Hristo Janaras
Štampani mediji i TV programi usmjereni su na to da ostave utisak i obmanu a ne da informišu građanina. „Prirodno“ je otuda da ignorišu temu, ključnu za helenstvo, onu o skorašnjim izazovima za „vaseljenskost“ Carigradske Patrijaršije na međunarodnom polju.
Idući u susret stereotipnim klišeima naše „progresivne“ inteligencije, da po ko zna koji put pojasnimo: kada govorimo o „vaseljenskosti“ (helenskom univerzalizmu) Carigradske Patrijaršije, značenja tog [pojma] nemaju ni najmanju vezu (konceptualnu ili praktičnu) sa grčkim [ελλαδικό] državotvornim provincijalizmom. Ona se odnose upravo na suprotno – na kosmopolitsku lakoću i otvorenost koji su vijekovima sačinjavali elementarnu osnovu helenskog identiteta – upravo ono čega smo se riješili kako bi naša sitničarska balkanska državica mogla da se predstavi kao „evropska“.
Ko danas zahtijeva gašenje (i uzurpaciju) odgovornosti i službe crkvenog „univerzalizma“ („katoličnosti“) koju je vjekovima ostvarivala Carigradska Patrijaršija? Moskva je izazivač koji uvijek istupa sa argumentom o kvantitativnoj (demografskoj) nadmoći i o snazi koja dolazi od vlasti na međunarodnom nivou. Ali Moskva je ovog puta očigledno isprovocirana od strane američke (svojevrsne) „dobre volje“.
Telegrafski i samim tim sistematski rečeno: ovaj očigledni strah od Rusije, kojim je opsjednut američki politički establišment, ma ko da je predsjednik, jeste teško objašnjiva zagonetka. Izgleda da Amerikanci vjeruju da je Rusija nastavila da bude staljinistička Sovjetija: prijetnja iz noćne more [obilježena] komunističkim totalitarizmom. Zato NATO nastavlja da bude čvrsta odbrana udruženih zemalja protiv marksističke opasnosti!
Odatle i uporna (i stoga infantilna) američka opsesija da se Ukrajina učlani u NATO, kako bi se vojne baze SAD ustanovile u „mekom stomaku“ Rusije. Da bi se to ostvarilo, Ukrajina se mora lišiti njenih istorijskih, narodnih, kulturnih i crkvenih veza sa Rusijom, pa se crkvena „autokefalija“ vidi kao ključni korak ka ovoj nezavisnosti. Ovo je prvi put u međunarodnoj istoriji da je sekretar za spoljnje poslove američke supersile jasno izjavio da Ukrajinska Pravoslavna Crkva treba da bude proglašena „autokefalnom“ kako bi postala samoupravna u odnosu na Moskovsku Patrijaršiju!
„Ikumenizam“ Carigradske Patrijaršije, takođe, podrazumijeva odgovornost (i službu, služenje, λειτούργημα) da dodjeljuje (uvijek na saboran način, odlukom sabora episkopâ) ovlaštenja administrativne autonomije [=samoupravljanja] (koja se tiču praktičnih pitanja održavanja dobrog poretka) jednoj pomjesnoj Crkvi – da je učini „autokefalnom“. Dakle, put za „autokefaliju“ Ukrajine svakako ide preko Fanara, pa Amerikanci imaju mnogo mogućnosti da „romejskom“ patrijarhu stave „pištolj na čelo“ kako bi dobili ono što žele. Istovremeno, kratkovida politike SAD prisile prema Carigradskoj Patrijaršiji predstavlja poklanjanje izvrsne prilike Rusima: ona pokazuje istinitim njihov zahtijev da odgovornost (i služba) osiguravanja jedinstva pravoslavnih Crkava „u cijeloj vaseljeni“ više ne može biti isključivo pravo šačice bijednih Romeja iz Istanbula. Prvenstvo odgovornosti, uloga i titula „vaseljenskog“ moraju biti preneseni na Patrijarha moskovskog „i cijele Rusije“.
Ipak, tragedija duboke sekularizacije (posebno mitsko bogatstvo i opijenost vlašću) koji su iz korijena izmijenili Rusku Crkvu, vode očiglednim protivrječnostima: Rusi osporavaju nadnacionalnu vaseljenskost episkopskog sabora u Fanaru, ali kada [patrijarh] Carigrada saziva „međupravoslavne“ sabore ili sabore samo „predstojatelja“ Pravoslavnih Crkava, [patrijarh] moskovski demonstrativno odbija da u njima učestvuje i, štaviše, prisiljava od Moskve ekonomski (ili politički) zavisne „predstojatelje“ da ga slijede u odsustvovanju. Crkvenim jezikom rečeno, takvo ponašanje bi se moglo okarakterisati kao zloupotreba (τυρεία), a u svakidašnjem jeziku kao beščašće (ατιμία).
U ovakvim istorijskim okolnostima, najdramatičniji i najbolniji izazov jeste nesposobnost [nemoć] Vaseljenske Patrijaršije da govori jezikom Crkve. Ona govori koristeći birokratski jezik religijskog intelektualizma i utilitarističkog moralizma, jezik koji ignoriše jevanđeosku ludost nadanja da će „smrt biti pobjeđena smrću“. Carigrad brani svoju „vaseljenskost“ pozivajući se na kanonske odredbe i na pravna tumačenja sinodskih odluka.
Koji bi mogao biti taj „drugi jezik“, crkvene a ne religijske logike? Da Vaseljenska Patrijaršija saborno proglasi da se „autokefalija“ daje samo arhiepiskopijama, a ne nacionalnim Crkvama. „Crkva“ je po definiciji lokalni pojam, tijelo člnova koji su u zajednici, cjelosnost zajednica pod vođstvom episkopa, na saborni način usaglašeno tijelo [koje objedinjuje] više episkopa. Ne, nikada zajedničko nacionalno porijeklo ili pripadnost državi ne sačinjavaju „Crkvu“.
U fatalnim „Sinodskim tomosima“ o granicama autokefalija (fatalnim, zato što raščlanjuju jedno tijelo Crkve na državne organizacije [zasnovane na] religijskoj ideologiji i moći, „državne crkve“ – Staatskirchen), Vaseljenski Patrijarh će unijeti korigovano preimenovanje: „Autokefalne Arhiepiskopije Moskve, Atine, Beograda, Bukurešta, Sofije, Tirane“. Sa vezama sabornog međuprožimanja.
Izvor: Η ύβρις της αυτοκεφαλίας, www.kathimerini.gr, 7.10.2018.
Prevod: Darko R. Đogo
