Prevodi i prepisi

Nauka i pravoslavlje (predavanje)

Postoji prirodan i pouzdan saveznik hrišćanstva koji većina hrišćana čak i ne primećuje. Taj saveznik je – nauka. (Jovan Majendorf)

Iz načina na koji me je prota Dejan vama večeras predstavio, moglo bi se od mene očekivati izlaganje jednog specijaliste za naslovljenu temu, u najmanju ruku neko učeno profesorsko predavanje.[1] Priznajem, i sam bih želeo, kad bi mi moglo biti, da čujem jednog eksperta za odnos nauke i pravoslavlja jer me ta tema veoma intrigira. Ali, nažalost, moram priznati da nisam jedan od takvih, a koliko mi je poznato nema mnogo takvih ni izvan naše sale. Preostaje nam, dakle, da večeras čujemo jedan govor u kome će biti više pitanja nego odgovora, govor jednog znatiželjnog ljubitelja, što bi Francuzi rekli amatera, a ne specijaliste za naslovljeno područje. Najviše čemu mogu da se nadam jeste da moja beseda bar isprovocira vaša pitanja pa da u nastavku našeg druženja zajednički nadopunimo moje svakako oskudno poznavanje same stvari.

Razlog što me večerašnja tema zanima je taj što pravoslavlje, koliko sam se do sada razabrao u svemu ovome, nije bilo u najbližim odnosima sa naukom, za razliku, od rimokatoličkog ili protestantskog sveta, da ostanemo u okviru hrišćanstva, mada se ni oni nisu proslavili u odnosu sa naukom. Daleko bi nas odvelo ako bismo želeli da uđemo u celovito razjašnjavanje takvog stanja stvari. Ne bismo daleko odmakli, jer su za takvo šta potrebna specijalistička istraživanja – filosofska, istorijska, sociološka, ekonomska itd. U ovom trenutku to ne bismo bili kadri izvesti čak i da raspolažemo sa izvesnim rezultatima obavljenih istraživanja. Jedno predavanje, naime, nije dovoljno za to. Uostalom, sam naslov večerašnjeg predavanja, kako ga je formulisao prota Dejan, dovoljno je neodređen i uopšten da više nalikuje naslovu serije preciznije određenih predavanja. Svojevremeno sam, primera radi, pokušao da se bavim pitanjem zašto Vizantija u svom milenijumskom trajanju nije uspela da pruži više na području nauke pa sam imao prilike da bar u nekim aspektima sagledam svu složenost postavljenog pitanja.[2]

Stoga se večeras ne bih bavio složenim odnosima pravoslavlja i nauke tokom dva milenijuma postojanja pravoslavne vere, a posebno danas u vremenu velike ekspanzije i uticaja nauke i tehnike, nego bih se ograničio samo na jedno načelno pitanje: postoje li u okviru samog pravoslavlja kao hrišćanske vere neki unutrašnji razlozi koji bi otežavali da se nauka razvija među pravoslavcima? Jer, hteli mi to ili ne, moramo priznati da živimo u vremenu koje je suštinski prožeto naučnim znanjima i na njima utemeljenoj tehničkoj moći. Da bismo, na primer, prisustvovali večerašnjem predavanju u ovoj prostoriji Skupštine opštine Voždovac u Beogradu morali smo koristiti automobile ili gradski prevoz kako bismo dovde stigli, zatim moramo koristiti električno osvetljenje u prostoriji kako bismo se videli, ja govorim posredstvom mikrofona kako biste me razgovetnije čuli, snimate na diktafone moje izlaganje za one koji to žele ponovo čuti, isključili ste mobilne telefone, da ne biste bili na smetnji itd. Naprosto se ne možemo činiti slepi i gluvi za takvo stanje stvari. Pa danas ćete i u monaškim kelijama naići na kompjutere, mobilne telefone pa čak i na televizore. Ne može se živeti izvan svog vremena niti sasvim mimo sveta. To ne mogu čak ni oni koji su pobegli od sveta u monaško tihovanje. Postavljeno pitanje razmotrićemo u prvom redu na osnovu nekih tekstova Svetog Pisma, kao temeljnog pravoslavnog spisa, koji bi po našem mišljenju mogli biti relevantni za odnos nauke i pravoslavlja.

Naime, kad govorimo o nauci i pravoslavlju, moramo imati u vidu da je nauka započela svoj život preko pola milenijuma pre pojave pravoslavlja. To se desilo u staroj Grčkoj kada je rođena filosofija. U početku su, naime, nauka i filosofija bile jedno isto, a onda od Platona – koji je prvi počeo da razlikuje um od razuma, odnosno filosofiju od nauke – posebne nauke su počele da se postepeno izdvajaju iz okrilja filosofije kako bi se taj proces okončao tek nedavno, krajem XIX veka. Važno je imati na umu da je filosofija, a s njom i nauka, plod grčkog otkrića snage uma, logosa kao logike i uverljivosti logičkog argumentisanja i dokazivanja. Za istinito se u tom okviru smatralo ono što se može umski obrazlagati i dokazivati, što je na taj način postajalo razložno. Um je u filosofiji i nauci postao jemac istine. Tako je autoritet božanstva i natprirodnih sila, koji je bio karakterističan za mitsku svest, zamenjen autoritetom ljudskog uma u okviru filosofije i nauke. Vera u bogove zamenjena je verom u ljudski um. Od tog doba se filosofska i naučna istraživanja oslanjaju na snagu uma, na autonomni, sebi dovoljni, ljudski um, koji je u tom segmentu, dakle, slobodan.

