Tekst koji se nalazi pred vama je skraćena i prerađena verzija rada „Jesmo li nečiji? Percepcija i recepcija traume iz perspektive slušaoca“, koji je objavnjen u zborniku 80 godina od pogroma u velikoj Raciji. Autorka je profesorka Univerziteta u Beogradu i sistemska porodična psihoterapeutkinja.
Snimanje Ostoje Slijepčevića
Savremeni svijet je, mada bi se očekivalo da stvari stoje drugačije s obzirom na gotovo univerzalnu opredijeljenost država ka zaštiti prava čovjeka, i danas, kao i prije 80 godina, suočen sa kolektivnim stradanjima ljudi. Našu realnost opisuje obeshrabrujuća procjena iznesena u izvještaju Amnesty International[1] koja glasi ovako: vlade (nekih?) zemalja ulažu više novca u poricanje torture nego što nastoje da istraže potencijalne zločine i procesuiraju moguće krivce (po: Hernandez-Wolfe, 2018). Na mjestu je izvesti tragičan zaključak da se učestalo podržava selektivno prepoznavanje ili se otvoreno ignoriše stradanje ljudi koje je zbog nekog ličnog ili pripisanog svojsta (rasne, nacionalne, klasne pripadnosti) kao nebitne žrtve označila vladajuća većina.
Da ilustrujemo ovu tezu, biće nam dovoljan jedan primjer skorijeg datuma proživljen u ličnom iskustvu. Riječ je o etničkom čišćenju Srba u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Maja i augusta 1995. sa Banije, Like, Korduna, Slavonije i Dalmacije protjerano je preko 250.000 žena, djece i muškaraca, a brojni su izgubili živote zbog toga što su po nečem drugačiji. Ipak, masovni egzodus naroda koji se desio u centralnoj Evropi pred kraj XX vijeka i koji je u potpunosti promijenio demografski sastav jedne države ostao je neprimjećen i bez adekvatnog vrijednosnog sagledavanja na globalnom nivou.
No, tu se tragedija ne završava – ona ima moć da i nadalje oblikuje budućnost kako stradalih, tako i njihovih dželata (Caterini, Aragona, 2020). Zaloga je mir: kako je prošlost teško breme, ukoliko se ne prepozna vrijednost i dostojanstvo onih koji su žrtve i ako se kolektivi kroz suočavanje s prošlošću ne izmire, njihova je i sadašnjost i budućnost neizvjesna (Franović, 2013: 23). Jedini način da se takav ishod izbjegne je da se preživjelom dozvoli da ispriča „priču o svojoj nesreći” (Sirilnik, 2002: 179) i da društvo uvaži njegovo stradanje. Nažalost, odnos društava prema kolektivnim stradanjima se najčešće svodi na negiranje. Žrtva je primorana na ćutanje, a ono je „rezultat zavere kulturnog okruženja gde svi nalaze svoju računicu” (Sirilnik, 2002: 183).
Zavjeru ćutanja prepoznajemo i u našem društvu koje je samo tokom posljednjih 100 godina nebrojeno puta bilo izloženo kolektivnim traumama. No, i pored toga u domaćoj literaturi nećemo pronaći mnogo teorijskih razmatranja i empirijskih studija o preživjelima sa iskustvom takve traume (vidi: Ljubičić, 2019b), kao ni o tome kako njihove priče utiču na slušaoce.
Da bismo otvorili potonju temu: kako svjedočenje ljudskim stradanjima utiče na recipijente traumatičnog sadržaja, razgovarali smo sa Ivanom Jovićem. Za vođenje ovakvog razgovora Ivana je kvalifikovalo to što je inicirao i duži niz godina aktivno i neposredno učestvovao u projektu posvećenom djeci iz enklava, kao i to što je režirao dokumentarni film o golgoti kroz koju su prošla djeca u logorima Nezavisne Države Hrvatske (u daljem tekstu NDH). Tokom pet godina (2011–2016) Ivan je dokumentovao priče ljudi koji su kao djeca bili izloženi strahotama koje je teško privesti svjesnom umu. Ukupno je snimljeno 450 sati materijala koje je ovaj čovjek tokom montaže iznova preslušavao. Možemo kazati da se Ivan zapravo u dužem vremenskom periodu nesposredno susretao sa traumom najvulnerabilnijih – djece.
