1.
Pandemija bolesti COVID-19, koju izaziva korona virus (Sars Cov 2), stavila je cjelokupno čovječanstvo pred brojne izazove. Međutim, vjerovatno je rijetko ko očekivao da će širenje virusa postati svojevrstan izazov za našu vjeru. Pritom, ne mislim na upitanost o smislu takve pojave i razlogu zbog koje je Bog dopušta. Mislim na izazov našem uobičajenom praktikovanju hrišćanske vjere u bogoslužbenom prostoru i redovno učešće u svetoj liturgiji.
Od izbijanja pandemije eparhijski arhijereji naše Crkve izdali su niz saopštenja u kojima su se na različit način odredili prema pitanju – da li možemo da nastavimo sa svojom bogoslužbenom praksom kao da se ništa ne događa? Prvi odgovori na ovo pitanje varirali su od toga da naravno da možemo budući da je crkva prostor spasenja, kako duše tako i tijela, do toga da bi trebalo da se u crkvi vladamo s pojačanim mjerama opreza, izbjegavamo suvišne fizičke kontakte i prestanemo sa cjelivanjem svetih ikona, svešteničke ruke i tome slično. Vrlo brzo, pod lupu došlo je i pitanje pričešćivanja iz jedne čaše i jednom kašičicom. Mnogi su odmah istakli kako se niko nikada preko pričešća nije zarazio (zapanjujuće je znati da neko raspolaže tako pouzdanim podacima o dvijehiljadugodišnjoj istoriji Crkve) i da je onima koji imaju ikakvu sumnju u pogledu mogućnosti da se na taj način prenese bilo kakva zaraza bolje da na liturgiju ni ne dolaze. U reakcijama na ova saopštenja moglo se uočiti svojevrsno prezrenje prema saopštenjima crkvenih predstojatelja kojima je uopšte otvorena mogućnost da crkva može biti prostor zaraze. Takvi arhijereji su sumnjičeni za modernizam i povodljivost za trendovima ovog svijeta i nedostatak vjere.
Međutim, nije mnogo trebalo pa da različite države u kojima naša Crkva živi donesu vanredne mjere kojima je prostor za dalje spekulacije oko toga šta činiti sužen. Tako je u nekim slučajevima ograničen maksimalan broj vjernika na bogosluženju, a u drugima su bogosluženja u potpunosti zabranjena. U tim slučajevima našim arhijerejima nije preostalo ništa drugo nego da ove odluke sprovedu i zatvore crkve. Slično se desilo molitvenim litijama u Crnoj Gori, te je Mitropolija crnogorsko-primorska objavila da se u narednom periodu litije neće organizovati. Sličan razvoj događaja mogli smo pratiti i u drugim pomjesnim ali i u drugim hrišćanskim crkvama.
Da li je zamislivo da nam crkve budu zatvorene? Kako možemo a da ne služimo liturgiju? Šta ćemo bez redovnih obreda? Zar je moguće zamisliti da se u „lađi spasenja“ koja je Crkva, širi zaraza? Šta u ovim okolnostima uopšte možemo da preduzmemo? Kako je običaj da se u susretu sa različitim pa i ovakvim izazovima obraćamo crkvenom predanju, tako ću i ja pokušati da, razmatrajući nekoliko primjera iz istorije Crkve, iznađem odgovore na neka od ovih pitanja.
2.
Kada razmišljamo o epidemiji u starom vijeku, prvo što nam na um pada je kuga. Epidemije kuge su svakako najbolje dokumentovane. Možda zbog toga što je bolest uslijed svojih karakterističnih simptoma i brzog širenja omogućavala da bude lako prepoznata. Pored toga, visokom stopom smrtnosti izazivala je zastrašujuća pustošenja koja su svakako ostvarivala i najjači psihološki efekat na hroničare onog vremena. Šta se u doba kuge dešavalo sa crkvama i njenim obredima?