Kad se ovako naglašava autonomnost ljudskog uma, hrišćani odmah ovde mogu da asociraju na prvorodni greh, na izgon Adama i Eve iz Raja, i na gordost uma. Neki mislioci su, kao što je poznato, nauku i naučno znanje razumevali kao posledicu pada u greh, što bi dalje značilo da je nauka neko grešno i nepoželjno znanje. Nama se takvo tumačenje ne čini uverljivim. Adam i Eva su prognani iz Raja jer su jeli sa Drveta poznanja dobra i zla. Ovde je, po našem osećanju stvari, naglasak na ovo „dobra i zla“, a ne na „poznanju“. Jer, i u Raju je čovek imao um i znanje, takvim ga je Bog sačinio. Znanje mu je bilo potrebno, recimo, da bi razlikovao Drvo života od Drveta dobra i zla, što će reći: da bi mogao da ispunjava volju Božiju morao je prethodno da zna kako izgleda drvo s kog ne sme da jede. Rajsko stanje jeste, pored ostalog, u ispunjavanju volje Božije, a ne volje svoje.[3] Prema pravoslavlju, dobro je – slušati Boga, zlo je – ne slušati Boga, ne biti mu poslušan.

Uočimo, dakle, da nije svako poznanje samo po sebi greh, nego poznanje dobra i zla sadrži mogućnost za greh. U ovom kontekstu poznanje je sinonimno sa činjenje. Greh je činiti zlo. Imajmo u vidu da su dobro i zlo moralne, etičke kategorije i one pretpostavljaju ljudsku slobodu, slobodnu volju. Greh nastaje kada ne postupamo po volji Božijoj nego po našoj volji, po našoj slobodnoj volji da činimo zlo. Ako bismo živeli po volji Božijoj, uči nas pravoslavlje, činili bismo samo dobro. Ali i u tom slučaju, da bismo živeli po volji Božijoj, neophodno je, kako smo napomenuli, da posedujemo znanje, na primer da znamo, metaforički govoreći, razlikovati razne vrste drveća. Prema tome, nije svako znanje grešno niti je ono posledica pada, nego znanje postoji i u rajskom stanju. Da se poslužimo Aristotelovim jezikom, možemo kazati da je, što se prvorodnog greha tiče, greh vezan za sferu ljudske prakse, njegovog moralnog života, a ne za sferu teorije. Ovde teorijsko znanje ne smeta.

Razume se, ako postupamo po ljudskoj slobodnoj volji, svako znanje može da se zloupotrebi. Tako su već i u Raju Adam i Eva po nagovoru zmije (đavola) zloupotrebili svoje znanje razlike između Drveta života i Drveta dobra i zla. Adam je u Raju teorijski znao drvo sa kojeg ne treba da jede, znao je kako izgleda to drvo, posedovao je tu vrstu znanja. To znanje je, međutim, zloupotrebio prilikom kršenja Božije zapovesti. Tako se u praktičnom životu svako znanje može zloupotrebiti.

Neki mislioci tvrde da čak ima i takvog znanja i takvih moći koje nije moguće upotrebiti za dobro a da se ujedno ne čini i zlo. To dvoje postaje u tim okolnostima nerazdvojno. Ali, uopšte uzev, naglasimo još jednom da je izvor zla u ljudskoj slobodi da čini zlo, a ne u znanju kao takvom. Videli smo da bez znanja ne bi bilo moguće čuti, razumeti i ispoštovati Božije zapovesti u Raju, bez znanja ne bismo, dakle, mogli činiti dobro. Stoga nam se čini da um (i njegovo znanje) sam po sebi nije grešan i da u tom smislu ni naučno saznanje kao takvo ne mora biti znak gordosti, uobraženosti i grešnosti uma. Bar ne uvek.

Kad se pokazuje gordost i grešnost uma? O tome već na početku hrišćanstva, u svojim poslanicama progovara apostol Pavle.

Najraniju hrišćansku kritiku filosofskog uma i mudrosti srećemo već na stranicama Novog zaveta, poglavito ali ne i isključivo u poslanicama apostola Pavla. Kritika filosofskog uma je za nas relevantna jer je u filosofiji kao i nauci reč o slobodnom umskom istraživanju stvari. U to vreme je glavnina nauke još uvek bila deo filosofije.

Setimo se kako je izgledao jedan živi susret apostola Pavla sa filosofima na Areopagu u Atini, o čemu svedoče Dela apostolska. Tu su bili epikurovci i stoici, filosofi koji se po svojoj pameti ne slažu ni sa sobom a nekmoli s drugima, nego su u stalnoj raspravi i prepiranju. Oni su se prepirali i sa apostolom Pavlom, optužujući ga za praznoslovlje kad im je govorio o Isusu Hristu i njegovom vaskrsenju. Za um filosofa bilo je uvredljivo da se kaže kako besmrtni Bog može da se rodi i umre te da potom vaskrsne. Filosofi su se rugali apostolu Pavlu. Raspravljalo se o prirodi Boga, spor je da kažemo bio teološki, metafizički, a ne fizičarski, ne prirodnjački. Imajmo u vidu da predmet neslaganja nije bio svet nego Bog koji ga je stvorio.

