Zašto se Jov pitao – Zašto?

Čovek je pravi čovek onda kada iskreno i opasno sebi postavi problem. Nijedan problem nije istinski postavljen, ako nije postavljen neustrašivo i opasno, toliko opasno da od njega u groznicu pada i razum čovečiji i duša i srce. Tako postavljaju problem samo čelnici ljudske misli: Jov, Solomon, apostol Pavle, Šekspir, Dostojevski. (Ava Justin Popović)

U drevnom Izrailju, ustaljeno je bilo vjerovanje da Bog aktivno upravlja životom u ovom svijetu, odnosno da Bog postupa u skladu sa strogim moralnim načelima. U tom i takvom ambijentu, tumačilo se i pitanje o problemu stradanja i patnje, sa kojima su se ljudi suočavali kroz život. Odgovor na postavljeno pitanje zašto Bog dopušta stradanja i patnje bio je jednostavan: „Oni koji žive u blagostanju moraju biti dobri, a oni koji pate moraju biti zli“ i ovakav koncept zastupljen je ponajviše u knjigama mudrosti Starog Zavjeta, naročito u Pričama Solomonovim.

Pa ipak, svako ko je pročitao Knjigu o Jovu, imao je priliku da vidi, kako je prethodnu konstataciju, ponekad teško pomiriti sa činjenicama. Naučnici sugerišu da ova knjiga datira iz perioda koji se proteže od 5. do 3. vijeka prije Hrista i smatraju ga kao odraz epohe nesigurnosti i dezorijentacije u jevrejskoj istoriji. U stvari, nakon što su izgubili koncepciju kolektivne odgovornosti cjelokupnog naroda u odnosu sa Bogom, pojavila se u njihovoj kulturi rasprostranjena koncepcija individualne odgovornosti.

Ovo mišljenje provlači se kroz čitav Stari Zavjet, pa se čak zadržalo i u krugu Hristovih učenika koji pitaju Učitelja: „Ravi! Ko sagriješi, ili ovaj ili roditelji njegovi, te se rodi slijep?“ (Jov 9, 2) U procesu dozrijevanja etičkog monoteizma, taj fatalizam postao je neodrživ, jer je zajednička odgovornost bila protivrječna pojmu Božije pravednosti. Proroci Isaija, Jeremija i Jezekilj prorokovali su da je svaki čovjek za svoje postupke lično odgovoran pred Bogom, i samim tim su istupili protiv ovještale teze Petoknjižja. Bio je to revolucionarni korak i predstavljao je ogroman napredak u religioznom mišljenju.

Međutim, preciziranjem odgovornosti veliki čovjekov problem se ne rješava, već postaje još zapleteniji. Jer, ako svaki čovjek za svoje postupke lično odgovara, zašto trpe pravedni i bogobojažljivi, pita se Jov koji, kao i svi „revolucionarni duhovi“, postavlja pitanje prije vremena. Prije nego što se osvrnemo na samu knjigu i pokušamo analizirati njenu teološku konotaciju, vrijedno je napomenuti kako je hrišćanski odgovor na Jovovo pitanje – zašto? – teološki razrađen na egzistencijalnom planu mnogo kasnije. Ovozemaljske patnje pravednika, u hrišćanstvu, biće iskupljene u onozemaljskom Hristovom carstvu.

Gledano sa ove tačke gledišta, pitanja sa kojima se Jov suočio i koja je postavio, svojstvena su svim ljudima nezavisno od vremenske epohe u kojoj žive i geografskog prostora na kojem žive. I bez obzira koliko odgovori bili iscrpni, uvijek će neko sumnjati i pitati: Ako Bog upravlja svijetom i ako je apsolutno dobar, zašto dopušta da pravedni i dobri ljudi toliko pate i stradaju? Učitelji mudrosti od Vavilona do Egipta još mnogo prije autora Knjige o Jovu, hvatali su se u koštac sa ovim problemom, ali se na „zašto?“ ljudske patnje, nigdje nije odgovorilo kao na intelektualno pitanje.

Razlog je u doglednoj mjeri pokušao da prikaže mitropolit mesogejski i lavreotikijski Nikolaj (Hadžinikolau): „Tema i pitanje „zašto“ smeštena je isuviše duboko da bi mogla dosegnuti do površine svesti. Previše je bolna da bi stala na megdan našoj izdržljivosti. Isuviše je lična da bi se mogla ustaliti u javnoj reči. Moguće je da ovo pitanje boli i više od samog uzroka koji ga stvara, jer svi znamo da nema lakog odgovora. A ipak, tako je istrajno i istinito…“ (Mitropolit Mesogejski i Lavreotikijski Nikolaj Hadžinikolau, Tamo gde se Bog ne vidi, Niš 2019, 65)

Nepoznati autor Knjige o Jovu nije mogao ponuditi nijedan drugi odgovor, osim da pozove čitaoca da ukoliko se nađe pred istim pitanjem, hrabro i ponizno prihvati sve odluke Božije, čak i kada su razlozi Njegovih postupaka neshvatljivi, te da poput Jova spozna i shvati koliko smo mi ljudi zapravo mali i krhki u odnosu na Boga: „Gle ja sam malen, šta bih ti odgovorio? Mećem ruku svoju na usta svoja“ (Jov 39, 37).

