Prevodi i prepisi

Filozofija, teologija, životnost vere (prepiska Hajdeger–Bultman) [IV]

Hajdeger i Bultman, Marburg

* Prethodni delovi teksta I, II, III.

Mali su izgledi da će se pogrešiti ako se kaže da je kod Hajdegera s vremenom slabilo poverenje u teologiju kao nauku. Pogotovo nije previše držao do „indiferentne naučne delatnosti“ u njoj, iako nije poricao da ta delatnost ima u sebi svog značaja (upor. 153). Takva delatnost ničim ne može doprineti veri kada je ova ugrožena u svojoj suštini. Neophodno je da se razvija specifičan teološki rad, onaj, naime, koji „služi životnosti vere“ (153). A to neće biti mogućno sve dok teologija ostaje samo teo-logija. Životnosti vere ona će služiti jedino ako u isti mah postane i teo-logija (upor. 153). Ako se zaustavi na tome i zadovolji time da bude samo indiferentna nauka, bez unutrašnjeg aktivističkog stava prema veri, teologija će samu sebe osuditi na izlišnost – to je bilo Hajdegerovo čvrsto stanovište. Ono je svoju potvrdu dobilo i kada je, godinu dana docnije, u pismu Bultmanu od 14. novembra 1931, rekao: „Sve zavisi od toga da li će teološko razmišljanje postati svedočenje (svoje vrste) za Hrista, dakle pobuđivanje, ili će ostati literatura“ (172). Poruku tih reči Bultman je lako mogao prepoznati i u Hajdegerovoj opomeni da „iz teoloških kontroverzi još nikada nije nastala stvarnost“ (173).

Hajdeger se nije ustezao da u istom pismu posavetuje Bultmana kako treba da radi. Dao mu je tom prilikom čak dva saveta. Prvi, da bi marburški prijatelj sav svoj rad trebalo da upotrebi na „konkretnu izgradnju iz positum-a“. I drugi, da Bultman treba da radi „s Bartovom ravnodušnošću prema filozofiji, ali s razumevanjem za nju“ (172).

Mogućno je da su ti Hajdegerovi saveti bili suvišni, ali je sigurno da nisu bili neblagonakloni. Kako ih je Bultman primio, o tome nema ni traga u nekoliko njegovih narednih pisama. (To je i razumljivo jer je u njima kratko izvestio Hajdegera o onome što ga je tada najviše brinulo, o bolesti i operaciji jedne od njegovih kćeri. Upor. 173–175).

Hajdeger se o teologiji sporadično izjašnjavao i u nekim pismima Bultmanu posle Drugog svetskog rata.[1] Tako je u pismu od 22. decembra 1948, pored izraženog zadovoljstva zbog oštrog i jasnog vazduha koji struji Bultmanovom upravo objavljenom Teologijom Novog zaveta, pomenuo dogmatizam „koji u filozofiji nije manji nego u teologiji“ (205). Simptomatično je da je dogmatizam, koji uzima maha i kvari sve oko sebe, Hajdeger video kao „tačno produženje onoga što se širilo u Hitlerovo doba. Ta pojava sve mi se više razotkriva kao planetarna“ (205). Nije baš jasno zbog čega dogmatizam iz Hitlerovog vremena (kao da ga i pre toga nije bilo!) postaje sada za Hajdegera planetarna pojava. Isto tako, nije jasno u kom smislu Hajdeger tu govori o dogmatizmu, kakvo mu značenje pridaje. Najzad, dogmatizam u teologiji, doduše, ne mora biti manji nego u filozofiji, ali on nije isti u jednoj i u drugoj. Teško je zamisliti teologiju bez ikakvih dogmi, dok je filozofija, kao slobodno umno ispitivanje svega bivstvujućeg, načelno nedogmatska.