U Prvoj Poslanici Korinćanima apostol Pavle parafrazira reči Božije izrečene kod proroka Isaije (Is 29, 14) pa kaže:[4]

„Jer je napisano: Pogubiću mudrost mudrih, i razum razumnih odbaciću“ (1 Kor 1, 19).

Ovo je apostol napisao u kontekstu kontrastiranja stavova o krstu. Korint je, da podsetimo, grčki grad, blizu Atine, simbola paganske mudrosti i filosofije. Za one koji misle na način grčke filosofije – a za očekivati je da bi takvi trebalo da budu i paganski građani Korinta – kao i za one koji ginu na krstu, krst je poniženje i ludost. Nasuprot njima, za hrišćane krst je projava sile Božije jer se Hristovim raspećem i smrću hrišćani spasavaju od greha i smrti. Za pagane, dakle, krst je ludost, a za hrišćane krst je sila Božija.

Gledano iz ugla hrišćana, zalud su napori paganske mudrosti i filosofije jer one ne spasavaju od greha, smrti i đavola. Naime, nikakve ljudske sile za takvo šta nisu dostatne: oni koji se oslanjaju samo na vlastite snage i vlastiti um nemoćni su da to postignu. Stoga ih kao nemoćne valja i odbaciti. Obratimo pažnju na okolnost da se ovde ljudska mudrost i filosofija odbacuju iz razloga koji spadaju u sferu praktičnog života, što će reći etike, politike i ekonomike, onoga što su grčki filosofi imenovali rečju πράξις. Ovde se eksplicitno ne tematizuje niti dovodi u pitanje sfera teorije tako da ne možemo unapred i bez rezerve reći da se paganska filosofija i nauka kao takva i u celini odbacuje.

Ne razmatrajući, dakle, ostale aspekte paganske mudrosti i filosofije, koji bi po svojim rezultatima mogli biti i znatniji i neznatniji, apostolu je važno sledeće: pošto se putem autonomnog ljudskog uma i napora ne može dospeti do onoga što je za hrišćane u praktičnoj sferi najvažnije, a to je večni život bez greha i đavola, onda se taj put pokazuje kao stranputica i valja ga odbaciti. Za nas se ovde nameće pitanje, na koje ćemo se kasnije vratiti: da li stoga što je nemoćna u vezi glavne stvari filosofiju treba odbaciti u celini ili ona nekim svojim parcijalnim uvidima, kao što su na primer oni u teorijskoj sferi, i hrišćanima može korisno poslužiti?

Da bi pojačao i zaoštrio ovaj kontrast između u krajnjoj liniji nemoćnog filosofskog pristupa i božanskom silom potentnog hrišćanskog, apostol Pavle u nastavku trijumfalno proziva:

„Gdje je mudrac? Gdje književnik? Gdje prepirač ovoga vijeka?“ (1 Kor 1, 20).

Razume se, ni mudrac (filosof), ni književnik, ni retor (prepirač) svojim umnim moćima i učenošću ne mogu ljudski rod osloboditi greha i smrti. A pošto to ne mogu, onda je sve njihovo znanje i sva njihova mudrost zapravo ludost, jer se pred onim najvažnijim, a sa stanovišta večnosti zapravo i jedino važnim, u krajnjoj liniji svode na puku nemoć. Mudrac (filosof), retor i književnik samo mogu bespomoćno da stoje pred onim što je, po mišljenju hrišćana, najvažnije. A kad ne može ono što je najvažnije, onda kakva je to mudrost i čemu ona, čemu tolike reči i znanja – sve skupa je to samo jedna ludost. Stoga ovaj niz pitanja i prozivanja apostol poentira završnim pitanjem, a zapravo tvrdnjom:

„Zar ne pretvori Bog mudrost ovoga svijeta u ludost?“ (1 Kor 1, 20).

Ljudi su vlastitim umskim snagama iznašli filosofiju i nauku, ali sve im je to bilo uzalud jer tim sredstvima nisu uspeli da upoznaju i spoznaju istinskog Boga. Preciznije, filosofi su govorili o bogovima i o bogu, ali to nije bio ličnosni Bog nego apstraktno načelo koje vlada svetom i koje se moglo spoznati umom. Istinski Bog za hrišćanina je živi Bog, Ličnost. Ličnosni Bog, međutim, nije dostupan ljudskom umu i logici, njega je moguće spoznati jedino ako se sam otkrije ljudima. Ovim se, vidimo, eksplicitno osporavaju i neke teorijske pretenzije ljudskog uma. Ljudski um, dakle, zakazuje ne samo u praktičkoj nego i u teorijskoj sferi. Ali uočimo: ovde se ne dovodi u pitanje čitava teorijska sfera, nego samo jedan njen deo, i to onaj koji je sa stanovišta hrišćana najvažniji, a to je teologija. Apostol ne proziva ostale delove teorijske filosofije u koje, prema Aristotelu, spadaju fizika i matematika. U tom smislu apostol kaže:

„Pošto, dakle, u premudrosti Božijoj svijet mudrošću ne pozna Boga, izvoli se Bogu da ludošću propovijedi spase one koji vjeruju“ (1 Kor 1, 21).

