Autografi

Nikad robom

Predmet i duh

Svaki predmet ima uptorebnu vrednost. Čaša služi da se iz nje pije, olovka služi da se njome piše, međutim, stvari na tržištu, makar i primitivnom, zadobijaju i razmensku vrednost. Određen broj olovki vredi određen broj čaša tako da se stvari više ne razlkuju kvalitativno prema tome za koju upotrebu služe već kvantitativno kolika se količina jedne stvari može razmeniti za drugu – što u novčanoj razmeni, gde novac postaje univerzalni ekvivalent znači koliko novca se može dobiti za neku svar. Kada se stvari unapred proizvode radi takve razmene koja niveliše njihova predmetna svojstva upotrebe, pretvarajući se, time, u jednu istu supstancu koja se razlkuje samo količinski, one postaju u punom smislu reči robe – predmeti koji nemaju drugu svrhu sem da u tržišnoj cirkulaciji umnožavaju kapital. 

Sistem takve robne proizvodnje jeste kapitalizam. Roba u kojoj je nestanak upotrebne vrednosti izveden do kraja jeste rad koji proizvodi robe. Ova roba se prodaje na tržištu radne snage. Njeni vlasnici, radnici – koji nemaju ništa drugo osim nje – nisu krojači, livci, mostograditelji, itd. Budući da su sve stvari jedan isti predmet koji umnožava kapital, oni ne kroje odela, ne liju mašine, ne grade mostove, već svojim apstraktnim radom proizvode apstraktni predmet koji umnožava vrednost kapitala. Oni nemaju drugu vrednost osim da budu izvor viška vrednosti, proizvodeći više nego što koštaju i to uvek više i sve više. Kada daljom apstrakcijom roba postaje informacija i novac znak a duše i tela prostor cirkulacije u kome se umnožava vrednost (kapitala), tada smo svi duhovi, čak ne ni duhovi nego duh. To je nekadašnji Duh komunizma, koji sada više ne kruži tek Evropom, nego celim svetom. Ali to je duh u kome danas kruži kapital koji je prisvojio samu supstancu zajedništva – privatizovati zajedništvo međutim jeste oksimoron. Ova kontradikcija u čijem je srcu zajednica jeste punkt slobode, jedna od tački koje se mogu širiti dalje i dalje do pobede. Poput semena senfa koje je najmanje od svih semenja ali kad uzraste mogu u njegovom hladu ptice nebeske živeti (Mt 13, 31-32; Mk 4, 31-32; Lk 13, 19). Jer Duh ipak kruži i to Sveti Duh (Jn 3, 8).

Polov(ič)na duša i nova roba

„Na prvi pogled roba izgleda stvar sama po sebi razumljiva, trivijalna. Iz njene analize izlazi da je ona veoma vraška stvar, puna metafizičkih domišljanja i teoloških suptilnosti… Ovde je stvar… u tome da određen društveni odnos među samim ljudima uzima za njih fantasmagoričan oblik odnosa među stvarima” (Kapital 1. tom)…

Ove poznate Marksove reči opisuju tajanstveni proces koji se odvija ispod nivoa naše svesti, volje, pristanka, ikakve odluke, proces koji je, praktično, sam naš tekući život – život otuđen u kapitalističkom svetu robe. Mi možemo, po opredeljenju, u anticipaciji, ili nekakvom trenutnom (u ovom prolaznom svetu, prolaznom) praksom ili borbom steći iskustvo drugačijeg sveta: „Gde vode vrcaju i plodne voćke izrastaju, a cveće pupi pravednijom bojom” (Robert Browning, the Pied Piper of Hamelin).

Ali, pre svakog mišljenja, sam naš fiziološki život ostaje nerazmrsivo upleten u robni način proizvodnje – proizvodnje predmeta, prirode, subjektivnosti kao robe. Na rečima možemo biti „nikad robom!” – ali na delu smo uvek tržišnom robom. Jer kapitalistički automatizam isključuje: reč, slobodu, mišljenje. Tu ne važi „U početku beše Logos” (Jn 1, 1). Po Marksu: „Usvojoj nedoumici, naši vlasnici roba misle kao Faust. U početku beše delo! Oni su, dakle, već delali pre no što su počeli misliti” (Kapital). 

