Jakob Taubes
Evanđelje kao objava rata Rimu (čitanje Rim 1, 1–7)
Čitanje Poslanice Rimljanima započet ću danas od njezina početka i od njezina kraja. Mislim da nam taj okvir već daje važan putokaz u pitanju o čemu govori ta Pavlova poslanica. Koliko god predgovor imao uobičajeni oblik, Pavle ga ispunja sasvim posebnim sadržajem. Njegovi su predgovori strašno precizni. U načelu, kada shvatimo poslanicu, shvatimo i da sve već piše u predgovoru. (Tako ćete razumjeti i sve što kaže Fenomenologija duha ako shvatite naslov. Ostalo možete zamisliti i sami. Isto vrijedi i za Bitak i vrijeme, gdje je poanta u naslovu knjige.) Ali zato treba znati što pismo kaže. To je hermeneutički krug.
Pokušat ću vam sad rasvijetliti sadržaj predgovora s pomoću usporednog čitanja. Dakle:
Pavle, sluga Krista Isusa, pozvan (= izabran!) za apostola…
Ovdje, dakle, nije riječ o obraćenju, nego o pozvanju. Ako se prisjetite što Gal 1,15 kaže o onome što obično nazivamo obraćenjem, doživljajem na putu za Damask, složit ćete se da tu nije riječ o obraćenju, već o pozvanju, i to jezikom i stilom Jeremije [1,5: Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te izabrah; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te]. Beterem ecoreha: prije tvog rođenja izabrah te da budeš navi lagojim, prorok narodima. Pavle tako sebe vidi pozvanim za apostola (to uvijek treba napomenuti, jer će nam inače promaknuti ono bitno): od Židova k poganima.
…odlučen za evanđelje Božje – koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu.
Zašto to ovdje tako naglašava?
Nigdje drugdje to tako ne naglašava. Ni u uvodu u Poslanicu Korinćanima, u kojoj se pak postavlja drugi problem, naime, mudrost krsta, ni u drugim poslanicama. Ovdje naglašava nešto sasvim specifično, naime, podrijetlo Isusa Hrista iz zemaljskog gledišta.
Postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih.
Postavljenu – to znači: kao sin Davidov, Isus je određen za kraljevstvo; to je prirodno svojstvo. Međutim, ‘Sin Božji’ nije prirodno, nego dodijeljeno svojstvo, kako se i kaže u 2. psalmu, psalmu o kralju: ‘Ti si sin moj, danas te rodih.’ To je čin ustoličenja. Dakle, radi se o svjesnom naglašavanju onih atributa koji su imperatorski, kraljevski, carski. Naglašava ih pred Crkvom u Rimu, gdje je nazočan sâm imperator i gdje se nalazi središte carskog kulta, carske religije.
Po komu primismo milost i apostolstvo (dakle po njemu!)
Međutim, Pavle ima problem. On uopće nije apostol. Ne pripada krugu dvanaestorice apostola koji su slijedili Isusa. Nije ga uopće upoznao, sâm to kaže. To je valjda neka nova vrsta apostola. Dodajmo k tomu i da je progonio Crkvu. Dakle, on uopće nema nikakve legitimacije. Unatoč tomu, kaže:
Po komu primismo milost i apostolstvo da na slavu Imena njegova k poslušnosti vjere privodimo sve pogane.
U teologiji se puno raspravljalo o izrazu ‘poslušnost vjere’; mislim da je to polemička varijanta izraza ‘poslušnost zakonima’. Čovjek je inače poslušan zakonima, a Pavle kaže: ne, nego je poslušan vjeri. Da bismo objasnili što to znači, bit će nam potrebna podulja egzegeza.
Među kojima ste i vi pozvanici Isusa Hrista: svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospoda Isusa Hrista.
