Autografi

Kao da ne postojimo…

N. K. Rerih, Golublja knjiga, 1923.

Ponekad sanjam Kijev. I to ne samo Lavru. Sanjam onaj nerazumljivi, bliski kontrast ogromnog grada i u njemu velike Lavre. Sanjam da putujem u dubinu zemlje na stanici „Arsenaljnaja“, svih tih 105 metara mimoilaženja sa licima drugih ljudi koji upravo izlaze iz prosječene dubine tunela na svjetlo dana. Sanjam da ulazim u neku od manastirskih peštera: tamo nisu „samo“ mošti kijevskih svetitelja, tamo starac jeromonah i sada služi u maloj pećinskoj crkvi, a svijeća u njegovoj ruci blješti na licu i odeždi i kazuje: „tma ego ne obъяt…“ Sanjam onu milinu službe u nekoj od „sasvim običnih“, parohijskih crkava, na Borščagovki, kod oca Nikole i oca Vitalija, ili u „afganskoj“ crkvici, kod oca Sergija; kada se melodični glasovi stapaju u ritmu koji kao da govori: evo, sav se jad ovog našeg, kijevskog, ukrajinskog i sveljudskog života presazdao i uznio u ovo melanholično i potresno, do suza dovodeće i okrepljujuće pojanje. Sve zime i sve gladi, sva pijanstva i životna lutanja, sve radosti i svi praznici – sve je stalo u ovu beskrajnu službu: u njoj jesmo svi. I poželiš da ta svjetlost i melodija traju dok Hristos opet ne dođe, da sve što čovjek do tada trpi i čini drugom čovjeku u gradu na obalama Dnjepra iščezne tu, u Crkvi, u svitanju Osmog dana koji je tu, sasvim blizu…

Nama je neshvatljivo koliko duše, srca, čovjeka, unose svi Istočni Sloveni u bogosluženje. Čitajući Puškina i Dostojevskog, slušajući njihovu muziku, mi steknemo utisak da ta „ruska duša“ uvijek i svagda kipti od emocija i pokazuje ih cijelo svijetu. Otuda nas uvijek iznenadi (i pomalo razočara, iskreno govoreći) potpuna sleđenost lica ljudi na kijevskim ulicama, neka stalna okamenjenost koja nije ona svudaprisutna prestonička indiferentnost za svijet i čovjeka oko sebe. Ona se susreće ne samo na ulici. Ona ostaje svagda i svugdje osim u krugu najbližih. Ponekad i „u Crkvi“. Onoliko koliko svi episkopi i protojereji (i svi vjerski velikodostojnici svih religija) imaju neku očekivanu facijalnu ekspresiju koja (treba da) odslikava moć, bespristrasnost za sve ovozemaljsko i pogruženost u ontologiju uzvišenog, u Ukrajini (i Rusiji) to je još izraženije. Otuda je zapravo toliko potresna i iznenađujuća, za dušu okrepljujuća ta bliska, sveobuhvatajuća, predanost bogosluženju. Sve što duša osjeća, sve što ima da se kaže – kazaće se tamo i samo tamo. Liturgija – jedina katarza, prolom tog od kamena nevidljivog unutrašnjeg života u slovenskom čovjeku…

Otuda svih ovih dana i noći kako traje ova mučna faza „ukrajinskog crkvenog pitanja“, ne mogu da se ne pitam šta je to što ljudi u mom Kijevu osjećaju? Šta je to što im je u duši, šta je to što oni čitaju u zvaničnim saopštenjima?

I onda otvaram intervju dragog poznanika, Mitropolita borispoljskog Antonija (Pakaniča) za helensku „Romfeu“. Moja očekivanja proizilaze iz njegovog položaja (već duži niz godina jedna od najuticajnijih ličnosti u UPC, rektor Kijevske Duhovne akademije i seminarije, „upravljajući poslovima UPC“ = čovjek odgovoran za spremanje zvaničnih materijala i odluka UPC itd) U svim prilikama odmjeren čovjek finih manira, diplomatičan i pomalo zagonetan. Ali taj intervju je sve samo ne diplomatski zbir informacija. Štaviše, u jednom momentu, Mitropolit govori: „sada je prošlo vrijeme diplomatije. Treba da govorimo otvoreno i iskreno…“ Zaista jeste. Za sve nas, izvan Ukrajine, današnji čas jeste još jedan momenat geopolitičkog i „unutarcrkvenog“ navijanja. Za naše ljude u Kijevu – vrijeme je odluke i loma u duši.