Ovde apostol jasno kaže kako se istinski Bog može spoznati: jedino premudrošću Božijom. Premudrost Božija je Bog Logos, Spasitelj sveta, Isus Hristos. Apostol upozorava da su ljudi uopšte, a filosofi (mudraci) posebno, imali prilike da upoznaju Boga jer su već živeli u premudrosti Božijoj. Naime, svet je tvorevina Božija, svet je stvoren premudrošću Božijom i svaki deo te tvorevine je ukazivao na svog Tvorca, ali su se ljudi još od Adamovog pada u greh oslanjali isključivo na svoj um i nisu bili kadri da vide ono što je takoreći bolo oči. Gledali su delo Božije koje je ukazivalo na Tvorca, ali ga oni ne prepoznaše i odbaciše. Ovde se implicitno kritikuje i onaj deo teorijske filosofije koja se odnosi na nauke, u prvom redu na fiziku. Fizika nije otkrila ni ono što je u načelu mogla: Tvorca na osnovu njegove tvorevine.[5] Ukazuje se implicitno i na razlog zakazivanja ove sfere uma: ogrehovljeni um se pogordio da sam može sve da sazna, a zapravo u svojoj gordosti i grehu ne može ni ono što je takoreći očigledno. Trebalo je da sam Bog Logos siđe s nebesa i umre na krstu za ljudske grehe kako bi ovi progledali. Međutim, ljudi su se i tada radije oslanjali na svoj um (gordost!) pa im je smrt Boga na krstu izgledala kao ludost – kako nestvoreni i besmrtni Bog može da se rodi i umre? Drugim rečima, ako bi se ljudski um očistio od greha i gordosti, on bi u naznačenoj sferi koje pokrivaju fizika i matematika mogao doći do uvida koji su relevantni za teologiju. Ovde se fizika ne kritikuje zbog znanja o samoj tvorevini, nego što iz znanja o tvorevini nije zaključila na postojanje ličnosnog Boga. Da li to znači da nauke i u ogrehovljenom stanju, iako previđaju Tvorca, već stižu do valjanih uvida kad je reč o samoj tvorevini? Ovo pitanje za sada ostavimo po strani.

Vratimo se apostolovim rečima. Jedino putem uma se, dakle, ne može stići do istinskog Boga. Ostaje samo put vere. Stoga se Bog nije otkrio učenima, filosofima i mudracima, nego jednostavnim, neukim ljudima, ljudima vere. Ono što spasava nije um, nego vera i krst.

Jevreji traže znakove prisustva Božijeg, naime traže čuda kao svedočanstva Božije svemoći. Grci vole filosofiju i traže mudrost. Hrišćani pak traže spasenje. Stoga će svi pobrojani različito reagovati na činjenicu Hristove krsne smrti. Za Jevreje to nije čudo nego sablazan, za Grke to nije mudrost nego ludost, a za hrišćane to jeste znak i Božije sile (svemoći, čuda) i Božije premudrosti. Slabost Božija, njegovo razapinjanje i umiranje na krstu, naime, slabost je samo sa ljudskog stanovišta, ali i kao takva ona je jača od ljudi. Ludost Božija jeste ludost opet sa ljudskog stanovišta, ali je i ta navodna ludost mudrija od ljudi.

Zato se Bog nije pokazao mudracima (filosofima) i književnicima, nego onima koje ljudi drže za slabe, i umom ne mnogo mudre, te su ga ovi među ljudima prvi spoznali. Među tim jednostavnim, običnim ljudima, prostim svetom, nije bilo mnogo onih koji su bili plemenitijeg roda niti mnogo onih koji su imali neku vlast i moć niti je bilo mnogo „mudrih po tijelu“, kako se izrazio apostol Pavle. „Mudri po tijelu“ su, naravno, oni koji se drže zemaljskog, telesnog, smrtnog kao izvora znanja i mudrosti.

„Nego što je ludo pred svijetom ono izabra Bog da posrami mudre; i ono što je slabo pred svijetom ono izabra Bog da posrami jake; I što je neplemenito pred svijetom i poniženo izabra Bog, i ono što je ništavno, da uništi ono što jeste, Da se ne pohvali ni jedno tijelo pred Bogom“ (1 Kor 1, 27–29).

Nijedno telo ni „telesni um“ nemaju silu i mudrost koju ima Bog. Ljudi ako nešto i mogu, mogu posredstvom Boga i stoga nemaju razloga da se hvale time. Sva hvala i slava pripada jedino Bogu.

U nastavku Prve Poslanice Korinćanima apostol Pavle progovara i o umu po Hristu i o premudrosti Božijoj kao onome što nadilazi ljudsku moć.

„I riječ moja i propovijed moja ne bi u ubjedljivim riječima ljudske mudrosti, nego u pokazivanju Duha i sile“ (1 Kor 2, 4).

