Prevodi i prepisi

Bitnost hrama

Hora (Carigrad)

1.

Nikad niko neće objasniti nastanak hrama. Jednom izgleda da je izbio iz zemlje, drugi put da se u nju ukopao. Može izgledati da je spušten sa neba nečijom rukom, ili da je nasukan brod sa mora, koji vodama više nikada neće zaploviti. Proizvod stvaralačkog duha, silazak duha koji zna jezike i načine gradnje, nadogradnja ritualnih radnji? Hram se može opisati, ocrtati, izmeriti. Vidi se ili nazire kako je i s kim u odnosu, odbijanju, pomirenju. On prelama, pretvara, otvara i zatvara. Zaleđena pesma, u okove zatvorena slika, perspektiva što se otvara u zidu, povratak svetlosti u seme. Grob što se nada da bude poreknut, blagoslov zalebdeo nad zemljom sa žrtvenika na putu ka nebeskim eonima? Geometrija koja je otela svoj prostor, jezik što je zaškrgutao peščanim kamenjem svojih lelujavih simbola? Veštački prostori koji teže vrhuncu svoje izveštačenosti?

Makoliko religije bile među sobom zaraćene, makoliko kultovi i obredi raznih religija izgledali međusobno udaljeni, mesto na kojem se uspostavljaju svetilišta i podižu hramovi, kao što je po mnogim primerima poznato, ostaje kroz vekove i milenijume isto. Antagonizam raznih religija kao da se na kraju svodi na otimanje za isto svetilište, za isto mesto na kojem će se ritualna radnja obaviti. Mogući su razni odgovori na pitanje zašto je tako, ali njima se, po našem mišljenju, čitavo pitanje ne iscrpljuje. Mesta imaju svoju energiju i svoju istoriju, skupljaju zračenja raznih elemenata, ili najkraćim putevima odašilju svoje poruke u gornje i donje prostore. Kao da je prava sakralnost nerazdvojiva od prirode i unekoliko nezavisna od veroispovesti koja hoće da je zastupa.

No ružni su ili neubedljivi hramovi koji hoće u isto vreme da zastupaju više religioznih nazora; sveopšta religija ne postoji, zajednička religioznost svih ljudi do sada se nije mogla uspostaviti. Nasuprot kosmičke sakralnosti hramnog mesta, hram mora da bude opredeljen za određen, postojeći vid religioznosti. Ali ono što se između različitih religioznosti odvija kao vidljiva arhitektonska drama, zamena jednog svetilišta i jednog graditeljskog oblika drugim, dešava se, manje upadljivo, i u okvirima postojanja iste religiozne tradicije. Kada se jedan gotski hram, na primer, zameni, nadogradi jednim baroknim hramovnim zdanjem, što je čest slučaj bio u većim delovima zapadne Evrope, promena je duboka kao da su se smenile dve različite religioznosti.

Odnosi snage i težine među elementima se menjaju; na kosmičkim terazijama preteže čas inertna materija, čas vatra koja je uzdiže i prefinjuje, čas zemlja i voda koje sklapaju jedinice organske materije, čas se elementi bune i kreću u razorne pohode kroz prostor i vreme. Njih sledi ljudski govor koji ide u vremenskom sledu da bi postao pripovedni most ili misao koja se ispreda iz sebe a ispomaže argumentima koje nalazi na svom putu. Tako je i slika u hramu većinom isečak jedne naracije, skulptura predstavlja, i pored svoje nepomičnosti, ličnosti i moći jedne božanske istorije u pokretu. Prema modelu vremena sve postojeće se pomera, menja, pretvara. Ali ljudskom umu je istovremeno data vizija neke tačke koja u pomeranju ravnoteže među elementima ostaje nepomična, na kojoj se mitska priča i obredno delanje ukrštaju, prostor na kome se sustižu istorijsko zbivanje i tok pesme koja hoće da zbivanje pamti i pomoću pamćenja da poučava.

