Autografi

Odgovor na Prilog karakterologiji srpske teologije

U reagovanju na tekst „Međupravoslavni sukobi iz naše perspektive“, nazvanom „Prilog karakterologiji srpske teologije“, iznesene su neke tvrdnje i ocjene, koje bih, javnosti radi, želio da prokomentarišem. Prije svega, iako me je autor Priloga upozorio da se između Grka, Srba, Rusa i, kako kaže, „nekakve Crkve“ ne smije stavljati znak jednakosti, što je načelno tačno, ipak ću koristiti ove nazive jer pretpostavljam da je jasno da se govori o predstavnicima jerarhije, a ne o fudbalskim timovima ili predstavnicima privrednih komora.

Sam autor Priloga je na početku svoga teksta priznao da je u osnovi problema politika. Međutim, njegovo neslaganje sa mojim tekstom ide dalje i drugim pravcem, te zvuči otprilike ovako: More je sastavljeno 99% od vode, a 1% od soli i minerala. No, samo je tačno da je 99% voda, a sad ću da vam kažem šta mislim o mineralima.

Prije svega, na moju žalost, sâm Prilog je pisan teškim i nerazumljivim jezikom, bez fabule i jasne ideje. I pored nekoliko čitanja još uvijek ne mogu da shvatim šta je pisac htio da kaže, niti vidim bilo kakvog smisla, sem činjenice da je isprovociran malicioznim tekstom, spinom, interpretacijom, mitomanijom i nacionalizmom. Posebno mi je nejasan uvod i početnih nekoliko pasusa, koji, možda, neupućenima mogu da izgledaju impresivno i naučno, dok meni lično izgledaju potpuno besmisleno. Osim toga, Prilog je predugačak jer uglavnom ne pobija ideje teksta, nego sitničavo komentariše gotovo svaku rečenicu teksta. Zbog toga pisanje ovog odgovora predstavlja veliko iskušenje i zahtjeva veliku samokontrolu da se ne upadne u isti problem. Dakle, kako mi poenta prvog dijela nije jasna, preskočiću subjektivne komentare i opaske autora Priloga, i usresrediti se na par argumenata koji su okarakterisani kao netačni.

Primjera radi, autoru Priloga smeta navod da su „patrijarsi na Bosforu podržavali Sultana u ratovima protiv Rusa“. Osnovna ideja pasusa iz koje je ova rečenica istrgnuta jeste da su odnosi Rusa i Grka već nekoliko vijekova bili zategnuti. Pri toj tvrdnji nisam zauzeo ni jednu stranu, niti pak tvrdio da su Rusi zli a Grci dobri, ili obrnuto, i ne vidim nikakvog razloga da se to okarakteriše kao „maliciozna opaska koja sa lakoćom svodi na apsurd kompleksan odnos Osmanske imperije i Pravoslavne crkve“. Osim što je čitaoce prosvjetlio da je taj odnos kompleksan (valjda pretpostavlja da većina misli da je bio jednostavan), autor me upozorava da Sultan u jednini nije isto što i Osmansko carstvo. Vrijedi napomenuti da se mogućnost razumijevanja prenesenog značenja teksta, prepoznavanja simbola mora da razvije još u predškolsko doba, te da bukvalnost nema mjesta u akademskoj raspravi – to bi autor Priloga trebalo da zna, i da ne ponižava čitaoce pretpostavkom da su infantilni. No, bez obzira na gore navedene sitnice, podatak o trvenjima Grka i Rusa u to doba je prosto istorijska činjenica, koja se nalazi u mnogim knjigama i postoji pregršt primjera.

Dakle, iako nema nikakve veze sa temom, ni prethodnom, ni ovom sada, odgovora radi, moram da navedem sledeće prijmere, kako neupućeni ne bi pomislili da su odnosi zaista bili dobri, ili da primjedba autora Priloga ima bilo kakvog smisla i težine. Tako, Amvrosije Pogodin u svom djelu „O prijemu nepravoslavnih u Pravoslavnu crkvu“ citira brojne primjere o tome kako su Grci mrzili Ruse, bacali ikone koje su dobijali od ruskih careva, spaljivali slovenske knjige, izbacivali Ruse sa Svete Gore, sa nepoštovanjem tretirali sve negrke itd, te navodeći brojne komentare ondašnjih putnika i pisaca, Pogodin sumira da su Grci tokom čitavog 17, 18. i 19. vijeka frustraciju zbog gubitka imperije nadomjestili šovinizmom prema nepravoslavnima i prema pravoslavnim narodima koji nisu Grci. Pogodin, takođe, navodi kako iguman jednog manastira iz Moldavije nakon posjete Palestini piše caru 1650. da Grci nazivaju psima sve koji dolaze iz Kijeva i Moskve. Primjeri se nizaju jedan za drugim, sve do zapisa Porfirija Uspenskog kako se patrijarh Meletije 1854. pojavio pred sultanom Abdul Medžidom, pred samu bitku oko Sevastopolja, sa riječima: „daj mi komadić ruskog mesa, isjećiću ga na komade“ i završavajući posjetu sa riječima: „Ninje otpuščaješi raba tvoego Vladiko.“

