Autografi

Koja se za vas izliva na uništenje virusa?

[Copyright: Stewart Butterfield]

Zahvaljujem gospodinu Lukiću na odgovoru. Jako je važno da izražavamo različita mišljenja (čak i kad su pogrešna) jer se na taj način, kroz diskusiju, dolazi do rešenja prihvatljivih za sve strane. Ali, takođe je važno da ta reakcije na tekstove budu na istom ili barem sličnom nivou kao i tekst na koji se reaguje. Predlažem sledeće:

1. Ja sam napisao tekst o tome kako se razvilo verovanje u lekovitost pričešća. Neka nam gospodin Lukić napiše tekst o tome kako se razvilo učenje Crkve o tome da pričešće ne prenosi bolesti i viruse. Neka krene od rane crkve i završi sa našim vremenom. Očekujem korišćenje primera i citata iz svetootačke literature, odluka sabora i sl.

2. Neka nam u tom tekstu gospodin Lukić objasni kakve veze ima ustanovljenje Evharistije na „Tajnoj večeri“ sa lekovitim dejstvom pričešća? Na „tajnoj“, ili bolje je reći poslednjoj večeri nema ni pomena o tome. Ali budući da je već uzeo ovaj primer, neka nam u svom tekstu objasni i zašto Juda nije bio isceljen pričešćem (ni duhovno ni telesno) i zašto mu je uopšte bilo dopušteno da u njemu učestvuje budući da je bio nedostojan (da ne spominjemo da se pre toga nije ispovedio i postio nedelju dana!). Kad se već bavi Judom, neka se pozabavi i pitanjem odnosa slobodne volje i predestinacije (ili budući da smo pravoslavni, barem Božijeg predznanja) na primeru Jude.

3. U tekstu bi svakako trebalo da bude objašnjeno i na osnovu čega su svi ti brojni epidemiolozi i mikrobiolozi (od kojih se poimence navodi samo jedan i to bez reference) došli do saznanja da se „niko nikada nije zarazio pričešćivanjem istom kašičicom“. Da li se to zasniva na laboratorijskim analizama pričešća, ispitivanjima zdravstenog stanja vernika koji ga redovno uzimaju u doba epidemija i u normalnim situacijama i sl.? Nijedna nauka (a posebno ne medicinska) nikada ne daje takve paušalne izjave poput onih koje nam gospodin Lukuć prodaje kao stav „velik[og …] broj[a] ljekara (epidemiologa, mikrobiologa)“. Uzevši u obzir koliko dugo Crkva praktikuje pričešće kao i broja ljudi koji ga redovno prima sasvim je sigurno (sada ja dajem paušalne izjave) da su mnogi od njih preneli ili dobili virus pričešćem i naravno da to nije razlog za to da prestanemo da se pričešćujemo, ali ovde se radi o izuzetnoj i veoma opasnoj situaciji, pa kao što u Crkvi po drugim pitanjima postoji akrivija i ikonomija, isto bi trebalo da postoji i u ovoj. Uostalom, pričešćivanje kašikom nije jedini vid pričešća koji je Crkva praktikovala (zapravo to je nešto što se razvilo relativno kasno) i praktikuje (Jakovljeva liturgija). Umesto potpunog odustajanja od pričešća možemo jednostavno da privremeno promenimo njegovu formu. Recimo, mogli bismo da koristimo pričešće namenjeno za bolesne, koje u svojoj „suvoj“ formi sveštenik može davati u ruku svakom verniku, i nakon toga se uveriti da ga je konzumirao. Budući da se nalazimo usred uskršnjeg posta, mogli bismo takođe koristi pričešće koje se prethodno osvetilo za tzv. liturgiju pređeosvećenih darova, na već pomenuti način.

4. Neka nam gospodin Lukić u tekstu objasni i to koju tačku razvoja treba da uzimamo kao referentnu kada su u pitanju sabori i mišljenja svetih otaca. Evo primera: Uloga episkopa u Crkvi se u toku vekova razvila sve do onoga što smo imali do pre nekoliko decenija. I onda je došao Zizijulas i eklisiološki nas vratio u drugi vek. Zašto? Da li je to negiranje razvoja i svega što se u teologiji desilo od tada? Naravno da ne, jer „povratak ocima“ upravo to i znači: odstranjivanje naslaga koje su učinile da smo se udaljili od izvornog crkvenog učenja i prakse. To upravo i jeste bila namera mog teksta. I ne, „Latinović“ ne smatra da  je „jedino ispravno poimanje i opisivanje Pričešća“ ono koje je postojalo „u prva tri vijeka istorije Crkve“, ali smatra da postoje određene tačke u kojima su se neka verovanja, učenja i prakse Crkve iskrivila i uzela pogrešan smer. A o tome da su u ovom slučaju uzela pogrešan smer svedoče njihovi plodovi (po plodovima njihovim ćete ih poznati – Matej 7, 16). U ovom slučaju plodovi su ugrožavanje zdravlja ljudi koje nam je Bog poverio da se o njima brinemo sa ljubavlju, i to ugrožavanje usled našeg verskog fanatizma, nerazvijene teološke misli i potrebe da izražavamo našu veru kroz nadracionalne i iracionalne kategorije.

Toliko od mene. Redakcija, naravno, može da nastavi da objavljuje ovakve odgovore. Ja na njih ubuduće neću odgovarati i neću se dalje „ćerati“ sve dok ne vidim odgovor koji je teološki promišljen, potkrepljen argumentima iz Svetoga Pisma i drugih relevantnih izvora i, pre svega, logički utemeljen. I ukoliko me neko suoči sa boljim argumentima i izvorima od ovih mojih, rado ću priznati da sam pogrešio.

error: Content is protected !!