U pismu Bultmanu od 12. oktobra 1954. Hajdeger se svojski založio za nov razgovor između teologije i filozofije (upor. 208). Naznačio je (imperativno) i dve suštinske oblasti u kojima bi taj razgovor morao započeti. To su povest i jezik. Usmeren na ta pitanja, razgovor između teologije i filozofije kretao bi se, nema sumnje, u elementu suštinske problematike i ne bi bio izložen opasnosti da izgubi supstancijalan karakter. Do toga je Hajdeger veoma držao, smatrajući (što je i Bultmanu napisao) da su teološki problemi koji se razvijaju s obzirom na modernu prirodnu nauku, neodvojivu od tehnike, „beznačajna prividna pitanja“ (208).

Tri dana uoči Bultmanovog osamdesetog rođendana, 20. avgusta 1964, Hajdeger je starom prijatelju napisao pismo (upor. 223–224) koje nije tek prigodno, nego je, po nekolikim jezgrovitim „iskazima“ i osvetljujućim uvidima, prevashodno filozofsko. (Tim pismom Hajdeger je pokazao da govoru o važnim stvarima nije potrebno previše reči – dovoljno je nekoliko osnovnih i suštastvenih). Pošto je ustvrdio da je sadašnjem dobu nauka, koja se „u zapadnom smislu shvata kao tehnička prirodna nauka“, razvila i obezbedila moć koja ranije nikada nije postignuta, pošto je rekao da u tom tehničkom smislu teologija nije „nauka“, kao i da vera u nauku kao takvu danas nadmašuje svaku veru u religijskom smislu, pošto je naglasio da svetovni uspesi i pozicije moći nisu nikakva merila, Hajdeger je izneo i zapažanje o današnjoj teologiji. Napisao je Bultmanu: „Čini mi se da današnja teologija nije još čak ni počela da se razračunava s najmodernijim nihilizmom“ (224).

Oprezno izrečeno („čini mi se“)[2], to Hajdegerovo zapažanje predstavlja po smislu i intenciji fundamentalan zadatak namenjen (prevashodno protestantskoj) teologiji. Ako bi taj zadatak preuzela, ako bi se uhvatila u koštac s njim, teologija ne bi više bila samo „današnja“ nego bi, po logici izvršenja zadatka, postala sa-vremena, došla bi na visinu svog vremena. Ovo stoga što bi ušla u razračunavanje ne s bilo kojim nihilizmom, već upravo s onim koji je Hajdeger nazvao „najmodernijim“. Teologija više ne bi mogla, ne bi smela ostati jedino na tlu hermeneutičke tematike jer to naprosto, kako i Hajdeger upozorava, ne bi bilo dovoljno (upor. 224). Sapeta u granice isključivog bavljenja hermeneutičkom problematikom, ona ne bi bila kadra da preuzme veliki zadatak koji joj je Hajdeger predočio, a nekmoli da ga plodonosno izvrši.

Ovog puta nije bilo ničega zapovedničkog u onome što je Hajdeger izrekao o današnjoj teologiji i potrebi njenog razračunavanja s najmodernijim nihilizmom. Naprotiv, bilo je opreza i obazrivosti, kao što se može videti iz ove rečenice: „Ipak, to su brige koje se pre svega tiču same teologije, o kojima se ne može odlučivati spolja“ (224). Razračunavanje s najmodernijim nihilizmom treba, dakle, da usledi iz same teologije, po njenoj sopstvenoj unutrašnjoj odluci.

Kada je Hajdegerovo marburško predavanje o fenomenologiji i teologiji iz 1928. prvi put na nemačkom jeziku bilo objavljeno 1970. godine, Bultman je svom pismu Hajdegeru od 15. decembra te godine priložio i Skicu misli i pitanja koje je taj Hajdegerov spis kod njega pobudio. Skica obuhvata pet kraćih fragmenata postepeno formulisanih i zapisivanih tokom oktobra, novembra i decembra. Ne odnose se, međutim, svi fragmenti na Hajdegerovo predavanje o fenomenologiji i teologiji; nešto manje od polovine cele Skice odnosi se na Hajdegerov tekst napisan povodom teološkog razgovora na temu „Problem neobjektivišućeg mišljenja i govorenja u današnjoj teologiji“, koji je od 9. do 11. aprila 1964. održan u Medisonu (SAD). Može se reći da je ta druga polovina Bultmanove Skice čak zanimljivija, u neku ruku i važnija, od prve, budući da sadrži oštroumne i zbog svog kritičkog karaktera podsticajne napomene.

