Čajld Hasam, Stene kod Epldora, 1914.
I
Prvi naziv, ili bar jedan od prvih naziva za Crkvu jeste Put. Naravno, moguće je reći da je put samo jedna od brojnih metafora, ljudskih pokušaja da u pristupačnom iskustvu nađe riječ za neizrecivo. Ali metafore nisu slučajne, a imena su uvijek više od metafore. Crkva je zauvijek ostala Put. Već je najranija crkvena teologija proširivala značenje toga Puta dodajući najčešće etičke i metafizičke atribute: Put dobra, Put svjetlosti. Ali Crkva jeste po onome što jeste Put i to ne samo kao ono kuda se ide nego još više ono kako se ide, način na koji jesmo jeste – Put.
Stvarnost najranije Crkve bila je stvarnost ljudi koji putuju. Bogočovjekovo prvo ljudsko isksustvo bilo je putovanje, izbjeglištvo, izmještenost u Egipat. Ukoliko čitav Njegov život do dolaska na Jordan, pod ruku Krstitelja, jeste bio život „drvodjeljinog sina“, jedino što o tom životu do početka njegovog propovjedanja i stranstvovanja znamo jeste onaj Lukin izvještaj (Luka 2, 41–51) o njegovom putovanju u Jerusalim, sa porodicom, kada mu bijaše 12 godina. Kada započinje njegovo spasiteljsko sijanje svijetu – ono se uvijek dešava na putu. Očigledno da su najranijoj Zajednici te stope Bogočovjeka kroz Galileju i Judeju, Njegova brođenja po Tiverijskom „moru“ bila bitna. Mi nemamo nijedan opis spoljašnjeg lika Hristovog danas sačuvan u jevanđelju, ne znamo da li mu se odjeća i po čemu razlikovala od odjeće svakog zrelog Jevrejina toga doba u Palestini. Ali znamo kako se odnosio ka ljudima, šta im je kazivao, gdje je i čime putovao, prije nego što se u-put-io ka Jerusalimu. Iz Jerusalima ga je put vodio na Golgotu. Dalje: ka Jutru Vaskrsenja. Zatim Ga opet vidimo kako putuje, Vaskrsao. Vaznesenjem se upućuje Ocu. Njegov Put zatim postaje Put Zajednice ili, kako rekosmo, prosto „Put“. Sve što je Hristos činio, sve što je bio i jeste, sve što je obuhvatio i prigrlio – osvećeno je tim Božanskim Sveobuhvatom. Hristos je Putnik, nevoljnik, izbjeglica. Ako jesmo hrišćani, mi smo putnici, nevoljnici, izbjeglice.
Crkva od tada putuje i jeste: to dvoje kod Nje se nikad ne mogu razdvojiti. Pavle sreće Hrista na putu za Damask: time počinje njegovo neprekidno putovanje. Nisu ta putovanja posao, nisu svakako „turizam“. Na posljednje kreće Pavle u Rim, pred kesara, sigurno, ne sasvim voljno, sada već napola sužanj, ali i bez očaja. Pavle putuje zato što se putovanjem živi i svjedoči. Jer samo na putovanju čovjek upoznaje sebe. Samo izmaknut iz prostora sa kojim se stopio, prostora na kome jesi ono što nužno jesi – čovjek spoznaje lice Hrista i svoje istinsko biće. Ponekad je to tragična izmaknutost izbjeglice: pitanje „gdje sam ja?“ unutar koga zapravo zvuči prebolno a neizrečeno „ko sam ja?“ – „Ko sam?