Narodi takođe stare. Takmiče se, poput djece, da ostare i sazru, prikazuju se starijim nego što jesu, dok ne pojme koliko je starost teška za nošenje. Žele, da izgledaju zrelo i dostojno uvažavanja, pridodaju sebi godine i vijekove, u potpunoj senilnosti sjećaju se ne samo djetinjstva koje su imali, nego i djetinjstva koje nikada nisu imali. Žele ono nespojivo: vitalnost mladosti, životnost nesmirenih strasti, snagu prvih rvanja u pijesku i dostojanstvo starosti, mudrost milenijuma, patinu vijekova, pravo da im se iz počasti usputi mjesto za trpezom istorije. Ne može se imati sve. Snaga je uvijek na strani onih mladih, nesputanih i neistrošenih. Mudrost na strani starih. Teško je naći mjesto u kome su spojivi vitalnost mladosti i vitalnost starosti. Samo u Bogočovjeku su narodi, mladi po istoriji, mogli da steknu vijekove opita, da steknu ime, lice i istoriju – samo su u potpunom zaboravu Bogočovjeka narodi uspijevali da izgube i mudrost vijekova i vitalnost naroda koji je „umirati sviko“.
Valjda je zato povijest o Srbljima toliko vezana za Bogočovjeka. Danas su Njegovi putevi uglavnom pojmljeni kao „konfesionalni“ put Pravoslavne Crkve. Danas, osam vijekova nakon što je Sveti Sava priobreo pravo da njegov narod i Crkva sami sebi biraju putovođe kroz istoriju, nije rijedak slučaj da se Njegovoj Crkvi na račun pripišu uskogrudost i neprijemčivost za širu sliku, štaviše: krivica što svi biološki i lingvistički Srbi nisu to željeli da budu ili ostanu. Zaboravljajući uloge u istoriji, moć idenitetskog pritiska, ubjeđivanja i nabjeđivanja, zaboravljajući krivicu dželata i jamara, mi često krivimo sebe i za ono za šta nismo mogli biti krivi – ako smo željeli da budemo mi. Ali postmoderna je razbila ogledalo. Mi smo skloni da tim krhotinama često porežemo i lice. Pa zato: hajdemo opet na put. U vijekove koji su prošli a kojih se danas sjećamo u krhotinama.
Prije Save – Pavle. Ili: Svetosavlje počinje Svetopavljem
U trci za starost danas nas ubjeđuju da nismo ni odakle došli. Da Don i Dnjepar nisu naši, ni Visla, ni visoki Karpati. Da smo oduvijek sjedili na ovim istim planinama, da smo tu negdje, kao u helenskim mitovima, izmilili iz zemlje. U sumantom takmičenju u drevnosti. Novovjekovno lažno mjerilo stvarnosti – drevnost iskopanih kostiju – uspostavilo je jednu lažnu ontologiju. Čovjek je od zemlje prestao da traži da rađa: u njoj on ne traži više toplo tle za svoje smjeme nego kopa htonske slojeve odavno nestalih stvorenja. Valjda je ta fascinacija htonskim sadržajem zemlje, njenom sposobnošću da proguta tijela i ponekad samo ostavi kosti toliko ukorijenila današnji poriv Srba, među drugim narodima, da tražimo pretke u vinčanskoj zemlji i mutnom Lepenskom viru zaboravljajući još nepregledna polja naših neposrednih predaka koji počivaju kraj Save, u Drini, u Jonskom moru. I tako: dokle se klanjamo ribolikoj boginji pradrevnih ljudi i zajedničkih paganskih otaca, bez krsta i biljega leže nam đedovi po jamama i Jadovnima. Nismo mi došli ni odakle! uzvikujemo u sumanutoj trci sa mamutima. A sve nas je trojični Bog od istog grumena načinio i sve nas isti praotac Adam u bedru nosio, sve nas je iste Hristos iz ada podigao. Kada Krv Njegova kaplje sa Krsta na lobanju i kada uzdiše ruku Adamu o Pashi Svesvjetloj, u toj lobalji smo svi, ta ruka je nama pružena. Trka da se zauzme mjesto u zemlji bez ikakvog saznanja kakvo nam je mjesto u sveštenoj istoriji, u drami cjelokupnog ljudskog roda, drami stvranja, pada, iskupljenja i Drugog dolaska – znak je naše izgubljenosti, blatnjavosti duha koji nije u stanju da se izdigne iznad datosti zemlje, da i zemlju prinese Svesmislu koji ju je dao.
