I reče Gospod Mojsiju:
Dobro vidjeh nevolju naroda svojega u Misiru, i čuh viku njegovu od zla koje mu čine nastojnici, jer poznah muku njegovu. I siđoh da ga izbavim iz ruku Misirskih, i da ga izvedem iz one zemlje u zemlju dobru i prostranu, u zemlju gdje mlijeko i med teče… (Izl 3, 7-8)
Tada Mojsije odgovori Gospodu:
Bože, moram li da radim nešto?! Mogu li da se molim samo? Kao da molitva nije konkretno djelovanje i ultimativno „oružje“?! Zar ne mogu malo da se bavim mladima na drugi način, da ih moja molitva „osnažuje u svemu što je dobro i čestito“?! Zar ti, Bože, otpisuješ preobraženjsku silu molitve?!
I reče Gospod Mojsiju:
Šta to govoriš, Mojsije?! Idi, i skupi starješine Izrailjske, pa im reci da će ih Bog izvesti iz nevolje Misirske u zemlju Hananejsku… pa ćeš ti i starješine Izrailjske otići k caru Misirskom, i reći ćete mu: Gospod Bog Jevrejski srete nas, pa ti se molimo da izidemo tri dana hoda u pustinju da prinesemo žrtvu Gospodu Bogu svojemu.
Mojsije odgovori:
Gospode, mjerilo moje borbe nije očekivanje društvene zajednice. Žao mi je što pate i što je nepravda svuda oko nas, jer se moja misiji nikada nije vodila populističkim oportunizmom i neće. A uostalom, neće mi vjerovati ni poslušati glasa mojega; jer će reći: nije ti se Gospod javio.
Gospod mu odgovori:
Mojsije, o čemu govoriš, slušaš li glas moj?! Jedini oportuni populizam sprovode Misirci koji gaze tvoj narod svakom nepravdom i zlom, jer je u njihovim rukama sila i moć. Ti se boriš za malo stado, za one koji nemaju glasa i koji se ne čuju! Ja sam Gospod Bog Otaca tvojih! Ustani i izvedi svoj narod iz nepravde Misirske i ovoga bezakonja što čine, laž i prijevara im je na ustima!
Mojsije odgovori:
Gospode, očekujem da krivci za ova i sva druga krivična djela budu kažnjeni u skladu sa zakonom… Nasilje je protivno svim načelima i kao takvo je neprihvatljivo, a posebno prema našim mladima. Poslednji je trenutak da svako od nas učini koliko do njega stoji, da se mržnja i sukobi odmah zaustave. Najveću odgovornost imaju oni koji imaju najveću moć… Molim se Bogu da nam vrati razum, mir i ljubav, koji u ovom teškom trenutku nedostaju. Pobune protiv poretka u kome živimo su jalove, jer su te pobune u korijenu pobune protiv sadašnjeg stanja koje je dao Bog – ti Gospode! I vjerujem, Gospode, da će Misirci u svojoj nepravdi poslušati riječi ove i zaustaviti se, vjerujem da su i oni ljudi i da zbog toga samo molitva u srcu može da promijeni njih i da je to dovoljno.
Gospod mu odgovori:
Pozivam te, Mojsije, na konkretno djelovanje, čuješ li glas moj, vjeruješ li u mene? Zašto imaš tako infantilni pogled na Mene, kojeg izgleda, nažalost, ne doživljavaš kao svog Boga? Da li si to slobodan čovjek ili si rob, koji želi ostati u nepravdi Misirskoj i ostaviti narod svoj?
Mojsije odgovori:
Gospode, zašto pokušavaš da uneseš podjele u mom narodu? Zašto sa jedne strane pominješ „slobodno misleće ljude“, u koje, čini se, ne ubrajaš i mene, dok sa druge strane, namećeš lažnu podjelu i simuliraš nestabilnost i podjeljenost unutar mog naroda? Lično me zanima i ko tačno arbitrira u koju grupu može da se upiše narod moj koji podržava borbu mladih za pravdu, odgovornost i mir, ali ne pristaje na fabrikovanje podjela unutar svoje zajednice? Zato mislim, da se ne naljutiš, Bože, da je najbolje da sjedimo i molimo se Bogu, jer je to najsigurniji put da se Misirci ne ljute, a da se mi ne dijelimo – pa da i vječno budemo robovi, ali smo makar robovi koji se ne svađaju i uvažavaju se!
Reče Gospod Mojsiju:
Slobodan čovjek je pretpostavka svakog člana izabranog naroda, a ako ne iskoristiš ovu nepravdu i narodno nezadovoljstvo, onda nisi „slobodno misleći čovjek“ već kalkulant, koji je spreman da zarad ličnih interesa fabrikuje podjelu i istinu!
Mojsije odgovori:
Bože, zar zaista moram i da radim nešto?! Mogu li da se molim samo? Kao da molitva, Gospode, nije konkretno djelovanje i ultimativno „oružje“?! Zar ne mogu malo da se bavim mladima na drugi način, da ih moja molitva „osnažuje u svemu što je dobro i čestito“?! Zar ti, Bože, otpisuješ preobraženjsku silu molitve?!
I ostade Mojsije u zemlji Misirskoj dok nepravda Misirska nije iskorijenila i poslednjeg člana izabranog naroda. Mojsije je nastavio da se moli Bogu, a Bog mu uporno govorio da se nepravda nekada mora i napasti, da se protiv nepravde mora krenuti ka Crvenom moru, ići u pustinju, lutati 40 godina, kako bi se jednog trenutka došlo u Obećanu Zemlju. Pomalo smoren od ovakve jedne ideje, Mojsije se ipak odlučio uporno moliti, dok Misirci jednog dana nisu došli i po njega, jer na kraju dana, vjerovao je on, molitva je „ultimativno oružje“.
Posle dosta vijekova i Hristos je šetao ulicama, te naletio na slijepog čovjeka. Slijepac mu je zavapio, „Sine Davidov, pomiluj me“! Hristos mu tada odgovori: Zar ne znaš da je jedino molitva „ultimativno oružje“? Ne dodirnu ga, niti mu bilo šta više reče, nego produži dalje…
Slijepi je htio da gleda za Njim, ali nije mogao – jer je slijep, naravno. Uspio je, pak, da razumije da su molitva i pasivnost, nerad i ćutanje, uistinu ultimativni izrazi vjere, to što je on slijep samo je neka zemaljska nepravda koja nije ni bitno ni važna, kad ga tamo negdje, kad umre jednog dana – čeka nebeska pravda. I hvala Bogu zbog toga, jer umjesto Biblije od 1.000 stranica, ova Biblija po Slovoljubve, nema nego samo par stranica, ispunjenih uglavnom molitvom i neradom, pasivnošću i budističkim mirom – jer na kraju dana, jedino što je važno jeste da se molimo i da umremo…
Blago nepismenima!
