Na samom početku, želim da uputim izvinjenje Vladimiru Latinoviću što moja reakcija na njegov tekst nije bila na potrebnom nivou. Tim više cijenim njegovo snishođenje koje ga je podstaklo da nas obraduje novim tekstom. U novom tekstu, g. Latinović iznosi nekoliko prijedloga i savjeta o tome čemu bih trebao da se posvetim u svojim daljim teološkim razmišljanjima i pisanju, mada nisam siguran da na svaki izneseni prijedlog mogu adekvatno da odgovorim.
Kao prvo, moja namjera nije bila da izlažem razvoj učenja Crkve o tome da Pričešće ne prenosi bolesti i viruse. Štaviše, smatram da takvo jedno učenje i ne može da postoji kao zasebno, izvan šireg konteksta liturgičkog, tj. evharistijskog bogoslovlja. Kad je već riječ o zarazi, nije naodmet još jednom ponoviti: niko ko posjeduje zdrav razum i ko živi istinski crkvenim i hrišćanskim životom, neće dovesti u pitanje realnu opasnost od aktuelnog virusa, niti će umanjiti značaj mjera koje medicinska struka preporučuje u borbi sa virusom. Ovih dana upravo svjedočimo primjenu crkvene ikonomije kada je u pitanju bogoslužbeni život. Naime, predložene su određene mjere o redukciji broja vjernika na liturgijskim sabranjima, što je prihvaćeno te su pronađeni određeni „kompromisi“ kada je u pitanju način pričešćivanja vjernika. Međutim, ono što sam želio posebno da naglasim jeste to da je potpuno pogrešno, nepotrebno i anti-crkveno preporučivanje uzdržavanja od Pričešća, iz razloga straha od moguće zaraze. I ne smatram da takav stav predstavlja oblik vjerskog fundamentalizma ili fanatizma, niti bilo kakvog neracionalnog ispoljavanja vjere već je, naprotiv, odanost onome što čini temelj naše vjere i crkvenog identiteta.
Latinović u daljem tekstu predlaže da objasnim „kakve veze ima ustanovljenje Evharistije na ‘Tajnoj večeri’ sa lekovitim dejstvom pričešća? Na ‘tajnoj’, ili bolje je reći poslednjoj večeri nema ni pomena o tome.“ O tome nije bilo pomena ni u mom prethodnom tekstu, već je uočena neobična konstatacija Latinovića da „Hristos nije koristio pričešće da bi isceljivao bolesne“. Učinilo mi se da ovakvim izrazom on na neki način razdvaja Hrista i Pričešće (kojim bi On mogao da iscijeli nekog bolesnika). Možda upravo u ovom momentu i leži izvor problematičnih stavova autora, dakle u izdvajanju Evharistije Tijela i Krvi iz hristološkog konteksta. (I takođe, smatram da bi bilo bespredmetno baviti se na ovom mjestu pitanjem odnosa slobodne volje i predestinacije na primjeru Jude. Riječ je o tajni Evharistije).
Epidemiolozi koje sam pomenuo,[1] svoje saznanje da se niko nikada nije zarazio pričešćivanjem istom kašičicom zasnivaju valjda na svjedočenju Crkve i svom povjerenju tom svjedočenju. Dakle, to saznanje nije zasnovano naučno ali, na sreću, iskreni odnos prema tajni Crkve se ne gradi isključivo na nauci već na vjeri i na onome za šta apostol Pavle kaže da izgrađuje čovjeka (1Kor. 8, 1). Izgleda da je i pojedinim ljekarima potrebno dodatno „teološko“ obrazovanje i više „logički zasnovanog mišljenja“, da bi shvatili opasnost od pričešćivanja jednom kašičicom. Nameće se i jedno jednostavno pitanje: da li je potrebno Pričešću pristupiti sa vjerom i strahom Božijim, kako nas Crkva vijekovima poziva, ili je prije toga potrebno naučno se uvjeriti da ne postoji nikakva opasnost od eventualne zaraze?
