Autografi

Između tri Rima: istorija, sadašnjost i perspektive crkvene situacije u Ukrajini [V]

Perspektive

Kada sam, početkom avgusta ove godine, završavao pisanje feljtona o istoriji, sadašnjosti i perspektivama crkvene situacije u Ukrajini, bio sam sasvim svjestan da bi događaji koji su tada bili u najavi (susret patrijaraha, sinaksis/SASabor Carigradske Patrijaršije, predstojeći izbori u Ukrajini) uticati na ubrzavanje razvoja situacije. U trenutku kada pregledavam tekst prije konačnog objavljivanja, čini se da se događaji još više ubrzavaju a svaka riječ i gest – bilo da su javno učinjeni ili izrečeni, očekivani ili najavljeni – izazivaju nervoznu reakciju. Sa pravom. Nalazimo se u Kubanskoj krizi Pravoslavlja. Ako se, silom Krsta Hristovog, pomaknemo sa ruba novog velikog raskola, i ovog puta izazvanog (geo)politikom pod firmom kanona (i teologije), i dalje, u blagodarnosti i blagodati, treba da se zapitamo kako smo uopšte došli do tog ruba i nije li vrijeme da Crkva Božija od kraja do kraja vaseljene prestane da bude podložnaodveć ljudskim projektima, nadanjima i aspiracijama? Jer, ukoliko danas, na primjeru Ukrajine između tri Rima, ne naučimo koliko je svaka politika prelivena u crkvenu politiku, štetna po Tijelo Bogočovjeka – onda nije pitanje da li nego samo kada će nas Pravoslavne sile ovoga vijeka odvesti jedne od drugih. A politike ima i bez nas. I biće je. Naš polis jeste Tijelo Hristovo. Što prije to shvatimo, manje ćemo zavisiti od politika, političara i politikanata. Poznavaćemo je, možda se i osjećati obaveznim da u događajima učestvujemo, ali nas nikakva sila neće razdvajati. Pravoslavlje, dokle god Hristos još ne dođe, živi istoriju i politiku kao forme života. Ali na prekretnici smo vremena u kome će isplivati na vidjelo pitanje da li je politika suština, unutrašnji sadržaj Crkve.

Kakve su perspektive crkvene situacije u Ukrajini, onako kako je jedan srpski posmatrač vidi, u ovom trenutku?

Kijev

Kako će se riješiti crkvena situacija u Ukrajini svakako u mnogome zavisi od rješenja nebrojenih problema koje država sama po sebi nosi. U najnovijoj istoriji Ukrajine, od 1991. do danas ovo je jedini momenat u kome se čini da je klatno koje je neprekidno osciliralo između Moskve i Zapada konačno zastalo na zapadnoj strani, dok je Moskva poslije pada Janukoviča spašavala samo ono što se spasiti dalo (Krim, na kome nije živjelo samo „rusofono“ nego zapravo zaista rusko stanovništvo, dijelove donjecke i luganske oblasti koji danas predstavljaju DNR/LNR). Ono što je ipak za svakoga bilo iznenađenje jeste koliko se linija realnog osjećaja jedinstva sa Rusijom pomakla ka istoku za proteklih 26 godina. Recimo, i pored nemira izazvanih i Majdanom i kontra-majdanom, Harkov je ostao duboko u ukrajinskoj teritoriji. Rusiji se desilo da čak i ono što se podrazumijevalo kao „naše“ više nije u domenu realnog uticaja. Sam Kijev se mnogo promijenio od 2014 do danas. Ruski jezik se i dalje čuje na ulicama, ali već danas može da vam se desi da neko od prodavaca od vas zahtijeva da odgovarate na ukrajinskom (što je 2014.bilo gotovo nezamislivo, bar ne u većoj mjeri). Rat je učinio da ljudi koji do tada možda i nisu obraćali pažnju na pitanje nacionalnog identiteta danas svakako moraju da se opredijele, što je dovelo do pomalo shizofrenog ukrajinskog ruskojezičnog nacionalizma. Ukrajina je i dalje po mnogo čemu dvojezična zemlja u kojoj kontrasti i dalje ne jenjavaju, a stanovništvo se masovno seli ili ide na pečalbu malo na Zapad a mnogo u „agresorsku“ Rusiju. Veliki gradovi žive životom svjetskih prestonica, mali gradovi i sela izlokanih puteva i nezamislivog siromaštva tavore i propadaju. Oligarhija se trudi da umnoži svoj kapital, srednja klasa da oponaša život zapadne srednje klase, siromašni da prežive i poprave u vrijeme SSSR-a kupljenu Ladu. Iako se čini da Ukrajina nezaustavljivo „srlja u progres“, ne bi bio ovo prvi put da se poslije „istjerivanja Moskalja“, Moskva na velika vrata vrati u Kijev. Svakako ne tenskovskim divizijama i nuklearnim bombama, jer današnji ratovi se ne dobijaju i gube samo vojnom silom. Zapravo, Rusija i nije (trenutno) izgubila Ukrajinu tenkovima nego geopolitikom, ekonomijom, kulturom. Ako postoji put povratka, onda se mora učiti na greškama prošlosti.