Motiv Jova kao neosporan teološko-filosofski biser, ubraja se u remek-djela svjetske književnosti i umjetnosti. Od književnih kritičara vrijedi pomenuti ocjenu akademika Vladete Jerotića koji izvodi sljedeći zaključak: „Za mnoge vrsne poznavaoce svetske književnosti, same književnike i umetnike, ‘Knjiga o Jovu’, zajedno s Bahovim ‘Koralimaʼ i ‘Pasijamaʼ, Mikelanđelovom ‘Sikstinskom kapelom’, nekim odlomcima iz ‘Vedaʼ i ‘Upanišidaʼ, Šekspira i Ničea, te zajedno s ‘Braćom Karamazovimʼ od Dostojevskog, spada u najveći mogući domet ljudske genijalnosti i umeća…“ (V. Jerotić, Između autoriteta i slobode, Prosveta, Beograd 1980, 204)

Međutim, šta je zapravo u pozadini priče i Jovovog pitanja: zašto?

Knjiga o Jovu predstavlja dramu pravednog čovjeka, kojeg je zadesila velika nesreća i pored, za čitaoce očigledne činjenice da je nije zaslužio. Štaviše, sam Bog svjedoči o pravednosti Jova kada kaže: „Nema čovjeka na zemlji, dobra i pravedna, koji se boji Boga i uklanja oda zla“ (Jov 1, 8).  Prema zapletu u knjizi, satana, kao klevetnik ili tužilac ljudski, dobija odobrenje od Boga da stavi Jova na iskušenja, tako da pravednik nakon uspješnog prolaska kroz ispitivanja, naposljetku bude od Gospoda izobilno nagrađen.

I pored svih nevolja koje su ga zadesile, Jov nijednog trenutka nije izgubio nadu i nije prokleo Gospoda, o čemu svjedoče njegove riječi: „Go sam izašao iz utrobe matere svoje, go ću se i vratiti onamo. Gospod dade, Gospod uze, da je blagosloveno ime Gospodnje“ (Jov 1, 20). Ali se ipak pitao čime je zaslužio toliku patnju i stradanje: „Reći ću Bogu: nemoj me osuditi, kaži mi zašto se preš sa mnom.“ (Jov 10, 2)

Jovovi prijatelji, koji se pojavljuju u poetskom dijelu knjige, iako su osjećali tugu zbog njegove patnje, jedino čega su mogli da se dosjete kako bi mu pomogli, bilo je da se zajedno sa njim zapitaju, da možda ipak i nije bio toliko dobar, kako je o sebi mislio, jer zašto bi inače ovoliko patio? Jov je znao da griješe i bio je uvjeren da je pojednostavljena teologija njegovih prijatelja bila na pogrešnom tragu, iako to samo po sebi nije moglo da mu pomogne da uvidi kako je to Bog djelovao u njegovom životu: „Tražio sam na istoku, ali Bog nije tamo, niti sam mu ušao u trag kada sam ga tražio na zapadu.“ (Jov 23, 8)

I pored srećnog završetka knjige, Jov ne dobija odgovor na postavljeno pitanje, jer kad mu se Gospod javlja u vidu vihora, govori mu: „Opaši se sada kao čovjek, ja ću te pitati, a ti mi kazuj. Gdje si ti bio kad ja osnivah zemlju? Kaži ako si razuman. (Jov 38, 1–7); Ko je metnuo čovjeku u srce mudrost? Ili ko je dao duši razum? (Jov 38 12, 17, 36); Ko se prepire s Bogom, hoće li ga učiti? Koji kudi Boga, neka odgovori na to (Jov 39, 35); Hoćeš li ti uništiti moj sud? Hoćeš li mene osuditi da bi sebe opravdao?“ (Jov 40, 3)

Dakle, Bog u svom direktnom obraćanju ističe veličanstvenost Svoga stvaranja i Njegovu nemjerljivu superiornost u odnosu na rod ljudski, samim tim u odnosu i na one koji su pravedni „izbjegavajući“ tako da objasni razloge svojih postupaka, koje Jov nije mogao da shvati. Suočen sa ovim otkrivenjem Božijim, Jov progovara: „Znam da sve možeš, i da se ne može smesti što naumiš…Ušima slušah o tebi, a sada te oko moje vidi.“ (Jov 42, 2–5) Ovo je problem nesamjerljivih odnosa Boga sa rodom ljudskim, naročito kad se posmatra iz perspektive uzajamnog odnosa.

