U carstvu kiča vlada diktatura srca… Niko to ne zna bolje od političara. Čim je neki fotoaparat u blizini oni trče prvom djetetu koje spaze da ga podignu u naručje i poljube u obraz. Kič je estetski ideal svih političara i svih političkih pokreta. (M. Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja)
Ima već sigurno desetak godina kako mi je prijateljica u razgovoru, nisam sigurna više na koju temu, vjerovatno o nekim svakodnevnim estetskim potrebama, prokomentarisala da „malo kiča može da unese puno radosti u život“. Bilo mi je to zanimljivo do mjere da sam zapamtila i često se sjetim i danas kada više nemam ni identičan (strog, tako mi kažu) odnos prema životu, a ni tu prijateljicu. Lično se sklanjam od kiča, ali znam da sam mu (iako to ni sama sebi ne želim da priznam) u nekim sferama prilično naklonjena.
Volim nakićene i pretjerano našminkane žene. Uvijek djeluju srećnije što je nedokučivi imperativ našeg doba. Sreća, i agresivni, nerealni pohod na nju čini da kič još više dobija na snazi, koju nikada nije ni gubio.
Ako hoćete mnogo „folovera“ na društvenim mrežama, kažu stručnjaci za digitalni marketing, treba da upućujete na emocije. I to bez ustezanja. Sa emocijama najlakše upadate u sferu kiča i ne možete da omanete. Prostituisanje vlastitog unutrašnjeg (emotivnog) života, „poetika isprazne senzitivnosti“ (Sreten Petrović) u cilju viđenosti, prihvaćenosti , i na kraju krajeva, ono najvažnije, zarade, već je ustaljena praksa.
Ne mogu ja, niti želim, da zastupam nikakav estetski i filozofski elitizam, posebno jer nisam nikakav stručnjak u toj oblasti, ali ako se istinski vrijedno stvaralaštvo oslanja na jedan dublji nivo, tj. suštinu, a kič je, kako kažu oni koji jesu stručnjaci, ispražnjenost od suštine, treba li onda da ipak zaziremo od njega kada je stvaralaštvo koje se oslanja na duhovno u pitanju?
Kada govorimo o vjeri, često adresiramo na srce, ali srce u duhovnom životu nema sentimentalni karakter. Zapravo, u onome što danas zovemo duhovnim životom najčešće ima, što bi svakako bilo poželjno zaobići. Jer upućivati odnos sa Bogom na srce kao temelj površnih zanesenosti čini duhovni život profanijim od biološkog, svakodnevnog.
U tom maniru, umjetnost koja nastaje preciznim kopiranjem srednjovjekovlja, bogomolje koje imaju za cilj samo da liče na „pravoslavne“ ili da, što je još pogubnije u doba u kome živimo, kopiraju sjaj i bogatstvo vizantijskog zlatnog doba, ne igraju ni na jednu drugu kartu osim puke sentimentalnosti koja ima za cilj da „zagrije srce“ vjernika, a zapravo ga uvodi u carstvo kiča. Slično je, zapravo isto, i sa propovijedima, tj. učenjem.
I šta se dešava u tom carstvu? Djeca postaju asesoari za fotografisanje srećnih porodica, oruđe moralnih predstava i imperativ lažnog, tj. kič smisla postojanja. Naše estetske i duhovne potrebe postaju preplavljene slikama koje korespondiraju sa realnošću i ponovo dolazimo do onoga što smo već pomenuli da kič jeste. Do ispražnjenosti od suštine.
Kao što malo prije priznadoh, nisam imuna na kič. Vidim ga kao sastavni dio savremenosti, čak kao neophodnost, ali tu sebi moramo postaviti pitanje u kojim oblastima on ne nanosi štetu, tj. može biti i koristan. Ako ja obučem šarene rukavice, kao što u čuvenoj pjesmi predviđa svoju budućnost Vislava Šimborska, ili se zakitim nekm upadljivim nakitom, to može da unese ponešto radosti, opuštenosti i, na kraju krajeva, smijeha u svakodnevicu, ali ako to brzinsko, instant estetsko rješenje prenesemo u sferu duhovnog života to ne samo što unižava metafizički karakter Hristovog učenja, već je samim tim i opasno.