Najpoznatija epidemija kuge u Vizantiji bila je ona koja je izbila za vrijeme vladavine cara Justinijana. Epidemija je izbila u ljeto 541. u Pelusijumu, u Egiptu, i širila se u dva smjera: na zapad, dalje prema Egiptu i sjevernoafričkoj obali, i istočno, ka Palestini. Ubrzo je bolest stigla u sve veće gradove na tom potezu, poput Aleksandrije i Jerusalima, a sredinom proljeća 542. i u prestoni Konstantinopolj. Najdetaljniji opis zbivanja daje nam Prokopije Kesarijski u drugoj knjizi svoje Istorije ratova. Prikazujući zastrašujuće efekte epidemije, on nas izvještava o brojnim žrtvama koje je iz dana u dan bolest odnosila. Iako istoričari sumnjaju u vjerodostojnost brojki koje navodi, one mogu poslužiti makar kao simbolički prikaz razmjera katastrofe. Ova fascinacija brojem mrtvih tijela za koje je trebalo pobrinuti se na kojekakve načine (sahranjivanjem u sve postojeće grobnice, zatim u masovne, potom u kule, a na samom kraju u more), jednako je karakteristična i za opis koji nudi njegov savremenik Jovan, episkop Efeski, u svojoj Crkvenoj istoriji. Na vrhuncu epidemije, dnevno je umiralo po više od 10.000 (prema Prokopiju) ili čitavih 16.000 (prema Jovanu) ljudi. I to samo u prestonom Konstantinopolju.
Prokopijev opis nudi tri zastrašujuća, ali za našu temu zanimljiva detalja. Prvo, on navodi kako je kuga došla sa brojnim prikazama koje su se javljale u ljudskom obličju, a sličan opis daje i Jovan, govoreći o ukazanjima ljudi bez glave u bronzanim brodicama. One koje bi ih sreli, ove prikaze bi udarile u neki dio tijela i nesrećnik bi se odmah razboljeo. Ljudi su pokušali da se odbrane zazivajući „najsvetije ime“ Božije, ali to nije pomagalo. Nije pomagalo ni to što je veliki broj ljudi utočište potražio „u svetinjama“, tj. crkvama, gdje bi se sakrivali. I tamo su, veli ovaj hroničar, „neprestano umirali“.[1]
Drugo, Prokopije nam govori da su, uslijed velikog broja preminulih, njihovi ostaci sahranjivani na različita (gore pobrojana) mjesta, te da su u to doba „uobičajeni obredi pogreba“ bili zanemarni. Nije bilo pogrebnih povorki, niti su se „uobičajene pjesme pjevale“ nad njihovim odrom. Kratko, rečeno, nije bilo opijela, a tijela su sahranjivana kojekude.
Na kraju, Prokopije navodi i da su ulice Carigrada bile sablasno puste. Bilo je nemoguće sresti čovjeka, a i ako biste ga sreli, veli on, taj bi nosio tijelo nekog pokojnika. Oni koji su bili te sreće da ih je bolest zaobišla ili su se starali za bolesne u kući ili tugovali za preminulima. I još jednom dodaje: „svaki čovjek nosio je odjeću primjerenu privatnom boravku i mirno prebivao kod kuće“.[2] Tako i Jovan Efeski piše da je sve stalo, i da „niko nije radio svoj posao“[3]. Dodaje da bi svako ko je izlazio napolje nosio svoje ispisano ime koje je visilo oko vrata ili ruke.[4] Na taj način se, možemo zaključiti, osiguravalo da su na ulici samo oni koji moraju da budu.
Iz ovih opisa možemo da zaključimo sljedeće. Ljudi su utočište od opake bolesti tražili u svetinjama, tj. crkvama (i manastirima), nadajući se da su makar u ovom prostoru spasenja sigurni. Međutim, ipak nisu bili. Uzgred, znamo da je nekoliko vijekova ranije, u vrijeme Svetog Pahomija, izbila epidemija kuge koja je odnijela ne samo njegov, nego i život velikog djela njegovog bratstva, i to upravo u vaskršnjem periodu 346. godine. Na vrhuncu epidemije, opijelo i drugi obredi nisu vršeni. Naprosto, ako je i imao ko da ih vrši, a takvih je svakako iz dana u dan bilo sve manje, to se nije činilo – što, vjerovatno, zbog visokog rizika od zaraze, što zbog činjenice da ni iza umrlih više nisu ostajali članovi porodice koji bi u obredu učestvovali. Konačno, svi oni koji su i dalje bili zdravi u vrijeme trajanja epidemije ostajali su u svojim kućama, a grad je bio pust.