“ – onaj jesam koji ostane kada se pod mojim nogama izmaknu sve dječačke staze, sve sigurnosti doma, sva mjesta u kojima u očima drugih ljudi odmah mogu da pročitam ko sam za njih. „Ko sam“ saznajem u nepoznatosti. Nepoznatost je ponekad nasilna, dezorijentišuća, zastrašujuća nepoznatost devetogodišnjaka koji u Pinc-Gaueru, šćućuren uz majku i brata aprila 1992. putuje iz Grada, iz jednog života u Nepoznato. Ponekad je ona laka, okrepljujuća: kada kao jedan od hiljade putnika negdje hiljadama kilometara od kuće spoznaš da nema nikoga u čijem bi pogledu vidio ono očekivanje toga ko jesi, kada ti niko od hiljada saputnika, policajca, službenika i pilota u svojoj užurbanoj samoći ne kazuje da jesi neko za njega, pa tada shvatiš da jesi sve to što jesi ne zbog mjesta u kome živiš, nego zbog ljudi kojima jesi otac, brat, prijatelj. Ponekad nasilno, bez svoje volje, ponekad sasvim svojevoljno, a kako to često u životu biva, najčešće u toku poslova u kojima je ono što se želi i mora teško razlučiti, čovjek uči da jeste Hrišćanin tek na putu. Da jeste sveštenik tek na putu. Tek kada nema nikoga na vidiku ko bi nam ukazao počasti sa kojima se jadan čovjek sa vremenom srodi, kada nema nikoga ko bi od nas očekivao bilo šta, mi shvatamo da jesmo biće za drugog čovjeka. Da biti-biće-za-drugoga ne počinje od počasti i očekivanja, nego od Lica i govora. Otuda je teže biti Apostol nego sveštenik: sveštenik jeste to što jeste samo unutar zajednice u čijim očima on već zauzima svešteničko mjesto. Biti Apostol znači neprekidno se izmicati onom očekivanom i neprekidno služiti svima. Sveštenik zauzima mjesto u pogledu jedne konkretne Zajednice. Apostol je sveštenik kosmosa. Ali samo Apostol može biti dobar sveštenik. Svi veliki sveštenoslužitelji su bili Apostoli: Pavle, Ignjatije, Atanasije Veliki, Grigorije Bogoslov, Zlatoust, Vladika Nikolaj. Ako si Apostol, možeš biti laik, jerej ili episkop, u progonstvu, metropoli, bilo gdje. Putovaćeš i tvoje služenje će putovati sa tobom. Ne postane li, pak, sveštenik Apostol – neće biti ni sveštenik. Žrečeva, vračeva i liturgijskih zanatlija bilo je i ima i mimo Puta.
II
Moć, taj parazit na biću Dobra, ne poznaje putovanja. Njenom pogledu izmiče potreba da se putuje, jer moć nema potrebu da upozna sebe sa svijetom nego svijet sa sobom. Otuda niko opsjednut moći ne putuje ako predhodno ne obezbjedi da njegova moć putuje sa njime. Naći se, poput Hrista, pred licem nepoznatih, poput Apostola prohoditi čitav svijet tako što sa nama putuje Blaga Vijest ocrtana na licu Drugoga, a ne pompezno najavljivati svoje moćno prisustvo simbolima moći – to je Moći nepojmljivo. Da bi bio Hrišćanin, čovjek mora putovati. Da bi putovao, mora se odreći bilo koje moći, osim sile Krsta. Ne nosi Pavle, ne nosi Ignjatije, ne nosi Zlatoust na svojim putovanjima moć. Za putovanje je moć nepotrebna.
Moć „u Crkvi“ poznaje samo geografiju bezličnoga: „bolju“ i „goru“ eparhiju/parohiju, pojmove unutar kojih nestaje nesvodivost čovjeka na brojeve, unutar kojih postoji samo „sada“ i ovdje“. A dokle god jeste u domenu bezličnoga, dokle god nekolicina, onih 17 Hrišćana Neokesarije kojima je Grigorije bio episkop ne postanu u očima služitelja Crkva podjednako „dostojni“ služenja – još ništa od Crkve nije doprlo do nas. Prostori se razlikuju samo kroz lica koja prostor sačinjavaju. Jedan čovjek može biti onaj koji ispunjava i osmišljava mjesto. Jedan čovjek može biti naš svijet. Naša parohija, eparhija, Crkva.