Ljudska mudrost se služi snagom ubeđivanja kao u retorici, veštini govorništva, koju su Grci inače veoma cenili i negovali, ili snagom logičkog dokaza kao u filosofiji. Ali ni jedno ni drugo ne može da savlada greh i smrt, ne može da spasi čoveka. To jedino može Božija sila i Sveti Duh. Mudrost hrišćana je stoga u premudrosti Božijoj. I apostol kaže:

„Da vjera vaša ne bude u mudrosti ljudskoj, nego u sili Božijoj“ (1 Kor 2, 5).

Našu veru, naše poverenje ne treba da poklonimo ljudskoj mudrosti, koja je u krajnjoj liniji nemoćna da nam pruži spasenje. Takvo šta je u moći jedino sile Božije. Ali, varirajmo još jednom ranije postavljeno pitanje, znači li to da je mudrost ljudska i u svemu drugom nemoćna, da od nje nikakve vajde nema?

„A mudrost govorimo među savršenima, ali ne mudrost ovoga vijeka, ni knezova ovoga vijeka koji su prolazni; Nego govorimo premudrost Božiju u tajni sakrivenu, koju predodredi Bog prije vijekova za slavu našu, Koju ni jedan od knezova ovoga vijeka nije poznao; jer da su je poznali ne bi Gospoda slave razapeli“ (1 Kor 2, 6–8).

Mudrost o kojoj ovde govori apostol jeste savršena jer je božanska. A kao takva ona je pristupačna savršenima. Savršeni su pak oni hrišćani koji savršeno veruju. Na neki način, mudrost se stiče po meri vere. Božanska mudrost je večna, a ljudska mudrost je, kao i sve ljudsko, prolazna i smrtna.

Kako čovek može da zadobije božansku mudrost? O tome apostol kaže sledeće:

„A nama Bog otkri Duhom svojim; jer Duh sve ispituje, i dubine Božije… Tako i šta je u Bogu niko ne zna osim Duha Božijega. A mi ne primismo duha ovoga svijeta, nego Duha koji je od Boga, da znamo što nam je darovano od Boga; Što i govorimo, ne riječima naučenim od ljudske mudrosti, nego naučenim od Duha Svetog; duhovno duhovnim dokazujući“ (1 Kor 2, 10–13).

Duh ovoga sveta je zemaljski, oslonjen na zemaljsko, telesno. On je iznašao ljudsku filosofiju i nauku. Rečima ljudske mudrosti ne može se iskazati tajna i dubine Božije. Tome ljude može poučiti samo Duh Sveti. Da bi duh ljudski shvatio ono božansko on mora da bude preobražen, oblagodaćen Duhom Svetim.

„A tjelesni čovjek ne prima što je od Duha Božijega, jer mu je ludost, i ne može da razumije, jer se to ispituje duhovno. Duhovni pak sve ispituje, a njega samog niko ne ispituje. Jer ko poznade um Gospodnji da bi ga poučio? A mi imamo um Hristov“ (1 Kor 2, 14–16).

Sve napred rečeno apostol Pavle poentira i jezgrovito formuliše u poznatom stavu iz Poslanice Kološanima:

„Pazite da vas ko ne obmane filosofijom i praznom prijevarom, po predanju ljudskom, po nauci svijeta, a ne po Hristu“ (Kol 2, 8).

Iz konteksta se vidi da je opet reč o sferi bogoslovlja. Kada apostol Pavle ukazuje na manjkavost ljudskog uma on uvek ima u vidu čisto umsko znanje o Bogu i nemoć uma da oslobodi čoveka smrti i greha. Autonomni ljudski um zakazuje, dakle, u bogoslovlju i delimično u praktičkoj, moralnoj sferi. Apostol Pavle nigde ne govori o nedostacima ljudskog uma prilikom proučavanja stvorene prirode kao takve. Pitanje sposobnosti ljudskog uma da prouči i spozna stvorenu prirodu u najmanju ruku ostaje otvoreno. Stoga na naše početno pitanje možemo odgovoriti da u tekstovima u Svetom Pismu ne nalazimo načelnu prepreku za sticanje znanja o prirodi na osnovu prirodne svetlosti ljudskog razuma. Ali nailazimo na sugestiju da se priroda ne proučava radi nje same nego radi saznanja Boga, odnosno, u krajnjoj liniji, radi našeg spasenja.

Ova okolnost je svakako pružala mogućnost potonjim hrišćanima da ne odbacuju sasvim filosofiju i nauku. Tako već prvi filosof među hrišćanima, Justin Filosof, koji je živeo u II veku, formuliše čuveni stav: „Sve što je iko dobro izrekao, naše je“.[6] On tome dodaje i ovo: „Postoji samo jedna razlika između hrišćana i pagana, ali ona je ključna: dok prvi imaju celovitu i potpunu istinu, usled božanskog otkrivenja, pagani imaju samo njene klice.“[7] Filosofija i nauka su tako, prema Justinu Filosofu, samostalnim naporima uma uspele da dođu do nekih istinitih uvida ili klica znanja. To su one mogle stoga što je logos krajnji predmet ljudskog saznanja tako da i paganski filosofi i hrišćanski vernici saznaju jedan te isti logos. Iz načina na koji je logos prisutan u svetu filosofija i nauka saznaju delimičnu istinu o tom logosu. U tom smislu su nauka i paganska filosofija prethodnice i priprema za pravu mudrost i pravu filosofiju, a to je filosofija u Hristu, do koje se dospeva Božijim otkrivenjem.