Kada smo mi došli ovamo, kako? Ko su nam preci? Zašto smo u narodnoj pameti, u sjećanju ostala putešestvija apostolska po ondašnjoj Dalmatiji, zašto i danas po hercegovačkom i dalmatinskom kršu nalazimo Pavlove pećine i crkvišta u kojima je još vijekovima nakon apostolskog vremena krštavao ljude pozvivavši ih da postanu Hrišćani? Uz sve lile i koleda, uz sve danas toliko naglašavane paganske atavizme, u našem sjećanju nije ostala ni vojnička slava Slovena i Anta, ni njihova neprekidna opsjedanja Soluna i Carigrada – ko se još danas o Mitrovdanu sjeća kako je Sveti Dimitrije zaštitio grad od naših predaka? Kada jutrom počinjemo dan pojući „Vozbranoj vojevodje pobjediteljnaja“ – iz naše pameti je iščililo sjećanje da je Prisnodjeva čuvala Carigrad, našu vječitu fascinaciju od „nas samih“. Naša istorija zaista jeste počela prije nas samih, ali ne u pećinama sa čudnovatim pismima i medvjeđim kostima nego u pećinama u kojima bi se Pavle, Tit, neko od Učenika i blagovjesnika Bogočovjeka sklonio od sunca i iznenadne kiše. Nekada su se, u istoriji „kasnije“, u nadvremeno istovremeno stopili koraci Pavlovi i Savini, pećine Pavlove i Savine. Tu, u tim ranim koracima nekog od preplanulih Učenika, tu je već počeo put Sv. Save.
Prije Save – Kirilo i Metodije. Jovan Vladimir
Ako su tragovi i spomeni apostolskih stopa još i ponegdje i nekako o(p)stali, spomen na Sv. Savu gotovo da je potpuno potisnuo trud ravnoapostolnika na čijim plećima je Sava neposredno stajao – Sv. Kirila i Metodija i njihovih učenika. Iako su uvijek ostali u crkvenom kalendaru i u sjećanju pismenih ljudi, mi Srbi smo im uvijek ostali nekako dužni. Da li zato što nisu boravili neporedno na prostoru koji će zatim postati poznat kao „srpske i pomorske zemlje“ (a mi smo sitničav svijet i uvrijedimo se za malo, praštajući istovremeno galantno krupne stvari i ljudske živote), da li zato što su poštovanje njihovih i ništa manje naših učenika prihvatili susjedni pravoslavni narodi, mi smo ih nekako potisnuli u drugi plan, ostajući u isto vrijeme neotuđivo vezani za kirilo-metodijevski svijet, za njihov kulturni obrazac. Nije sasvim jasno ni zašto nismo mogli da prigrlimo snažnije Klimenta i Nauma, Gorazda i Angelarija. Nismo li upravo od Savinog brata Stefana nadalje uvijek nekako težili nikamo drugdje nego – moru, Korintu, Solunu i Carigradu, Ohridu i Seresu? A tamo, na ohridskim obalama, iznad mladog sunca ribolika glagoljica polako je počela da se uozbiljava: njena razigrana slovesa koja su još tražila da budu samo svoja pretopila su se u prava i stamena ćirilična pismena, nakalemljena na jezik i potez ruke kojima se prenosio i prepisivao i Jovan Bogoslov i Jovan Zlatoust i Heraklit Zagonetni i Aristid i Sofokle. Tu, na obalama Ohrida, sa površine jezera izranjala je jedna civilizacija: sunce se upijalo u Jovana Kaneva i Perivleptu i držalo ih umjesto maltera na okupu sa sobom, sa Solunom, sa Carigradom, sa Raškom koja se još nije rodila, sa Kijevom koji se još nije krstio, sa Vladivostokom do koga se još nije došlo. Tu, na Ohridu, utkana je u jedan način pisanja, govorenja, života svojevsrna toplota koju u sebi nosi svaka crkva zasnovana na ohridskoj pismenosti i pavlovskom hrišćanstvu. Svaka, makar i ona uboga drvena koliba sa oltarom u Krajini, ona drvena časovna u stepi. Kada se budemo sjećali osam vijekova od kako je Sava nastavio da zida jednu Crkvu, ne smijemo zaboraviti ni dug Ohridu. Nije se Ohrid sažeo u Dimitrija Homatijana. Mi smo rođeni u Moravskoj i Ohridu, podjednako koliko i u Raškoj, Ribnici, Kraljevu, Travuniji, Novom ili Jajcu.