Vjerojatno ne vidite u tome ništa čudno, budući da taj tekst čitate već tisuću devetsto godina. Ali pogledajte, usporedbe radi, drugu poslanicu koja govori o Zakonu – Poslanicu Galaćanima. Vidjet ćete da je moguće napisati i sasvim drukčiji uvod, staviti sasvim drukčije naglaske:
Pavle, apostol – ne od ljudi ni po kojem čovjeku (dakle, brani svoje apostolstvo puno emfatičnije, polemički, ratoborno) nego po Isusu Hristu i Bogu Ocu koji ga vaskrse iz mrtvih – i sva braća koja su sa mnom: Crkvama u Galaciji.
Tu uopće ne spominje legitimiranje putem Svetog Pisma, putem proroka. Ni riječi o tome. Nego:
Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospoda Isusa Hrista, koji sam sebe dade za grijehe naše (to uopće ne spominje u predgovoru Poslanici Rimljanima) da nas istrgne iz sadašnjega svijeta opakoga (u Poslanici Rimljanima nema ni riječi o opakom svijetu!) kao što je volja Boga i Oca našega, komu slava u vijeke vjekova! Amen.
To spominjem samo zato da vidite kako dvije poslanice, koje se – kako se to učeno kaže – kreću u istom tematskom krugu, mogu imati sasvim različit uvod. Ne bi se ni reklo da pripadaju istom tematskom krugu. U Poslanici Galaćanima izostavljene su najvažnije točke: obećan po prorocima, zasvjedočen u Svetom Pismu, Sin Davidov po tijelu, postavljen Sinom Božjim u snazi – o svemu tome ni jedne jedine riječi, nego navodi da je Isus sam sebe dao za naše grijehe da nas istrgne iz sadašnjeg opakog svijeta. To je posve drukčiji ton. Mogu vam to pokazati i na primjeru drugih poslanica. Kada se u ovaj predgovor talmudski zadubimo, kako se to obično kaže, sve je tu. Treba to samo izvući.
To je jedina poslanica koju je Pavle uputio Crkvi koju nije sam osnovao. Štaviše: on ne bi tolerirao da se drugi apostoli petljaju u njegove Crkve s nekakvim pismima. To treba imati na umu. Zato im dolazi s klobukom i leptir-mašnom kao gizdelin i piše strašno diplomatski. Jer hoda po tankom ledu. Kao prvo, ne poznaje tu Crkvu, zna samo da je sukob među poganskim hrišćanima i judeohrišćanima tamo doveden do usijanja, i naravno, u činjenici da ne piše bilo kojoj Crkvi, nego baš Crkvi u Rimu, sjedištu svjetskog carstva, vidimo Pavlov politički genij. Imao je njuh za to, znao je gdje se nalazi moć i gdje treba uspostaviti protumoć. A to da je on na proputovanju, to je fikcija, ili, ako baš hoćete, nada. Naime, on želi misionariti do kraja svijeta – to znači: do Španjolske. Želi doprijeti do kraja svijeta kako bi tamo ‘ubrao plod’. Možemo se složiti ili ne s tezom Johanesa Munka, po kojoj to ‘ubiranje’ znači stvarno ubiranje svih naroda, nakon čega uistinu nastupa paruzija.[1] Ne moramo to tako doslovno shvatiti kao on, ali bio je na pravom tragu.
Zato je čitava poslanica, takoreći, u znaku te fikcije proputovanja. Znamo iz crkvene povijesti da se to nije dogodilo, da je izgubio život u Rimu pod Neronom, za vrijeme jednog progona.
Datum poslanice, dakle 57–58. godina (za to nisam kompetentan), govori nam da je poslanica pisana nakon Klaudijeve smrti, dakle, na početku Neronova doba. Znamo: Klaudije je ubijen (odnosno, ne znamo, učili smo na času povijesti; nisam bio tamo kad se to dogodilo), i Senat je proveo consecratio. To znači: njegova smrt protumačena je kao putovanje na nebo, Seneka je o tome napisao satiru. To što mladi Neron, pak, preuzima vlast uz punu liturgiju, kako se to naziva, dakle, u svoj raskoši i legitimaciji moći koja carskom kultu stoji na raspolaganju, to je djelomice i zbog njegova glumačkog dara. (Vidimo i danas kako vladaju glumci: njemački primjer završio je katastrofalno, a ni američki nije puno bolji.)