Pa opet: ukoliko se ne izmaknemo, fizički, i od tog jednog čovjeka, od tih sedamnaest Hrišćana ili hiljada ljudi kojima služimo, ukoliko čak i njih ne pogledamo iz perspektive Apostola, Putnika, Stranika – ni njima nećemo pripadati. Tek u izmicanju, tek na prašnjavim putevima, mi znamo koliko volimo lica, koliko su trenutci sa njima provedeni – beskrajni i nesvodivi. Apostoli su osnivali zajednice, Crkve, sada već mnogo statičnije, vezane za jedan konkretan život, na jednom konkretnom mjestu. Ali bez putovanja, bez neprekidnog kruženja ljudi koji su nosili blagodat, bez izmicanja da bi se bolje vidjelo, nijedne od velikih „pomjesnih“ Crkava ne bi bilo. Otuda Crkva nije bila „misionarska“ kroz sve vijekove svoje prošlosti samo zato što je funkcionalno željela da blagovjesti svim krajevima zemlje da je Spasitelj tu a Carstvo se čeka. Ona je zauvijek ostala „apostolska“ – Crkva na putu.
Svugdje tamo gdje smo mislili da raspolažemo mjestom, da smo ga učinili za vjekove i neumitno hrišćanskim, teološka istorija nas je podsjećala na prvu lekciju teološke geografije: mi smo na putu, nemamo ovdje sigurna grada. Putujemo. Ako se mi ne odmaknemo od gradova, drugi će ih odmaći od nas. Ako ne zavaolimo Cari-Grad, Aleksandriju, Prizren, i kada više ne budu „naši“, ukoliko im se ne budemo vraćali i kada nas tamo ne bude čekala prijatna sigurnost „naših“ nego i tragična nespašenost svijeta – nikada ih nismo ni voljeli. Cari-Grad, Aleksandrija, Prizren nisu naši jer smo ih ispunjavali vojnom, političkom, „demografskom“ moći. Naši su jer gdje god da jesmo, oni sa nama vapiju: „Da, dođi, Gospode Isuse!“
III
Kako onda pripadati? Nema jednostavnog odgovora. Pripadati se može samo na putu, voljeti se istinski može samo u neprekidnim smjenama Prisutnosti i Prisutnosti-u-Odsutnosti. Hrista volimo tako, Njemu pripadamo i On nama u neprekidnoj Čežnji za Parusijom i tragičnom osjećaju da još nije Stigao. Hristos jeste ovdje, pred nama, možemo da se pričešćujemo Njime: On još nije konačno Došao, živimo ikonu, čekajući Stvarnost. Samo je Stvarnost koja je u stanju da se opire potrebi za neprekidnom fizičkom blizinom istinska Stvarnost. Opet: u našoj potrebi da jesmo stalno „na istom mjestu“, okupljeni u Crkvi kao u Carstvu, dat je zalog dolaska Stvarnosti koja nije samo fizička blizina. Šta je ono što čini hram – crkvom, zidove – domom? Upravo događaj pripadanja. Crkva je ono čime ne raspolažemo, nego ono što raspolaže nama, prema čemu ili prema Kome smo nemoćni u apsolutnoj pogođenosti Ljubavlju kojom Joj pripadamo. Pripadati se može i na putu. Milioni ljudi prolaze svaki dan pored oltara bez ikakvog osjećaja pripadanja. Pripadanje je izbor koji se dešava na prostoru, ali ne zbog prostora kome se pripada.
Sredinom XX vijeka Karl Jaspers se pitao „da li je čovjek i dalje na raskrsnici?“ Trebalo bi da on to uvijek jeste: to što je svijet postao „dostupan“, čini se, čovjeka čini sve manje zamišljenim nad sopstvenim mjestom u svijetu. Čovjek, ipak, jeste uvijek na raskrsnici, uvijek traži put. Hristos jeste Put, Istina i Život. Da bi se istinovalo i živjelo, treba putovati sa Njime.