Ostali smo u pamćenju dužni i Zeti. Neprekidno posmatrana isključivo kao nekakav magloviti pred-sadržaj, foršpil junačkog kazivanja o poznijoj Crnoj Gori i njenom otporu Otomanskoj imperiji. Ali Duklja i Zeta nisu samo mjesta, one su događaji. U njima smo se takođe rađali kao narod i Crkva istovremeno, u njima bilježili svoje srpsko ime, u njima sticali prva istorijska iskustva građenja kuće na drumu, u njima stekli prve mučenike, u njima priredili sami sebi prve izdaje i krivokletstva. I prije Sv. Save imamo Sv. Jovana Vladimira, kralja prije prvovjenčanog kralja, mučenika prije mučenika, hristolikog prije ohristovljenja u Pećkoj crkvi. I na njegovm plećima stajali su Nemanja, Stefan i Sava. U vijekovima koji su uslijedili kao da smo zaboravili ove pred-nemanjićko djetinjstvo naroda/Crkve. Svi narodi su jednom bili djeca, samo ih se, izgleda, vrlo malo njih sjeća svog narodnog djetinjstva.
Sava – Od Huma do Nikeje i nazad do Huma
Nije nikakvo čudo što je prvi otac Srpske Crkve zapravo mladić koji je pobjegao na Svetu Goru. Bilo je uvijek u tom podvigu nečega mladalački smjelog i „drznovenog“, jednog suviška koji čitava naša nacionalna istoriografija već dva vijeka racionalizuje i objektivizuje, praveći od deskripcije sasvim prozirne planove. Tako su i Rastkov bijeg i njegov kasniji trud uvijek i samo plodovi nekakve „državne i kulturne ideologije“, planovi za „nacionalnu crkvenu i državnu emancipaciju“. Danas stojimo u jednoj paradoksalnoj situaciji: i Teodosije i Domentijan i sam Stefan Prvovjenčani i Sava o kome je riječ puštaju u svojim spisima da nam se približi život, da nam budu jasni i bliski unutrašnji porivi jednog veličanstvenog čovjeka, dozvoljavaju i predočavaju dramu jednog neodoljivog izbora tamo gdje istoričari vide plan, ideju, masku, manir. Rastkov odlazak i sam Sava gleda očima jedne biblijske drame, odlaska bludnoga sina od milostivog oca. Ali ponekad se otići mora. Da bi se vidjelo, da bi se vratilo, da bi se bilo sinom.