Želim istaknuti da je to politička objava rata: Crkvi u Rimu šaljete poslanicu s baš takvim uvodom, poslanicu koja se čita naglas, a ne znate komu sve može dospjeti u ruke. A cenzori nisu glupi. Uvod se može napisati i pijetistički, kvijetistički, neutralno i na sto drugih načina. Ali ne. Moja teza stoga glasi: Poslanica Rimljanima u tom je smislu politička teologija, politička objava rata carevima. Dopustite mi da ovdje spomenem Brunu Bauera, izopćenika novozavjetne znanosti (Overbek i Albert Švajcer jedini su shvatili da je Bruno Bauer genijalan u svojim pogrešnim zaključcima). Unatoč tomu što su, u knjizi Hrist i carevi, pojedine teze pomalo pretjerane, ona je ipak pogodila pravu žicu.[2] Bio je na pravom tragu, naime, uvidio je da je kršćanska književnost u stvari književnost protesta protiv cvatućeg carskog kulta.
Jeruzalem i legitimitet svjetske misije (čitanje Rim 15, 30–33)
A sad kraj. Želim ovu poslanicu, takoreći, uhvatiti u kadar. Kraj je doista iznenađujući. Čitam kraj 15. glave, od 30 do 33:
Ali zaklinjem vas, braćo, Gospodom Isusom Hristom i ljubavlju duha: suborci mi budite u molitvama Bogu upravljenima za me, da umaknem onim nevjernima u Judeji i da moja pomoć Jeruzalemu bude po volji svetima te s Božjom voljom radosno dođem k vama i s vama zajedno odahnem. Bog mira sa svima vama! Amen.
To na prvi pogled izgleda nevino, ali to nije nevin tekst. Riječ je o prilogu koji je Pavle sakupio u Makedoniji, koji – u pratnji suboraca – osobno želi odnijeti u Jeruzalem. No očito je da je strašno nesiguran oko toga hoće li prilog biti prihvaćen. Diter Georgi, Bronkamov učenik, u jednom radu o Pavlovim protivnicima iz Druge poslanice Korinćanima već je ponešto rekao o problemu priloga. U međuvremenu je izašlo prošireno englesko izdanje te knjige (pokazujem vam je, kako biste vidjeli da i ja plaćam danak znanosti). To je izvanredna knjiga, ali u njoj nisam našao odgovor na svoje pitanje.[3] Moje pitanje glasi: Ako netko Crkvi u Jeruzalemu, koja ustraje u molitvi, donese poveću svotu novaca, što bi ovu spriječilo da prihvati taj novac? Oprostite mi ako tako prizemno razmišljam o tome. U čemu je problem? Zašto ne bi primili novac?
Odgovor je vrlo bitan, ali jednostavan. To je otrovan posao. Kad se pročuje da su primili novac od Pavla, to kao prvo legitimira Pavlovu poziciju. A onda će judeohrišćanske skupine, koje su Crkvi u Jeruzalemu ipak glavni izvor financijske potpore, zavrnuti pipu.
Tko prihvati taj novac, prihvaća novac poganskih hrišćana. Za judeohrišćanske Crkve u dijaspori, Pavlove su skupine – Pavlove Crkve – bile sâm vrag! Za judeokršćane, ne za Židove. (Za Židove je on bio gnjavator. Poremetio je mir unutar zajednica i mir u gradu. Poremetio je delikatne odnose moći u kojima su Židovi mogli izbjeći carski kult, a da ne budu osumnjičeni za revoluciju. Bili su religio licita. Naravno da nisu htjeli priznati kao Židove skupinu koja si je nekakvog Chrestusa ili Christusa uzela za kralja. Nisu im trebale takve gnjavaže. To je shvatljivo, tako je i danas. Ništa se nije promijenilo. Kao vijeće židovske općine. Samo tiho, ne talasati i tako dalje, to je mentalitet dijaspore.)
