„Ništa nije preče od ideja majčinstva, očinstva i rađanja. Roditeljstvo je nacionalna i državotvorna i etička i društvena vrlina.“ (Milica Đurđević Stamenkovski, ministarka za brigu o porodici i demografiju Srbije)
Navedena izjava ministarke Đurđević Stamenkovski, uslijedila je nedugo nakon takođe njene opaske, date vrelog ljeta Gospodnjeg 2024, o tome da se (nakon što su se Beogradske porodilje požalile na uslove rađanja u neklimatizovanim prostorijama ginekološko-akušerske klinike Narodni front), „u Srbiji 20 godina vodi kampanja protiv rađanja kao deo globalne agende“. Ministarkina oštrina, uvjerenost koja ima tendenciju da se osloni na nekakvu metafizičku istinu, pa i prijetnja kojom zrači, a iza koje se krije realna opasnost po društvo sklono najbrutalnijim projavama patrijarhata koji svoju najozbiljniju i najrazorniju formu dobija kada ga preuzmu žene (ponovo moram da malo podsjetim na seriju „Sluškinjina priča“, bar one koji su je gledali), bukvalno me muči od momenta kada sam je prvi put čula.
Ministarka je i majka i ministarka, pri tome i veoma lijepa žena. Svojom pojavom ona postavlja jedan visok standard svim mladim ženama koje žele da žive „ostvaren“ život, koji se podrazumijeva samo ako sadrži sve to (dobro ne mora baš svaka biti ministarka, ali visoko obrazovanje i zaposlenje bi bilo obavezno), ali akcenat svakako ostaje na majčinstvu kao neprikosnovenom zadatku svake žene. Prvom i osnovnom, onom koji u mnogim opasnim ideologijama napunjenim glavama, ženu čine ženom.
A šta ženu čini ženom?
Osim što je čovjek u punom smislu riječi, što hrli, sa muškarcem ili bez njega, ka budućem vijeku u kome, kao što nas uči apostol Pavle razlike neće postojati, šta je to ipak, ono nešto što nas razlikuje, zbog čega smo srećne što smo to što jesmo, ili nesrećne do krajnjih granica koje se danas mogu (ne bih se usudila reći lako) izbrisati sve učestalijom promjenom pola. I u tom svjetlu, naravno, zašto neko ko nije rođen kao žena želi to da bude, zašto se osjeća tako (što dodaje još jednu kontroverzu pitanju ženstvenosti, budući da, bar ne još, trans žene ne mogu rađati), i šta je to što nas zaista razlikuje?
U dokumentarcu koji je 2022. proizveo i prikazao The Daily Wire, pod nazivom koji sam stavila i kao naslov ovog teksta What is woman?, (ultra)konzervativni američki novinar i politički komentator Met Volš postavlja ovo prilično drevno filozofsko pitanje u jednom savremenom svjetlu.
Iako se samo pitanje neprestano provlači kroz dokumentarac, ono nije ključno. Volš zapravo želi da provede gledaoce kroz kontroverze farmaceutske industrije i, sve učestalijih i na sve mlađoj populaciji primjenjivih, medicinskih zahvata promjene pola, ali se kroz razgovore sa sagovornicima koji se protive ili podržavaju njegove stavove, koje on ne iskazuje direktno ali su prilično jasni, neprestano vraća problematičnom pitanju.
I ono do kraja filma ostaje kamen spoticanja, posebno za sagovornike koji su skeptični prema njemu, i na koje do samog kraja ne dobija odgovor.
Meni za ovo o čemu želim da pišem sve to čime se dokumentarac bavi nije toliko važno, posebno što ne mogu ni sama da se do kraja složim sa stavovima Meta Volša, ali samo naslovno pitanje jeste. Ponovo zbog stavova (druge vrste ovaj put) sa kojima ne želim da se složim, a koji pretenduju da se postave kao neprikosnovena, da ne kažem dogmatična, u današnjem pojednostavljenom shvatanju pojma – istina.
O ulozi žene u Crkvi, njenom položaju u hrišćanstvu u odnosu na judejsko-rimski svijet unutar koga se hrišćanstvo razvija dosta je pisano (Upućujem ovdje na dva za srpsku teologiju vrlo bitna teksta autora prof. dr Rastka Jovića: „Neko me se dotače“, Veroučitelj u školi 2, PBF, Bgd, 2011; i „Raskid zajedništva: mesto ponosa i stida u ranohrišćanskoj zajednici“, Mesto stida i ponosa u religiji filozofiji i umetnosti, CEIR, NS, 2020). A pisano je baš iz razloga što mi u našim umovima, koliko god čitali i obrazovali se, ne možemo da deklerikalizujemo Crkvu, odnosno da je vidimo u njenoj punoti kao zajednicu jednakih, kroz njen suštinski metafizički karakter koji ona (Crkva) dobija iz budućnosti a unutar koga se razlike koje nas danas toliko muče, ponovo se vraćam apostolu Pavlu, brišu.