Tako počinje drama. Danas, kada proslavljamo osam vijekova autokefalije, kao i svi svečari, mi, saživljeni sa stanjem da nam je naša Crkva data, zaboravljamo kako ju je neko morao pridobiti, neko za nju stranstvovati, otići na Sv. Goru. U računicama današnjih istoričara sve je samorazumljivo i samoniklo: Stefan Nemanja utvrđuje Rašku, sin Stefan ulaže sebe da bi novorođena zemlja postala kraljevinom, Rastko postaje Sava da bi Crkva u Raškoj bila samovlasna da između svoje braće po jeziku i zemlji bira sebi pastire. Istorija se samoispunjava, procesi se samoregulišu. A u stvari: za svako veličanstveno postignuće porebna je veličanstvena drama. Toliko veličanstvena da je sobom prekrila one vijekove ranijega, natkrilila puteve kojima se ranije išlo.
Rastko zapravo bježi od svijeta u kome se sudba unaprijed zna. Pravoslavni čovjek voli manastire. Oni su lijepi da se u njima sabere, da ih posjeti i sebi priobrete nadu da spasenja ima. U manastirima zahvatamo komadiće jednog drugačijeg života, nepomirenog sa stalnim amplitudama grijeha i nevolje sa kojima živimo svakodnevicu. Ali teško bi bilo ko – uključujući i Velikog Župana i ženu mu Anastasiju – želio da njegovo dijete posveti sebe neprekidno i bez prestanka životu u tim kapijama preobraženog svijeta. Roditeljstvo nas čini neminono vezanim za one koje smo rodili. A da bi se pridobilo Carstvo potrebno je prekinuti sve veze. Pričiniti tugu roditeljima. Otići, nasilno otići, pobjeći od svih i svega.
Tim bijegom počinje istinska povijest Srpske Crkve. Tom neprekidnom sposobnošću Save da se odmakne od sebe, od najbližih i voljenih, da voli i putuje, da stranstvuje na zemlji. Odlazak u Nikeju da bi se dobila autokefalija – danas to zvuči kao tehnički termin. Putovanja po Svetoj Zemlji – kao „religijski turizam“. Mirenje braće – kao politički „potez“. Protestno udaljavanje od brata Stefana – kao crkveno-diplomatska kalkulacija. A Savin život jeste sve samo nije slijed poteza i kalkulacijâ. Odlazak u Nikeju, na ruine Carstva bez Carigrada, teško da je moglo unaprijed radovati Savu. Nije tamo trebalo samo predstaviti razloge zašto bi u Raškoj trebalo uspostaviti takav poredak da tamošnja Crkva samovlasno upravlja svojim djelima – trebalo je u isto vrijeme sagledati domete takvog izbora. Cijenu koja će biti plaćena u naprekidnom svjedočenju Hrista upravo na putu kojim je išao grad koji su zauzela lažna braća. Opredjeljenje za romejstvo u najtamnijem času romejstva – to nije „logičan politički potez“ nego pristajanje na jednu trajnu antinomiju vaskrsenja u najtežem času. Tako: nije Sava eksploatisao slabost Carstva koje strada, već prihvatio da njegov narod i Crkva koja se rađala neprekidno nose nepoželjnost za braću Hrišćane koje će strasti uvijek voditi da sa podjednakom surovošću „oslobađaju“ Svetu Zemlju sa kojom su pljačkali Sv. Sofiju i manastire Svete Gore.
Ni ono što ga je čekalo doma nije bilo podrazumijevano. Svi prije njega su raspućivali ka Hristu, svjetlili u tami i krčili kroz šikaru ljudskog srca. A ljudi i planine divljaju sa vremenom. Svugdje tamo gdje su poslenici samo jednom prohodiili šumama i selima, duhovni život je zaostajao: ponekad se, kao u Bosni i Usori, Solima i Donjim Krajima, petrifikovao u najranijim oblicima krstjanstva, u nekoj formi narodnog hrišćanstva koja bi s tokom vremena zaostala u prvim koracima primanja Hrišćanstva, da i tuda Sava, preko humske zemlje, nije ponekad prošetao. Zato Savin podvig nije bio samo dodatno samjeravanje raškog Pravoslavlja sa jednim stanjem stvari koje je vladalo u teologiji, pravu, crkvenoj arhitekturi Romejskog carstva njegovog vremena. Nije trebalo „samo“ prevesti kanone i prirediti kanonske zbornike. Nije trebalo „samo“ napisati crkvene ustave. Trebalo je obnoviti život, organizovati slovljenje i bogoslovljenje, mrežu ljudi koji se u tegobnoj svakodnevici brinu da nikada ne prestane čovjekova molitva i njegova upitanost nad životom i kosmosom, ma ko on bio. Svaka od eparhija koju je Svetitelj unaprijed vidio i osnovao nije utemeljena na kancelariji za odnose sa javnošću nego na životu jednog kraja, na pogledu, na zori i sutonu. Dovoljno je i danas otići do Miholjske Prevlake i postaće nam jasno da je Svetitelj osnivao središta eparhija tamo odakle se u predvečerje nazire Hristos koji samo što nije došao: kada se utiša Jadran i planine i same počnu da zazivaju dolazak Bogočovjeka: Maran Ata, dođi, Gospode!
