Akademska literatura koja povezuje religijski fundamentalizam i psihozu, prilično je obimna. Kroz iskustvo koje imam kao psihijatar i sveštenik, vjerujem da ovu bolest, kako individualno tako i kolektivno, vidimo i u Pravoslavnoj Crkvi. Srećom, razrješenje ove duhovne bolesti leži već u samoj objavi ovaploćenja.
Paradoksalno, iako je religijski fundamentalizam fanatična suprotnost domenu psihologije, zapravo je jedan vid psihologizma. Njegov pristup je kroz naviku, a ne kroz istinu. Za fundamentalizam, „bliski (poznati) identitet“ je ono što je ugroženo. Bojeći se kompleksnosti modernog svijeta (koji je već evoluirao u haos postmodernog), pribjegava se pojednostavljenim rješenjima, usljed nemogućnosti trpljenja sumnje, nedoumica ili suživota. Drugim riječima, fundamentalizam „zamrzava“ određene stvorene i spoljašnje elemente tradicije, za koje se vjeruje da sadrže Božiju istinu. Na taj način fundamentalizam imobiliše istoriju, nesvjesno čineći upravo onaj grijeh protiv koga tvrdi da se bori.
Religijski fundamentalizam nastao je kao reakcija na sekularizam; prema tome, sekularizam i fundamentalizam su imitirajući fenomeni koje ne možemo razdvojiti. Prvi biva fasciniran sekularnim, dok se drugi panično i sa mržnjom bori protiv istog. Oba pravca su uzdigla sekularno na nivo opsesije, pristupajući mu sa suprotnih stanovišta. Upravo zbog toga nijedan nije slobodan. Podsjećaju jedan na drugoga i to je uzrok njihovog rivalstva.
Psihološki gledano, fundamentalistička nasilnost (bila fizička, emocionalna ili duhovna) odraz je nesigurnosti. Fundamentalista je nesiguran u svoju vjeru i ponekad razapet u svom htjenju. Sloboda i radost drugih kod njega mogu provocirati anksioznost koja vodi u zavist, a onda i u mržnju. Ukratko, fundamentalistu pokreće strah, a ne ljubav. Agresija, umjesto manifestacije hrabrosti, postaje ključno pitanje opstanka.[1] Suštinski, najplemenitiji elementi njegove vjere nijesu adekvatno internalizovani.
Shodno tome, duboka sirova psihička agresivnost traži opravdanje tvrdeći da brani „tradiciju“ – pri čemu ta odbrana ne ishodi iz povjerenja, već iz straha. Riječ je o strahu koji može da pređe u pravu paranoju, odnosno morbidnu sumnjičavost prema nepostojećim neprijateljima. Jasno je da je motivacija za odbranu tradicije mnogo više sekularna, nego što to fundamentalista može zamisliti.
Fundamentalizam nije u stanju da tumači sveštene spise, jer im pristupa kao fosilima, odvajajući ih od konteksta iz kog su proistekli. Njegovom tvrdom diskursu nedostaje kapacitet za metaforu, koja je nezaobilazno sredstvo interpretacije. Iz psihoanalitičke perspektive, fundamentalizam (kao kolektivna, a ne individualna dijagnoza) u Crkvi funkcioniše kao psihoza. Upravo je u psihozi diskurs tvrd, sa nedostatkom metaforičke funkcije.[2] Među najvažnijim aspektima metafore su prevođenje i kontekstualna teologija; to je razlog zašto se fundamentalizam protivi prevođenju liturgijskih tekstova na narodni jezik, kao i kontekstualnoj interpretaciji bogoslovskog nasljeđa.
Drugi način na koji fundamentalizam konvergira sa psihozom je paranoja, strah koji poništava bilo kakav dijalog i recepciju. Obično je taj strah ili nesrazmjeran opasnosti ili imaginaran, pred nepostojećom prijetnjom. Zapravo, unutrašnja agresivnost je ono što se projektuje pod hrišćanskom maskom, kada nezrele destruktivne sile duše pokreću borbu protiv identifikovanog neprijatelja.[3] Prema tome, prijetnja se doživljava kao nešto što dolazi spolja, dok je zapravo riječ o projektovanoj agresivnosti.
Religijski fundamentalizam je simptom, ali istovremeno i sam sebi lijek: dok proizvodi psihozu unutar Crkve, sopstvene misaone strukture organizuje u smjeru redukovanja psihotične anksioznosti. Stoga, u isto vrijeme djeluje i kao crkvena bolest i kao mehanizam odbrane protiv te bolesti, sprječavajući njen prelazak u individualnu dijagnozu. Drugim riječima, dolazi do transfera sa pojedinca na grupu: fundamentalista čini Crkvu oboljelom, kako sam ne bi postao psihotičan.
Posljednje, ali ne i manje bitno: do koje mjere je pravoslavni fundamentalizam hranjen priličnim konzervativizmom i vijekovima trajućim institucionalizmom naše Crkve? Da li crkvena klima stimuliše benigne forme straha od svijeta da mutiraju u malignitet fundamentalizma? Odnosno, da li endemske karakteristike Pravoslavne Crkve favorizuju krajnosti, umjesto da ih obeshrabruju? Profesor Saroglu, nakon nabrajanja problematičnih mentaliteta i stanovišta našeg crkvenog života (separatizam, izolacija, helenocentrizam, odbojnost prema Zapadu, autoritarizam, legalizam, nepovjerenje), postavlja pitanje o eventualnoj pupčanoj vrpci koja povezuje fundamentalizam i mejnstrim pravoslavni život: „Da li je fundamentalizam stranac ili rođak pravoslavnoj teologiji?“[4]
Ukoliko naša Crkva zaista želi da svede i razoruža pravoslavni fundamentalizam, potrebno je da edukuje svoju zajednicu o načinima na koje se Crkva kroz istoriju otvarala ka svijetu. Jedino tako ćemo eliminisati psihološku i ideološku matricu fundamentalizma. Znamo da se stvari ne mijenjaju brzo, ali jasna strategija koja je otvorena za promjene, fleksibilnija i sa vizijom širom od nacionalizma, zasigurno će uroditi plodom. Ovaj razvojni napredak znači da će naš crkveni život (bogosluženja, propovijedi, poučavanja, rukovođenje, uprava) prestati da indukuje odbrambene identitete, te da će prigrliti samu suštinu Ovaploćenja.
Izvor: . Vasileios Thermos, Fundamentalism: Theology in the Service of Psychosis, Publicorthodoxy.com, May 30, 2018.
Prevod: Božo Knežević
[1] James Davison Hunter, Fundamentalism in its global contours, “The fundamentalist phenomenon”, Norman Cohen (ed.), Eerdmans publ., 1990, p. 70.
[2] James Powell, Jerry Gladson, Roger Mayer,‘Psychotherapy with the fundamentalist client’.Journal of Psychology and Theology, 1991, v. 19, n. 4, p. 344-353.
[3] Gerald Arbuckle,Refounding the Church, Orbis books, 1993, p. 53. James Davison Hunter,Fundamentalism in its global contours, “The fundamentalist phenomenon”, Norman Cohen (ed.), Eerdmans publ., 1990, p. 56-72.
[4] Vassilis Saroglou, Ορθόδοξη Θεολογία και φονταμενταλισμός: αντίπαλοι ή ομόαιμοι; [Orthodox Theology and Fundamentalism: rivals or siblings?]. Νέα Ευθύνη, 2013, n. 15, p. 93.