Kliment Aleksandrijski, koji je rođen oko 150, a umro oko 219. n. e., pre vlastitog preobraćenja bio je stoički filosof.[8] On je govorio kako hrišćanstvo ima dva Stara zaveta – jedan je jevrejski, a drugi je grčka filosofija. Jevrejski zavet nudi otkrivene istine, a filosofija daje oruđe za dalji razvoj i tumačenje tih otkrivenih istina. Slično Justinu, on grčku filosofiju nije posmatrao kao zabludu nego kao pripremu za hrišćansko otkrivenje, kao što je za Jevreje Tora. Pri tome je, poput Justina, verovao da su Grci pozajmljivali od Jevreja. Ali za Klimenta filosofija nije bila samo priprema za hrišćansko otkrivenje nego i pogodno oruđe za njegovo razumevanje. On je prvi među hrišćanima jasno izrekao onaj kompromisni stav, preuzet od Filona Judejca, o filosofiji kao sluškinji vere, kojim se paganska mudrost ne odbacuje sasvim, ali se prihvata uz ograde. Ovakav stav o filosofiji kao sluškinji teologije biće potom od mnogih hrišćana prihvaćen i variran i na Istoku i na Zapadu. Ma koliko bio ograničavajući za slobodno umsko istraživanje, kakvo je bilo negovano u staroj grčkoj filosofiji, pomenuti stav je u izmenjenim ideološkim okolnostima srednjeg veka ujedno bio i pogodno sredstvo koje je olakšavalo proučavanje nauka i filosofije prirode.

Sveti Vasilije Veliki, koji je živeo u IV veku, u svojoj poznatoj „Reči mladima (kako da imaju koristi od jelinskih spisa)“ prihvata Klimentovu formulu o filosofiji kao sluškinji teologije i govori da spoljašnji nauk nije beskoristan za dušu. Pod spoljašnjim naukom, naravno, razumeva se svetovna mudrost. „Sve što potpomaže [drugom] životu mi treba da volimo i da stičemo svim silama…“[9] U tom smislu on kaže da spoljašnja mudrost nije nepoželjna, ali ipak valja znati u kojoj meri je treba izučavati. Jer, „ukoliko kormilo duše ne poverimo umu, u potpunosti ćemo se upodobiti neopremljenoj lađi i tokom života ćemo besciljno lutati tamo-amo“.[10] U svojoj besedi Sveti Vasilije Veliki navodi primere iz spisa pesnika, književnika i filosofa koji nas poučavaju u vrlini, dakle u praktičkoj mudrosti. To znači da čak i u praktičkoj sferi svetovna mudrost nije beskorisna. Ako je takva stvar sa poukama u vrlini, tim pre će svetovni nauk biti koristan u teorijskim znanjima kao što su znanja o prirodi.

Vasilije Veliki, međutim, u svojim čuvenim besedama na šestodnev znanje o prirodi drugačije razumeva nego što su to činili grčki filosofi.[11] Kao što je poznato, veliki grčki filosof Aristotel visoko je vrednovao umsko udovoljavanje čuđenju, odnosno radoznalosti, smatrajući da je svrha znanja – znanje. Takvo znanje, zadobijeno istraživanjem autonomnog uma koji nastoji da udovolji svojoj znatiželji, za Vasilija nema vrednost jer je to znanje o svetu koji će, na Strašnom sudu, jednom zauvek proći i potpuno nestati. Ako bi znanje o svetu ostalo, ono bi bilo znanje o nečemu čega više nema, dakle ni o čemu. Ali je i hrišćanima ipak potrebno znanje o prirodi jer je priroda „učilište Bogopoznanja“, budući da se u tvorevini, kako je to govorio još apostol Pavle, sagledava njen Tvorac. Pri tome, upozorava Vasilije, ne treba da se gordimo i hvalimo naš um koji je uspeo da shvati božansku tvorevinu, nego da slavimo Tvorca koji ju je takvu stvorio. Jer krajnji cilj proučavanja prirode, kao „učilišta Bogopoznanja“, jeste zapravo naše spasenje i večni život u Carstvu nebeskom.

Ovakvim pomeranjem naglaska, u čemu se i sastoji hristijanizovanje prirodne nauke kod Vasilija Velikog, umanjuje se vrednost prirodne nauke kao takve čak i kod Vasilija koji je, kako smo napomenuli, u izvesnoj meri preporučivao čitanje starih filosofa. Iako kod apostola Pavla nije bilo načelne prepreke za umsko izučavanje prirode, iz njegove sugestije da je priroda „učilište Bogopoznanja“ Vasilije je izveo stav da je proučavanje prirode kao takve, sticanje znanja o njoj zarad udovoljavanja znatiželji, isprazno. On se više zalagao za teologiju prirode nego za fiziku i ukoliko se bavi fizikom to čini zarad njene službe teologiji. Pa ipak, iako je proučavanje prirode, prema prihvaćenoj formuli sluškinje, podredio potrebama vere, kod Vasilija Velikog u Šestodnevu problesne zanimanje za prirodu kao takvu, koje nadilazi status podređenosti nauke veri.