U najnovijejm intervjuu, mitropolit Jovan Zizjulas je izrazio potpuno trezven, crkveno-predanjski utemeljen stav. Citiraću dio iz tog intervjua (nadam se da će se Latinović složiti sa mnom da je Zizjulasova teološka relevantnost neupitna):
„Pitanje: Pojedini su kao rešenje predložili sledeće. Sveštenici pripreme čestice Tela i onda te čestice natope Krvlju Hristovom. Potom narod pristupa i uzima to Pričešće. Šta mislite o tome?
Mitropolit Jovan Zizjulas: Mislim da je to vrlo dobro rešenje, kad već postoji strah kod jednog broja vernika. Lično bih voleo i želeo da se vernici ničega ne boje. Smatram da Telo i Krv Hristova jesu zaista primanje leka besmrtnosti i ne mislim da je ono opasno. Lično, ništa mi ne bi smetalo da se pričestim iz zajedničkog putira u vreme epidemije ili, pak, zajedničkom kašičicom. Međutim, pošto postoje, kako kaže Apostol Pavle, oni koji su slabi u veri, tada treba da izbegnemo da se ne sablazne. Crkva i za takve treba da nađe rešenje, da im izađe u susret. Treba izbeći da dođe do optužbi spolja kako mi hrišćani prenosimo neku zarazu ili bolest.“
Odgovor Mitropolita Zizjulasa dovoljno je jasan i razmuljiv, te ga nije potrebno dodatno tumačiti.
Takođe, kao veoma problematično vidim mišljenje Latinovića da „povratak ocima„znači: odstranjivanje naslaga koje su učinile da smo se udaljili od izvornog crkvenog učenja i prakse.“ Okarakterisati vijekovno iskustvo vjere i života Crkve kao nekakve „naslage“ koje je potrebno odstraniti, znači prije svega nerazumijevanje onoga što je G. Florovski predložio kao „povratak ocima“. Iz tog nerazumijevanja i odbacivanja kao nepotrebnog viševijekovnog iskustva Crkve kao živog organizma i rezultata „inkulturacije Jevanđelja“ u različitim epohama i okolnostima, i izviru brojne zablude koje svoje utočište veoma često nalaze u „tvrđavi zdravog razuma.“
Na kraju bih i ja sa svoje strane predložio Latinoviću da pronađe argumente (u Svetom Pismu i u svetootačkoj literaturi) u korist teze o mogućnosti zaraze preko svetog Pričešća. Jer, ono što nam je on „dokazao“ zapravo jeste potvrda da su Crkva i njeni članovi u Pričešću vidjeli i nalazili „Lijek besmrtnosti“. Svako insistiranje na suprotnom gledištu jeste pravo na vlastito mišljenje ali istovremeno znači i optužbu hrišćanima različitih epoha za nesavjesno i „nerazumno“ pristupanje onom „jedino potrebnom“.
[1] „Poznati epidemiolog prof. dr Bratislav Tiodorović u razgovoru za Blic objasnio je da se on ne seća da je imao slučaj da se neko na ovaj način razboleo.
– Religiju se ne bih usudio da menjam niti komentarišem, a način pričešća je jasno definisan – istom kašikom. Postoje stvari u nauci koje se ne mogu objasniti, a to je upravo ovaj slučaj. E sad, da li je u pitanju vera ili imunitet ljudi, to ne znam – kaže poznati epidemiolog.
On dodaje da je veoma važno to što je kašičica na pričešću metalna, pa su, kako objašnjava, šanse da se bakterije zdrže na njoj veoma male, što nije slučaj sa plastičnim priborom.
– Ako mene pitate i ja se sutra pričešćujem, i mogu slobodno da kažem da među lekarima ima mnogo onih koji veruju. Rizik uvek postoji, kao što postoji rizik da je neko ko je bolestan u kafiću pre vas pio iz iste šolje koja nije dobro oprana – objašnjava Tiodorović.“ (Intervju dat dnevnom listu Blic, 6.1.2017.)