Naša je potreba bila da zajedno sa Ivanom pokušamo da rekonstruišemo načine na koje on percepira i obrađuje svjedočanstva o ljudskim patnjama. Pričajući o svom iskustvu Ivan je progovarao i sasvim iskreno razotkrio što je svjedočeći pričama o stradanju saznao o samom sebi, o žrtvama i o društvenom kontekstu koji dijelimo, kakve emocije su takve istine kod njega probudile i kakav smisao je dao svom iskustvu slušanja. Tako su nastale dvije priče. Mi smo ih nazvali Priča prva i Priča druga. Priča prva govori o djeci iz enklava na Kosovu i Metohiji (u daljem tekstu KiM), a Priča druga o djeci koja su preživjela strahote ustaških logora.
Priča prva
Iako je privobitna ideja bila da sa Ivanom pričamo isključivo o njegovom radu na filmu Zaveštanje, samoinicijativno je otvorio temu o stradanju djece kojem je i sam svjedočio, tokom rada na projektu kojeg je inicirao i sproveo uz pokroviteljstvo zadužbine jednog značajnog srpskog manastira. Njegov motiv da se upusti u takvu vrstu društvenog angažmana bio je da može i mora da pomogne ljudima u enklavama, koji su u vrijeme trajanja projekta (2001–2004) bili prepušteni uglavnom sami sebi. Smatrao je da mora „da siđe dole”, iako na KiM nikad prije toga nije bio, da „izvuče decu” i da ih izvede na slobodnu teritoriju – prve godine u manastir Studenicu, a narednih u Beograd i Banja Luku, gdje su provodili određeni vremenski period.
Prvi susret sa enklavom i ljudima koji u njoj žive Ivanu je ostao jasno ucrtan u sjećanju. Kako sam kaže tamo ga je dočekala neka paralelna stvarnost, u kojoj su važili drugačiji, njemu spočetka neshvatljivi zakoni. Da bi to ilustrovao, priča o jednoj „anegdoti iz oklopnog vozila“. U oklopnom vozilu KFOR-a[2] našao je „bajate novine” koje je neko zaboravio. Kada je stigao na odredište na KiM, htio je da ih baci. Međutim, njegovi domaćini su se i tim starim novinama obradovali. Njima su one bile dragocjene – stigle iz Srbije, a to je imalo simboličko značenje, kao uostalom i Ivanov dolazak.
Za ove „ljude u kavezu” Ivan je u metaforičnom smislu bio poslanik njihove države: svojevrstan dokaz da nisu zaboravljeni. Iako se trudio da se distancira od takve slike o sebi, i njih uvjeri da je istina ipak nešto drugačija, Ivan u tom nije uspjevao. Konačno, ta učitana mu uloga – uloga spasioca, nalagala mu je da izdrži sve fizičke i emotivne napore koje je njegov angažman zahtjevao. A izazova je bilo mnogo. Ivan je tako odmah primjetio odsustvo radosti i optimizma u enklavi – razumljiv ishod konteksta u kojem žive ovi ljudi, i rašireno osjećanje straha, naročito kod djece. Zbog toga se osjećao poraženim. Rezonujući dalje da djetinjstvo ide ruku pod ruku sa drugačijim osjećanjima, Ivan primjećuje da su odrasli djecu inficirali strahom. „Za dete ništa ne znači što je tamo. Ono se plaši straha svojih roditelja”, tačno kaže.
Primjetio je da je strah stalno pratio djecu iz enklava, čak i kada su izašli na slobodnu teritoriju. Plašili su se, nepovjerljivi oko toga kuda idu i šta ih tamo čeka, a posebno ih je uznemirio ceremonijal dočeka u manastiru Studenica. Bilo je mnogo ljudi koji su ih sačekali, zajedno sa bratijom manastira, oglašavala su se crkvena zvona, a sva ta svečanost je djecu izložila velikoj strepnji. Mlađa djeca su pitala gdje su to stigli: „da li su ono srpske ili albanske kuće”, i svi su nastavili spavati na podu kao i u enklavi, „zbog pucanja i bombi”.