Dokle god smo u kapitalizamu, niko nije izuzet iz robne proizvodnje, niti iz reprodukcije samog života kao robe. Ne samo da je dovoljno da neko kupi makar papirnu maramicu ili da pojede parčence čokolade ili hleba i time je već karika u lancu društvene funkcije „isključene robe” – novca, koja je „opšti ekvivalent” svih roba uključujući ljude, nego nam se ovo „postvarenje” dešava još pre našeg nastanka – kao preduslov mogućnosti našeg bića. Samo biološko rođenje u kapitalizmu je već postvarenje. Takvu situaciju, koja misao u njenom začetku porobljava na delu, Marks opisuje spajajući u jedno dva odlomka iz Jovanovog Otkrivenja:

„Ovi jedno mišljenje imaju i svoju silu i vlast daju zveri. Da niko ne može ni kupiti ni prodati, osim ko ima žig, ime zveri ili broj imena njenog” (Otk 17, 13. 13, 17 – Kapital 1. tom, reči Apokalipse Marks navodi na latinskom: lili unum consilium habent).

Naravno, kapitalistički subjekt nije sveden na čistu stvar, već je amalgam osobe i stvari. Otud i neprecizni Lukačev iskaz „da upravo čoveštvo i duša (proletera) nisu izmenjeni u robe” koji postaje jasniji u svetlosti tvrdnje Simon Vejl kako je nakon iskustva rada u fabrici Reno „izgubila pola duše!” Ona druga polovina naše duše ostaje zalog moguće slobode ali jedino ukoliko se ne zadovoljimo samo tom polvinom. U suprotnom živimo polovično, otuđeni u oba sveta. Tada i „emancipatorni” politički aktivizam služi tek kao ideološka potpora ropstvu, kao što je i (porodična, itd) ljubav onda, u najboljem slučaju, intimni kutak otuđenog društva. A vera postaje dekorativni dodatak svemu tome. – kao da je Hristos rekao „ovako dakle molite se vi”: Oče naš…neka bude volja tvoja na nebu a ne na zemlji, iako, kao što je poznato, njegove reči glase: „Oče naš… neka bude volja tvoja i na zemlji kao i na nebu…”

Preumljenje

Međutim, zemlja je danas podjarmljena kapitalu. A ukoliko mislimo da nas se to ne tiče pošto je ahistorijsko „nebo” naša slobodna teritorija, varamo se. Jer ako pod „nebom” ne podrazumevamo pobedničku budućnost oslobođene zemlje tj. kosmosa „gde pravda obitava“ (Pt 3, 13) objavljivanu i iskušavanu u emancipatornim istroijskim događajima nekada i sada i ovde, nego nekakvu „duhovnu” stvarnost izvan zemaljskog sveta, onda treba da znamo da je, u datim istorijskim okolnostima, takvo „nebo” cveće na lancu kojim nas kapital veže, ili šareni plafon naše tamnice. Naime, u našem kapitalističkom svetu univerzalni ekvivalent svega zemaljskog je novac, a univerzalni ekvivalent svega „nebeskog” (tj. nematerijalnih „političkih” odnosa moći) je zakon. U praksi zakonitih, kapitalu poslušnih, Crkava (svih denomanicija), čak i one „bezakone”, „najneprirodnije” reči Novoga Zaveta kakve se protive ideološki naturalizovanim oblicima mišljenja, pretvorene su u zakonski kod buržujske „ljudske prirode”. Tako poslednji neće biti prvi u revolucionarnom smislu postajanja prvinom novoga društva, već bi trebalo da „trpeljivo” ostanu poslednji kako bi bili prvi u očima Boga; Isto tako, novozavetno „ko ne mrzi… ne može biti moj učenik” u takvoj optici ne znači ko ne mrzi patrijarhalne ropske familijarne običaje i čitavu porobljavajuću društvenu hijerarhiju, nego ko više voli porodicu od Boga te ne poštuje strogost hijerarhije, pridajući veći značaj nekoj nižoj karici u lancu subordinacija od samog njenog „božanskog” vrha, itd.