Iako u ovom opisu hroničari ne ekspliciraju šta se u periodu epidemije zbivalo sa crkvama i bogosluženjima, čini se da je mogućnost da su se hrišćani ipak redovno okupljali na zajedničkim bogosluženjima veoma mala. Ako se u crkvama umiralo, opijela se nisu vršila, a rijetki preživjeli su ostajali u svojim kućama, vjerovatnoća da se vjerni narod ipak redovno okupljao na nedeljnom bogosluženju čini se gotovo nepostojećom.
Neko će možda reći: da, bogosluženje je prestalo, ali tek onda kada više nije imao ko da ga vrši. Međutim, čak ako uzmemo u obzir najpesimističnije procjene stope smrtnosti koje nam govore da je u Konstantinopolju tokom ove epidemije umrla polovina stanovništva[5], ne bi se dalo zaključiti da je sav crkveni klir stradao od kuge. Drugo, čak i da je izvjesno da su svi sveštenici umrli od kuge, kakvu pouku iz toga možemo da izvučemo? Da li to onda znači da treba da sačekamo da svi sveštenici pomru da bismo zatvorili crkve? Ako ne, kakvo opravdanje možemo da ponudimo za različite oblike preventivnog djelovanja?
3.
Anastasije Sinait u 7. vijeku razmatra pitanje da li je moralno preduzeti preventivne mjere i pobjeći od širenja kuge. Ovaj bogoslov razlikuje kugu izazvanu prirodnim uzrocima i onu izazvanu gnjevom Božijim. Ukoliko bolest dolazi kao posljedica gnjeva Božijeg i kazna je za grijeh, onda je od nje nemoguće pobjeći. Ako je, međutim, riječ o bolesti koja dolazi kao posljedica prirodnih, a ne natprirodnih uzroka, onda je sasvim opravdano odatle se udaljiti iz takve sredine i potražiti spas drugdje.[6] Koji su to prirodni uzroci?
Pod ovima Anastasije podrazumijeva ono što nam Hipokrat i Galen govore o uzrocima ove i drugih zaraznih bolesti. Hipokrat je smatrao da kuga nastaje kao posljedica zloćudnog zagađenog vazduha, nazvanog mijazma. Ovu ideju usvojio je i Galen, drugi najveći medicinski autoritet antike, i ona je bila dominantno objašnjenje porijekla zaraznih bolesti poput kuge, kolere, malarije sve do 19. vijeka. Otuda su preporučeni načini borbe sa zagađenim vazduhom (za koji se smatralo da mahom pogađa urbane sredine) bili da se od njega pobjegne ili da se pokuša pročistiti udisanjem snažnih aroma začina i bilja. Uzgred, to je razlog zašto su doktori koji su liječili kugu od 17. do19. vijeka nosili maske sa karakterističnim „kljunom“ u kome se nalazilo mirišljavo cvijeće i začini, a koje su postali vizuelni sinonim za ovu bolest.
Ovo kratko svjedočanstvo govori nam da, iako bolest dolazi (po pravilu) kao kazna Božija, ona je (makar) ponekada i puka posljedica prirodnih uzroka, prvenstveno zagađenog vazduha koji često karakteriše prenaseljene gradove. Od Božijeg gnjeva se može bježati, ali se ne može pobjeći, i stoga je takva vrsta poduhvata ne samo pogrešna, nego i uzaludna. Međutim, od bolesti koja dolazi kao posljedica prirodnih uzroka ne samo da se može bježati, nego se može i pobjeći. Zato se mjere predostrožnosti koje mogu da pomognu da čovjek ne postane žrtva zaraze ne smatraju nemoralnim, štaviše, one se preporučuju.
4.