Ipak, Ivana je najviše šokiralo jedno saznanje. Shvatio je da su ljudi bez iskustva trauma pred djecu iz enklava stavili sasvim određena očekivanja. To nisu mogla biti sasvim obična djeca, već „deca s Kosova”. „Oni su u neku ruku bili”, kaže Ivan, „egzotične životinje” od kojih se zahtijevalo da ispune svoju ulogu žrtve. Na primjer, kada bi nekom djetetu prišli novinari, ono bi odmah napravilo tužan izraz lica i pričalo šta mu se sve dogodilo: kako živi njegova porodica i kako se na njih puca. Djeca su preuzela „identitet neprekidne žrtve”, a na to ih je podsticalo okruženje u koje su stigli i koje je bilo razočarano kada bi primjetilo da se „deca raduju” – odnosno, ne uklapaju u ulogu viktimizovanih.
Svjedočenje takvom tretmanu djece Ivanu je pomoglo da dođe do jasnog uvida na koji način gledamo one koji žive u „kavezu“. On to naziva opštom društvenom nebrigom i tokom razgovora učestalo se vraća na činjenicu da je odnos šire zajednice prema ljudima iz enklava ignorantski. Pita se: „Kako je moguće da o Kosovu govorimo kao o srcu Srbije, a da nemamo da nahranimo te ljude”.
Veoma hrabro razotkriva i svoje osjećanje krivice jer nije mogao da ispuni simbolički zadatak koji su mu imputirali stanovnici enklava vjerujući da on predstavlja njihovu državu, s jedne strane. S druge, posebno ga je uznemirio neočekivani prekid projekta. Projekat je završen[3] jer je postojalo uvjerenje kod finansijera da postoje druge, nasušnije potrebe od pomoći djeci sa KiM. Dugo vremena se osjećao loše: „Kako da te ne uhvati griža savesti kad upališ svetlo i setiš se Miljane koja nema struju… Kad znaš da možeš više i da nisi uradio dovoljno?”, pita. Njegov je doživljaj da su djeca iznevjerena, i da su u tom učestvovali i on i neki neidentifikovani drugi. Njegov način da izađe na kraj bio je radikalan i sasvim razumljiv. Prekinuo je veze – potpuno se isključio i donio konačnu odluku da u enklavu „više ne silazi” jer su „stvari… nepopravljive”.
Ipak, Ivan njeguje jednu dozu optimizma i učitava ljudima iz enklava svojevrsnu životnu mudrost i umjeće koje on ne posjeduje, a to je da znaju bolje do njega kako da u svom kontekstu prežive. Oni su „izdržljiviji i jači, imaju drugačiju kožu, psihu od mene, i ne smem da se ljutim na bilo koga, da morališem”. Dalje pregovarajući sam sa sobom, smisao patnje ovih ljudi i svog poslanja nalazi u vjeri. Za njega ljudi u enklavama nose Hristov lik. Njihova hristolikost se ogleda u skromnosti i trpljenju, ali ih Ivan odbija vidjeti kao žrtve. Osvrće se i na to da je davanje bilo uzajamno i da je odnos bio hranjiv.
Priča druga
Druga priča tiče se Ivanovog rada na dokumentarnom filmu o djeci koja su preživjela strahote ustaških logora u NDH. Započinje svoje kazivanje konstatacijom da „Nemamo prave brige, empatije, samo estradizacija, prikazivanje… Postoji potreba da se tema o Jasenovacu stavi na crveni tepih, pod reflektore. To je predmet političkog mešetarenja, a na preživjele se gleda kao na egzotične životnje”. Govori o nizu svojih iskustava koja potvrđuju ovakav njegov stav. Jedno od njih je doživio odmah na početku snimanja filma. Ideja kojom se rukovodio birajući intervjuere je bila da oni pripadaju različitim ideološkim opcijama, pod jednim uslovom da se slože da se u NDH desio masovni organizovani zločin nad civilima.