Od sudbine zemlje zavisiće i rješavanje ukrajinskog crkvenog pitanja. Ono što se može sa sigurnošću reći jeste da veći problem od UPC KP, UAPC i UGKC za opstanak veza između UPC i RPC MP predstavlja stalna i sve primjetnija ukrajinizacija samog kadra UPC. Sa jedne strane, duhovnih veza i ličnih prijateljstava i dalje ima i biće, ali bilo ih je i između ljudi koji danas sačinjavaju kadar UPC KP i Moskve, pa nisu prevagnule u nekom konačnom trenutku. UPC predstavlja živu Crkvu sa kojom će, svima je jasno, ukrajinsko društvo morati još dugo da računa. I sama UPC je na bolan način naučila lekciju o blizini sa državnim vlastima, budući da je blizina sa administracijom predsjednika Janukoviča bila očigledna i javna. Danas je UPC javno prokažena i nepoželjna, primorana da se osloni na svoje snage, onaj „grad u gradu“ ranih Hrišćana. Funkciju „državne crkve“ obavljaju svi ostali, a najviše UPC KP. Kako su državne vlasti i strukture promijenjive, samo je pitanje vremena kada će proći ovaj momenat smutnje. A i za vrijeme njega i poslije njega ostaju vječita pitanja: kako svjedočiti Jevanđelje danas, kako biti svima sve u jednom toliko podjeljenom i razlikama izbrazdanom društvu i ujedno ne prestati biti so zemlji? Činjenica da je UPC jedina kanonska Crkva na teritoriji današnje Ukrajine znači da ona ima odakle da počne, a ne da su kanoničnošću sva pitanja rješena. Pritom je pitanje međusobne društvene i crkveno-političke konkurentnosti sa UPC KP i UAPC, bitno ali manje važno od brojnih pitanja pred kojima se svaka od pomjesnih crkana nalazi. Neprijateljsko okruženje, pogotovo javnih medija, trebalo bi da nas zamisli nad pitanjem da li su naše slabosti samo prolazna epizoda ili možemo učiniti nešto da slika o nama ne bude ni negativni imidž ljudi sa limuzinama, ni zaslađena propagandistička slika „čuvara tradicionalnih vrijednosti“, nego realna predstava o ljudima koji se bore sa slabostima i svjedoče Carstvo Božije. Ono što se, na žalost, uglavnom ne zna jeste činjenica da UPC koristi stanje prema kome je ona zapravo jedina ukrajinska institucija koja funkcioniše na teritoriji Ukrajine prije prisajedinjenja Krima i rata na istoku zemlje kako bi pružila pomoć s obje strane fronta. Situacija je naročito kritična u zoni razgraničenja VSU (ukrajinske vojske) i vojski DNR i LNR, prema Minskom dogovoru. U toj „ničijoj zemlji“, unutar koje se gotovo svaki dan vodi „rat niskog intenziteta“, i dalje žive ljudi koji bez pomoći koju im dostavlja UPC teško da bi mogli opstati. Za razliku od „UPC KP“ kao još jednog eskponenta militarizma, UPC tiho ali nepokolebljivo svjedoči da Crkva i bez oslanjanja na društvenu popularnost može da nosi bremena onih siromašnih, obespravljenih, zanemarenih, sebi prepuštenih.