Pretpostavljao sam da pri pisanju članka, koji ima veoma limitiran prostor, ne mogu se navoditi svi primjeri, kako bi malovjerni i nepovjerljivi bili uvjereni. Međutim, ako je autor Priloga već imao saznanja da ovaj podatak nije tačan, morao je prvo da provjeri, a potom i da ga opovrgne protivnim podacima i činjenicama, a ne docilno i lakonski saopšti – to je komplikovano – gdje je, pri tome, on apsolutno u krivu! Inače, ovakav pristup se naziva spinovanje, za koje je on optužio mene.

Dalje, osim što ima problema sa crkvenom istorijom, tekst Priloga slabo poznaje i crkvenu sadašnjost, pa se tako opet vezujući za jednu rečenicu, a ne za glavnu ideju izjašnjava – „da eparhijsko ustrojstvo Crkve ne dopušta da pop sa parohijom napusti jurisdikciju“. Ne postoji ni jedan pravoslavni teolog koji ne zna da parohije na Zapadu imaju status korporacija (trust), ili da su nerijetko registrovane na ime sveštenika, ili čak na ime laika, kao privatne firme. Ne samo da pop može sa cijelom parohijom da napusti jednu Crkvu, nego se to, nažalost, veoma često i dešava. Takva praksa ne dešava se samo u Americi i Kanadi, nego i u Evropi, i to u svim pomjesnim pravoslavnim crkvama.

Zatim, autor Priloga mi prebacije krivicu što sumnjam u čistotu namjera odluke Vaseljenske patrijaršije da dopusti drugi brak sveštenicima. Molio bih samo da se podsjetimo da je taj prijedlog odbijen na Kritskom saboru 2016, na kome su upravo Carigrađani apsolutno dominirali i izgurali sve ideje koje su im bile bliske. Dve godine kasnije ti isti Carigrađani donose upravo takvu odluku. Koliko čovjek mora biti naivan i neupućen da bi tako nešto smatrao slučajnim?!

Takođe me je iznenadilo da autor Priloga ne poznaje događaje i dinamiku na sastancima koji su se odvijali pred Kritski sabor, a sâm navodi da je prisustvovao jednoj predsaborskoj konferenciji. Ako je prisustvo već nekakav argument, onda mogu da podijelim lično šestogodišnje iskustvo života sa fanariotima, prisustvovanja konferencijama, događajima, ne samo unutarpravoslavnim nego i npr. Dijalogu sa dohalkidoncima, a posebno sjednicama i skupštinama u okviru Svjetskog savjeta crkava u Ženevi. Svako ko je i jednom bio na takvom skupu mogao je da vidi da se Pravoslavlje dijeli na jelinofonske Crkve, s jedne strane, i njihove satelite, poput Albanije, kojoj je na čelu takođe Grk, te sve druge Crkve, koje mogu imati različita, ili pak ista mišljenja sa Fanarom. U tom smislu, autor Priloga iznenađuje pitanjem: Ko su Grci u ovome sukobu? Ako bi pogledao zapisnike sa sastanaka i glasanja o odlukama, vidio bi jedan zajednički imenitelj i obrazac. Svi Grci, bez obzira kojoj jurisdikciji starih patrijaršija pripadaju, uvijek i glasaju i govore, kao jedno tijelo, uz par izuzetaka koji samo potvrđuju pravilo. Zašto je uostalom Moskva i insistirala na tome da se odluke donose konsenzusom, a ne prostom većinom, ako ne postoji neproporcionalan broj Grka u radu Sabora? Zar danas nije jasno da je upravo ta kompromisna odluka da se predsjednik Sabora ne bira, nego da po diptihu pripada Carigradu, zapravo bila trula i štetna, i da nas je možda i uvela u poslednji raskol?