Kako to niko od njih nije doveo u pitanje, započeti su intrevjui sa preživjelima, ali je taj proces spočetka bio nezadovoljavajući. Tako neki od onih koji su se izjašnjavali kao pripadnici „druge Srbije” nisu ispoljili senzitivnost prema žrtvama, niti im dozvolili da spontano ispričaju svoje priče, već su tragali za dokazima zločina. „Gde se to desilo, gde ste to videli?” Takvo propitivanje nije djelovalo podsticajno na ljude koji su o svojim stradanjima pričali. Riječ je o starim ljudima koji su pozvani da konačno kažu šta im se desilo – o tome dotad nisu govorili jer ih niko nije ni pitao, niti su sami htjeli uznemiravati svoje bližnje, pa su i oni ostali u neznanju – a postali su predmet skoro pa istrage. U daljem procesu rada taj princip je morao biti promijenjen i intervjueri su birani po specifičnijim kriterijumima.
Ivanovo je duboko uvjerenje da odnos prema žrtvama mora biti sakralan. To bi trebala da bude jedna vrsta „memorijalnog odnosa koji dolazi u tišini” i koji i jeste bio jedan od motiva zbog kojeg se on upustio u ovakav projekat. Drugi razlozi koji su ga opredijelili da se bavi čuvanjem sjećanja su stradanja kroz koja je prošla porodica njegove supruge (u NDH, a potom i u državi Hrvatskoj tokom 1990-ih), kao i to što „žive u izbegličkom naselju u kojem nema ni jedne kuće bez neke bake koja ima istu priču”. Svjestan toga da će „oni nestati kroz neko vreme” i stava da „tako ne ide” na sebe je uzeo zadatak da zabilježi njihove priče. „To moram ja, jer nema ko drugi”, ispravno je rezonovao.
O tome da li, i kako su priče preživjelih na njega uticale, Ivan govori tek kada je upitan. Veli da svjedočenje za njega nije bilo traumatično, ali da ove priče njegova supruga nije mogla slušati. „Za nju je to bilo jezivo”, vjerujemo zbog toga što i sama ima lično i porodično iskustvo stradanja koje je dugo vremena bilo čuvano kao porodična tajna.
S druge strane, Ivan nije mogao da ove priče do kraja „razume”. Niti se trudio jer: „bi sišao s uma. Nemaš mehanizam da shvatiš kako neko može da poziva na klanje deteta”, kaže, i veli da je kao svoje „poslanje” prepoznao nužnost da bude tu: da dokumentuje strahote i da pronađe odgovor na pitanje kako poslije svega naći smisao.
Posebno je važno istaći kako Ivan percipira svoje sagovornike. Za njega to su ljudi koji su imali ispunjene živote i pored neopisivih stradanja kroz koja su prošli. On im se divi jer oni i pored svega ne žele da se svete. Zadivljen je time što „Oni ne mrze. Nema krvi. Samo vedrina. Lepi su, nalik ikonama, sve je sabrano u tom staračkom licu”.
Lična nesreća nije jedino što postoji u njihovim životima, već oni svoje priče predu pomoću mnoštva drugih niti. Pričali su mu o svojoj djeci, o svojim ljubavnicama, o svojim uspjesima i neuspjesima. Zbog toga za Ivana svjedočenje njihovim pričama njihovoj „posebnosti, hristolikosti“ predstavlja „dodir sa nebom”. Takvo povlašteno susretanje Ivanu se desilo nebrojeno puta, a on posebno izdvaja ikoničnost jednog Ostoje. Ivanu je ovaj vremešni čovjek otkrio da bi prije smrti volio da posjeti jedno posebno mjesto, i da ga pokaže i drugim ljudima. Na Ivanovo i moje iznenađenje, to mjesto nije spaljena roditeljska kuća, ili rodni kraj, već je to jedna kota „koje dokazuje da je tu nekad bilo Panonsko more!”
Kao da je prastari Paratetis veći od njegovog ličnog stradanja!