Danas slavimo Savinu marljivost, Savinu smjelost. Sava je vidio dalje od onoga što mu je dato. Jer ništa se nije promijenilo u zemljama roditelja i praroditelja njegovih kojima su Nemanjići vladali: ljudi su se i prije Save nekako Bogu molili, rađali se i umirali. Hum je i dalje bio Hum, Zahumlje – Zahumlje, Raška – Raška, Zeta – Zeta. Ali nakon njegovog bijega u Svetu Goru, odlaska u Nikeju, odlaska u Svetu Zemlju, odlaska u Trnovo – ništa nije više bivalo isto. Nije on samo donosio knjige, nije donio autokefaliju na komadu uštavljene volujske kože. Sv. Save je donosio djeliće hrišćanskog kosmosa, donosio je sunce koje je grijalo Hrista, ikone i štapove nad kojima su ridali pustinjski Oci i žene neporočne. Sa svakim njegovim povratkom narod koji je polako sazrijevao u Hristu osjećao je da je tim više narod što više pripada Hristu, da je narod više jedino ako je Crkva. Narod koji je postao Crkva – to je autokefalija.
Autokefalija nije trajno stanje. Ona je dostignuće i događaj. Ona kazuje da je djetinjstvo jednog naroda u Crkvi preraslo u adolescenciju. Da je narod odrastao. Ona nije dokument, nije lična karta, nije tomos. Jer, jednom kada ju je zadobio i ostvario, kada se srodio sa time da ima svoju Crkvu, srpski narod gubio je papire na kojima je pisao da ima svoju Crkvu i opet ih zadobijao, bivao slobodan i porobljen, razdjeljen i živio u uspomenama. Ali od kada mu je Sv. Sava saopštio da je sada njegova odgovornost kakav će pred Bogočovjeka, on se sa tom pozicijom srodio.
Tako je 1219. rođena Crkva srpskih i pomorskih zemalja. Istom zemljom na kojoj su se već nalazile Pavlove pećine pojavile su se Savine vode i Savine kose. Sava je nastavio gdje je Pavle stao. Na temeljima Nauma i Klimenta i Jovana Vladimira. On, kako reče pjesnik, i danas hodi srpskim zemljama. Od trenutka kada se njima zaputio, mi smo se toliko svikli na njega, da smo gotovo zaboravili i na ono prije njega i na ono gdje ga nismo često zaticali. Tamo gdje smo išli, išao je i on sa nama.