Ne govorim samo u apstraktnom smislu o egzegezi jednog Pavlova teksta starog 1800 godina. Govorim o instituciji koja se u židovstvu održala do danas.
Židovi su stoljećima živjeli u Palestini, tamo su dolazili moliti se, umirati. Stvar je u tome da se u Jeruzalemu okuplja molitvena zajednica koju gospodarski uzdržavaju velika središta –na primjer: Kongresna Poljska, Galicija, Njemačka, Mađarska. U svete obveze zajednice spadalo je i izdvajanje doprinosa za jeruzalemsku zajednicu.
I dan-danas u različitim skupštinama, kolelim, kako se nazivaju, možete razabrati mađarske, ruske, poljske skupine. Čak i kad ljudi emigriraju u Ameriku, i dalje ostaju u takvim zajednicama za potporu. I ako dođu, primjerice, neki ljudi koji to podupiru, ali nisu ortodoksni, ovi ortodoksni zavrnut će pipu. I onda možda imamo u jednom trenutku milijun dolara, ali na duge staze proigrali smo kapital.
To vrijedi i dan-danas: ako novac potječe iz pogrešnog izvora, otrovan je. Ispričat ću vam jedan takav slučaj. Baron Rotšild poslao je velikom povjesničaru Hajnrih Grec novac da izgradi školu u Jeruzalemu, da se više ne valjaju u prljavštini i ne mole tamo pred Zidom plača. Kakva je tu uzbuna nastala! Ili, kad je baron Rotšild, ako se ne varam, poslao iz Pariza, nekog J. M. Pinesa, pobožnog Židova, da izgradi školu u kojoj će se nešto pošteno učiti i gdje se neće govoriti na jidišu. Pa taj je bio mrtav, istjerali su ga iz grada! Jer novac koji je htio poslati, kojim je raspolagao, upravljao, to je sve zaradio u kolonijama. Nisu za to htjeli ni čuti, jer im je bilo daleko važnije da održe status quo koji je tada vladao, da ga ne poremete. To spominjem samo zato da vidite kako ovo za mene nije nekakva književna egzegeza, nego konkretno povijesno sjećanje na ustrojstvo jeruzalemske zajednice kao središta vjerskih grupacija.
To je nemir koji goni Pavla. Zašto hoće osobno tamo otputovati? Novac se može i poslati. Ne znam, naravno, kako je to funkcioniralo u starom Rimu, ali neki je način valjda postojao da se to obavi i bez gospodina Pavla. Naravno da on hoće osobno otputovati zato da time stekne legitimitet. Ako vam netko donese poveću svotu novaca, to nije samo pitanje filantropije, nego i legitimiteta. Zapravo, to uopće nije pitanje filantropije, nego legitimiteta.
Mislim da je odnos među paganskohrišćanskim i judeohrišćanskim Crkvama u dijaspori prije 70. bio daleko intenzivniji, ratoborniji i mutniji. Onaj pakt u Antiohiji, koji spominju Djela apostolska, baš i nije transparentan. Svatko je tu učitavao čega god se sjetio. Pretpostavljam da je jeruzalemska grupa, uključujući – da ih tako nazovem – i liberale, to ovako shvatila: paganskohrišćansko sustolništvo, s jedne strane, dakle, unutar skupine, a s druge, judeohrišćansko sustolništvo. Nisam siguran, ali sumnjam da je Petar ikad pristao na zajedničko sustolništvo. To mi je nezamislivo iz jeruzalemske perspektive, iz perspektive onog Jeruzalema iz kojega on potječe.