Ipak, osim hranjivog uticaja egzistencijalne logike ovih hrabrih ljudi, Ivan se suočio i sa osjećanjem duboke lične povrijeđenosti zbog načina na koji su preživjeli i njihove priče tretirane u javnom prostoru. Uslijedilo je ignorisanje i dezavuisanje svjedočanstava. Na primjer, u Banja Luci projekciju je napustila politička garnitura odmah na početku filma. Zapravo, njihovo prisustvo je bio samo dio političke prezenatcije. Da priče čuju, da im posvjedoče oni nisu ni imali namjeru, a to što nisu dočekali kraj niti su imali obzira prema preživjelima koji su izašli na pozornicu kada je film završen, za Ivana je bilo poražavajuće. Plakao je i kada je film prikazivan na RTS i kada je svjedočenje o tragediji jedne žene i cijele njene porodice prekinuto reklamom. Sve je to za njega dokaz neuvažavanja i odsustva društvene brige i obzira prema stradalnicima. Njegov je zaključak da nečovječne patnje kroz koje su prošli sada već ostarjeli ljudi i njihova iskustva zapravo imaju samo upotrebnu vrijednost. Ipak, naša je kratkovidost ili namjerno sljepilo toliko da ne vidimo stradanje Čovjeka.
Herojski čin – ostati živ uprkos svemu, biti rezilijentan i imati ispunjen život, i njegov lični: snimiti dokaze užasa i velike patnje i staviti nam to na uvid, nije naišlo na empatiju. „Ni jedne novine nisu objavile tekst o filmu, a da ja nisam molio”, kaže. Ivana je pogodio i izostanak očekivane validacije značaja projekta, koji ima širi društvenu važnost. Naime, tokom rada na filmu, stručno je prikupljena najveća video-arhiva usmene istorije stradanja civila u NDH[4]. Čini se kao da je sve to previđeno.
Zbog toga sada preispituje ima li njegov angažman bilo kakvog smisla. Konstatuje govoreći o sebi i svojim sagovornicima da su „ničiji”, i to ga čini „preosetljivim”. Društveni akteri se nisu ni potrudili da prepoznaju suštinu. Nemar društva, njegova nebriga, za Ivana su toliko povrijeđujući da ga spriječavaju da istraje na putu daljeg svjedočenja: on odustaje od rada na nastavku dokumentarca o djeci logorašima. „Sad ne mogu, nisam siguran ni za budućnost. Nemam doživljaj da sam potreban. Suvišan sam, ne treba više. Nestala je sakralnost, pobedila je estrada“, a jedini način da se zaštiti od lične nemoći da bilo šta promjeni je da se povuče. Njegovu emocionalnu iscrpljenost zbog odustva svakog interesovanja za žrtve, prati i osjećanje krivice i usamljenosti, sa kojima Ivan samopregovara. Na kraju konstatuje da sebi ne može pripisati ličnu odgovornost za neurađeno, za „iznevjerenu decu”, jer kolektivna nebriga nadvisuje njegova nastojanja.
Njegov je doživljaj da su se svi poigrali sa preživjelima i ostavili ih. Kao da ih nikad nije ni bilo, nepriznati su. Ivanov „je svet izgubio. Svi su izgubili”. Razumijemo o čemu govori i kako se osjeća: odsustvo validiranja postojanja Drugog, sluha, vida i empatije prema stradanjima bližnjih, ne vodi ka boljem sutra. Niti ka sutra uopšte. S rezignacijom o tome govori koristeći metaforu broda koji tone: dok se oni u potpalublju dave, ovi se na palubi i dalje sunčaju. Na kraju priče niko neće izaći suv, a neki će se i podaviti”.
Umjesto zaključka
Iako postoji slaganje da je svjedočenje pričama o stradanju preduslov iscjeljenja žrtava i kolektiva – aktera koji su do patnji doveli, neosporna je činjenica da se narativi o masovnim traumama, uz neke izuzetke, nastoje utišati i/ili kanalisati pričanje tako da ono ne izazove nelagodu kako u društvu tako i u ličnosti slušaoca. Ceremonijal svjedočenja je upodobljen društvenim očekivanjima, a onaj čiji narativ slušamo, unaprijed bi morao da se složi sa time da ćemo, kada on završi svoje pričanje, preći na druge teme, kao i da će njegova priča dobiti političku konotaciju, ukoliko to bude potrebno.