U raspravi o Jovu, kao i u samom biblijskom tekstu, prelaz je od bogoopravdanja do slavoslovlja, jer je suština ne toliko u razrješavanju Jovovog pitanja, koliko u potvrdi njegove vjere.

„Jesi li pogledao na mog slugu Jova?“ (Jov 1, 8) Upravo tako, Bog inicira rasplet priče hvaleći Jova satani. Međutim, ovakvo čitanje prologa nepoželjno je za mnoge savremene kritičare i zastupnike teodikeje. Za njih, od početka do kraja, Bog igra ulogu nasilnog nepravednika i hvalisavca. Ipak, za onoga ko vjeruje da je Bog ljubav, ove početne Božije riječi i jesu ono što jezički predstavljaju – pohvalu. Svakako je vjerovanje, da je Bog ljubav, neophodna predispozicija za ovakvo čitanje.

Božija pohvala je poziv na odgovor, ali je i pokretački motiv događaja u knjizi. U tom smislu, moglo bi se konstatovati da je Bog odgovoran za ono što slijedi, a to je satanino pitanje. Ovaj kosmički inkvizitor, uživajući u slobodi percepcije, istražuje integritet Jovove ličnosti i njegove vjere. „Eda li se uzalud Jov boji?“ (Jov 1, 9)

Pitanje je zapravo: šta je priroda vjere? Mogu li ljudi biti nesebični u odnosu na Boga? Odgovor na ovo pitanje, zavisi od konteksta u kome se tumači. Da li će Jov biti u stanju da održi svoj integritet, upravo iz razloga što cjelovitost odnosa ličnosti zastupljenih u Izrailju, zavise od održavanja odnosa sa Bogom? Hoće li vratiti blagoslov za prokletstvo, ili će proklinjati Boga i umrijeti?

Jovov prvi odgovor na njegovu nevolju je poslovičan blagoslov: „Gospod je dao, i Gospod je uzeo; neka je blagosloveno ime Gospodnje.“ (Jov 1, 21) Ono što on ovdje tvrdi – ili priznaje – je da, kako u prošlom blagostanju i sadašnjem očajanju, on ima posla sa Bogom. Upravo to je ono što znači bojati se Boga, vidjeti sebe kao uvijek pred Bogom i primiti ono što dolazi od Boga. Jovov govor je potvrda onoga što Bog govori i to se potvrđuje u drugoj sceni sa satanom, kada Bog ponavlja svoju pohvalu Jova koji se i dalje boji Boga i odbacuje zlo: „Nema onakvog čovjeka na zemlji, dobra i pravedna, koji se boji Boga i uklanja oda zla, i još se drži dobrote svoje, premda si me nagovorio, te ga upropastih ni za što.“ (Jov 2, 3)

Jov ne zna šta uzrokuje njegovu patnju; na način na koji to čitaoci vide. Jer čitaocima je jasno da Jov ne trpi zato što Bog misli da je loš čovjek – on pati zato što „takvog nema među ljudima“ što su pak Božije riječi (Jov 1, 8). Jovovo iskustvo mučenjem,  izdvaja ga kao izuzetak. Iskušenje je izuzetna situacija koja nosi Jova izvan dometa teoloških i etičkih i nosi ga protiv misterije zla i Boga. Međutim, kao izuzetak, Jov je takođe paradigma, standardna osoba za čovječanstvo i Boga koji ga hvali.

Sa druge strane, u dijalozima sa prijateljima, imamo drugačiji prustup. U dijalozima Jov pretpostavlja da ga Bog kažnjava, da se Bog okrenuo protiv njega, otkrio njegova sagriješenja, učinio ga svojim neprijateljem. Kao što Geret Kajzer primjećuje (The Enigma of Anger: Essays on a Sometimes Deadly Sin 2002, 268), Jov je možda najpoznatiji primjer ljutnje na Boga u Svetom Pismu, proklinjući ako ne samog Boga – kao što njegova žena predlaže – onda dan kada je rođen. Jov počinje tako što proklinje dan svog rođenja: „Potom otvori usta svoja Jov i stade kleti dan svoj… ne bilo dana u koji se rodih“ (Jov 3, 1–3) – što je ništa manje (ako obraćamo pažnju na slike u ovom prokletstvu) nego prokletstvo na samu kreaciju, ponovno prizivanje ništavila, negacija Božijeg dobra stvaranja.

