Kršćani i demokracija

Kolegice i kolege, dame i gospodo, zahvaljujem na prigodi da govorim ovdje i želim uvodno upozoriti na pomalo paradoksalnu situaciju u koju sam sebe i vas doveo, jer govorim ovdje prvi, ali kao autsajder, kao netko tko je i ateist, i još deklarirani ljevičar. U postmodernome kontekstu, u kojemu se načelno, dapače, metodički, polazi s margina, od autsajdera, to, možda, i može imati smisla. Bitno je, zapravo, to što, prema pretpostavci, iskošeno gledam na temu s obzirom na ono što bi Hrišćanski kulturni centar vjerojatno trebao očekivati. Rekavši to, ne mislim da su moje teze nužno suprotstavljene nečemu što bi vjernik ili vjernica mogli govoriti, ali želim upozoriti na potrebu da se o temi govori upravo pod pretpostavkom osviještenosti ne samo striktno teorijske nego i svjetonazorske pozicije.

Teorijski pak, po mojem sudu, stvar počinje jednostavnim stavom koji glasi: „demokracija je u svojoj biti forma“, dakle: bit je forma. To je ono što klasična filozofija teško može progutati. Onoga časa kada se forma izjednačuje s biti, čitav niz tradicionalnih sistema se više ne može održati (jer im je ova razlika u samim sistemskim pretpostavkama), ali u političkoj teoriji to je nešto što je općenito prihvaćeno. Odatle pak slijedi da se od demokrata i u moralnim kategorijama, a to je ovdje poglavito moja tema, ponajprije očekuje lojalnost formi. To jest iskaz koji, na prvi pogled barem, zvuči posve isprazno, nedostatno za praksu, no bez toga demokracija jednostavno ne može funkcionirati. Drukčije rečeno, bez unaprijed donesene odluke da prihvatim svaku odluku koju većina u odgovarajuće proceduralno uređenim okvirima donese naprosto nisam kvalificiran za demokrata. Ili, demokratska kvalifikacija predmnijeva pripravnost da odustanem od vlastitih moralnih intuicija, prihvaćajući – s nekim unaprijed zadanim granicama – većinsko stajalište, jer, kako je rečeno već u Lukinu Evanđelju (6, 24), ne može se služiti dva gospodara.

Sa stajališta tradicionalnih moralnih vrijednosti, utemeljenih u nekoj od znanih koncepcija moralne filozofije, to je moguće jedino uz uvjet da postuliramo neku vrstu moralne skepse u onome smislu, u kojemu je po mojem sudu, to još uvijek najjasnije formulirano kod australskoga etičara Džona Mekija (John L. Mackie) u knjizi koja se zove „Etika“, a ima, ne slučajno dakako, indikativan podnaslov: „Izmišljajući ispravno i neispravno“ (a, u daljnjim konsekvencijama, i dobro i zlo). On polazi od toga da „nema objektivnih vrijednosti“ („There are no objective values“), kako to instruktivno formulira glasovita prva rečenica njegove knjige. Mi ih, dakle, izmišljamo.

Prihvatiti, sa svim posljedicama, takvo što jedini je način da se, uz zadržavanje ireduktibilnoga minimuma vlastite moralne autonomije, istrpi demokracija. Tek ako se prihvati da vrijednosti kao objektivne ne mogu postojati, da ih, stoga, demokracija svagda većinski „izmišlja“, prihvaća se doista demokratska procedura – forma kao bit – jer koncept objektivnosti vrijednosti demokraciju radikalno dovodi u sumnju (najjednostavnije to pokazuju različita njezina preimenovanja: islamska, kršćanska ili socijalistička demokracija uvijek znači manje, a ne više demokracije). Dakako, to ne znači zahtjev da ljudi suspendiraju svoja osobna uvjerenja; ono što se traži, a veoma se rijetko eksplicira, slijedi iz samoga počela demokratske kulture, kako je to formulirano kod Žan Žaka Rusoa (Jean Jacques Rousseau). Kada u „Društvenome ugovoru“ formulira uvjete na osnovi kojih se uopće može zbiti tako neko biće kao što je citoyen ili apstraktni građanin, on to biće određuje kao moralno biće, neovisno o svim njegovim egzistencijskim uvjetima, o podrijetlu, naobrazbi, vjeroispovijesti, i tako dalje (i o rodu ili spolu, rekli bismo danas, no kod Rusoa toga nema).

