Jedan od značajnih doprinosa današnje generacije naših teologa bi mogla da bude (re)afirmacija zdravog dijaloškog ambijenta, korektne, „ljudske“ i dostojanstvene komunikacije. Upravo takav ton sam osjetio u tekstu o. Dražena Tupanjanina pod nazivom „Da li tzv. akademska teologija stoji nasuprot tzv. crkveno-podvižničke teologije? (Varijacija na temu)“, objavljenom na sajtu teologija.net. Tekst sam sa zadovoljstvom pročitao, a pošto o. Dražen reče da je djelimično bio motivisan nekim tezama koje sam iznio u eseju „Da li je pravoslavnoj teologiji danas potrebna Crkva“, osjećam da je shodno da pojasnim ili eventualno dopunim neke svoje stavove koji su, kako mi se čini, pogrešno protumačeni (ostavljam mogućnost da je uzrok tome i nespretnost mog izraza), a sve to kao odgovor na poziv za razgovor i razmjenu mišljenja.
Ono što sam želio posebno da naglasim u prethodnom tekstu, a što želim da ponovim i ovaj put, jeste mišljenje da ne postoji suštinski antagonizam između učenosti (intelektualizma) i teologije. Problem nastaje kada učenost (u ovom slučaju teološka učenost) nije „posoljena“ Crkvom i njenim liturgijsko-podvižničkim etosom. Dakle, akademska teologija nije nešto što smatram negativnim pojmom. Ako je posjedovanje diplome teološkog fakulteta parametar, onda sam i sam akademski teolog. Uostalom, svaki svršeni student teologije može da ponese tu titulu, te se stoga ne može govoriti o „deficitu“ akdemskih teologa. Jasno je i to da akademska teologija nije, niti može da bude opasnost po crkveni život, nego opasnost prijeti od moguće ne-crkvenosti akademske teologije. Teologija je jedna i nedjeljiva i pogrešna je i nepotrebna njena podjela na akademsku i crkveno-podvižničku. Valjda svaka teologija jeste teologija samo onda kad je crkveno-podvižnička. Jer, i akademska teologija, sa čim se slaže i o. Dražen, traži „krv i znoj“. Podjednako je žalosno kada se u „podvižništvu“ traži alibi za nezainteresovanost za (akademsku) teologiju, i kada se teološkom učenošću i intelektualizmom zasjeni i zanemari podvižnička dimenzija bogoslovstvovanja (prevashodno imam u vidu post, pokajanje i molitvu).
Ono što sam želio da apostrofiram u svom tekstu jeste uočavanje opasnosti od kontaminacije pravoslavne teologije duhom koji je ne-crkven i tuđ biblijsko-predanjskom etosu. Nepristrasnim pogledom da se vidjeti da je preovlađajući neo-liberalni duh današnjice u dobroj mjeri zarazio pravoslavnu teologiju. Svjedoci smo da se (zlo)upotrebom medija izgrađuje jedan relativistički ambijent što za posljedicu ima govotovo uvijek suprotstavljenost (dva tabora). Sve je manje zdravog teološkog dijaloga, a što je na prvom mjestu, po mom skromnom mišljenju, rezultat odsustva crkveno-podvižničkog karaktera u bogoslovstovanju. Drugim riječima, bez ukorijenjenosti u mistirijsko-podvižnički ambijent Crkve, sa osloncem isključivo na intelekt i logiku, ne stiče se blagodat Božija te postoji opasnost od „potapanja“ (Up. Mt. 14, 23-32). A šta je teologija i ko je teolog ako nema blagodati Božije?
Naveo sam primjer kako jedno trijadološko i eklisiološko učenje (Mitropolita Zizjulasa), može da posluži za jedan potpuno nekanonski i po crkveno jedinstvo dalekosežno poguban čin (uputno je još jednom pročitati prevod Tomosa koji je Fanar dodijelio ukrajinskim raskolnicima, od o. Darka Đoga). Naravno, svako ko se i u najmanjoj mjeri susreo s teologijom, priznaće nesumnjiv značaj Mitropolita Jovana Zizjulasa (pred kojim iskreno ispovijedam svoju teološku nezrelost) kao jednog od vodećih teologa dvadesetog vijeka. Međutim, to ne znači da se u njegovoj teologiji ne mogu pronaći „sporni“ momenti koji mogu biti ne-crkvenim pristupom iskorišteni u pogrešne i ne-kanonske svrhe.