Što se tiče konkretnog rješenja pitanja raskola, pozicije su svima u Ukrajini vidljive i jasne: UPC jeste kanonska, ali „moskovska“, sve ostale „crkve“ su „kijevske“ ali nekanonske, pa bi, iz ukrajinske nacionalističke perspektive, najbolje bilo dobiti jednu kanonsku i nemoskovsku, sasvim autokefalnu Crkvu. „Rješenje“ bi bilo ne samo „legalizacija“ UPC KP, nego se sve češće predlaže nekoliko novih varijanti: davanje autokefalije UPC od strane Carigrada (kojoj bi onda rado pristupili i „UPC KP“ i UAPC) ili čak oformljivanje nekoliko kanonskih jurisdikcija (jedne u vezi sa Moskvom, druge u vezi sa Carigradom), što sugeriše K. Govorun. Predlagači svih ovih rješenja odlično znaju da ih je nemoguće provesti u djelo bez jednostranih poteza Carigrada i odlučnog odgovora Moskve, što znači: bez mogućeg svepravoslavnog raskola. Da li će se obećanje da se „neće stvarati novi raskol kako bi se liječio stari“ pokazati kao iskreno ili samo kao anestezija pred bolan rez – pokazaće bliska budućnost. Politički momenat odgovara UPC KP i ona ga obilato koristi, a i sama vlast se, očigledno, trudi da se među rijetkim uspjesima uknjiži „rješenje crkvenog pitanja“. UPC KP (i UAPC) očigledno ne samo da lobiraju za legalizaciju svoga statusa, nego upućuju i bezobrazne i destruktivne poruke (tipa: „ako nam ne date tomos, znači da je Moskva pobjedila Carigrad“ itd). Činjenica da neko uopšte sluša Filareta Denisenka govori o tužnom stanju jedinstva Pravoslavne Crkve danas.

Ukratko: iako se iz autokefalističke i carigradske kuhinje najčešće lansira teza o tome da bi „davanje tomosa“ (koji je, navodno, bio već napisan na proljeće ove godine), umirilo i konsolidovalo crkvenu sitiuaciju u Ukrajini, ono ne bi učinilo čak ni to. Zaista bi izazvalo osjećaj trijumfalizma kod onih struktura UAPC, UPC KP i autokefalista unutar UPC (Govorun, ep. Aleksandar Drabinko i još poneko), opravdanja svega onoga što su radili u proteklih 26 godina, ali čak ni tada – čega su svjesni i Govorun i Denisenko – UPC ne bi prestala da postoji. Pitam pristalice rješavanja „pitanja jedinstva“ davanjem autokefalije raskolničkim strukturama – ako su svi svjesni da takvo rješenje neće stvoriti „jedinstevnu pomjesnu crkvu“ u Ukrajini – čime opravdati takvo rješenje?