Drukčije rečeno, demokratska kultura počiva na zabašurivanju egzistencijalnih odrednica individue, na njihovu ostavljanju po strani kada je o demokratskome odlučivanju riječ. I zato, da dodam, nasuprot čestim, glupim frazama, demokracije nema u društvu; ne postoji demokratsko društvo, nego, eventualno, demokratska zajednica. U društvu ne može biti demokracije, jer u društvu prema definiciji ljudi nisu jednaki, a demokracija živi od apstraktne jednakosti građana. Dakle, u demokratskoj zajednici koja je moguća pod pretpostavkom apstrakcije, apstrahiramo i od (nekih) svojih uvjerenja (kao državljani, što je po mojem sudu bolji prijevod reči citoyen, ili građani, kako se uobičajeno prevodi), što ne znači da smo od njih odustali u ostalim aspektima života. Rečeni ideali, ili vrijednosti, ne pojavljuju se, međutim, kao eksplicitni sastavni dio svakidašnjice političkoga života u demokraciji.

Na drugi način rečeno, to se uvijek iznova pojavljuje kao problem, jer se krivo razumije ključni odnos koji je u demokraciji uopće moguć, brka se politička s moralnom razinom. Za vrijeme posjeta pape u Hrvatskoj, predsjednik države, dobro obrazovan čovjek (koji se deklarira kao agnostik), pozdravio ga je rekavši: „premda neki od nas nisu vjernici, dijelimo s Vama iste vrijednosti, zato možemo zajedno surađivati“. A pravi je problem baš u tomu što vjernici i nevjernici načelno ne dijele „zajedničke vrijednosti“. Ali, u funkcioniranju demokratske zajednice to što različito svjetonazorski ustrojene skupine ne dijele zajedničke vrijednosti treba staviti u zagradu, ako mogu dijeliti zajedničku formalnu sklonost prihvaćanju demokratskih proceduralnih principa. Ateisti ili agnostici s vjernicima (raznih denominacija) dakako ne moraju dijeliti – i često ne mogu dijeliti – vrijednosti kada je riječ o pobačaju, eutanaziji, smrtnoj kazni, ratu, spolnosti, vlasništvu itd. Uvjerenje da je doista moguće „dijeliti“ moralne vrijednosti, moguće je samo na imperijalistički način, tako, naime, da jedni drugima nametnu svoja uvjerenja (u najboljem slučaju uvjeravanjem, u najgorem – silom). To ne može biti rješavano demokratskom većinom, jer takve teme moraju biti izuzete od demokratskog odlučivanja.

O tomu se, kako je poznato, (ponovno) intenzivno raspravlja u suvremenoj filozofiji politike, prije svega u naslonu na Rolsovu (Rawls) odrednicu iz „Političkog liberalizma“, o „overlapping consensus“ („preklopnome suglasju“), kojim se građani/državljani u demokratskoj zajednici, prihvaćajući pravednost kao pravičnost, mogu suglasiti neovisno o različitim vjerskim ili filozofskim pogledima (odnosno: koncepcijama dobra). Kada se pak u procesu odlučivanja svjesno ne govori o konceptima dobra, na djelu je ispražnjena sfera zajedničkoga života, i opet: sfera čiste procedure u kojoj se demokracija zbiva.

Ono što je čest problem u pripovijestima o politici jest svojevrsno ontologiziranje demokracije, postupanje kao da je demokracija (moralna) vrijednost po sebi, kao da je ona nešto što stvara vrijednosti. U postkomunizmu to je tipično za štrebere koji su htjeli zbrzano preći iz jednoga sustava u drugi. Istovremeno se propušta promisliti demokraciju kao proceduru dogovaranja i odlučivanja o nekim zadacima koje je društvo prinijelo na političku zajednicu (ni više, niti manje). Jer, ako se prigodom svakoga donošenja odluke iznova raspravlja o tomu ima li Boga ili nema, je li pobačaj zločin ili nije, odlučivanje u ovakvoj skupini naprosto neće biti moguće, barem ne na demokratskim pretpostavkama.

Valja, naime, kada je o pluralizmu reč jasno razlikovati dva izvedbena konteksta. S jedne strane, važi horizontalno načelo civilnoga društva, a s druge, vertikalno načelo političke zajednice. Vertikalno načelo političke zajednice jednostavno znači: tko ima 20% mjesta u parlamentu, vrijedi tri puta više od nekoga tko ima 6,5%, što god ovaj drugi mogao reći. To je kvantifikacija na izborima iskazanih političkih stajališta građana, koja ima neupitnu političku vrijednost za razdoblje od četiri godine, koliko uobičajeno traje mandat parlamenta. Nasuprot tomu, u civilnome društvu važi načelo horizontalnog pluralizma – to znači ako je, primjerice, u nekoj četrdesetočlanoj skupini trideset devetero vjernika, a jedan je ateist, može se reći samo to da u njoj postoje nositelji dviju vrijednosti, vjernici i nevjernici. Kvantifikacija pod ovom pretpostavkom nije dopustiva kao razlog da se kaže kako su jedni više u pravu nego drugi. Dakle, tu nema pobjede, ali nema ni odluke. Na razini zajedništva na kojoj nema odluke neprestance se repetiraju ista pitanja koja se ne mogu riješiti, što nam, na primjer, zorno pokazuje baš historija filozofije. Ukratko, prihvaća li se neupitna suverenost nositelja vrijednosti, nikakvi sporovi koji te vrijednosti uključuju načelno ne mogu biti riješeni.