U vezi sa ovim, moram da se osvrnem na argument u Prilogu, na nedavno izdvojeno mišljenje Jerusalimske Patrijaršije (u odnosu na ostale Grke) o situaciji u Ukrajini, koje se može razumjeti jedino u svjetlu činjenice da joj preko 90% vjernika čine ruski imigranti u Izraelu, te da bi stvaranje paralelne ruske jerarhije u na njenoj teritoriji značilo ne samo njen potpun finansijski kolaps, nego i njen kraj. Privatno mišljenje – izjava patrijarha Teofila je uslijedila tek nakon otvorene ruske prijetnje da će praviti paralelnu jerarhiju u tradicionalnim grčkim oblastima. Autor Priloga bi trebalo da zna da je Jerusalimska patrijaršija, takođe, sama još prije nekoliko godina napravila paralelnu crkvu na teritoriji Antiohijske patrijaršije, bez da je i pocrvenela i pored svih protesta iz Damaska pa sve do konačnog prekida opštenja.

Traktat i ideje o nepovezanosti gubitka autokefalije sa islamizacijom srpskog stanovništva, ili da je islamizacija bila uglavnom u Bosni i Hercegovini, neću ni komentarisati, jer osim istorije, autora tu opovrgava i zdrava logika. Radi znatiželjnih, navešću samo podatak da je u Sarajevu, početkom 19. vijeka paša imao godišnju platu 500 groša, a da je fanariotski mitopolit sarajevski od Srba otimao na ime svoje plate čak 10.000 groša, ostavljajući ih bez krštenja i sahrane, ako ne bi imali da plate. Pretpostavljam da je odgovor i na ovaj podatak – to je komplikovano za objasniti.

Ovde ću se zaustaviti na dokazivanju očitih stvari, koje su jasne čak i neupućenima jer bi nepotrebno produžilo tekst, a ne bi dokazalo ništa što se već ne zna.

Međutim, kako ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjer pokaže svoj trag, sve gorenavedeno su trivijalnosti, a to je, nadam se, jasno i autoru Priloga, a koje prikrivaju pravi razlog pisanja teksta. Iako mi nije jasno zašto je autor lično isprovociran, iz konfuznog teksta provejava ljutnja zbog napisanog da je dosadašnja srpska teologija na teme jedinstva i sabornosti Crkve bila utopija i dječije buncanje. Prilog vjerovatno imao namjeru da dokaže suprotno, ne meni nego javnosti, međutim, meni lično, a vjerovatno i mnogim drugima, danas je više nego ikad jasno, da je buncanje preslaba riječ. Ovakvu teologiju ne samo da je demantovala realnost u poslednje vrijeme, nego je i sam tekst Priloga najbolji dokaz moga opisa. Ipak, moram odmah da se ogradim da se ne radi o cjelokupnoj srpskoj teologiji, niti o cijelom Pravoslavnom bogoslovskom fakuletetu u Beogradu, nego o malobrojnom, ali bučnijem dijelu pojedinih karaburmskih predavača.

Prema mom mišljenju i utisku, koje ne mora biti apsolutno tačno, čini mi se da teološku misao tih par pojedinaca karakteriše gotovo sve što se projavilo u Prilogu – izuzetno dosadan, naporan i nerazumljiv jezik, gotovo sociolekt, koji služi samo za komunikaciju male i privilegovane grupe izabranih i njihovih obožavatelja. Tako, dok se govori o potrebi unutarcrkvenog dijaloga i dijaloga sa društvom, istovremeno nije ostvarena funkcionalna komnunikacija, niti sa drugim profesorima, studentima, teolozima, a kamoli sa društvom i svijetom. Lično sam imao blagoslov Božiji da slušam predavanja najeminentnijih imena pravoslavne ikumene te za razliku nekih tekstova pojedinih beogradskih profesora, bio sam u stanju sve da pratim i razumijem. Možda zato što su predavači bili sigurni u ono što govore, ili pak dobro poznavali materiju? Nasuprot tome, kod nekih teologa čitave rečenice nemaju nikakvog smisla, ideje nemaju cilj, a cilja ni nema.

Takva teologija je dovoljna sama sebi, njoj ne treba Crkva. Ona je zapravo antiklerikalna, antimonaška, arogantna i sudilački raspoložena, po mnogo čemu prepisivačka, a posebno slijepa na činjenice i realnost. Kako uostalom da shvatimo činjenicu da je ovaj Prilog objavljen nakon što je mitropolit Amfilohije dao izjavu u kome potvrđuje sve moje navode i teze, ili nakon intervjua vladike Irineja bačkog u kome kaže da „SPC brine činjenica što Fanar samostalno komunicira sa raskolnicima u Skopju, te da je o tome naša Crkva obavještena iz medija“? Da li se tvrdnje o politikanstkim emocijama i paušalnim sudovima, o gušenju Crkve, širenju straha i panike, odnose i na njih dvojicu ili samo na pisca ovih redova? Ili li je to još jedno u nizu uobičajenih ignorisanja stavova naše jerarhije, ili je nepopravljivo slijepilo na opažanje stvarnog života i problema Crkve?