Zašto onda Vizantinci nisu više radili na prevenciji širenja zaraze? Prvo, zato što ukoliko je jedino rješenje da se pobjegne od mjesta zaraze, ono nije univerzalno primjenjivo. Možda neko i može u nekom trenutku da pobjegne od mijazme, ali to svakako ne mogu učiniti svi stanovnici jednog grada istovremeno, a naročito ne svih gradova u isti čas. Drugo, (možda i važnije od toga) iako su postojala, naturalistička objašnjenja porijekla epidemije nisu bila zadovoljavajuća. Zagađen vazduh nije mogao da objasni zašto epidemija izbija periodično i zašto se u tim periodima kreće od jednog do drugog grada, zašto ne pogađa sve stanovnike grada nego samo neke, i zašto (ako je tako) onda ne pravi razliku između onih koji su izloženiji zagađenom vazduhu i lošim životnim uslovima (siromaha) i onih koji nisu (bogataša). Veću ekspalanatornu moć nisu imala ni druga objašnjenja, poput različitih sujevjera ili onih koja su uzrok pojave epidemije pripisivali kretanjima nebeskih tijela.
Naravno da su kao hrišćani Vizantinci smatrali da Božija volja i proviđenje upravlja tokom istorije i pojedinačnim sudbinama. Međutim, da se zaključiti da je upravo ovaj nedostatak drugog valjanog objašnjenja porijekla bolesti bio pravi razlog zašto je ona pripisana gnjevu Božijem. Tako, recimo, autor Čuda Svetog Dimitrija, pisanog u sedmom vijeku, vidjeći kako bolest ne štedi ni djecu, ni žene, ni mlade, ni snažne, ni slabe, zaključuje da je to stoga kako niko ne bi mogao da okrivi mijazmu za uzrok bolesti, nego bi svako mogao da zaključi da je u pitanju dejstvo božanskog gnjeva.[7] Prokopije Kesarijski konstatuje da se bolest ne prenosi dodirom, budući da su mnogi od onih koji su (poput ljekara) vidali bolesne ili sahranjivali mrtve ostali nezaraženi, dok su drugi koji nisu došli u kontakt s njima padali kao pokošeni.[8] On se otvoreno izruguje onima koji nastoje iznaći kakva prirodna objašnjenja ove bolesti jer su ona sasvim nejasna i njima zavaravaju sami sebe i druge. Slično tome, Jovan Efeski navodi kako je bolest jednako pogađala slabe siromahe kao i moćne bogataše kako bi ljudi bili zadivljeni pravednim sudom Božijim koji se ne može razumijeti ni pojmiti.[9]
Možemo da pretpostavimo da su u ono vrijeme zarazne bolesti u mnogo značajanijem procentu pogađale one koji su živjeli u težim životnim (pa samim tim i higijenskim) uslovima – tj. siromašne slojeve društva. Upravo to je razlog što Propokije Kesarijski i Jovan Efeski stalno podvlače da bolest nije diskriminisala između bogataša i siromaha. Kada se epidemija jednako rasprostire duž skale društvene moći koja se podudara sa skalom uslova života, to mora da je znak da ona sa prirodnim uzrocima nema veze. Ona je božanskog porijekla.
Iz ovog se da zaključiti da je pored opšteg povjerenja u božansko proviđenje, na Vizantince veliki uticaj imala činjenica da nije postojalo zadovoljavajuće objašnjenje prirodnog porijekla kuge. To je manje-više bio slučaj sve do kraja 19. vijeka kada je Aleksandar Jersin otkrio da ovu bolest izaziva bakterija Yersinia pestis koju sa pacova na ljude najčešće prenose pacovske buve. Porijeklo i način širenja zaraza uopšte dobilo je adekvatno objašnjenje tek kada je otkriveno postojanje patogena (bakterija, virusa, gljivica…) koji ih uzrokuju. Danas znamo neuporedivo više o kugi i njenim različitim oblicima (bubonskoj, pneumonskoj), načinu njenog širenja, liječenju (antibioticima) i prevenciji (vakcinaciji u rizičnim područjima i među rizičnim grupama). I to znanje ima veliku eksplanatornu moć, tako da ne ostavlja mnogo prostora za sumnju da je riječ o pojavi koja ima natprirodne uzroke.