Vijekovi sjećanja, vijekovi za sjećanje
Danas se Svetosavlje posmatra kao neologizam u jeziku i novina u nacionalnom osjećanju, plod HIX vjekovnog romantizma. Kao nakndano domišljanje, kao unazad protegnuto sjećanje. A zapravo nema ničega toliko suštinski vezanog za uobličenje srpskog roda u srpski narod koliko je to put koji je Sava označio. On je toliko značajan da je iz našeg kolektivnog sjećanja s vremenom iščezao svaki spomen jedne notorne činjenice: da gotovo nikada nismo živjeli samo u jednoj državi, da čak ni Raška u doba svetorodne loze Nemanjića nije bila jedina srpska država. Sremska kraljevina Dragutinova, bosanska kraljevina Kotromanića, poznija Zeta Balšića – sve one nisu dale u našem kolektivnom sjećanju gotovo nikakvog odbljeska, a tamo gdje jesu – mjerile su se mjerilom Nemanjića, svetog Save kao prvog među njima. Danas se često govori o „kultu“ i „vladarskoj ideologiji“ Nemanjića. Neminovno je da su i raški vladari željeli da ostave traga u mislima svojih savremenika, u pamćenju predaka. Ali zašto su u tome toliko uspjeli? Šta je to što ih je činilo toliko pamtljivim u narodnom sjećanju?
Opet naš susret sa banalnošću istoricizma. Da li je moguće i vjerodostojno objašnjenje da je samo sprega (ili ipak izvjesna simfonija?) Crkve i Kraljevine zaslužna za utiskivanje blagorodnosti i svetorodnosti jedne dinastije u pamćenje srpskog naroda? Da li je sve objašnjivo „propagandom“ i „ideologijom“? Ili je banalnosti današnjice jedini panoptikum savremenog posmatrača? Da li je ijedan napor mogao da preinači ne uvijek idiličnu sliku srpskih kraljeva, njihove ambiciozne braće i sinova, njihovih na zavjeru spremnih žena-strankinja (i samim tim majki i baka budućih kraljeva)? Čime smo to uspjevali ne samo da spasemo kraljeviće vojinstvujuće na braću, očeve i oce nego da se povjerimo da i oni spašavaju nas?
A možda je onkraj i iznad svake „ideologije“ i naporda u svetorodnoj lozi ostajao jedan duboko hrišćanski uzdah čežnje za eshatološkim, za Carstvom koje treba da dođe, za smislom u besmislu bratoubilačkih okršaja i naporu dana? Zidali su i na drugim mjestima velikaši i kraljevi crkve i manastire, nastojali da njima prepletu zemlje i živote. Danas oni stoje kao spomenici jedne kulture, jedne vjere koja je bila, jednog čovjekovog napora da uloži sebe u vječnost. Vijekovi koji su prošli uništili su mnogo više onoga što su Nemanjići zidali od onoga što je opstalo. Ali ono što jeste opstalo, opstalo je da čeka Carstvo Božije na kome je nastalo. Ne kao podvig samo znoja već kao mjesto iščekivanja. Kao mjesto spasenja duše. Kao mjesto neprekidne teofanije.
Ta smještenost teofanijskog u Gračanicu i Žiču posebno nas izaziva da ih prenosimo i oponašamo. Čitava dva posljednja vijeka mi smo pokušavali da sagradimo još jednu Gračanicu: na Tašmajdanu, na Crkvini. Monumentalnu, sasvim srazmjernu onoj izvornoj. Ali Gračanica se ne da prenijeti. Ona može samo sama da dođe i osvijetli. Kao ona na Crkvini: hercegovačka Gračanica ne bi imala nikakvog smisla u arhitektonskom, čak ni „ambijentalnom“ smislu da jutro i veče na Crkvini i sami ne prizivaju kosmičku liturgiju, da samo sunce ne započinje da pjeva o Svjetlosti tihoj, Hristu, koga gleda o sopstvenom zalasku. Ono nemanjićko nije proizvod istorije nego vječnosti, ne ideologije nego bogočežnjivosti.
Te 1389.g. taman smo uspjeli da se izmirimo sa svima u Pravoslavnoj Crkvi kako ne bismo išli na Kosovo zaludno. Do tada smo i sami težili da se spustimo do Egejskog i Jonskog mora, vijekovima polako širili svoju moć tamo kuda ćemo sasvim nemoćni poći 1916. Ali jedan narod nije narod dok se u njegove temelje ne ugradi njegova žrtva. Ta 1219. ne bi imala nikakvog značaja bez 1389. Tek na Kosovu polju jedna činjenica slobode od pitanja drugih postala sloboda da se žrtvuješ do kraja.