Zakon nikada nije transistorijski. A u modernosti je od početka podređen kruženju (robe i) novca tj. kapitalu. Zakon, po čuvenom izrazu Anatola Fransa, „podjednako zabranjuje bogatima i klošarima da spavaju pod mostom” pa bi dok bogataši dremaju u svojim vilama klošari trebalo da bdiju. Zakon dozvoljava i bogatima i siromašnima da se međusobno tuže i sude, iako samo bogati mogu platiti parnice i advokate. A na kraju krajeva, korporacije bogatih zaštitiće sama buržujska država jer su „to big to fail” (preveliki da bi propali). I zaista, kongresmeni i biznismeni su u pravu: politika je eminentno ekonomija, zakon je eminentno novac i to „električni” novac neuhvatljivih transakcija transnacionalnih korporacija. Stvarno su korporacije i banke previše velike da bi se dopustilo da padnu. Njihovim padom ništa naročito se ne bi promenilo, ali dopuštanjem da one padnu, palo bi kapitalističko društvo kakvo poznajemo, a već je i samim tim priznanjem (tokom ekonomske krize 2009) da su banke „previše velike da padnu” naprsla ideološka slika o autonomiji zakona i „demokratske” poltike u odnosu na interese kapitala.

„Određeni čovek je kralj – tvrdi u Kapitalu Marks – samo zato što su drugi ljudi u odnosu potčinjenosti prema njemu. Oni, nasuprot tome, zamišljaju kako su mu potčinjeni jer je on kralj.”

U iskrivljenom ogledalu svakodnevice entiteti koji dominiraju nad nama zbog našeg služanjskog odnosa prema njima, percepiraju se kao dominantni sami po sebi, a mi im, navodno, po samoj prirodi stvari služimo. Ove ideološke distorzije, međutim, nisu puki subjektivni doživljaj, one su „objektivni oblici mišljenja” – objektivni jer je u skladu sa njima izgrađena čitava društvena mreža koja ih podržava i koju oni u činu kapitalističke adekvacije, ne subjekta i objekta, nego robnog objekta i u njemu otuđenog ropskog subjekta, podržavaju. Zbog naše upetljanosti u proces dominacije nad nama, kritika – svetootačko/biblijsko „rasuđivanje” (διάκρισις) uvek mora biti i samokritika ili čak novozavetno „samoosuđivanje” (αὐτοκατάκριτος). Moramo se boriti sa sobom. Moramo misliti i kontraintuitivno, suprotno od onoga što nam izgleda logično i samorazumljivo ili što kod nas izaziva prijatne afekte jer ideologija je u nama!

Promena uma kroz kontrainterpelaciju iz potčinjenosti kapitalu i zakonu u mesijansku zajednicu i zajedništvo sa ubogim Mesijom (Slugom i sinom sluškinje – Ps 116, 16) koji, ne ukida apstraktni zakon, nego suspenduje svako „božansko” pozitivno zakonodavstvo radi potrebe čoveka (jer nije čovek radi subote nego subota radi čoveka) jeste pokajanje/preumljenje. 

Bez preumljenja (μετάνοια) bilo kakva šira društvena transformacija je nezamisliva.

Ovo je saznao i apostol Pavle kada se Predomislio (sa velikim P) na putu za Damask, kada je onima bez zakona bio kao bez zakona premda – kako reče – nije Bogu bez zakona nego u zakonu Mesijinom (Kor 9, 21), kada je zakon sveo na ljubav prema bližnjem, propuštajući čak da navede ljubav prema Bogu (Rim 13, 8-10) u svojoj parafrazi „Šma Israel” (5 Moj). Pošto je od sad transcedencija Duhom svetim imanentizovana u uzajamnoj ljubavi članova egalitarne mesijanske zajednice. Gde umesto posesivnog suparništva – „Jer ko te ističe” – vlada solidarni mutualizam međusobnog darivanja – „Šta imaš što nisi primio?” (1 Kor 4, 7), gde je sve naše: „bilo svet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće, sve je vaše” (1Kor 3, 22), gde je pravilo ne uravnilovka, već (davno pre Marksa) jednakost (ἰσότης) sprovedena asimetrično prema mogućnostima i potrebama (2Kor 8, 13-14). 

Umorni od kapitalizma i natovarni, svi mi danas znamo: 

  • Da nam umesto rada trebaju stvaralaštvo igra i odmor, a pre toga hrana, dom, i dostojanstven rad za sve.
  • Umesto ideologije plodna razigranost opšteg intelekta, a pre toga (besplatno) obrazovanje za svakoga.
  • Umesto zakona ljubav, a pre toga solidarnost svih sa svima.

U svetlosti svega ovog, novom nadom odjekuju poznate reči:

„Pokajte se i verujte u dobru vest jer se približilo Carstvo Božije i na zemlji kao na nebu!” (Mk1,15; Mt 3,2; Mt 6, 10; Lk 11, 2)

error: Content is protected !!