Umjetnost srednjovjekovlja, ulazak u jednu srednjovjekovnu crkvu ili susret sa freskom iz tog perioda, ima moć da nas prenese u to doba, ili kako kaže Merlo-Ponti „da rekonstruiše to kulturno okruženje koje je bilo njegovo (umjetnikovo) i koje više nije naše… kroz našu istorijsku situaciju, spoji se u mislima sa njegovom“, i da vjeru, recimo, Stefana Dečanskog ili bilo kog drugog srednjovjekovnog neimara, koji je spuštao nebo na zemlju svojom bogomoljom, ne bi li oprisutnivši Duha Svetoga i samome sebi ukazao da postoji pokajanje i da ono što čini ima smisao, doživimo u njenoj punoći.
Ili kada vidimo fresku princeze Simonide, sa svim ukrasima i znamenjima koji čine da prepoznamo njen položaj u društvu, mi opet vidimo jedan autentičan prikaz princeze koju zograf već vidi u Carstvu Nebeskom.
Imamo li to danas?
Imamo, naravno, ali sve više „tu i tamo“, tj. na način da od silnih kopija, krajnje neautentičnog podražavanja davno umrle carske Vizantije, zlata u blatu siromaštva u kome živimo pravdajući to time što „Bogu darujuemo najbolje“, prestajemo biti sposobni da prepoznamo umjetnike koji ispoljavaju „stvaralački nemir i vrenje stvoreno u duši subjekta“ (Sreten Petrović), i u stanju su da ga iskoriste i prenesu pri svom ličnom susretu sa Bogom. Koji „univerzalno dostižu nenapuštanjem svoje posebnosti“ (Moris Merlo-Ponti) , a nama koji dobijamo priliku da kontempliramo nad tim autentičnim svevremenskim trenutkom pretočenim u umjetnost daruju istinsku korist, duhovnog rasta ili izbavljenja iz nekog mračnog egzistencijalnog klupka u koje smo se zapetljali.
Ali sve to, čini se, ostaje na periferiji u savremenom vjerskom životu u kome dominira kič koji treba da posluži „da se održi stanje zatomljene svijesti, a opravdanje se nalazi makar u prividno duhovnoj ekonomiji u cilju predupređivanja očaja“ (Sreten Petrović).
Imamo li mi pravo da se prepuštamo takvim sredstvima kada je život Duha u pitanju?
Kič pretenduje da lijepim prikaže i ono što nije lijepo, vrijednim i ono što nije vrijedno, tj. da zakiti stvarnost na način da nas omami, uspava i prividno usreći. Zapravo, čini sve ono što život Duha ne dozvoljava.
Život u Duhu je budnost, ma kako mračna bila. Umjetnost i filozofija koje nastaju na polju susreta stvarnosti kakva jeste i Duha prisutnog od Pedesetnice ne anesteziraju, a još manje obmanjuju i uljuljkavaju u neke sladunjave forme koje nemaju suštinu, i samim tim i ne traju.
To ne samo što je lažno, već je i opasno, jer je buđenje iz realnosti kiča neminovno kod svakog njegovog konzumenta, ma koliko proizvođači duhovnog kiča potcjenjivali čovjeka misleći da mu čine uslugu (mada se najčešće radi o uslugama sebi). I često je tužno i tragičpno.
Tako da je na nama da se zapitamo, da li je – kada nudimo kič – u pitanju samo naše potcjenjivanje čovjeka, pojednostavljivanje stvari Duha za više „folovera“ ili smo, što je još gore, iskoristili taj, kako Kundera kaže, „estetski ideal svih političara i političkih elita“ i ušli u projekat pretvaranja vječnog u privremeno i netruležnog u prolazno.
Projekat alarmantno opasan, ali u krajnjoj instanci, nadajmo se, ipak nemoguć.