Nadamo se da smo ovim kratkim izlaganjem ukazali – mada, razume se, nismo i dokazali – da u Novom Zavetu nema unutrašnjih, načelnih razloga koji bi govorili da pravoslavlje mora da odbacuje znanja o prirodi kao tvorevini Božijoj koja su stečena slobodnim istraživanjem ljudskog razuma. U tom pogledu, kako reče Majendorf u rečenici koju smo naveli kao moto našeg predavanja, prirodna nauka jeste prirodni saveznik hrišćanske vere.[12] Istražujući i pri tom otkrivajući božanski plan, logos, utkan u stvorenu prirodu naučnici i nauka samim tim su, kako on reče, i pouzdan saveznik hrišćanske vere. Ali su hrišćani teološku sugestiju apostola Pavla da se u tvorevini vidi Tvorac razvijali u pravcu umanjenja i potcenjivanja saznanja o prirodi kao takvoj, potcenjujući samu prirodu kao nešto stvoreno i prolazno. Nauka o prirodi je vredna samo ukoliko služi teologiji.

Na taj način nauka i pravoslavlje, u svojoj dvomilenijumskoj koegzistenciji, nisu živeli kao saveznici. Odgovor na pitanje zašto je to tako bilo zahtevao bi strpljivo i složeno istraživanje i taj odgovor svakako ne bi bio jednostavan, kao što se već da naslutiti iz kratkog osvrta na shvatanja Vasilija Velikog. Na jedan od mogućih razloga, koji ide na račun pravoslavlja, ukazuje i Jovan Majendorf u svom vrlo kratkom ali instruktivnom tekstu „Teologija i nauka“ iz koga smo uzeli i moto našeg predavanja. Tu on kaže da bi pravoslavci morali priznati svoju grešku, svoju jeres u odnosu na prirodu. Pravoslavci su se, prema Majendorfu, u prošlosti prema prirodi odnosili jeretički, kao monofiziti, a ne kao pravoslavni. Monofiziti su, podsetimo se, naglašavali da Isus Hristos ima samo jednu prirodu, božansku, a da je samo prividno primio ljudsku telesnu prirodu. Time su monofiziti jeretici u odnosu na pravoslavne koji drže da Hristos ima dve prirode – božansku i ljudsku (telesnu). Pravoslavci su se, slično monofizitima, jeretički odnosili prema celokupnoj telesnoj prirodi: zanemarivali su je i nisu je u dovoljnoj meri proučavali. Videli smo, na primer, da su kod Vasilija Velikog, čiji je Šestodnev u srednjem veku imao znatnog uticaja i na Istoku i na Zapadu, naučna znanja o prirodi držana za isprazna, priroda je u prvom redu posmatrana kao „učilište Bogopoznanja“, a ne kao nešto što samo po sebi vredi istraživati. U tom smislu je telesna tvorevina Božija potcenjena.

Međutim, pravoslavac u svojoj veri ima osnov da uvažava i poštuje prirodu kao takvu. On, naime, veruje da će i u času Strašnog suda vaskrsnuti ne samo duša nego i telo. Okolnost da vaskrsava psihofizička celina, u kojoj je telesna priroda ravnopravan deo, ukazuje na važnost tela u okviru čitave tvorevine. Hrišćanin, dakle, može uvažiti stav o vrednosti telesne prirode kao Božije tvorevine te otuda zaključiti i da je prirodu kao takvu vredno istraživati. Poredak i harmonija, lepota sveta, koju su zapazili i istakli još grčki mudraci, iz ugla hrišćana nije slučajna – ona je delo Tvorca. Još je Platon, u IV veku pre n. e., razmatrao mogućnost da je kosmos delo božanskog zanatlije (Demijurga) i ukazao da se i u tom slučaju prirodni uzroci moraju uvažavati. Metafizički uzroci kao primarni deluju u fizičkom svetu posredstvom prirodnih uzroka kao sekundarnih i tako održavaju harmoniju kosmosa. Mada je, prema Platonu, priroda u krajnjoj liniji neshvatljiva bez božanskog (metafizičkog) uzroka, „mehanizam“ njenog funkcionisanja je određen prirodnim (sekundarnim) uzrocima. Sličan pristup prirodi može zauzeti i hrišćanin, kao što pokazuje primer pokreta modernih na rimokatoličkom Zapadu u XII veku.[13] Pravoslavci izgleda nisu došli do shvatanja prirode kao racionalne i „autonomne“ tvorevine kojom upravljaju (od Boga stvoreni) prirodni zakoni, odakle bi sledilo i uvažavanje naučnih istraživanja prirode.