Iz koncepta prostora javlja se predstava koja sve na jednom mestu sažima, pojačava, pretvara u nešto bitnije, trajnije, ako ne i večno. Predstava na tom mestu ne mora da bude odmah u potpunoj suprotnosti prema vremenu; kroz nju vremena protiču, ukrštaju se, i zamišlja se, postaju obnovljiva, vremena iskupljiva, ako ne i reversibilna. To mesto je hram, i on kao da ima svoj govor, ali njegovo načelo je drukčije od govora kojim se služimo i koji je u nama. Umesto serijalnog načela, vidi se da hram podrazumeva čvrst centar iz kojeg energija opštenja ide radijalno, zrakasto, širi se u prostor, obrazuje svoju periferiju, ali se od centra nikad ne udaljuje, ne gubi sa njim vezu, ili, možemo zamisliti, u centar se uvek vraća, ili ga stalno u sebi nosi. No takav „radijalni“ govorni jezik realno ne postoji, prema tome hram bi bio model jednog nemogućeg govora, nešto što je zamišljeno samo paradoksalnim moćima duha, ili nešto što bi tek trebalo stvoriti.

2.

Hram to sam ja! – kaže bog kome je hram posvećen, kaže sveštenik koji u njemu služi, kaže svako ko u hram ulazi, učestvuje u kultu, kažu elementi koji se u njemu sažimaju, životna snaga koja se obnavlja. Mesto gde se svi poistovećuju, gde poistovećivanjem postaju veliki, čisti, sveprozirući.

Hram je jedno veliko ja. To se vidi po njegovim kupolama, po tornju, po zvonu koje zvoni. Što mnogi smatraju da je njihovo lično ja, ne menja ništa na stvari. Poistovećivanje već podrazumeva mogućnost da se u njemu bude zajedno.

Dok čovek mora stalno da misli sebe u okvirima nečeg drugog, kroz druge, mora sebe kao pojam da zamenjuje za svoje sastavne delove, pa za njihove suprotnosti, ja se kao jezgro svesti, prva potencija saznanja, udaljuje, zamagljuje, konvertira  u nepredviđenom pravcu. I hram kao da ga na to navodi. Mora da ispoveda već postojeću veru, da izgovara unapred sročene reči. Mora da „sebe ispoveda“, da se odriče, da prilaže, da nazire svetost kao suprotnost njegovoj dnevnoj egzistenciji sa kojom se njegovo ja od malena izjednačilo. Međutim, obredom silaska u jezgro ono dostiže tačku na kojoj njegova svest zaista ima pravo na sebe. Od poluge saznanja on postaje predmetom saznanja, najzad i znanje samo. Znanje jeste ja. Mozak te velike svesti oličen je u hramu, njegovo delanje u obrednim preobražajima, komutacijama. Njegova svest, unapred data, prolazi dugo kroz tamni tunel svoje rasutosti, zatim se tunel i zatvara; smrt, grob, iskustvo večnog naličja.

Da li se i to raspliće? Da li je rasplet srećan? Da li ja ima veze sa blaženstvom? Da li je ja dom, da li se ja može udomiti? Treba pitati hram, njegovo svetilište, njegovu žrtvu, silu kojom on sve preobražava. Kada bi odgovor van njega bio moguć, odgovor bi došao toliko brzo, da bi prečica onemogućila sam hram, sakralnost, samo postojanje. U odlaganju odgovora opstalo je sve što znamo: misao, biće, svetost. Hram je svedočanstvo te sveopšte odloženosti. Istovremeno, hram je mašina koja radi u beskrajno dugom vremenu odloženosti. I po tome je hram jedno veliko ja, ono koje ne može da na sebe zaboravi.

Izvor: Miodrag Pavlović, Svečanosti na platou, Beograd: Biblos Books, 2021, 39-42.

error: Content is protected !!