U prilog ovim procesima svjedoči i Ivanova priča. S jedne strane ga zapanjuje otpornost i umjeće preživjelih da pronađu smisao u svom stradanju, a s druge traumatizuje prisustvo društvene nebrige. Kako jedno hrani, tako drugo ranjava, a Ivan može jedino da se odbrani isključivanjem i njegovanjem rezona da „više nije potreban” jer zna da bi njegov napor da „stvari popravi”, bio uzaludan.
Zaključićemo – u susretu sa ljudskim patnjama ne bismo smjeli ostati neutralni. Morali bismo zauzeti stav u vezi sa opresijom iako je sasvim moguće da će nas svjedočenje pričama o ljudskom zlu traumatizirati. Ipak, treba znati i to da oslobođeni glasovi preživjelih mogu za nas da budu hranjivi, naročito kada govore o otpornosti na nevolje i o pronalasku smisla postojanja.
Nije li privilegija svjedočiti takvom „vaskrsenju”, kako to lijepo imenuje Ivan?
Literatura
Caterini, M., Aragona, V. (2020) Criminal protection of human dignity: Racist ideas, denialism and hate speech in Italian legal order. U: Pavlović, Z. (ed.). Yearbook Human Rights Protector. The Right to Human Dignity. Novi Sad, Belgrade: Provincial Protector of Citizens – Ombudsman Institute of Criminological and Sociological Research in Belgrade, str. 445-467.
Franović, I. (2013) Suočavanje s prošlošću u kontekstu etnonacionalizma. Beograd, Sarajevo: Centar za nenasilnu akciju.
Hernandez-Wolfe, P. (2018) Vicarious Resilience: A Comprehensive Review. Revista de Estudios Sociales, 66, str. 9-17.
Ljubičić, M. (2019a) Društveni kontekst kao okvir retraumatizacije i iscjeljenja žrtava kolektivne trauma. U: Kuburić, Z., Zotova, A., Ćumura, Lj. (prir.) Opraštanje i/ili zaboravljanje: zbornik radova. Novi Sad: CEIR, str. 225-244.
Sirilnik, B. (2002). Sreća u nesreći. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
Internet izvori:
Četnik M. (4.8.2022.) Ubijanje Srba u izbegličkim kolonama 1995., stranici pristupljeno 20.12.2022.
Torture: A global crisis, stranici pristupljeno10.11.2021.
[1] Samo u posljednjih pet godina Amnesty International izvještava o prisustvu torture u tri četvrtine ˗ 141 državi svijeta.
[2] Pripadnici KFOR-a su u to vrijeme posjetioce i žitelje u enklave dovozili u oklopnim vozilima radi zaštitite njihove bezbjednosti. Ivanova pretpostavka je da je jedan od ovih putnika zaboravio svoje novine.
[3] Kada je projekat ugašen, Ivan je odlučio da zajedno sa svojom suprugom Monjom organizuje literarne i likovne konkurse za djecu iz svih osnovnih škola u enklavama. Kao rezultat toga nastale su dvije knjige (objavljene 2005 i 2006): „Sanjam, a šta mi se događa” i „Pisma iz enklava – pozdrav sa Kosova i Metohije”. Pisma su pisala djeca svojim vršnjacima koji žive slobodnije nego oni, i prilagala crteže o svom životu. Njihovi crteži su potresna svjedočanstva o svakodnevici koju su živjeli – o spaljenim kućama, ubijenim ljudima, o neslobodi. Treba posebno podvući da je ovaj Ivanov angažman nastao kao posljedica nemogućnosti da se emocionalno udalji od prethodnog iskustva bivanja u enlavama.
[4] Sav snimljeni materijal je pohranjen u Malach Centre for Visual History u Pragu. Ivan i njegova supruga su odluku da se video svjedočanstva arhiviraju u ovoj ustanovi donijeli, smatrajući da ona obezbjeđuje adekvatne uslove za čuvanje, klasifikaciju i obradu usmene istorije o stradanju.