Pavle je to, naravno, drukčije protumačio. To vidimo svaki dan: sklopi se ugovor, pa ga svaka stranka drukčije tumači. Inače ne bi bilo politike. To je sasvim sigurno i tamo bio slučaj. Zato, makar pomalo dramatično, ističem političku funkciju, Pavlovu potrebu za legitimacijom, s obzirom na to da, kao trinaesti apostol, uopće nije apostol. Cijela ta nova generacija zapravo ne zna na čemu je. Nije bila s Gospodom, nije išla za Isusom, nije ga osobno poznavala, nije ga vidjela, ništa od svega toga. Otud riječ ‘izabran’. Naravno da protivnici zahtijevaju dokaze. Kako se meni čini, Druga poslanica Korinćanima nastoji obaviti upravo takav dokazni postupak.
Put u Jeruzalem predstavlja, dakle, za Pavla strašan problem legitimacije. Kao prvo, zbog nevjernika – znači, zbog Židova, koji imaju s Pavlom, da tako kažem, neke neriješene račune, i to zato što se zna da u dijaspori posjećuje sinagoge. A kamo bi drugdje i otišao? Gdje da nalazi ljude? Na poganskoj agori? Da se ustoboči kao u Hajd Parku i kaže: Moj je Bog Isus Hrist, a vaš Zevs? Posjećuje sinagoge. Ovako to, pak, izgleda u sinagogama u dijaspori: tu su Židovi. Muškarci. Žene su sigurno negdje iza, ne znam točno na koji način. Nisu nužno na snazi najstroža rabinska pravila, ali valja pretpostaviti da Židovi prevladavaju.
To je bogoslužje riječi, tu nema žrtvovanja, otud i privlačnost sinagoge za mnoge grčke i rimske intelektualce, kojima se Juvenal i drugi rugaju zato što posjećuju sinagogu i obdržavaju šabat. Odmor na kraju tjedna, kakvoga se mi pridržavamo, Rimljanima se činio vrlo komičnim. Tu je bila još jedna skupina, koju se grčki naziva sebomenoi, bogobojazni. Oni nisu bili Židovi, nego pogani koji su se otuđili od kultske prakse u gradovima i gradićima, pa su – ako su uopće imali vjerskih potreba – posjećivali sinagogu, gdje se svaki tjedan čitao odlomak iz Tore, bilo na hebrejskom ili u prijevodu, ili čak na grčkom. No, oni su bili samo pasivni element, znači: nisu ih pozivali da čitaju iz Tore, bili su samo gledaoci. (Jer, sa židovske točke gledišta, tako izgleda svijet – bar do danas, tu se ništa nije promijenilo, i sva ona priča o židovsko-kršćanskom razumijevanju bla-bla-bla nije uopće vrijedna spomena – svijet se dijeli na Jews and Gentiles. To da postoje hrišćani, još nije doprlo do svijesti. Tko vam dođe pričati neku drugu priču, sigurno zastupa nečije interese. To vam je tako.)
Iz židovske perspektive, za te sebomenoi smatralo se da pripadaju Nojev savezu, da su pravednici – haside umot haolam – pobožni među narodima svijeta, ali ipak ne pripadaju svetom narodu, narodu Saveza. Jer nisu obrezani. Dakle, ne pripadaju Savezu. Jer Savez započinje s Avraamom. A s Avraamom započinje obrezanje, sjeme i tako dalje. Štos sa Pavlom je u tome da je on jednostavno došao i rekao: vi ste djeca Avraamova! Jer za Avraama se kaže [Post 15,6: Avraam povjerova Gospodu, i on mu to uračuna u pravednost]: vehe’emin badonai, i povjerova u Boga, vajahšebeha lo, i uračuna mu se, c’daka, pravednost. Vrlo teška rečenica. No, što god značila, Pavle postavlja pitanje: kad je to bilo rečeno – prije ili poslije obrezanja? Prije obrezanja! Dakle: tko povjeruje, taj ima ekvivalent obrezanja, točnije: djela.
Moja je teza da su se pogani, koje je Pavle obraćao na hrišćanstvo, izvorno regrutirali iz te skupine sebomenoi, a tek kasnije počeli su se priključivati i drugi pogani. U svakom slučaju, na perzijskom jeziku (ne znam to ja, nego mi je profesor Pines rekao) i sebomenoi i ‘hrišćani’ nazivaju se tarza.