Kako danas vjernik Ukrajinske Pravoslavne Crkve doživljava odluku Carigrada da, bez konsultacija sa Mitropolitom Onufrijem, pošalje dva „egzarha“ kako bi formirali „autokefalnu crkvu Ukrajine“? Da li je Patrijarh Vartolomej uopšte najavio takvu odliku prilikom njiovog susreta 23. Juna u Fanaru? Mitropolit Antonije svjedoči:

Uopšte ne. Zato se i čudimo – zašto je Patrijarh Vartolomej našao vrijeme i način da razgovara sa Predsjednikom (Porošenkom – prim. D. Đ) putem kojeg je tražio   obraćanja (=pisma) i potpise raskolnika, ali ne i sa kanonskom Crkvom?
Kao da ne postojimo. Kao da su raskolnici – mi, a kanonska Crkva – raskolnici.

Kao da ne postojimo – nije to retorika o jednom crkveno-diplomatskom propustu Carigrada. To je ontologija negacije drugog (ne podsjeća tek tako Mitropolit Antonije na Prvi krstaški pohod, 1096-1099, kada su krstaši na „oslobođenim“ teritorijama Svete Zemlje postavljali svoje, latinske episkope pored postojećih Pravoslavnih). Možda je i za Drugi i Treći Rim današnja situacija jedna velika partija šaha, igra u kojoj su i Krit i Kijev i svi mi na ovoj planeti – polje neprestanih poteza i nadigravanja (vidim da pojedini prominentni helenski teolozi poput G. Demakopulosa čitavu stvar objašnjavaju i pozicioniraju tako). U toj partiji šaha neko je ljudima koji su 26 godina branili vjeru, branili jedinstvo sa tom istom Crkvom Carigrada – saopštio da ne postoje. Da je njihova krv prolivana u odbrani, fizičkoj, tjelesnoj, njihovih Crkava – nebitna. Da su njihova smrzavanja nebitna. Da su njihove poruge – nebitne. Da oni nisu oni. Da je partija međupravoslavnog šaha jedino za šta su „velike“ Crkve danas sposobne.

Postoji neka bazična prepuštenost moći, volji za moć, koja je jedina istinska prijetnja postojanju Crkve. Ne Njenom fizičkom uništenju, koliko izmjeni, unutrašnjoj transformaciji onoga što ona jeste – Tijelo za život svijeta raspetog i stradalog Bogočovjeka. Postoji jedno bazično mirenje sa time da su međuljudski odnosi sa svim onim što u svijetu svakako jesu – sa željama za dominacijom, podjarmljivanjem i pakostima – normalno i neizlječino stanje Crkve. Ne vjerujem u takvu Crkvu. Ili: Crkva u koju vjerujem nije takva. Sve što jeste partija šaha – automatski nije Crkva. Crkva u kojoj neko ne postoji – nije Crkva. Kako smo došli dotle? Da tražimo da nas braća po vjeri, po svetim tajnama, po kanonskom i evharistijskom jedinstvu vide i priznaju da postojimo?

To je pitanje za Carigrad (a donekle i za Moskvu, kao i za svaku od naših pomjesnih Crkava). Ako smo Jedno – kako možemo da ne postojimo, da se ne vidimo? Možemo li „širinom i razumijevanjem“ prihvatiti „Crkve u raskolu“ („MPC“ ili „UPC KP“) kada širine i razumijevanja očigledno (čim smo u ovoj kubanskoj krizi Pravoslavlja) ponestaje među nama samima? Da li je zaista u pitanju „briga za vjerni narod u raskolima“ ili je samo potrebno povećati šahovsku tablu, ubaciti nove igrače?

Mnogo pitanja. Ni na jedno od njih nemam odgovor. Mogu samo da sanjam Kijev. I stanicu „Arsenaljnaja“, i službu. I pojanje. I vjerni narod koji te voli zato što si brat došao preko pola svijeta. Da im kažeš da si sa njima. Da postoje. Da će za tebe uvijek postojati.