Prema mom iskustvu, pojedini profesori i predavači Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu, usudio bih se reći, sa prezirom gledaju na Crkvu, posebno na jerarhiju koja bi trebalo da se povinuje njihovoj neprikosnovenoj psevdoboginji Teologiji, odnosno njima, kao njenim akreditovanim predstavnicima na zemlji. Taj fakultet, iako je po mnogim karakteristikama elitan, nesumnjivo ima veliki problem jer nije u stanju da duhovno formira studente teologije, niti da razvije ljubav prema Crkvi, kao prvenstveno bogoslužbenoj zajednici i klerikalnoj instituciji. Za razliku od drugih bogoslovskih škola u svijetu, zbog gore navedenog svršeni studenti iz Beograda uglavnom ne postaju monasi, a značajan broj ne želi ni svešteničku službu. Kakve to posljedice ima na crkvenu kadrovsku politiku, ne treba posebno obrazlagati.

Nažalost, pojedini profesori propovijedaju jednu teologiju koja je samoproklamovano nadnacionalna, nademocionalna, nadcrkvena, nadjerarhijska, nadmonaška i u svemu je iznad. Oni smatraju da je to čista nauka, što možda i jeste, ali posljedicu ima autizam teologije i autistično ponašanje onih koji to slijede. Iako je autor Priloga najpristojniji i najmanje agresivan eksponent ove male interesne klike na Karaburmi, i o kome sam uvijek čuo sve najbolje, čak i on sa neviđenom lakoćom ignoriše stavove mitropolita Amfilohija i vladike Irineja, ili pak kritikuje Patrijarhovo pismo Fanaru „da je nepotrebno opterećeno nacionalnim idejama“. U tom smislu, evidentno je da posebno negodovanje kod autora Priloga izaziva moja tvrdnja da je teologija u službi Crkve i crkvenih interesa, a ne obrnuto. Zato autor tvrdi da sam ponizio (srozao) teologiju. Lažnoj boginji Teologiji mora da se potčinjava sve, pa čak i istina, a Patrijarh i Crkva pogotovo. Zato autor tvrdi npr. da pop ne može da prevede parohiju u drugu jurisdiskciju, iako realnost govori drugačije. Autor Priloga svakako zna za mnoštvo takvih slučajeva i primjera, sigurno i više od mene, međutim, on ih ne usvaja u procesu mišljenja jer te činjenice ne odgovaraju njegovom teološkom pogledu na svijet i Crkvu. Zato se on jednako čudi kako mogu da tvrdim da danas nema Pentarhije iz Justinijanovog doba, a pri tome ignoriše realnost da u 2018. godini imamo najmanje 14 autokefalnih pravoslavnih crkava, i da je Crkva u drugom milenijumu sasvim uspješno funkcionisala na potpuno drugim osnovama.

Ipak, čini mi se, da autoru Priloga najviše zasmetala ideja da sama Crkva treba da donese odluku, u skladu s nacionalnim ili bilo kojim drugim svojim interesima, a da potom teolozi naprave teološki okvir i objašnjenje te odluke. Crkva se rukovodi kanonima i bogoslovljem, ali to ne znači da kanoni i bogoslovlje rukovode Crkvom. To je osnovna razlika između uvaženog autora Priloga i mene u procesu teološkog promišljanja. Ovde moram da primijetim da obrnut proces teološkog promišljanja koji zagovara pisac ovog Priloga karakterologiji srpske teologije je karakterističan za fundamentaliste iz Islamske Države. Islamisti imaju precijenjene teološke ideje, koje potom nameću cijeloj zajednici, silom, bez obzira na evidentne posljedice. To je teološki terorizam i fanatična zaslijepljenost, i posljedično sa takvim osobama se ne može ni pregovarati.

Jedina jasna i razbirljiva teza u tekstu jeste da je nacionalizam, sam po sebi, nešto loše. Ova ideja je došla u Srbiju devedesetih godina prošlog vijeka, i na krilima Soroševe vizije Evrope. Ona je razrađena i dopunjena sa fanaritskom propagandom neprestanog vrebanja i ukazivanja na etnofiletizam, koji jeste problem, ali prvenstveno, a možda čak isključivo, samo među Grcima. Kroz ovu prizmu jasno je zašto je pisac Priloga u sadržaju teksta anacionalan, zašto sa prezirom gleda na srpske nacionalne interese, koje karakteriše kao mitomaniju jer je njemu lično očito svejedno da li pripada Srpskoj ili Eskimskoj pravoslavnoj crkvi. Radi se o jednoj soroševskoj teologiji kojoj je svejedno da li je ukinuta Pećka patrijaršija 1766. ili će Fanar sada, silom i kršenjem Predanja, ponovo da uspije da raščerupa srpsku autokefaliju, „jer u Hristu nema ni Grka ni Jevrejina“.