U Pavlovo doba – dakle, nekoliko godina prije razorenja Hrama i rasapa druge nacionalne zajednice – odnos snaga u političkom i gospodarskom smislu bio je puno drukčiji nego što to prikazuju izvori (koja su, na koncu, uvijek krivotvorine; treba ih čitati protiv struje, to nas je naučio još Overbek). Čemu tanki led Poslanice Rimljanima? To je Crkva u kojoj je stvar upravo u pitanju prevlasti. To je miješana Crkva, nije kao u Korintu, gdje Crkvu čine poganski hrišćani. To je miješana Crkva, u kojoj se sukobi odvijaju između judeohrišćana i poganskih hrišćana. Zašto je onda Pavle podivljao u Galaciji? Zove ih najgorim imenima, one zmije, koje se tamo uvlače i – vrag će ti ga znati – što su sve tamo priredili: razvaljuju mu Crkvu, zahtijevaju obrezanje! Dođu i kažu: krasno je to što slijede Hrista, ali bez obrezanja nema ništa! Neću s tobom ni za stol! Čitavo to pitanje sustolništva, zajedničkog blagovanja, to su vrlo konkretni problemi. Jedemo li zajedno? Spavamo li zajedno? Jesmo li zajednica ili nismo? Tada to nije bilo tako jednostavno kako se danas čini. Poslije 70. sve je došlo na svoje mjesto. (Hrišćani su rušenje drugog Hrama protumačili kao Božju kaznu, kojom je on dao do znanja tko je u pravu, a tko u krivu.) Poslije toga su i Židovi i poganski hrišćani poslali kvragu judeohrišćanske Crkve na Zapadu. Kod Pavla je uzbudljivo to što se nalazimo tik pred tim obratom, i odnos snaga je posve drukčiji. Bar mi je to tako objasnio gospodin Blanke, na svojim predavanjima iz crkvene povijesti, koje sam slušao u Cirihu.
Moramo biti svjesni činjenice da Pavlovu situaciju uvelike određuju njegovi protivnici, a oni nisu mačji kašalj. (U Georgijevoj knjizi možete pročitati koga su sve Pavlovi protivnici uspjeli dignuti na noge u Korintu i Galaciji, pa čak i u Rimu!) Odnos snaga, to je moj prigovor klasičnoj crkvenoj povijesti, odnos snaga prije 70. je drukčiji. Drukčiji je u židovstvu, i Pavle – molim vas da si to utuvite u glavu – još ne koristi riječ ‘hrišćanin’. Takvo moderniziranje, takvi anakronizmi su smrt za iole razumno proučavanje teksta. Ne smijemo biti pametniji od autora i podmetati mu pojmove kojima ne raspolaže i koje ne želi koristiti. Ne želim biti pametniji od teksta, nego vidjeti što mi on govori i što se iz njega može izvući.
Ekskurs: Sudbina judeokršćanskih zajednica
Poznata vam je službena verzija povijesti poslije 70: Petra, koja je zahvaćena u trenje među strankama, među Židovima koji je hoće isključiti. Tu ono prokletstvo biva uvršteno u Molitvu osamnaest blagoslova. Židovskih Osamnaest blagoslova zapravo sadrži devetnaest prošnji, zato što je, poslije Jamnije, pridodano još jedno prokletstvo. Nalazimo ga u mnogo varijanti. To je danas sve razvodnjeno zbog cenzure u molitveniku, hrišćanske cenzure u ruskom molitveniku. Ima jedna mišna, koja kaže ovako: kad netko istupi pred zajednicu, to na hebrejskom glasi jored lifne ha-teva, kad siđe pred propovjedaonicu da izgovori naglas Osamnaest blagoslova i negdje zapne u molitvi, mora cijelu molitvu početi ispočetka. No, ako zapne na prokletstvu, mora napustiti propovjedaonicu, šema min, jer može biti da je krivovjerac. Zato se ne smije zapeti. Dotle to ide. To piše zato da bi se judeohriršćane prisililo da napuste židovske zajednice.
