Olaf Fikse Tvejt
Ove godine navršava se 70 godina od osnivačke Generalne skupštine Svetskog saveta crkava (SSC), održane u Amsterdamu (1948). Ova organizacija danas okuplja 350 crkava članica iz više od 110 zemalja svijeta, koje predstavljaju više od 500 miliona hrišćana. Povodom ovog jubileja, razgovarali smo sa veleč. dr Olafom Fikse Tvejtom, Generalnim sekretarom SSC.
U toku sedamdeset godina duge istorije Svetski savet crkava, kao i ekumenski pokret uopšte, prolazio je kroz periode krize. Smatrate li da je i današnje vrijeme takođe vrijeme krize? Neki govore o „ekumenskoj zimi“, ali Vi ste rekli da nema ničega lošeg u zimi, kao i da su neki znaci proljeća na pomolu.
Ne mislim da je ispravno koristiti riječ „kriza“ za sadašnju situaciju. Oduvijek je postojalo nešto „kritično“. Međutim, zamah koji trenutno imamo smatram snažnim iz makar dva razloga. Prvo, umesto da govorimo o tome kako smo nesposobni za sjedinjenje i da se fokusiramo isključivo na ono što nas dijeli, postoji spremnost da se kaže da zapravo imamo mnogo toga zajedničkog kao i spremnost da učinimo ono što možemo bazirajući se na tome. Moguće je fokusirati se na zajedničku misiju, služenje miru, ljudskim pravima, tvorevini, izbjeglicama i onima koji stradaju. Ovo spaja crkve u služenju (diakonia) i viziji. Ovo je takođe veoma očigledno prisutno i u agendi Pape Franciska. Njegova posjeta nam jasno pokazuje da je ovo naša zajednička agenda. Postoji, s druge strane, još jedan impuls koji se tiče zahtjeva i očekivanja od SSC i ekumenskog pokreta, a koji dolazi kako od spoljnih partnera tako i od crkava članica SSC. Šta može ekumenski pokret i SSC da učini povodom polarizacije, podjela, brojnih pokušaja da se slomi međunarodni poredak i multilateralizam? Kako SSC može da ponudi alternativni glas? Kako možemo da podržimo mirovne procese zbližavanjem crkava, ali i vjernika? Ova očekivanja dolaze sa svih strana i stvaraju podsticaj ne samo da kreiramo sopstvenu agendu, već i da uvažimo tuđe agende i uvidimo za šta smo im potrebni. Ove dvije dimenzije stvaraju zamah koji, vjerujem, možemo nazvati „ekumenskim proljećem“.
Dozvolite da se fokusiram na prvu dimenziju koju ste istakli. Mislim da je ona valjano izražena u ideji „hodočašća“ koja je predstavljena na Generalnoj skupštini SSC u Busanu (Južna Koreja, 2013). Radi se o ideji, rekao bih, da već jesmo zajedno time što smo na zajedničkom putu. Smatrate li, međutim, da ova ideja može da ima i negativne posljedice? Ukoliko se vladamo „kao da smo jedno“, možemo li izgubiti iz vida činjenicu da zapravo i nismo u punom vidljivom jedinstvu?
Moguće. S druge strane, mislim da mnogo veći rizik postoji ukoliko se fokusiramo na ono što nismo postigli. Na taj način nećemo stići nikuda. Pored toga, to nije istina. Mi jesmo postigli mnogo toga i nismo tamo gdje smo bili prije 70 godina. Takođe, postoji zamah koji se odnosi na razumijevanje odnosâ koje smo uspostavili kao dara po sebi, iako su ovi nesavršeni i nepotpuni. Međutim, ovi odnosi su osnova za nešto što je stvarno. Postoji nešto stvarno u našoj misiji, služenju (diakonia), ali i u svjedočenju. Vidimo zapravo mnogo toga. Za mene, to predstavlja inspiraciju za nastavak teološke refleksije. To ne znači da treba da kažemo: u redu, teološka priča nije uspjela, dajte da radimo nešto drugo. Ovo donosi novu dimeziju teološkom promišljanju. Izaziva nas da promišljamo šta to znači biti crkva u ovoj situaciji.
Nadovezao bih se na ovo što ste rekli. Imao sam priliku da se uverim da mnogi pravoslavni teolozi dijele osjećanje da je teološki dijalog, na izvjestan način, stavljen po strani na sastancima SSC, uprkos činjenici da je on bio u središtu ekumenskog pokreta na početku 20. vijeka. Najeminentniji teolozi 20. vijeka su uzimali učešća u sastancima SSC. Da li biste se složili da postoji manjak teologije i da su pitanja služenja (diakonia) i socijalnog angažmana preuzela primat? Da li vodeći teolozi našeg vremena uzimaju učešća u radu SSC i ekumenskog pokreta uopšte?