U tom smislu, jasno je da autor Priloga niti njegovi istomišljenici nisu u stanju ni da iznesu bilo kakvu konstruktivnu misao iz srpske pozicije i u prilog srpskih nacionalnih interesa, ili pak srpskih crkvenih interesa. Zato autor i oni koji ga bodre ni ne pišu o krizi o Ukrajini, ili pokušaju otimanja Makedonije i drugih oblasti, jer se to ne percepira kao problem Crkve. Autor Priloga veoma dobro zna za odluku carigradskog sinoda iz aprila ove godine o tome da Fanar planira da dodijeli, i bez saglasnosti SPC, autokefaliju crkvi u Makedoniji, te da fanarski banderistički episkop Jov Geča, nesuđeni patrijarh nove raskolničke strukture u Ukrajini, u svojim intervjuima spominje i Crnu Goru, ali to ga se jednostavno ne dotiče, niti emocionalno, niti intelektualno. U vezi s tim, meni je jasno da se autoru Priloga čini da svako ko misli drugačije je paničar koji širi strah, mitoman i nacionalista, ili pak prepredeni pragmatičar koji zloupotrebljava situaciju radi svoje koristi, pa makar to bio i sâm Patrijarh.

Istovremeno, dok je našao za shodno da prokomentariše kao loše tretiranje pitanja nacija u patrijarhovom pismu, ni jednom riječju nije se osvrnuo na nedopustivo ponašanje Carigradske patrijaršije što je sami uzork cjelokupne diskusije i najvažniji crkveni problem ovog ljeta. Međutim, dok naš Prilog karakterologiji srpske teologije kritikuje nacionalizam, ni sama Carigradska patrijaršija, čiji je projavljeni advokat, ne smatra da je nacionalno pitanje u suprotnosti sa učenjem Ap. Pavla. Naprotiv, Fanarioti smatraju da bi davanje nacionalne Crkve Ukrajincima unaprijedilo duhovni život, i to ne samo tamo, jer pored Ukrajine i Makedonije, Carigrađani maštaju o davanju autokefalije čak i maloj Abhaziji. Istovremeno, Fanar u potpunosti ignoriše milione pravoslavnih vjernika u Americi, koji bi takođe mogli dobiti autokefaliju, koju gotovo niko ne bi osporavao. Prema tome, niko u pravoslavnom svijetu, pa i u svijetu uopšte ne misli da je tijesan odnos Crkve i nacije problem. Naprotiv. Jedino autor Priloga tvrdi da bismo morali da odbacimo Novi Zavjet i dobar dio Predanja, ako bismo crkvene odluke donosili u interesu nacije. To je precijenjena i slijepa ideja, ljudi jedne knjige. Srećom, na takav način ne rezonuje ni većina ni u našem saboru, niti pak u drugim pravoslavnim crkvama. Tako ne misle ni svjetovne vlasti, ni Rusi, čak ni Amerikanci, čiji visoki diplomati tvrde da je formiranje nacionalne crkve u Ukrajini prioritet njihove spoljne politike, ili pak Francuzi, čiji Predsjednik se polako udaljava od ekstremnog laicizma i govori katoličkim vrijednostima u francuskoj naciji. No, za pisca Priloga sve gore navedeno je politikanstvo.

Međutim, srpski problem nije agresivnost naših protivnika, s tim smo se znali izboriti i u prošlosti, a uspješno smo se izborili i danas. Naš problem je što naša teološka elita ide mimo svijeta, i kaska za idejama koje su aktuelne u svijetu? Zašto se, recimo, niko od gorenavedenih svjetskih aktera nije sjetio da iznese argument da je nacionalna Crkva u suprotnosti sa učenjem Ap. Pavla? Zašto da autor insinuira da bi Srbi trebalo da budu internacionalni proleteri i liberali, po Soroševom modelu, kad se Evropa i politički i intelektualno okreće neokonzervativizmu i ideji nacije? Da li treba da budemo sa pogrešne strane istorijskih odluka samo zato jer nam intelektualnu elitu čine oni koji ne mogu da vide realnost u kojoj živi Crkva u svijetu?