U svrhu onoga što želim da kažem, moj dobar prijatelj, otac Dražen Tupanjanin, uputio me je na tekst objavljen u najnovijem broju Vidoslova (br. 93, 2024) koji govori o (ne)mogućnosti rukopolaganja žena u sveštenički čin. Taj interesantni pogled na muškarca i ženu polazi od liturgijske perspektive unutar koje autor, protestantski teolog Džejms B. Džordan, jedino vidi njihove smislene razlike. On se poziva na predanje o stvaranju iz druge glave 1. Moj. koje biblisti smatraju nešto mlađim, i u kome je Eva nastala, ne kao u prvoj glavi odmah, paralelno sa Adamom („muško i žensko stvori ih“), već od samog Adama, izvlačeći iz toga zaključak, o tome da je stvorena kao njegov pomoćnik u misiji, koja je prije svega liturgijska, a to znači služiteljska (oboje su pozvani da služe Bogu) i preobražavajuća (da kroz služenje uznose sve stvoreno Bogu i daju mu vječni karakter).
Džejms B. Džordan, izuzetno teologizira svoju tezu o Evi kao liturgijskoj pomoćnici Adamu ne dajući joj ipak mogućnost da ona predvodi to služenje, ali naglašava jednu, za mene, u ovom kontekstu ključnu tezu, a to je da se u pomenutom pasusu o stvaranju nigdje ne pominje da je Eva načinjena primarno da bi rađala djecu, tj. kako autor naglašava: „Sudeći po drugoj glavi knjige postanja Eva nije načinjena primarno iz razloga da pomogne Adamu da se reprodukuje, već da mu bude pomoćnik u nekom drugom smislu.“ Autor u tekstu dalje smisao koji proizilazi iz stvaranja Adamu pomoćnika „prema njemu“ vidi isključivo u litrgijskom kontekstu, izvlačeći jedan, usudila bih se reći, poetičan zaključak da će čovječanstvo koje je počelo Adamom, tj. muškarcem, završiti (i na to nas upravo upućuje to služenje) kao Nevjesta, Novi Jerusalim, Crkva, tj. Žena.
A kako mi to, tu ženu, unutar tih istih krugova koji je od prvih vijekova izbavljaju iz ralja drugorazrednosti, obredne prljavštine, svedenosti na zatvoren prostor kuće, doživljavamo danas?
Ističući važnost rađanja (što činjenica da djecu u zemljama trećeg svijeta roditelji i dalje bacaju na ulice i u smeće automatski stavlja u drug plan, ili ako baš insistiramo na tome da ostanemo unutar sopstvenih granica, nakon što sam radila sa štićenicima Doma za nezbrinutu djecu, da se ne zapitam svaki dan nad time šta se desilo sa našom kolektivnom savješću koja nema pojma i ne želi da zna kako i zašto ne može ili ne želi da im pomogne), nauštrb preobražaja ovog i ovakvog postojećeg svijeta, mi ponovo vraćamo ženskost na starozavjetne „postavke“, iz koje je Hristos nedvosmisleno kroz uključivanje u Jevanđelje izbavio.
I to je poražavajuće, posebno ako takvi glasovi dolaze iz Crkve koja u Srbiji uživa jako velik ugled. Znamo da aktivnih vjernika procenutalno ima manje nego npr. revolucionarna Francuska, ali pravoslavlje, tj. svetosavlje, kao jedna prilično nejasna ideologija održava svoju vrlo snažnu prevlast nad narodnom sviješću i formira nekakvo učenje iz koga mogu da se izvedu izjave kao ona na početku citirana.
Šta to znači?
Pa recimo da mladi ljudi, pripadnici generacije milenijalaca (za razliku od vršnjaka iz zapadne Evrope), još uvijek stupaju u brakove, crkvene u najvećem broju slučajeva, podižu djecu i krštavaju ih odmah po rođenju, preuzimaju slave od očeva i žive na jedan tradicionalan način u mjeri u kojoj im okruženje i okolnosti to dozvoljavaju. Naravno da obrazovanje ne izostaje iz svega toga, pa se podrazumjeva da buduća nevjesta i majka nakon što je završila visoke škole, obavi i ove ostale tradicionalne zadatke, jer tek tada ona je „cjelovita“ ili, još gore ali češće, tek tada se „ostvarila kao žena“.
U takvoj atmosferi, u kojoj se žena koja nije rađala ne smatra ženom u punom smislu, i u kojoj predstavnice moje generacije, čiji su reproduktivni organi već na izmaku snaga, decenije provode bodući se hormonima, obilazeći najskuplje klinike, prolazeći pakao neprestanih pregleda i eksperimenata nad svojim tijelima koja, iz skoro uvijek ne do kraja poznatih razloga, odbijaju da kreiraju novi život.