Čest je narativ po kojem nedovoljno (akademski) obrazovani pravoslavni teolozi prave otklon od zapadne teologije i teologa iz jedne vrste „straha od nepoznatog.“ Zaista jeste besmisleno bez utemeljenja ocjenjivati „ispravnost“ učenja teologa poput Moltmana, Ranera, Bultmana i dr. Ali je moguće postaviti jedno jednostavno pitanje (možda i čisto retoričko): da li su i koliko pomenuti teolozi ljudi Crkve? I da li je njihova teologija životno važnija i relevantnija za teološke potrebe savremene epohe od npr. blistavog teološkog korpusa ruskih bogoslova u emigraciji. Jirgen Moltman, čija potresna sjećanja na logoravanje pominje o. Dražen, zaista jeste jedan mučenički lik, koji gledajući hiljade ubijenih oko sebe izlaz i potom motiv za cjelokupno potonje bogoslovsko djelo nalazi u Raspetom i vječnostradajućem Bogu. Ali ono što se može uočiti iz čitanja njegovih djela je da je Moltman mogao da svoju spoznaju Raspetog Boga ostvaruje izvan i bez Crkve. To se nikako ne bi moglo reći za npr. jednog mučenika iz drugačije bogoslovske tradicije – divnog o. Pavla Florenskog. Misao Florenskog, koja je još uvijek nedovoljno istražena, zbog njenog karaktera teško može da se u potpunosti uklopi u okvire tradicionalne crkvenosti, iako se on sve vrijeme trudi da govori ne u svoje, već u ime Crkve. Stub i tvrđava istine se od strane mnogih istraživača stavlja u isti red sa Ispovijestima blaženog Avgustina (S. Levicki). Tako npr. Nikolaj Loski priznaje da mu je čitanje Stuba i tvrđave Istine pomoglo da sa „apstraktne religioznosti pređe na konkretnu crkvenost. “ Iako je završio matematički fakultet gdje ga je čekala blistava naučnička karijera, Florenski je poslušao svog starca i primio sveštenički čin, postavši u tadašnjem sovjetskom društvu sablazan kao „učeni pop.“ Ne samo on, već i mnogi drugi, poput S. Bulgakova, S. Durilina, primaju sveštenički čin, što je, po riječima Berđajeva, bila njihova želja da proniknu i uđu u „tajne dubine Pravoslavlja.“ Florenski, i kad je iznosio originalne, samo njemu svojstvene misli, i kada je razmatrao probleme koji nisu izrazito tradicionalno-bogoslovski, trudio se da se oslanja na Oce i učitelje Crkve. Namjerno sam uporedio J. Moltmana i P. Florenskog da bih istakao suštinsku razliku između njih dvojice kao teologa i dvije teološke tradicije iz kojih potiču, a to je: apstraktna religioznost s jedne, i opitna teologija s druge strane.
Još jednom: nije učenost i obrazovanost teologa ono što je štetno po teologiju, već je to „duh ovog svijeta“, bezblagodatnost ne-crkvenog i ne-podvižničkog umovanja. I za kraj, nevešću citat jednog, kako akademskog tako i liturgijski-podvižničkog teologa, sv. Justina Popovića:
„Ja se trudim, i stalno provjeravam svoje misli i pisanija Svetim Ocima. A molim i Vas, sve što dođe od mene, provjeravajte strogo Svetim Ocima. Da se duša moja umom ne ogriješi, umom ne otisne u neki grijeh, i tako ogriješi o svesvetu tajnu Presvete Trojice. Zato ne prestajte moliti za mene, da mi um stalno bude radosni rob svetog smirenoumlja i svete molitve, uvijek neprekidne i uvijek neboljetnje.“