Jasno mi je da su u prošlosti vodeći teolozi i neki teološki diskursi bili u središtu ekumenskog pokreta više nego što je to danas slučaj. Za to, mislim, postoje mnogi razlozi. Međutim, takođe mislim da postoje mnoga poprišta na kojima se teolozi mogu sastajati i raspravljati. To se dešava između raznih konfesija, u različitim okruženjima, školama i institucijama. Ne slažem se da u SSC i ekumenskom pokretu ne postoji teološko promišljanje. Ja bih rekao: sve što radimo zahtijeva teološku refleksiju. Bilo da radimo sa izbjeglicama, raspravljamo o pitanjima koja se tiču tvorevine ili smo uključeni u mirovni proces – sve to se uveliko tiče razumijevanja našeg teološkog mandata kao crkava, ali i kao zajednice (fellowship) crkava. Rad na pomirenju je teološki u mjeri u kojoj to nešto uopšte može da bude. Ukoliko čitamo Drugu poslanicu Korinćanima Apostola Pavla, služba pomirenja je u srcu bića crkve. Ona nije samo sporedna stvar. Dakle, zavisi od toga kako definišemo teologiju. Za mene je važno da ne suzimo određenje teologije, ali isto tako i da ne de-teologizujemo naš rad. To je makar moje shvatanje. Imamo i neke dobre pokazatelje da je upravo ovo slučaj. Međutim, možemo da radimo više i možemo da radimo bolje. To važi i kada je riječ o nekim klasičnim pitanjima kojima se bavi Komisija za vjeru i poredak. Komisija radi, ali je potrebno da ima snažniju vezu sa drugim dimenzijama našeg rada. Trebalo bi izbjegnemo da ona po sebi postane sporedna stvar.
Od 2010. ste Generalni sekretar SSC, dakle osam i po godina. Nedavno ste objavili da se nećete kandidovati za treći mandat.
Da, moj mandat ističe 2019. Moja odluka, o kojoj sam bio dužan da obavijestim Centralni odbor, jeste da ne mogu da budem na raspolaganju za treći mandat.
Koji je najveći izazov u životu i radu SSC s kojim ste se kao Generalni sekretar suočili?
Mislim da je bilo mnogo izazova s kojima smo pokušali da se suočimo u ovom periodu. S većinom smo se, smatram, suočili na način da se nešto dogodilo i da se u nekom pravcu kretalo. Jedan od izazova bio je da se ustanovi uloga SSC i povjerenja koje crkve imaju u SSC kao važan instrument. Mislim da više ne postoje sumnje u vezi s tim. Prije nekoliko godina to je bio izazov: da li je SSC zaista važan, da li nam je zaista potreban? Ne čujem da se takve diskusije i dalje vode. Ne govorim samo o sebi. Pokušali smo da učinimo SSC relevantnim za ono čime se bavi, kao i u pogledu načina na koji sarađuje sa crkvama. Drugo, izbjegli smo da budemo u situaciji u kojoj bismo većinu vremena trošili na „vječne rasprave“. Umjesto toga, više smo se fokusirali na to šta je naša misija, šta možemo da učinimo za crkve i za svijet. I to nam je pomoglo da imamo bolju unutrašnju dinamiku. To što vidim znake ove dinamike čini me srećnim. Imali smo finansijska pitanja kojima smo morali da se pozabavimo i neka od njih su bila prilično ozbiljna. Međutim, razvili smo prilično održiv i obećavajući projekat vezan za našu imovinu koji može da riješi neka od ovih pitanja i da osigura budući prihod. Imamo manji ali i dalje stabilan prihod od crkava i naših partnera. Na ove stvari morate neprestano da obraćate pažnju i budete sigurni da je ono što radite pouzdano i relevantno. Mislim da trenutno imamo dobar odnos sa našim pravoslavnim crkava premda su u nedavnoj prošlosti neke od njih preispitivale svoj odnos prema SSC i ekumenskom pokretu. Opšte govoreći, vjerujem da sam ja sam, kao i SSC, uvažavao poštovanje pravoslavnih crkava, svakako i ne samo njih.
Na koji način će posjeta pape Franciska sjedištu SSC, koja treba da se dogodi za dva dana, odraziti na odnos SSC i Rimokatoličke crkve? Od kakvog značaja je ona za ekumenski pokret uopšte? Možemo li se možda nadati da se od bliske saradnje i zajedničkog rada pomjeramo ka nekom narednom koraku?
Mislim da, makar, možemo da učvrstimo odnos koji sada imamo i potvrdimo da se radi o stvarnom radnom odnosu, a ne samo o razmjeni ljubaznih fraza. Radi se o stvarnom radnom odnosu. Drugo, vidimo da interesovanje jednih za druge raste. Naše crkve se sve više interesuju za ono što se događa u Rimokatoličkoj crkvi i obratno. Mislim da se odnos može razviti u više inicijativa, više izraza ovih ograničenih ali značajnih znakova jedinstva. Bog zna šta će budućnost donijeti. Međutim, ukoliko smo otvoreni, Bog može upotrijebiti ovu vezu za svoj cilj. To je otvorenost koju nam koncept „hodočašća“ omogućava da imamo.
Hvala Vam najljepše na vremenu koje ste izdvojili za ovaj intervju. Želim Vam sreću u budućem radu!
Ženeva, 19. jun 2018.