Ako ste ikada porazgovarali sa takvom ženom, i potrudili se da je razumijete, zapravo osjetite tu očajničku potrebu da „da tijelo svoje da se sažeže“, biće vam jasno do koje mjere je taj mit o ženi kao majci, a pri tome i supruzi, doktorici, profesorici, „svedržiteljki“ zapravo jak. Kažem mit, jer ne postoji niti jedna teorija, niti učenje, koje bi moglo da se osloni na hrišćanske izvore, da ono što ženu čini ženom jeste majčinstvo i da sve ono drugo što ona sama jeste, ako toga nema, pada u vodu.
S druge strane, ta žena koja je pri tome možda završila najviše škole, ili nije, ali je kao i svaki čovjek obdarena talantima koje je obavezna da umnožava da bi ih takve umnožene vratila Gospodaru, sve to zanemaruje, jer je nekakva maglovita ideologija i petparačka psihologija uslovljavaju potpuno nepostojećim osjećanjima „ispunjenosti“ i „ostvarenosti“ i ono što ona jeste, ličnost, jedinstvena potpuna i drugačija, zamjenjuju individualnim osobinama koje mora da ispuni.
Rađanje i množenje, tj. prokreacija kao takva, u smislu Božijeg blagoslova, dolaze tek nakon pada. Taj blagoslov, nastaje kao milosrđe i ljubav Boga prema čovjeku koji Njega više ne želi, ali Bog od njega ne odustaje. U tom smislu, oni su dar odnosa između muškarca i žene sa svim konotacijama koje taj odnos nosi, a pomoć zbog koje je stvorena se ogleda upravo u mogućnosti da se kroz nju, ženu, Adam, kao onaj Drugi osjeti kao ličnost i dobije predukus onoga što mu nudi zaboravljena i odbačena zajednica sa Bogom.
Kada je Emanuel Levinas početkom 20. vijeka napisao za ženu da je Drugost, feministkinje drugog, rekla bih po periodu u kome se njegova teorija razvija, talasa, optužile su ga za mizoginiju. Iako razumijem njihovu poziciju, nakon podrobnijeg bavljenja Levinasom, prije desetak godina, shvatila sam da značajnijeg i za hrišćane potrebnijeg pojma od Drugosti i Drugog nema. Drugo je Bog, koga ne razumijemo, ali ga trebamo, Drugo je svaka ličnost koju pokušavamo da orobimo i svedemo na nešto poznato, ali nam stalno izmiče. U tom smislu, Drugo je i žena koju je nemoguće svesti na neku objektivnu mjeru, ali je potrebna i željena nezavisno od toga u kakvom su joj stanju reproduktivni organi.
I samo to i jeste prava želja.
Kada je ne tako davno, moja prijateljica, učiteljica koja je opismenila, vaspitala i izvela desetine generacija, nakon jedne Liturgije u svojoj lokalnoj crkvi, slučajno i potpuno spontano pred sveštenikom rekla da nema djece, a dotični pred čitavom zajednicom, podigao ruke, kao da vapi ka nebu zbog njenog „grijeha“, i počeo da uzvikuje „zašto?“ i „šta čekate?“, pomislila sam da ona više ne treba nikada da kroči u zajednicu koja je na taj način žigoše i uslovljava, i da joj je njen posao kome se predaje svim svojim bićem sasvim dovoljan da bude prepoznata (i da zapravo već jeste) u budućem vijeku. Čak (suprotno svemu čemu sam učena) i da može bez Hrista koji joj se daje na mjestu na kome muškarci koji (treba da) ga predstavljaju čine da se osjeća toliko loše.
Ali ona se vratila, baš kao krvotočiva žena iz Jevanđelja, ne obazirući se na muška, lažnim pravilima jačeg, postavljena, pravila o pripadnosti zajednici, i dalje svjesna da ima pravo da dodirne Onoga koji daje život.
A sveštenik, konkretni iz priče, ili bilo koji drugi portparol iste ideološke matrice će, ako bude imao sreće (a ja sam od onih koji, uprkos svemu, vjeruju da hoće), upravo nju, ženu, i njenu Drugost vidjeti na kraju vijeka u svom punom sjaju, ako je vjerovati zanimljivom Džejmsu B. Džordanu, kako zaokružuje stvaranje koje je počelo sa muškarcem, a završilo sa njom.
Da li je rađala, koliko, kako i kome, više neće biti važno jer će do tada mrtvi već odavno posahranjivati svoje mrtve, a Ličnost žene će isplivati u svojoj punoti izvan svih naslaga nametnutih joj društvenih odgovornosti i konačno se pokazati (kao uostalom i u slučaju muškarca, nadam se) kao jedina i najpreča stvarnost, otporna na sve „agende“ i umišljene i vrlo profitabilne „zavjere“.