Zatim, u narednim poglavljima, Jov nastavlja da izaziva samog Boga – Njegovu brigu, saosjećanje i pravdu – koristeći jezik koji je tako direktan i konfrontirajući, da su tri prijatelja (teologa) to smatrali bogohuljenjem.

Jovovi prijatelji nisu imali nikakvih kriterijuma za to, šta znači patiti kao onaj koji je nevin pred Bogom. Najviši oblik pobožnosti koji su Jevreji znali bio je poput Jovovog.  I zato je bilo dvostruko arogantno i dvostruko nepravedno od prijatelja na ovaj način govoriti o Jovu.

Elifas, Vildad, Sofar prije svega, a na vrhuncu i Elijuj, koji se uzdiže sa obnovljenom snagom kada su ostali postali umorni, sagledavaju sve što se Jovu dogodilo u duhu vremena prema kome je njegova nesreća kazna. On mora da se pokaje, moli za oproštaj, i onda će sve opet biti dobro, misle oni. U međuvremenu, Jov se čvrsto drži svog tumačenja.

Ipak, po samoj neposrednosti njegovog govora, Jov zapravo samo nastavlja da demonstrira ono što je potvrđeno u njegovoj izreci. Naime, indikativno je da u svim tim događajima koji mu se dešavaju, Jov zna da se direktno obraća Bogu. Jov je opijen Bogom, ili bi se moglo reći da je teocentrično orijentisan. Ono što traži najviše jeste da vidi Boga, i da ga Bog prepozna i prizna, što bi bila potvrda njegove časti koju je tako predano branio.

I Bog ga priznaje. U poglavljima (38–41) iz vihora govori isti Onaj Bog čije su prve riječi bile riječi hvale za satanu o Jovu. Sada, Jovu, Bog hvali čudo i neobjašnjivost stvaranja u jeziku sličnom određenim psalmima (npr. Ps 148).

Nadalje Bog upućuje Jova riječima: „Pogledaj sve ponosite, i ponizi ih, i potri bezbožnike na mjestu njihovu. Zatrpaj ih sve u prah, i poveži im lice na skrivenu mjestu…“ (Jov 40, 8)

Odnosno: Da li biste zaista poništili moj red i poredak, kako bi opravdali  vaše vlastito? Sjetimo se da je Jov mislio kako ga Bog nepravedno kažnjava kao nepravednog. Opet, ono što on ne zna je, da ga je Bog pohvalio kao najpravednijeg od ljudi. Njegova patnja nije bila kazna. Jovov odgovor na Božije projavljenje je odraz uniženja i sramote. On je ponižen ne samo zbog nedokučive Premudrosti i Promisla Božijeg, već i zbog čistog čuda Boga Koji mu se ukazuje. Kao što sam kaže: Ušima slušah o tebi, a sad te oko moje vidi. Zato poričem i kajem se u pepelu…“ (Jov 42, 5)

Jov se „osramotio“ jer ga je nedostojnog Bog udostojio Svojom pojavom. Ovo viđenje, više od svega, je ono što je Jov tražio: ne sudska presuda, već čast odgovora. Možemo reći da se Jov osramotio čak i kad je ispravljen Božijim javljanjem.

Na drevnom Bliskom Istoku pokajanje u prahu i pepelu jeste obrazac sramote, a ne priznavanje grijeha. Priča zapravo nikada nije bila u vezi sa grijehom. Radi se o iskušenjima, nevoljama i patnjama nevinih u svijetu, u kome se čini da vlada moć prokletstva i zla, a koje se mogu preobratiti i obnoviti „Slavom i pohvalom Boga“. Jovovo samouniženje i ćutanje, autor nam prikazuje kao govor po nalogu Božijem, ali tako da Jov govori u ime svojih prijatelja. Drugim riječima, izvedena je neobična zamjenska forma pohvale u vidu posredovanja. Bog stavlja  svoga odanog i vjernog slugu kao paradigmu čovjeka dostojnog Božije pohvale.

Činjenica je da čovječanstvo ne može spoznati Boga i Njegove postupke, nama često puta nejasne, posredstvom nekakvih uzleta mašte, već je za to potrebna realnost susreta sa Bogom. Jov je iskao od Boga odgovor i Bog mu je odgovorio, možda ne onako kako je Jov očekivao, ali svakako na način kroz koji ga je opomenuo, da, ma koliko teško bilo razumijeti gorka životna iskušenja, i ma koliko teško bilo spoznati Boga na djelu, On je uvijek tu, i onima koji su spremni da predano za Njim tragaju, Bog će se na kraju otkriti.