Autografi

Raskolom (ipak) protiv raskola?

Metodologija projekta ukrajinske autokefalije zasad se oslanja na „provjerene snage“: sinoć je iz Carigradske Patrijaršije izdato zvanično saopštenje koje glasi:

Objavljuje se da u okviru pripreme za davanje autokefalije Pravoslavnoj Crkvi u Ukrajini Vaseljenska Patrijaršija imenuje u svojstvu njenih egzarha u Kijevu, Preosvećenog Arhiepiskopa pamfilijskog g. Danila iz Amerike i najbogoljubivijeg Episkopa Edmontona g. Ilariona iz Kanade, koji u svojim zemljama služe ukrajinskim pravoslavcima pod Vaseljenskom Patrijaršijom.

Svaka od pomenutih riječi zahtijeva posebnu pažnju. Najprije, sam gest označava spremnost Carigrada da se u ukrajinsko crkveno pitanje umiješa jednostranim činovima, potpuno ignorišući postojanje kanonske jurisdikcije ili, otvorenije govoreći – kanonske Crkve, što su već primijetili iz Ukrajinske Pravoslavne Crkve. Dakle, Carigrad se ponaša ujedno na takav način kao da samo od njega zavisi šta će se u Ukrajini dešavati, govoreći Mitropolitu Onufriju, svim vjernicima UPC i svima nama koji smo u kanonskom i molitvenom opštenju sa našom Crkvom u Kijevu – da iz carigradske perspektive ne postoje ili nisu bitni.

Episkop Ilarion

Na samom početku teksta se pojavljuje svrha slanja egzarha – davanje autokefalije Pravoslavnoj Crkvi u Ukrajini – što je sasvim čudno s obzirom da Crkva u Ukrajini nije tražila autokefaliju. Autokefaliju jeste tražilo političko rukovodstvo koje je koordinisalo i bar privremeno složilo „rogove u vreći“ iz UPC KP i UAPC da traže legalizaciju svoga raskola. Zanimljivo i nama naročito bitno jeste da je svih pomenutih godina UPC KP „opštio“ sa Mirašem Dedejićem koji je raščinjen kao klirik Carigrada, pa će Carigrad prihvatanjem „UPC KP“ kao „Ukrajinske Crkve“ poništiti ne samo osnove kanonskog djelovanja Pravoslavne Crkve nego protivrječiti sopstvenim odlukama.

Arhiepiskop Danilo

Episkopi koji dolaze pripadaju onoj „legalizovanoj“ jerarhiji UAPC koju je Carigrad prihvatio u Kanadi i SAD. Oni su i ranije dolazili u Ukrajinu, davali izjave koji su podupirale nade najekstremnijih desničarskih krugova i lokalnih vlasti. Iako je saopštenje intonirano tako da bi njihova ukrajinska nacionalna pripadnost trebalo da ih preporučuje da obave svoju misiju, očigledno je da je upravo ona zalog da se stvar neće rješavati ni sa kakvom dozom objektivnosti nego pristrasno, sasvim navijački. Takođe, očigledno je da je potpis iza geopolitičkih pritisaka zbog kojih se Carigrad ponaša na ovaj neprimjeren način sasvim prepoznatljiv. Takođe, upravo slanje ukrajinskih episkopa govori o besmislu ideologije Carigrada danas. Carigradska patrijaršija koja se decenijama nametala kao pretendent na vaseljenskost, bar kada je u pitanju dijaspora, ni sama nije uspjela da izvrši integraciju grčke i ukrajinske dijaspore te je time, zamjerajući drugima „etnofiletizam“, zapravo i sama uspjela da postane prostor dva etnofiletizma istovremeno – helenskog i ukrajinskog.

Možemo očekivati da će pomenuti episkopi doći u Kijev i nastojati da, u koordinaciji sa političkim vlastima Ukrajine, stvore neku novu strukturu. Kako o. Nikola Danilovič primjećuje, u ovom slučaju „egzarsi“ zapravo više podsjećaju na „komisiju“ nego na neku zasad jasnu crkvenu strukturu, ali je sam njihov dolazak u funkciji stvaranja te strukture. Vidjećemo ko će i pod kojim uslovima uopšte željeti da se priključi takvoj strukturi, kao i šta je to što Carigrad uopšte „nudi“, osim pranja biografije i poruke da se raskol isplati.

Međutim, najdublja trauma koja će svakako ostati jeste pitanje na koje pravoslavni nikako da odgovore, a to je: kako se to razlikuju „jurisdikcija“ i Crkva? Naime, stara eklisiologija nije poznavala ono „preklapanje jurisdikcija“ koje je postalo pravilo u dijaspori, ali se bar zasad nije praktikovalo u odnosima pomjesnih Crkava na njihovim istorijskim teritorijama. Međutim, očigledno je da se poslije slučaja Estonije, Moldavije, upada Rumunske Pravoslavne Crkve u Timok, nastavlja niz slučajeva u kojima jedna pomjesna Crkva tretira do tada neprikosnovenu istorijsku jurisdikciju druge pomjesne Crkve kao, praktično pustu zemlju. Iako Carigrad obrazlaže svoje postupke istorijom Kijevske Mitropolije (koja, usput, nije obuhvatala teritoriju današnje Ukrajine), više je nego jasno da načelo „više jurisdikcija, jedna Crkva“ u suštini ne samo da nije bogoslovski utemeljeno nego i na duže staze održivo. Inače bi svaka eparhija bilo koje od pomjesnih crkava mogla da računa na proceduru: „malo otići u raskol, sačekati vrijeme, naći jurisdikciju pomjesne Crkve koja bi bila spremna da legalizuje moj status (a uvijek se može računati da će Carigrad biti spreman!), legalizovati status“. Istorija Crkve HH vijeka je pokazala koliko je sablazni ovakvo ponašanje izazvalo čak i u dijaspori. Prenošenje tog principa na prostore na kojima to bar zasad nije bio slučaj značilo bi da „prvi u ljubavi“ trenutno „ureduje“ tako što unosi haos u odnose. Tako što, uprkos obećanju, „liječi“ raskol postupcima koji vode novom raskolu…