 Moskva

Iako se o uticaju Moskovske Patrijaršije (tj. centralnih crkvenih organa vlasti) u Ukrajini pričaju čitavi mitovi u krugovima ukrajinskih desničara, situacija je sasvim drugačija. Nasuprot mitu o „moskaljskoj centrali“, nasuprot širenju panike o novcima i moštima koji, navodno, iz Kijevo-pečerske lavre idu prema Moskvi, situacije jeste organizaciono i faktički takva da, prema ustavu RPC MP, UPC ima zaista suštinsku i nepovrjedivu autonomiju i, de facto, u svojoj svakodnevici funkcioniše bez potrebe da se za svaki potez zove ili konsultuje Moskva. Međutim, u istorijskom trenutku u kome je svaka veza sa Moskovom nepoželjna, čak i sama kanonsko-liturgijska veza sa Moskvom biva razlogom za napade i stalne napore da se ta veza prekine. Međutim, ovaj intuitivni osjećaj ukrajinskog desničara da je bilo kakva veza sa Moskovom i dalje značajna nije sasvim bez osnova: UPC je svakako vrlo bitna samoj RPC MP. Pritom, čak ni sama pozicija Moskovske Patrijaršije unutar same Rusije i Ukrajine nije jednostavna jer Patrijarh i svi zvaniči organi najčešće moraju da trpe dva pritiska: onaj ruske crkvene javnosti i onaj ukrajinske crkvene (i paracrkvene) javnosti pri čemu su recepcijski kodovi dijametralno suprotni, pa je ono poželjno za rusku crkvenu stvarnost nepoželjno za ukrajinsku i obratno. Svaka Patrijarhova izjava u kojoj bi on samo spomenuo kocepciju „ruskog svijeta“, u Ukrajini se dočekuje na nož, kao dokaz „ruskog imperijalizma“, dok se svaki gest uspostavljanja normalne komunikacije sa ukrajinskim postmajdanskim vlastima, čak i očigledni gestovi dobre volje (poput čestitanja P. Porošenku 25 godina proglašenja nezavisnosti Ukrajine) dočekuju u ruskoj javnosti kao „izdajnički“, a u ukrajinskoj se ili ignorišu ili ocjenjuju kao „licemjerni“. Senzibilitet za stvarnost UPC i njen opstanak u Kijevu i Ukrajini naročito je pokazan kada je odlučena da se Simferopoljska (= krimska) eparhija UPC poslije prisajedinjenja Krima Rusiji ne podčini direktno RPC MP nego da ostane u sastavu UPC. Međutim, možemo očekivati da će se ovaj razborit pristup nalaziti pred sve većim izazovima, kako od strane ukrajinskih političkih vlasti (koje su očigledno vrlo odlučne da iskoriste trenutak i pokušaju da lobiraju za „legalizaciju“ statusa „UPC KP“ i pravljenje „jedne pomjesne Crkve u Ukrajini“, naročito u trenutku dok pišemo ovaj tekst), tako i od strane Carigradske patrijaršije koja se sve češće javno oglašava povodom crkvene situacije u Ukrajini. Za razliku od „slučaja Estonija“, Ukrajina za RPC MP predstavlja zemlju od istorijskog, identitetskog i svakog drugog značaja. Zato možemo sasvim smisleno pretpostaviti da će se odbrana crkvene pozicije UPC u međucrkvenim i međunarodnim političkim odnosima nastaviti, čak i po cijenu velikog međupravoslavnog raskola.

Ono što je vidljivo u skorašnjim postupcima RPC MP jeste da je ton – poput ruske državne diplomatije – podešen tako da izražava odlučnost, ali i spremnost na dijalog. Predlaganje konferencije i razgovora, odmjeren ton prema Carigradu, ali i jasne poruke da bi bilo koji unilateralan potez Drugog Rima označio raskol – sve to govori o diplomatskoj zrelosti Moskve koja signalizuje: ukoliko do raskola dođe, on će biti isključiva krivica Carigrada.