Prije par dana razgovarao sam s Gujem Štroumsom iz Jeruzalema, koji je proučavao propovijedi Ćirila Jeruzalemskog i zaključio da, kad Ćiril kaže ‘Židovi’, u stvari misli na ‘judeohrišćane’. Oni priznaju Isusa, ali ne i općeniti naslov koji je on dobio u međuvremenu – Hrist. To je četvrto stoljeće. Moramo, kaže on, nanovo iščitati crkvene Oce: kad kažu ‘Židovi’, misle li na Židove ili na judeohrišćane?
Već znamo iz crkvenih Otaca da su te zajednice kako-tako životarile u istočnom Rimskom Carstvu. Ali to nije cijela priča. Svjetska povijest ne završava na rimskim granicama. Naša židovska povijest uopće ne završava u Palestini, već se premjestila u Babilon. A iz Babilona u Španjolsku i tako dalje. Cijela je Arabija bila otvorena, a nije bila pustinja kao danas, već su tamo cvali gradovi. Te zajednice, koje su bile ili većinom ili u cijelosti judeohrišćanske (a mislim da, po tom pitanju, u teološkim glavama vlada potpuno neznanje), bile su vrlo brojne i moćne, i održale su se dulje nego što to pretpostavlja crkvena povijest.
Danas u arapskim rukopisima nalazimo svjedočanstva o judeohrišćanima sve do 10. stoljeća. To pak revolucionira i pretpovijest islama, jer to znači da Muhamed nije jednostavno nabacio i smiješao u svojoj usijanoj glavi židovske i hrišćanske tradicije, pa iz toga smislio nešto novo, nego je upio sasvim određene judeohrišćanske tradicije i prenio ih u Kuran. Ali ovo je samo usput. O tome bi se dalo štošta reći; ali ja nisam stručnjak za crkvenu povijest na sirijsko-arapskom području, da bih vam to mogao prepričati. To je utvrdio profesor Pines u jednom referatu na Akademiji u Jeruzalemu.[4] Imamo i ideologizirane knjige Šepsa[5] i Štrekera,[6] to sad možemo mirno zaboraviti. Cijela je stvar poprimila novu dimenziju i treba joj pristupiti na posve nov način, ali to nije moja zadaća. Pines je povjesničar religije i ujedno filozof, to je jedinstven dar, i mogu vam reći: ako sam u svom obrazovanju, dakle, u konačnici od Geršoma Šolema, nešto naučio, sad sam još nešto naučio od Pinesa, koji me posljednjih godina prosvijetlio po pitanju povijesti religije.
Izvor: Jacob Taubes, Pavlova politička teologija, Ex libris: Rijeka i Synopsis: Sarajevo, str. 33–49.
Prevod: Roman Karlović
[1] Johannes Munck, Paulus und die Heilsgeschichte, Kopenhagen 1954; Christus und Israel, Aarhus-Kopenhagen 1956.
[2] Bruno Bauer, Christus und die Caesaren (1877), Hildesheim 1987.
[3] Dieter Georgi, The Opponents of Paul in 2 Corinthians, Philadelphia 1986.
[4] Referat je, prema ljubaznom podatku Sh. Shakeda, objavljen u Transactions of the Israelic Academy of Sciences and Humanities II., uporedi i: S. Pines, ‘Notes on Islam and on Arabic Christianity and Judaeo-Christianity’, u: JSAI 4, 1984, 135–152. Perzijski izraz glasi tarza (naznaka Sh. Shakeda). Usp. i J.G. Gager, ‘Jews, Christians and the dangerous ones in between’, u: Sh. Biderman, B.A. Scharfstein (ed.), Religion and Interpretation, Leiden 1992, 249–257.
[5] Hans Joachim Schoeps, Theologie und Geschichte des Judenchristentums, Tübingen 1949.
[6] Georg Strecker, Das Judenchristentum in den Pseudoklementinen, Berlin 1958.