5.
Vidjeli smo da je Anastasije Sinait smatrao da se bolest koja ima prirodne uzroke može, pa čak i treba izbjeći preventivnom promjenom boravišta. Neki svetitelji su takođe preduzimali konkretne mjere kako bi spriječili širenje kuge. Tako je, recimo, Sveti Nikola Sionski, koji je živio u 6. vijeku, bio osumnjičen za to da je namjerno htio da izazove oskudicu hrane u gradu u kome je bio episkop (Pinara u Likiji). Saznavši za širenje kuge (u vrijeme cara Justinijana) Sveti Nikola je zabranio seljacima iz okoline da ulaze u grad i prodaju svoje proizvode na gradskoj pijaci, držeći vjerovatno da su oni ili prenosioci bolesti ili potencijalne žrtve zaraze koja je već ovladala gradom. Carski službenici su posumnjali u njegove namjere, držeći da zapravo želi da dovede grad u oskudicu (ili podigne cijenu robe), i pokušali da ga uhapse, kako nam njegovo žitije svjedoči.[10]
Dva vijeka ranije, Sveti Jefrem Sirin je saznao da se kuga širi Edesom i prekinuo je, kako nam Sozomen govori, svoj otšelnički „život filosofa“. Došao je u grad, prikupio priloge i obezbjedio oko 300 ležajeva za bolesne koji su smješteni ispod javnih tremova. U narednom periodu, Jefrem se sam starao za bolesne da bi poslije nekog vremena preminuo, vjerovatno i sam se zarazivši kugom.[11]
Ova dva primjera svjedoče nam da su hrišćanski jerarsi, bili oni đakoni poput Jefrema ili episkopi poput Nikole, u vrijeme epidemija kuge nastojali kako da spriječe širenje zaraze, tako i da obezbjede zdravstvenu njegu za one oboljele. Pritom valja imati na umu da su se, kao i za neke druge marginalizovane društvene kategorije, za bolesne istinski starali jedino hrišćani. Tako je i bolnica, kao ustanova koja nudi besplatnu profesionalnu zdravstvenu njegu, izvorno hrišćanski izum, na kome prvenstveno možemo zahvaliti još jednom episkopu – Svetom Vasiliju Velikom.
6.
Šta nam ovi istorijski primjeri govore o tome kako kao hrišćani treba da se vladamo u doba pandemije korona virusa? Imajući u vidu da uprkos istorijskoj distanci koja sa sobom nosi sve one razlike u životnoj uslovljenosti između npr. 6. i 21. vijeka, nekakve analogije sa savremenošću moguće je uspostaviti, a onda izvući i neke pouke. Kako iz sličnosti, tako i iz razlika između tog i današnjeg vremena.
Prvo, puste ulice i prazne crkve nisu ništa novo. Crkve su, po svemu sudeći, baš kao i ulice bile puste i u carskom gradu u jeku njegove slave, u doba slavnog Justinijana, kada ga je zadesila epidemija kuge. Za razliku od onovremenih Vizantinaca, nama je poznato kako epidemije nastaju, pa samim tim možemo da prosudimo da li je odgovornije povući tragične ali može se ispostaviti spasonosne poteze i privremeno zatvoriti parohijske crkve onda kada tako možemo spriječiti širenje zaraze ili onda kada više ne bude nikoga ko bi u njih išao.
Drugo, ni tada kao ni danas, nije se moglo računati na to da je fizički prostor crkve bezbjedan od širenja zaraze. Oni koji su se u šestom vijeku nadali da će izbjeći epidemiju sakrivanjem u svešteni prostor, „umirali su neprestano“, kako veli Prokopije. Pošto znamo da su patogeni prenosioci zaraze, imamo priliku da preduzmemo sve što je u našoj moći da se ne ponovi da ljudi šire zarazu, ili ne daj Bože umiru, čak i u svetinjama.
