u privrednom životu. Zaista, najvažnija inovacija u bilo kom društvu je ideja same inovacije, jer ona predstavlja Rubikon između tradicionalnog stacionarnog tipa društva, u kome svaka generacija ponavlja obrasce svojih predaka, i „ekonomskog“ dinamičkog društva, u kome inovacija postaje prihvaćen i profitabilan čin. Može se napraviti jak slučaj za tvrdnju da je glavno istorijsko oruđe koje sprovodi ovu promjenu reformacija (ili revolucija) u religiji, ona koja društvo oslobađa od prethodne ravnoteže i izlaže ga užasima i užicima dinamike. Onda kada je ikonoklastija uspjela u najtradicionalnijoj i „svetoj“ oblasti života, onda kada je „slobodno preduzetništvo“ uspjelo u religiji, duh inovacije preuzeo je i druge oblasti života.
Ono što mi u našem zapadnom društvu nazivamo Reformacijom je naravno samo jedna od mnogih. Period brze inovacije koji je pratio uspon muhamedanstva je drugi spektakularan primjer. Unutar samoga hrišćanstva su monastičke reformacije – posebno one Benediktanaca i Cistercita – utabale put za privredni razvoj srednjovijekovne Evrope. Ponovo – samo da nas podsjeti kako protestantizam nije cijela priča – kontrareformacija unutar Rimokatoličke crkve takođe predstavlja period „inovacije“, istina manje dramatične i manje ikonoklastičke prirode.
Individualna odgovornost i perfekcionizam. Ostaje činjenica da je protestantska Reformacija sama po sebi imala određene posebne osobine koje su uvećale njen značaj za privredni razvoj. Ovdje se ne pozivam na posvećivanje privredne aktivnosti kroz proširenje koncepta „poziva“ što su naglašavali raniji pisci. Koncept poziva niti je posebnost protestantizma, niti je toliko važan kao ono što ja imam na umu.
Prije svega, postoji „neposredni“ karakter protestantske religije, to jest, naglašavanje lične odgovornosti pojedinca za njegov religijski život i spasenje bez posrednika u vidu sveštenika ili propisanih ritualnih „radova“. Upravo ovaj neposredni kvalitet protestantske religije leži u osnovi sociološkog značaja doktrine opravdanja vjerom. Protestantizam, drugim riječima, predstavlja privatni poduhvat u religiji, za razliku od velikog organizovanog kolektivizma Rimokatoličke crkve.
Nije iznenađujuće da se privatni poduhvat u religiji prenio i u privredno polje. Puni efekat ovoga viđen je u 18. vijeku, gdje su ogromne ekonomske inovacije koje su činile začetak tehnološke revolucije u bankarstvu, trgovini, i industriji, bile u zapanjujućoj razmjeri djelo britanskih nekonformista, a posebno Kvakera, koji su razvili najmanje posredničku od svih varijanti protestantske religije.
Drugi aspekt protestantizma koji se usko odnosi na privredni razvoj je njegov perfekcionizam. Kao i ranije monaške transformacije, protestantizam odslikava nezadovoljstvo sa kompromisima „svijeta“ i ozbiljan pokušaj povratka na iskonsko otkrovenje savršenstva podrazumijevanog u hrišćanskoj viziji savršene ljubavi. Za razliku od monaških reformacija, protestantska reformacija je – zato što je upravo jedna od stvari protiv kojih su protestovali bila i iskvarenje monaštva koje je preovlađivalo u doba Lutera – odbacila monaško riješenje i postalo pokušaj da se vodi život hrišćanskog savršenstva u svakodnevici, a ne u usamljenosti i izdvojenosti.
Takav pokušaj je, međutim, gotovo osuđen na propast, i teškoća praktikovanja glavne vrline milosrđa će voditi ka neosjetnoj zamjeni sa „manjim vrlinama“ kao dostižnom cilju religijske grupe. Tako se perfekcionista svede na puritanca, a pojavljuju se grupe ljudi koje praktikuju, sa nekim uspjehom, manje vrline kao što su štedljivost, težak rad, trezvenost, tačnost, poštenje, ispunjenje obećanja, posvećenost porodici i slično. Manje vrline, međutim, vode gotovo neminovno do akumulacije i uvećanja produktivnosti, što u krajnjem slučaju vodi bijegu iz siromaštva.
* Nastavak teksta biće objavljen 15. juna.
Izvor: Kenneth E. Boulding, „Religious foundations of economic progress”, Harvard Business Review 30 (3), 1952, 33–40.
Prevod: Dejan Dragutinović