O Kosovu je rečeno toliko toga da skoro da ne ostaje nešto što bismo danas mogli domisliti. Možda je od samog događa bitnije njegovo zračenje: u vijekovima koji su protekli. Često se govori o tome da je narod živio sa sjećanjem na Kosovo, sa živim osjećanjem da je „naša pravda na Kosovu zakopana“. To je tačno: mi smo narod i Crkva koji je u sljedećim vijekovima opstajao upravo do tog „suviška istorije“ koji je žuljao kolonijalnu ontologiju Vinstona Čerčila. Ali jedan događaj može biti životni sadržaj: čovjek može živjeti od jednog dana, od jednog susreta – narodi mogu živjeti od jedne bitke, od jednog izbora. Ako je taj dan – vječnost. Možda je još ponešto od HV v. ostalo u našem kolektivnom sjećanju: Despotovo Smederevo, uspomene na posljednje otpore Srbije, Bosne, Hercegove zemlje, na Oktoih Crnojevića, na blagorodnost Balšića. Ali čitav XVI i XVII v. osim braće Sokolovića, Sinan-pašinog pokušaja materijalizacije neveštastvenog i seobe Srbalja mi nemamo događaje koje bi kolektivno pamtili. Imamo odatle – Sv. Vasilija Ostroškog, da nadilazi vijekove. Možda je i ono nabrojano odveć mnogo za nekog drugog. Ali cijeli vijekovi i sve u njima protekli su u pamćenju stare slave i očekivanju novog doba. Tu 1557. mi ne slavimo kao dobijanje nečega izuzetnog, iako bi nas istoričari sa pravom opomenuli da je značaj obnove Pećke patrijaršije za opstanak duhovnog bića srpskog naroda neprocjenjiv. Mi tu 1766. ne doživljavamo kao kraj nego kao neugodnost, svojevrstan žulj i ranu na tkivu koje su drugi tukli. Ali autokefalija više nije bila pitanje organizacije nego samosvijesti. I kada smo se selili – mi smo sa sobom nosili Lazara, Ravanicu i autokefaliju. Ona je išla sa nama. U gudure Brda i Crne Gore – tamo je stolovao „egzarh sveštenog trona pećkog“. U Sarajevo i Travnik, među zulumćarima od kojih se moralo namoliti da nas ne vješaju baš na crkvenim kapijama – Mitropolit bosanski, „egzarh sveštenog trona pećkog“. U južnu Ugarsku, da se krvlju plaća renta i ime – Raci sa svojim kraljevima, mitropolitima i patrijarsima. U svim Krajinama gdje je trebalo mijenjati svoju glavu za sinovljevu – išla je Crkva. Autokefalija jednog naroda koji je navikao da polaže glavu za slobodu. Samoglavost čovjeka koji se rađa sa saznanjem da njegova glava ne znači ništa okupatoru.
Autokefalija onih bez nade – to je stanje koje traje vijekovima. Iz nje se rađa ustanak. Autokefalija sa kojom smo se srodili. Samoglavost koja se nastavlja kao inercija i kada nikakvog izazova slobodi nema. Tu se začinje savremena Srbija. Ponekad umorna od sebe same, ponekad nesvjesna svojih korijena, ponekad sasvim zaboravna. Ponekad željna da bude starija od sebe same, da svoje biće nađe u vijekovima koji su predhodili Bogojavljenju.
Narodi stare i tek ponekad se podmlađuju. Oni koji se ne sjete svoga cilja koji ih je učinio slobodnim nestaju iz istorije: istoriji je svejedno ko će koliko trajati, Bogočovjeku nije. Vijekovi ne garantuju ništa: ne daju sigurnost za budućnost, ako ne upućuju na cilj koji se od početka vidio. Osam vijekova autokefalije. Poziv da se vratimo Nezalaznom Danu Carstva Hristovog.