Treće, u situaciji u kojoj su smatrali da mogu da spriječe širenje zaraze ili pomognu liječenje onih koji su od nje oboljeli, pojedini proslavljeni svetitelji činili su sve što su mogli da tako i bude. Ukoliko je zaraza izazvana prirodnim uzrocima, a znamo da koron avirus to jeste, s njome se može i treba boriti. Kako prevencijom tako i pomaganjem onima koje je bolest već zadesila.
Tako dolazimo do suštinske razlike između ova dva konteksta – epidemije kuge u 6. i pandemije korona virusa u 21. vijeku. U periodu kada se nije znalo za postojanje patogena koji uzrokuju zarazne bolesti (virusa, bakterija) ovaj nedostatak valjanog objašnjenja uzroka njihovog nastanka predstavljao je dokaz da se radi o natprirodnoj pojavi. Drukčije rečeno, nedostatak dokazanih uzroka bio je dokaz njihovog nepostojanja, zbog čega je čitava stvar primarno shvaćena kao božanska kazna. Međutim, danas smo savršeno svjesni da kako kuga, tako i bolest COVID-19 ima u potpunosti prirodne uzroke. A to nas oslobađa tereta objašnjavanja toga kakav je to Bog koji tako kažnjava čovječanstvo, ali nam zato stavlja teret odgovornosti, jer znamo da širenje zaraze zavisi direktno i isključivo od nas samih.
7.
Trenutno se nalazimo u situaciji u kojoj državne vlasti (kako u Srpskoj tako i u Srbiji) ne žele da naruše „svetost“ bogoslužbenog prostora i propišu dodatne mjere predostrožnosti – ograniče broj okupljenih vjernika ili u cjelini zabrane bogoslužbena sabranja. Neko će reći da bi takav potez bio nepopularan i uticao bi na rejting u tradicionalnim društvima kakvo je naše. Istovremeno, čini se da veliki broj arhijereja i dalje smatra da bi to bilo suvišno – jer je prostor Crkve bezbjedan kada su virusi u pitanju. Oni pak koji preduzimaju određene mjere predostrožnosti ne odlučuju se na radikalnije poteze (poput ukidanja obreda i parohijskih bogosluženja ili promjene prakse pričešćivanja) vjerovatno strahujući da bi takvi postupci izazvali sablazan, barem u nekim hrišćanskim krugovima. Izuzetak su naravno arhijereji koji žive u onim zemljama dijaspore u kojima su ih državni organi lišili mogućnosti izbora zabranom svih bogosluženja.
Ono što naročito zabrinjava jeste činjenica da je čitavo pitanje u mnogim izjavama crkvenih predstojatelja interpretirano kao „ispit vjere“, i to one lične. Oni koji vjeruju, tvrdi se, nastaviće sa dosadašnjom praksom, a oni koji ne vjeruju „bolje da ne dolaze“. Takav stav nepotrebno dijeli crkveno tijelo na „nevjerne“ i „vjerne“. To zabrinjava jer upravo je zadatak pastira, usudio bih se reći, da nikakve, pa ni takve podjele u od Boga im povjerenim zajednicama ne dozvole. Ako govorimo o tome da je naša vjera na ispitu, onda bih rekao da je ono što se ispituje naša vjera u djelatnu ljubav prema bližnjem na koju nas Gospod prije svega poziva, oličena u odgovornosti za njegovo dobro, a ne ponosita uvjerenost u sopstvenu vjeru. Uostalom, možda će se uslijed novih mjera državnih vlasti ispostaviti da će i jedni i drugi biti uskraćeni da dokazuju svoju „(ne)vjeru“ učešćem u bogosluženju. Što će u očima mnogih one „vjerne“ staviti u pomalo ponižavajući položaj da „vjeruju“ sve dok im vlast ne kaže suprotno.
