Autografi

Dinar

Jedna od najzanimljivijih i najkraćih priča koje zatičemo u Jevanđelju je priča o poslenicima u vinogradu na relaciji gospodara i radnika. Tipičan trgovački odnos kakav nalazimo između današnjih direktora raznih preduzeća i zaposlenih službenika u njoj. Mada u današnje vreme ima više diktature dok u ovoj priči vidimo sporazum. Ipak, Hristos ovde Sebe poistovećuje sa gazdom/šefom a sledbenike koji će krenuti za Njim sa radnicima koji će nastaviti Njegov posao. Nije nužno, dakle, taj posao vezan samo za klirike već sve u Njega verujuće. Možda je samo malo nezahvalno i rogobatno samu životnost vere porediti sa nivoom profesije, odnosno, posla u ovom kontekstu. Hristos proročki otkriva domene dokle i sa kakvim motivima će ljudi kretati na put vere. Govori se o hrišćanima kroz sve epohe. Nažalost, najamnički motivi će prednjačiti. Umesto da sloboda i ljubav budu imperativ, većina će poput dobro istreniranog psa za nagradu izvršavati svoje dužnosti a nagrada se neće ostvarivati u granicama nestvorene već stvorene realnosti.

U ovoj priči vidimo Božiji priziv. Radnici se odazivaju sukcesivno, etapično, ne svi odjednom. Imamo, dakle, primera radi, jedan životni vek u kojem se različite generacije u različitom vremenskom intervalu odazivaju na Božiji glas. Trgovački rečeno, Bog se sa svakim ponaosob dogovara oko plate. Plata je ovde sinonim blagodati, vrlina, Carstva, itd. Samo oštro oko razaznaje da je sama nagrada/plata zapravo Sam Hristos, odnos sa Njim, ali to se u ovoj priči niti pominje, niti otkriva. Kontekst kao da je namerno ućutkan da bi promašaj više došao do izražaja.

Zanimljivo je da neki savremeni eksperimenti sa majmunima i ljudima pokazuju zavist, gorčinu i nezadovoljstvo ako drugi dobije istu nagradu (ili bolju nagradu) za isti urađeni posao (ili posao koji je kraće  urađen) a da oni sami budu uskraćeni (ili pak drugačije nagrađeni). Slično se dešava i ovde. Radnici poslednjeg časa dobijaju istu platu kao oni prvi. Ovo je centralni fokus priče. Hipotetički, to bi nalikovalo kao kada bi Bog istu blagodat dao onome ko je došao na početak i onome ko je došao na kraj Liturgije. Ili, još provokativnije, onome ko se Bogu posvetio od rane mladosti daje istu platu Duha kao onome ko je kroz razne turbolencije i sagrešenja pronašao veru u dubokoj starosti.

Sada nastaje rasulo. Radnici se bune. Prigovaraju. Daju sebi ovlašćenja koja ne poseduju. Jer nisu na mestu Drugog. Nemaju ingerencije gospodara, gazde, šefa. Jer niko od dotičnih nije Bog. A više su se trudili od drugih radnika. Tu se otkriva sva tarifna stvarnost motivacije sa kakvim interesima je neko kročio na put spasenja. Da nije bestidno bilo bi manijakalno. Slično je i danas, kada se ogoli sfera Duhovnosti, dobija se ista pobuna, predstava oličena u raznim vidovima štrajkova ili stranačkog zapošljavanja. Ipak, ovde to nije tema. Ali, podudarnosti postoje.

Zanimljiva je svakako Hristova reakcija. Hristos odgovara prema njihovim parametrima. Ovo je možda i slika eshatološkog suda. Kao da hoće reći: „Zašto negodujete? Vi ste želeli takav odnos a ne Ja. Pogodili ste posao za dinar!“. (Naravno, sigurno je da dinar nije bio u opticaju kao kursna finansijska vrednost kod starih Jevreja ali u prevodu SPC se ukazuje na dinar verovatno radi lakšeg poimanja i sa svešću da dinar kao pojam nije glavni akcenat priče. Ipak na drugom mestu prevod se drži izdaje Hrista za trideset srebrnjaka pa malo nailazimo na antinomiju). Plus Isus dodaje: „Zar je tvoje oko zlo što sam Ja dobar?“, ukazujući da On nema potrebu da se pravda, polaže račune, prepire i objašnjava, ali ipak ukazuje na propust drugog. U ovoj priči ne vidimo da su radnici koji negoduju neisplaćeni. Jesu, isplaćeni su. Dakle, nisu isključeni iz spasenja. Spaseni su. Ali su dobili ukor Božiji. Njihov postupak nije na mestu. Sličnu paralelu zatičemo u priči o bludnom sinu gde zavidni brat ne može da prihvati povratak u dostojanstvo brata pored sebe jer se prvi više trudio da bude uz oca. Ovo je slika između Boga i hrišćana. Bog kritikuje takvog hrišćanina ukazujući da je on uvek imao udela u Njegovoj blagodati, te zašto da je nema i drugi. Naravno, ovo takođe ne znači da je zavidni brat ostao bez udela nasleđa, to jest, spasenja. Priča je nezavršena. Ne mora se nužno postaviti u ugao eshatološkog suda. Više kao opomena onima koji bi Boga i Božije da konfiskuju samo za sebe.

Vratimo se dinaru i vinogradarima. Neko će reći da ovaj vid transakcije od strane Boga nije korektan. I nije. Ne samo što nije korektan, nego nije ni moralan. I još više – ponajmanje je logičan. Ali, baš zato što je kontradiktoran, baš zato je pokazatelj Božije volje. Naši sudovi i parametri nisu i Njegovi sudovi i parametri. To nikako da naučimo. Ovaj njegov nimalo etičan akt nama može poslužiti kao obrazac da zaboravimo na neko hrišćansko stažiranje (jer i najbolji mogu pasti) i da umesto standardno – simptomatičnih i robovlasničkih veroosmišljavanja, smelije i odgovornije pristupamo prestolu blagodati svaki put kao da je prvi put i sa poštovanjem drugih koji tek polaze na put vere.

Priča je opomena da se ulaskom u dinamizam vere ne može negovati trgovački odnos sa Bogom. Nema mehanizacije. Vera nema valutu. Ne treba da postoji veštačka poslušnost. Nadasve, treba ukloniti pseću istreniranost da se sve radi za nagradu i da mesto za zavist nema. Ne treba zaboraviti da i onaj ko napreduje može da otpadne. Setimo se kako je veliki Saul izgubio blagodat koja je posle pripala Davidu i da Bog isto može učiniti danas ako vidi naše otpadanje. To je ono Hristovo: “ Jer ko ima, daće mu se, i preteći će mu; a ko nema, uzeće mu se i ono što ima.“ Samo na taj način ćemo formirati jednu zdravu crkvenost koja neće biti bazirana na farisejskom odmeravanju, ali najpre na najamničkoj intrigantnosti koja u svemu vidi (upravo zbog poređenja sa drugima) svoje oštećenje a traži (upravo zbog poređenja sa drugima) – svoje obeštećenje.

error: Content is protected !!