Prevodi i prepisi

Da li je Evropi potrebno hrišćanstvo?

Banksy

Ovo pitanje ne treba da bude retoričko nego suštinsko, a ono će takvo biti samo ako ga sebi postavlja onaj kome je do Evrope zaista stalo. Α mora nam biti stalo do Evrope zbog najmanje dva razloga: 

a) deo smo Evrope hteli mi to ili ne, i htela to Evropa ili ne, i
b) hrišćani smo – i kao takvima mora nam biti stalo do vascele tvorevine – a kako onda ne bi do našeg sopstvenog doma? 

Da bismo bolje shvatili da li je hrišćanstvo potrebno Evropi, pokušajmo, na trenutak, da zamislimo Evropu bez hrišćanstva. Odstranimo iz Evrope sve što je hrišćansko i zagledajmo se u ostatke poezije i književnosti, arhitekture i slikarstva, muzike i filosofije, i uopšte sveukupnosti evropske kulture i civilizacije. Šta ćemo videti? Pored svetlih primera antike, samo: a) surovo varvarstvo, ili: b) nadmeno samoljublje, ili, možda, i – bedan spoj jednog sa drugim. 

Ili posmatrajmo to istorijski: zar današnji narodi Evrope nisu, u stvari, hristijanizovane horde koje su u nebivaloj provali u prostore što ih danas nazivamo Evropom razorile Zapadno rimsko carstvo (inače samo po sebi nipošto bezgrešno), porušivši i spalivši sve pred sobom? To su, mnogo vekova kasnije, njihovi potomci, moderni evropski istoričari, pišući, u stvari, ο svojim precima, eufemistično nazvali „velikom seobom naroda“, kao da se radilo ο naučnoj ekskurziji, a ne ο besprimernim zverstvima kojima je tadašnje svetsko carstvo udavljeno u potocima krvi. Primera radi, razaranja su bila do te mere temeljna da se od 5. do 9. veka grad kao institucija uopšte nije mogao uspostaviti. I šta bi bilo od tih varvarskih hordi da se, malo-pomalo, nisu hristijanizovale? Zaista, tek kada, kako-tako, postaje hrišćanska, Evropa, koliko-toliko, postaje ozbiljna „država“. Čini se, dakle, da je hrišćanstvo ne samo potrebno nego i neophodno Evropi da bi u našim očima zaista bila ono što su se njeni najbolji predstavnici kroz vekove trudili da ona bude. 

No, ovde treba biti oprezan. Prihvatanje hrišćanstva u vidu hrišćanskih institucija jeste važan, ali nipošto dovoljan korak ka dosezanju onog mesta ο kojem možemo reći – „ovde nam je dobro biti“. Moramo biti svesni da je usvajanje hrišćanstva, doduše, načinilo evropsko društvo humanijim, ali da ga nipošto nije učinilo savršenim. Jer, dokle god traje ljudska istorija, dotle će biti prostora za „kneza ovoga sveta“, koji će, umačući pero u mastilo spravljeno od ljudskih slabosti, ispisivati istoriju ljudskih nedela i sramote. 

Čak i onima kojima to nije milo da čuju treba staviti do znanja da nije Evropa merilo hrišćanstva, to jest crkve (što je isto, jer, ne zaboravimo – hrišćanstvo postoji samo kao crkva), nego je, obratno, crkva kriterijum Evrope. To da li će Evropa i tzv. „evropske vrednosti“ opstati ne samo u istoriji nego se i produžiti u večnost (koja je, konačno, jedini kriterijum svih vrednosti), zavisi od toga da li će se saobraziti crkvi (onoliko koliko je ona saobražena Hristu). S druge strane, hrišćanstvo nije potrebno Evropi da bi znala kako da živi, već zašto da živi. Večno traganje za smislom, čiji je evropska istorija najbolji svedok, uvek se iznova smiruje u projavljenom i nas radi ovaploćenom Smislu (= Logosu), da bi se opet, jer ga svaki naraštaj i svaki pojedinac mora za sebe iznova naći, uvek nanovo pojavljivalo. Smisao postojanja u obesmišljenom svetu nije nešto što se lagodno nasleđuje, nego se mukotrpno zadobija i „ludom“ hrabrošću otima iz čeljusti besmisla. 

Takođe, crkva se ne sme udvarati ovome svetu, to jest Evropi i Americi kao simvolima ovozemaljske moći. I to ne samo zbog očuvanja svog dostojanstva nego zbog očuvanja dostojanstva samog sveta. Na Evropi ostaje da odluči da li će i u kojoj meri slušati onoga ko je ne veliča, nego je, po potrebi, opominje ili kritikuje. Ako smogne snage da motive takve kritike koju joj hrišćani povremeno moraju upućivati pronađe ne u njihovoj navodnoj mržnji prema sebi, nego, naprotiv, u njihovoj ljubavi i brizi za nju, Evropa će naći snage da prigrli hrišćansku crkvu, kao što je i crkva prigrlila Evropu kao svoj ovozemaljski dom. Uostalom, da bi je spasli, to jest očuvali za večnost, hrišćani Evropu moraju neprestano preobražavati, čineći je sve ljudskijom. U tome, kada je odnos prema društvu u pitanju, i jeste njihov najuzvišeniji zadatak. 

Kaže se da Evropa treba da bude jedinstvena. To, između ostalog, znači da ona ne može prihvatati hrišćanstvo, a odbacivati pravoslavlje. Činiti to – bio bi izraz najdubljeg licemerja. I šta je pravoslavni Balkan ako nije Evropa? I zašto ga odbacivati? Ako je razlog navodna opasnost po stabilnost Evrope (pošto njene birokrate to najčešće navode), onda treba podsetiti na to da ni inkvizicija, ni totalitarizam, ni fašizam, ni komunizam, ni nacizam, ni gasne komore, ni atomske bombe, ni hemijsko oružje, ni terorizam nisu pronalasci pravoslavnog Balkana, nego upravo tzv. Zapadne Evrope. I ako je ponešto od toga uvezeno ili nametnuto Balkanu, za to nikako, ni u najfantastičnijem snoviđenju, ne može biti odgovorno pravoslavno hrišćanstvo. 

S druge strane, ni pravoslavlje ne može Evropi postavljati uslove pod kojima bi se, eventualno, udostojilo da bude njen sastavni deo, kada te uslove ne ispunjavaju ni zemlje u kojima ono stolećima obitava. I ako je tek s vremena na vreme ono uspevalo da države u kojima postoji učini malo humanijima, zašto bi sa Evropom bilo drukčije? Ta tenzija između države i crkve koja uvek postoji može biti samo jača ili slabija, ali neće iščeznuti do kraja ljudske istorije. Otuda crkva mora sve činiti da tu tenziju ublažava, osim, prirodno, kada time preti da dovede u pitanje svoju veru u vaskrslog Gospoda, pošto ona čini samo biće crkve. 

Prirodno, pravi hrišćanski kriterijumi su isuviše visoki za svaku državu, pa tako i za Evropu. Ali ako ona u svoje temelje ugradi makar težnju za njima ili bar ne bude onemogućavala one koji slobodno žele da se njima rukovode, onda će za Evropu još uvek biti nade. Jer, ako u njoj ostane hrišćanstva makar koliko soli u jelu, ona neće potpuno obljutaviti i neće sasvim izgubiti ljudski lik.

 

Izvor: Vladan Perišić, Sa teološke tačke gledišta, Beograd: PBF–ITI, 2010, 109–111.

error: Content is protected !!