S druge strane, zaista je tragično zamisliti da se u crkvama ne služe liturgije. Vjerovatno se niko od danas živih hrišćana nije sreo sa sličnim stanjem. I to pred nas postavlja brojna pitanja na koja treba da iznađemo odgovore. Da li je rješenje da se radikalno ograniči broj učesnika na liturgiji?[12] Na koji broj i ko bi oni bili, kako bi se birali? Da li bi i u takvim uslovima mogli da se sprovedu preventivne mjere predostrožnosti i prisutni zaštite od zaraze? Da li bi to vlast u Srpskoj i u Srbiji dozvolila? Ili je rješenje da se bogosluženja u parohijskim crkvama u potpunosti ukinu a da ostanu samo ona u manastirima? Da li je sada trenutak da ostavimo monahinjama i monasima da se mole za nas i savršavaju evharistiju „za život svijeta“? Ili je pak nužno prekinuti sa svim bogosluženjima na svim mjestima? U kakvom stanju će se Crkva, kao zajednica utemeljena na evharistijskom sabranju, tada naći? Teološki odgovori na ova pitanja mogu ili da diktiraju našu praksu ili da je slijede, nudeći naknadne refleksije o onome ono što situacija od nas bude zahtijevala. Utisak mi je da će brze promjene u razvoju događaja usloviti da ovo drugo bude slučaj.
U danima koji slijede možemo očekivati da će se potvrditi da je pored mog prijatelja, o. Milana, određeni (nadati se ne i veliki) broj sveštenika već zaražen ovim virusom. Po prirodi svoje službe koja podrazumijeva brojne kontakte s ljudima (uključujući i davanje blagoslova na tradicionalan način – ljubljenjem ruke), sveštenici su među ljudima koji su najviše izloženi opasnosti od zaraze. U sjevernoj Italiji je od korona virusa već stradalo 28 sveštenika Rimokatoličke Crkve. Pored toga, s obzirom na period inkubacije (od 4 do 14 dana) tokom koga zaraženi nema nikakve simptome pa ni ne zna da je zaražen, oni su u najvećoj opasnosti da zaraze veliki broj drugih ljudi. Šta ćemo uraditi? Da li ćemo čekati da nas država primora da reagujemo ili ćemo sami preuzeti odgovornost? Da li ćemo prije poslušnosti vlastima pokazati odgovornost prema vjernima? I ako ćemo nešto preduzeti kada situacija eskalira, kakvo opravdanje ćemo imati za to što to nismo ranije učinili?
[1] Prokopije Kesarijski, De Bellis, II.XXII.
[2] Ibid.
[3] Jovanova hronika epidemije kuge, sačuvana je u Hronikama Pseudo-Dionisija iz Tel-Mahre. V. Pseudo-Dionysius of Tel-Mahre, Chronicle. Part III, ed. Witold Witakowski (Liverpool University Press, 1996), str. 88.
[4] Ibid, 93.
[5] Thomas Henry Hollingsworth, Historical Demography (London, 1969), str. 365–367.
[6] Anastasije Sinait, Quaest. moral. 114 (PG 89.765).
[7] Lemerle, Paul, Les plus anciens recueils des miracles de Saint Démétrius et la pénétration des slaves dans les Balkans: Le monde byzantin“, (Paris: Centre National de la Recherche Scientifique, 1979), str. 77.
[8] Prokopije Kesarijski, De beliis, II.XXII.
[9] Pseudo-Dionysius of Tel-Mahre, Chronicle, 87. Po svemu sudeći, Konstantinopolj je u to vrijeme pogodila epidemija bubonske kuge koja se prenosila uglavnom ujedima pacovske buve. Za razliku od nje, mnogo opasnija je pneumonska kuga koja napada pluća i prenosi se kapljičnim putem (poput COVID-19).
[10] G. Anrich (prir.), Vita Nicolai Sionitae, (Leipzig, Berlin, 1913, 1917), I, str. 40; II, str. 243 i dalje.
[11] Sozomen, HE, 16. Inače, smrt od kuge nije bila rijetkost među svetiteljima. Kao što smo vidjeli, tako je skončao i Sveti Pahomije, ali i mnogi drugi.
[12] U trenutku zaključenja ovog teksta, objavljena je vijest da je Patrijarh Irinej naložio sveštenstvu beogradsko-karlovačke arhiepiskopije da bogoslužbeni život saobrazi mjerama Vlade Republike Srbije kojima se zabranjuje okupljanja više od petoro lica na jednom mjestu.
