Prevodi i prepisi

Da li je rat ikada opravdan?

Ajsi i Sot

Jevanđelje nam govori da živimo u svetu koji nije onakav kakav je Bog želeo da bude. Naš svet je, bar delimično, pod vlašću „kneza ovoga sveta“ (Jn. 12, 31), koji je „ubica od početka“ (Jn. 8, 44). Ubistvo, ubijanje, rat i smrt su sastavni deo samog postojanja sveta. Nekako, čovek je uvek bio u stanju da razume tragiku ubijanja, jer je iskusio strah za sebe, za svoje voljene, ali čovek nikada nije bio u stanju da zaustavi ratove, ubistva, i druge oblike ubijanja. Jevanđelje objašnjava zašto je ovo ovako: u pozadini svetske tragedije se nalazi zli planer – „ubica“ od početka – Isus Hristos je prvi koji ga je raskrinkao, nazvavši ga pravim imenom – „ubica“ – i onda mu je oduzeo silu tako što je prvo slobodno prineo sebe na smrt, a zatim se podigao iz mrtvih darujući nam slobodu od smrti.

Hrišćanska odgovornost sastoji se, dakle, od delanja u skladu sa Hristom i delanja u Hristu tako što se život daje drugim ljudima, samome svetu. Kako onda on može biti umešan u ubijanje? Tokom vekova, Crkva – njeni svetitelji, Sabori, njeni najbolji članovi – su rešavali ovaj problem na različite načine, koji isključuju jednu opštu formulu.

S jedne strane, Crkva je ubijanje uvek nedvosmisleno smatrala za zlo. Sv. Vasilije Veliki (†379) za sve vojnike koji su učestvovali u ratu propisuje period pokajanja, koji se sastoji od nekoliko godina uzdržavanja od Svetog Pričešća. Ali postoje i drugačiji slučajevi, kada je božanski blagoslov davan drugim svetima pre ratova i bitaka: sv. Konstantinu (Velikom) pred bitku sa paganskim carem Likinijem; sv. Aleksandru Nevskom, kada se borio sa zapadnim osvajačima; sv. Sergije (Radonješki) je blagoslovio Dimitrija Donskog pred odlučujući sukob sa Tatarima, i čak je i poslao dvojicu svojih monaha da učestvuju u borbama. Ovi primeri ne pokazuju da je ubijanje dobro. Svetitelji nisu podsticali ubijanje, već žrtvovanje; oni su blagosiljali ljude da daju svoje živote, ne da uzimaju živote drugih; jer su se oni, svi, radovali u miru a ne u ratu. Ideja blagoslovenog žrtvovanja se zapravo nalazi u rečima Hristovim: „Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje“ (Jn. 15, 13).

Ono što primećujemo u svemu ovome je da je Hristos uveo u naš svet – svet u kojem postoje ubijanje i smrt – novu stvarnost: novi božanski život koji nas oslobađa od straha, nije nas izdvojio iz sveta, već nas je poslao u svet, kako bismo mogli da ga preobrazimo iznutra. Bivstvovanje i življenje u svetu podrazumevaju uključivanje, a ne povlačenje; odgovornost, a ne bežanje.

Gde postoji rat – posebno savremeni rat – ko su učesnici? Jedino vojska? Zasigurno ne, već i svi oni koji učestvuju u snabdevanju vojske i, samim tim, svaki poreski obveznik.

Zaista dosledan „pacifistički“ stav podrazumeva odbijanje plaćanja poreza i potpuno povlačenje iz društva. Ali da li je to najbolji način da se društvo učini boljim, i da „ljubimo braću svoju“? Naposletku, prava razlika između vojnika na liniji fronta i poreskog obveznika je u tome što prvi „polaže život svoj za prijatelje svoje“, dok drugi to ne čini. Ali obojica su, zapravo,  uključeni u rat.

Pravi problem je, kako mislim, zaustavljanje ratova pre negoli pojedinačno praktikovanje „prigovora savesti“, koji je brz i varljiv način na koji se neko „isključuje iz ubijanja“. Hrišćani zaista imaju dužnost da se bore protiv rata  kao načina za rešavanja konflikata, a naročito protiv bezumlja potrage za nacionalnom nadmoći.

Ali, šta je sa zakonitom odbranom? Da li je Poljska 1939. godine, kada ju je napao Hitler, trebalo da praktikuje nenasilje? Da li je bilo bolje za Englesku, Francusku i Ameriku da puste Hitlera da ubija Poljake, Jevreje, Rumune, Grke itd. bez vojnog mešanja?

Očigledno, problem „osvajačkih ratova“ i „odbrambenih ratova“ nije problem dobra i zla, već problem većeg ili manjeg zla. Ako hrišćanstvo nikada nije opraštalo apsolutni pacifizam, to je samo zbog toga što je znalo da apsolutno dobro, apsolutna ljubav i blaženstvo nisu od ovoga sveta. Hrišćanin predokuša ove stvari. On pokušava da ih koliko je god moguće uvede u svoj život i u život društva, ali – dokle god živi u ovom svetu – on je primoran da razmišlja u okvirima „manjeg zla“, a ne „apsolutnog dobra“. Ovo je osnov opravdane samoodbrane.

Međutim, Crkva nikada nije osudila odgovorni i selektivni „prigovor savesti“, posebno kada on obuhvata značajno služenje društvu i kada se ne shvata kao samoopravdano bežanje, već kao svedočenje za istinu i pravdu. Samoj državi se ne može dati apsolutno i nepogrešivo pravo da sudi o tome koji su ratovi pravedni!

Ubistvo u bilo kom obliku je zlo, čak i ako je nekako skopčano sa ličnim rizikom i žrtvovanjem. Ono može biti manje zlo od licemernog povlačenja iz odgovornosti, koje s druge strane može da dovede do još više ubijanja naše nedužne braće i sestara – od strane drugih.

Izvor: Fr John Meyendorff, “Is War Ever Justified?”, Upbeat Vol. 2 (1969), No. 10.
Prevod: Marijana i Srećko Petrović

Ukoliko su vam tekstovi na sajtu korisni i zanimljivi, učestvujte u njegovom razvoju svojim prilogom.

error: Content is protected !!