Carigrad

Istorijska veza Kijevske Mitropolije sa Carigradom danas se očigledno aktuelizuje ne samo iz sentimentalnih razloga, nego upravo zbog crkveno-političke i geostrateške agende koja se trenutno odvija. Čak i sama retorika Carigrada, u njegovim „najbenevolentnijim“ izjavama prema kanonskoj poziciji UPC i RPC MP i dalje je prepuna arogantne samodovoljnosti u kojoj (izgleda vječita) „Majka Crkva“ sa posebnom pažnjom „obraća pažnju“ na crkvenu situaciju u Ukrajini. Naravno, ovaj arogantni jezik bi možda bio samo stilski promašaj da sama Carigradska Patrijaršija nije u onoj apsurdnoj situaciji u kojima se decenijama nalazi: praktično ekonomski zavisna od grčke emigracije, gotovo bez stanovništva u samom Carigradu i Maloj Aziji, ona i dalje zloupotrebljava svoj status „prve među jednakima“ i „majke Crkve“ slovenskih Crkava kako bi se nametnula kao moćan faktor koji, eto, i dalje može da daje autokefalije i posreduje i međupravoslavnim sporovima i problemima. Upravo je geostrateška osjetljivost Carigrada razlog zašto se njemu obraća P. Porošenko radi „rješavanja ukrajinskog crkvenog pitanja“. Zanimljivo je da je trenutni razvoj odnosa na relaciji Moskva – Ankara donio novi faktor u (geostratešku crkvenopolitičku) igru budući da je carigradski patrijarh sigurno osjetljiv na sugestije bogate grčke emigracije u SAD, Kanadi, Australiji, Velikoj Britaniji, ali sigurno da mora da računa i sa stavom turskih vlasti. Kroz čitavo proljeće i ljeto 2018.g. svakog dana se vodi pravi informativni rat između ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka i UPC u kojoj se čini da, ili se iz Carigrada čuju sasvim kontradiktorni stavovi u zavisnosti od toga sa kim se organizuje susret, ili UPC i Porošenko puštaju samo one dijelove izjava koji njima idu u prilog. Očigledno je i da su kontakti naročito postali učestali u novije vrijeme, budući da je ukrajinski predsjednik, uz podršku parlamentarnih grupa, pa čak i UPC KP i UAPC, podnio molbu carigradskom patrijarhu da dadne autokefaliju „jednoj ukrajinskoj pomjesnoj Crkvi“. Zatim je delegacija UPC posjetila Fanar, kao odgovor na aprilsku ofanzivu Porošenka, u kojoj je ukrajinski predsjednik predstavljao stvar davanja autokefalije UPC svršenom stvari. U avgustu 2018. nastavlja se medijski i društveni pritisak Porošenka i „UPC KP“ (zajedno) velikom litijom povodom 1030 godina krštenja Rusi, ali pod motom za „jedinstvenu pomjesnu Crkvu“ u Ukrajini, mada je daleko važnija činjenica da se nekoliko dana prije sam Porošenko susreo sa delegacijom Carigrada, a njemu nakonjeni mediji su prenosili izjavu mitropolita galskog Emanuila da je „Kijev uvijek pod pokrovom Vaseljenskog patrijarha. Tako je istorijski bilo i tako će biti a majka-Crkva nikada nije odustala od svoje brige i pomoći“.

U momentu kada ovo pišemo, vijesti iz Carigrada su sve više zabrinjavajuće. Upravo na stranici pominjanih ukrajinskih eparhija „legalizovanih“ carigradskim omoforom, pojavljuje se kvintesencija bezobrazluka i arogantnosti, transkript govora carigradskog Patrijarha u kome za dešavanja u Ukrajini krivi nesposobnost „Rusije“ da riješi situaciju i daje sam sebi za pravo da je unilateralno rješava. Očigledno režiran u stranim geopolitičkim kućama, pomenuti govor govori o metastazi samozaljubljenosti bolesnika na Bosforu koji, očigledno, ima sve manje volje da se odupire pritiscima da za tuđi račun načini veliki crkveni raskol.

Međutim, čak i da prođe trenutni momenat opasnosti, ostaje mač koga moramo biti svjesni. Jedinstvo Pravoslavlja je očigledno pred izazovima. Teologija Carigrada koja gradi poziciju „majke Crkve“ koja čini šta joj je i kako volja, bez potrebe da konsultuje ostale Crkve. Ova nepotrebnost, izlišnost drugog, trenutno je najočiglednija boljka svjetskog Pravoslavlja. Ukoliko Carigradska Patrijaršija postupi jednostrano biće to početak velikog i bolnog raskola, kraj jedne epohe u kojoj smo mi Pravoslavni isticali da ne postoji nijedana institucija u Crkvi koja bi mogla da djeluje nezavisno od saborne cjeline Tijela Hristovog. Posljednje, ali ne i manje važno: bio bi to konačni pokazatelj lažnosti osnovnih postulata druge generacije neopatrističke teologije i naročito eklisiologije koju je predvodio Mitropolit pergamski Jovan (Zizjulas) a koja je toliko insistirala na potrebi da narodnim „amin“, na istovjetnosti i punoti Crkve Božije svugdje i svagda gdje se vjerni na jednom mjestu sabiraju u ime Hristovo, da Ocu u Duhu prinesu blagodarenje. Zizjulasovo tumačenje prema kome je prelazak Kijevske Mitropolije pod jurisdikciju Moskosvske patrijaršije imalo privremeni karakter zvuči izuzetno labavo ali pokazuje da čak ni nekada inspirativni teolozi nisu lišeni ljudskog iskušenja da u svemu budu sudije. Međutim, ono što je još tužnije jeste neuviđanje frapantne činjenice da bi jedan akt crkvene autarkije za vijekove vijekova ozvaničio alijenaciju ne samo Carigrada od Moskve i jednih pomjesnih Crkava od drugih nego označio kraj načela sabornosti kao takvog. Opomena ostaje: da se moramo otrijezniti od malih samozaljubljenosti, od helenske „bogoizabranosti“, od ruske „veličine“, od toliko srpskih, ukrajinskih, bugarskih, rumunskih, američkih i ostalih kompleksa koji nas vode direktno u propast.