Mi, međutim, živimo u modernom vremenu u kojem se priroda razumeva kao racionalno i autonomno područje kojim upravljaju prirodni zakoni. To je ujedno vreme kada se uspešnost prirodnih nauka i njihov značaj za ljudski život ne može i ne sme previđati i zanemarivati. Pa ipak su pravoslavlje i nauka još uvek tuđi jedno drugom. O tome Majendorf kaže: „U naše vreme, savremena nauka i hrišćanstvo nisu više neprijatelji, ali među njima postoji tragično uzajamno nepoznavanje. Hrišćanski bogoslovi malo poznaju prirodne nauke… Predstavnici prirodnih nauka, sa svoje strane, ne znaju o hrišćanstvu ništa više od onoga što su naučili u školi.“[14] Zato on svoje izlaganje ovako poentira: „Pred nama je krajnje neodložan zadatak ’katoličanske’ odgovornosti… u tom smislu da bogoslovlje i prirodne nauke otpočnu ozbiljno jedno u drugom da gledaju – prijatelja.“[15] Jer, pravoslavlju ne bi trebalo da smeta naučno poznavanje prirode kao tvorevine Božije, štaviše, ono je neophodno jer se time priznaje vrednost tvorevine kao Božijeg dela koje će se i samo preobraziti posle Strašnog suda. S druge strane, naučnicima je neophodna orijentacija u stvarima vrednosti i ciljeva nauke, kako ne bi dolazilo, na primer, do njenih zloupotreba kad je reč o njenoj službi čoveku. Tu vrednosnu komponentu nauci može posredovati neka izvan-naučna instanca, recimo filosofija ili pak vera, odnosno to može biti i pravoslavlje kao jedna od hrišćanskih konfesija.

 

Izvor: Ilija Marić, Stara fizika i fizika kod Srba, Beograd: Otačnik, 2013, 161–177.

 

 

[1] Predavanje održano 27. aprila 2009. u sali Skupštine opštine Voždovac u Beogradu na redovnoj tribini koju organizuje crkva Svetog Trifuna (čiji je starešina prota Dejan Dejanović).

[2] Marić, I., „Neke pretpostavke razvoja nauke u Vizantiji“, u: Grujić, P., Ivanović, M., (prir.), Epistemološki problemi u nauci, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd, 2004, str. 155–176.

[3] Hrišćani se u molitvi „Oče naš“ mole: „Neka bude volja Tvoja“.

[4] Prilikom čitanja Poslanice Korinćanima služili smo se komentarima Justina Popovića (Prepodobni Justin Ćelijski, Tumačenje Poslanica prve i druge Korinćanima Svetog apostola Pavla, Naslednici Oca Justina, Manastir Ćelije kod Valjeva, Beograd, 2001).

[5] Apostol Pavle drži po strani okolnost da je još Platon, u IV veku pre Hrista, govorio da pravilnost prirodnih procesa (kao što su smena dana i noći, godišnjih doba, kružna kretanja nebeskih tela) podrazumeva svrhu u prirodi. Na osnovu ove svrhovitosti, te uopšte pravilnosti i lepote kosmosa, on zaključuje da je kosmos delo uma, odnosno boga tvorca (Demijurga). Ovo je Platon šire obrazložio u dijalozima Fileb (26e-31a), Timaj (29d-30b) i Zakoni (897b i dalje). Apostol je u pravu utoliko što platonovski tvorac doista nije svemoćan, poput hrišćanskog Boga Stvoritelja, pa da sve vidljivo i nevidljivo, telesno i netelesno, stvara iz ničega (creatio ex nihilo). Do zamisli takvog Tvorca Platon, kao ni bilo koji od grčkih filosofa, nije došao, jer je i on, kao i svi ostali antički mislioci, podrazumevao stav ex nihilo nihil fit. Inače, svrhovitost (teleologija) prirodnih stvari i događaja je karakteristična crta antičke fizike, iako i tu postoje fizička učenja koja nisu teleološka (atomisti, epikurovci). Podrobnije o Platonovoj i antičkoj fizici videti u: Marić, I., Platon i moderna fizika, Društvo filosofa i sociologa Crne Gore, Nikšić, 1997.

[6] Justin Filosof, Druga apologija, 13 (PG 6, 465C). Navedeno prema: Vasilije Tatakis, Vizantijska filosofija, Jasen, Beograd–Nikšić, 2002, str. 274.

[7] Ibid.

[8] Videti prevod Klimentovog glavnog filosofskog spisa Stromate, ali ne sa grčkog izvornika nego sa ruskog prevoda, u: Oci i učitelji Crkve III veka: Kliment Aleksandrijski. Tertulijan: antologija, tom I, Hrišćanska misao, Beograd, 2008, str. 26–358.

[9] Sveti Vasilije Veliki, Besede, Manastir Hilandar, Sveta Gora Atonska, 2002, str. 185.

[10] Ibid., str. 191.

[11] Videti: Sveti Vasilije Veliki, Šestodnev, preveo Stanimir Jakšić, Beseda, Novi Sad, 2001.

[12] Jovan Majendorf, „Teologija i nauka“, u: Pravoslavna teologija, priredio Radovan Bigović, Teološki fakultet, Beograd, 1995, str. 282.

[13] Imamo u vidu moderniste, kao što su Adelard iz Bata, Tjeri iz Šartra, Viljem iz Konša i druge, koji su pod uticajem Platonovog Timaja razvijali novu hrišćansku koncepciju prirode kao racionalne tvorevine kojom upravljaju od Boga stvoreni zakoni. Oni su počeli da istražuju i opisuju prirodne pojave i procese posredstvom prirodnih uzroka, posežući za božanskim samo u slučajevima kada nisu bili u stanju da nađu prirodni uzrok.

[14] Ibid.

[15] Ibid., str. 283.

error: Content is protected !!