Uzme li se ovakva situacija ozbiljno u obzir, ostaje po mojem sudu kao mogući izlaz veoma zgodan metodički naputak nobelovca Amartja Sena (Amartya Sen), iz često navođenoga teksta pod indikativnim naslovom „Positional objectivity“, („Pozicijska objektivnost“). On uvodi, čini se, plodan interpretacijski model: „pozicijska objektivnost je moralno stajalište koje bi svaka razumna osoba zauzela da se nađe u rečenoj poziciji“. Dakle, ne očekuje se prihvaćanje stajališta osobe koja je (socijalno, generacijski, svjetonazorski) u posve drukčijoj poziciji, nego vrednovanje te pozicije kao racionalne, ako se može pretpostaviti da bi, recimo, svatko tko je nezaposlen u tim uvjetima zaključivao na određen način, ili svatko tko je vjernik itd.

Objektivnost je u pritom zajamčena time što se – uzimajući poziciju osobe u obzir – od nje traži argumentacija. Iskaz tipa: mislim da je tako, vjerujem da je tako, u razumnoj raspravi može biti tek naznaka stajališta, ali bez dodatno razvijene argumentacijske strategije naprosto ne pripada demokratskome diskursu, nego, eventualno, svađalačkome. U odnosu spram vjernika za nevjernike je, na ovome tragu, možda preporučiva uporaba klasične formule koju je, kao što je znano, uveo Hugo Grocijus (Hugo Grotius): „etsi Deus non daretur“. U izvornoj verziji to je značilo „sve da Boga i nema“ (prirodno bi pravo funkcioniralo). Međutim, Bonhefer (Bonhoeffer) je u četrdesetim godinama prošloga stoljeća iskaz interpretirao u značenju: „kao da Boga nema“ (svijet vidimo kao da Boga nema).

U poznatome razgovoru sa Orijanom Falači (Oriana Fallaci) papa se baš na to shvaćanje i bio pozvao; s vremenom se to, izgleda, sve više kristalizira kao poželjni obrazac postupanja u demokratskome odlučivanju. Od vjernika se očekuje implicitno prihvaćanje mogućnosti da Boga nema, a od nevjernika „sicut Deus daretur“, dakle, dopuštanje mogućnosti da Boga ima. Jer, ne može se odlučivati o izboru u općinu ili u parlament ako se prije toga satima mora raspravljati o božjoj egzistenciji, jer se tako do političke odluke nikada doći neće. Ili, kako je to Habermas efektno formulirao u razgovoru s još-ne-papom Racingerom (Ratzinger): „sekularizirani građani moraju dopustiti da postoji istinosni potencijal religijskog stajališta, odnosno vjere, moraju dapače svojim vjernički orijentiranim sugrađanima dopustiti da u javnim raspravama koriste vjerski govor“. Riječju, ako netko citira Bibliju, nevjernik u političkome postupku ne treba dokazivati da je Biblija izmišljotina, nego citat treba uzeti kao orijentacijsku točku za utemeljenje moralnoga (pa i političkog) stava.

Time se izlazi iz zatočenosti u nelagodan okvir mjerodavno ilustriran reskom, možda čak ciničnom formulacijom Svetoga Jovana Kronštatskoga: „demokracija u paklu, a na nebu carstvo“. Jer, u danosti „doline suza“ moguće je da demokracija bude i tamo gdje pakla (barem za neke) nema (ako se na nauku vjere ne insistira neprestance). Georgije Fedotov („Osnovi kršćanske demokracije i republika Svete Sofije“) pokazuje, uostalom, na tradiciji novgorodske, danas bismo rekli, demokršćanske konstrukcije zajednice, da takva mogućnost postoji – pod pretpostavkom tolerancije, dakako.

Svijest o tome imaju i pravoslavni i rimokatolici. Kao bitan pristupni element koji kršćanima omogućuje neposredan ulaz u demokratski dijalog valja upozoriti ponovno na ono što piše u svim udžbenicima; kršćanstvo je u svijet uvelo koncept jednakosti (pa makar i onostrane), ili, u terminima Mekija (Mackie), ono je izmislilo jednakost. I time, po mojem sudu postaje izglednim da se, kombinirano sa rečenim stajalištem o pozicijskoj objektivnosti, omogući svakome da u demokraciji bude (dakako: ravnopravni) akter ne oštećujući (ali i ne plakatirajući stalno) svoja temeljna osobna uvjerenja, ma kakva ona bila.

 

Izvor: Izlaganje prof. Žarka Puhovskog na konferenciji „Religija i izazovi pluralističkog društva“ (Beograd, 8. 12. 2012), koje je publikovano u: Religija u javnom, političkom i društvenom sektoru, prir. Jelena Jablanov Maksimović, Beograd: KAS–HKC, 2013, 201–206.