Inače, ovih dana mi je jedan od pro-carigradskih prijatelja skrenuo pažnju na „promijenjene istorijske okolnosti“ u Ukrajini u odnosu na 1992. g. Nisam mogao da zadržim grohotan smijeh: posljednji institucionalni relikt dva odavno sahranjena carstva (romejskog i otomanskog), poziva se na „promijenjene istorijske okolnosti“? Da, istorijske okolnosti se mijenjaju, ali da ne volimo onaj Carigrad koga više nema i da ne čekamo onaj budući, koji će obasjati Sunce Osmog dana, prva od istorijski neopravdanih institucija za ukidanje bila bi fanarska administracija. Hvala Bogu, pa argument iz „istorijskih okolnosti“ a zapravo „real politike“ i pragmatizma dosada nije pobjeđivao u samosvijesti Crkve…

 

Ukoliko bi Carigrad „dao autokefaliju“ UPC KP, Srpska Pravoslavna Crkva automatski ne može ostati u evharistijskom opštenju sa Carigradom i novoformiranom „jedinstvenom“ UPC budući da je UPC KP bila u jedinstvu sa igrokaznom skupinom „Crnogorska pravoslavna crkva“, a u tom teatru apsurda desilo se da je jedna od pozorišnih trupa, nekakva „Podgoričko-dukljanska eparhija“ pristupila nekakvoj podjednako apsurdnoj „italijanskoj“ eparhiji UPC KP (sa pravom primjećujete da se radnja dešava u okvirima sila osovine!). Nažalost, kod nas se ljudi i dalje opredjeljuju shodno ličnim „ukusima“ i infantilnim impresijama, prema ličnim prijateljstvima i antagonizmima, prema procjenama kako frakcijski protivnik kotira u kojoj pomijesnoj Crkvi, prije nego prema jasno sagledanim istorijskim i sadašnjim aspektima situacije. Možete voljeti dzadziki (koji Turci zovu „džadžik“) ili u Rusiji nepoznatu „rusku salatu“, možda se sjećate nesebične grčke pomoći u ratu ili ruskih dobrovoljaca, draga vam je crkvenost grčkog ili stradalnost ruskog naroda, možemo da ih volimo ili i jedne i druge (kako ih lično shvatam, prihvatam i volim), ali danas su stvari jasne – davanje autokefalije nekoj zamišljenoj ukrajinskoj crkvi od strane Carigrada uništilo bi način na koji je dosad postojala Pravoslavna Crkva. Vječita mogućnost „davanja“ i „povlačenja“ tomosa direktno bi se mogla odraziti i na status naše pomjesne Crkve, jer bi „inovativno“ tumačenje Mitropolita pergamskog o „privremenim“ rješenjima otvorilo Pandorinu kutiju u međusobnim odnosima pomjesnih Crkava. Motivisanje jednog takvog čina „osvetom“ Carigrada za ruski nedolazak na kritski sabor smatram takođe vrlo infantilnim objašnjenjem („oni su prvi počeli“) koje bi zapravo samo potvrdilo opravdanost skepse prema kritskom saboru kao izrazu ne sabornosti nego moći. Nažalost, upravo je retorika moći i kod Carigrada i Moskve bila dominantna i neposredno u vrijeme između posljednje pred-saborske sjednice, za vrijeme sabora, kao i poslije, ta toliko štetna i necrkvena demonstracija ko šta može na osnovu istorijskih prava ili sopstvene veličine. Ona nas je dovela tu gdje jesmo. U kubansku krizu međupravoslavnih odnosa. Dosta je više bilo moći. Da pokušamo sad malo silom ljubavi?