Predostrožnosti radi, Bultman je u kratkom propratnom pismu zamolio Hajdegera da njegovu Skicu ne uzme kao deo dijaloga kakav su nekada lično vodili u Marburgu. „Moja snaga, telesna i duhovna, ne doseže dalje. Ja sam, naravno, toliko star da moram pomišljati na rastanak i rastajem se od jednog života koji je bio bogat radom i radošću, ljubavlju i prijateljstvom – rastanak pun zahvalnosti“ (237–238).

Ta predostrožnost nije bila neophodna, jer je Bultman, iako je već zakoračio u osamdeset sedmu godinu, još bio duhovno sabran da svoje misli i pitanja izrazi ne samo jasno nego i pregnantno.

Pošto je sažeo Hajdegerova uvodna izlaganja o teologiji kao nauci, njenom positum-u i odnosu prema veri u kojoj se zbiva otkrivenje, pri čemu i sama teologija sa svoje strane doprinosi tom zbivanju, Bultman je izneo svoj utisak da je teologija, kako ju je u predavanju odredio Hajdeger, „u isti mah subjekt (kao verujuće usvajanje otkrivenja) i objekt (kao opisivanje hristosti)“ (240). Bultman je bio sklon da u tome vidi nešto paradoksalno. Ako je teologija, s verom i onim u šta se veruje kao svojim predmetom, nauka koja iz sebe same, kako Bultman kaže, veru motiviše i opravdava, i ako ona, s druge strane, takođe doprinosi izgradnji vere, onda se njena paradoksalnost očituje sama po sebi. Bultman je na to s pravom skrenuo pažnju. S jednakim pravom se zapitao: „Ne obrazlaže li ta paradoksalnost pitanje da li je teologija uopšte nauka“ (240)?

Umesnost i opravdanost tog pitanja mogle bi se osporiti ako bi se nešto slično utvrdilo za neku drugu nauku (ili „nauku“). Prva na koju se pomišlja jeste istorijska nauka, i Bultman je s razlogom povukao paralelu između nje i teologije. Positum istoričarev jeste, razume se, istorija u svom vremenskom toku. On sâm, svojim istorijskim radom, takođe pripada istoriji. Bultman stoga postavlja pitanje: „Nije li on onda u isti mah subjekt i objekt istorijske nauke“ (240)? U izvesnom smislu jeste, priznaje Bultman. Dakle, paradoksalnost uočena kod teologije kao nauke donekle je svojstvena i istorijskoj nauci. Odmah se, međutim, pokazuje i jedna načelna razlika koju Bultman ovako formuliše: „Istoričnost istoričara ne pripada u istom smislu istoriji kao što hrišćanska egzistencija pripada teologiji. Istoričar je svestan svoje istoričnosti u tom smislu što sebe shvata kao člana u toku istorije koja je njegov positum. Ali, ta njegova istoričnost nije konstitutivna za istoriju koja je njegov positum, dok je vera konstitutivna za hristost koja je positum teologije“ (241).

Paralela (ili analogija) s istorijskom naukom ispostavlja se, dakle, kao nedovoljna da bi se Bultmanovo pitanje o tome da li je teologija uopšte nauka s jednakom umesnošću i opravdanošću postavilo i za istorijsku nauku. Uprkos parcijalnoj sličnosti u pogledu njihovog naučnog karaktera, teologiju i istoriju kao nauke ne pogađa ista paradoksalnost. Razlog tome je, kako je Bultman pokazao, u različitoj „težini“ koju imaju sastavni elementi positum-a jedne i druge nauke, čija je posledica da istoričareva istoričnost nije konstitutivna za njegov positum, dok vera jeste za positum teologije.

Kao što je već rečeno, druga polovina Bultmanove Skice odnosi se na Hajdegerov tekst iz 1964. u kojem je nekolikim ukazivanjima osvetlio problem neobjektivišućeg mišljenja i govorenja u teologiji. Po svojoj formi, tekst je pismo upućeno učesnicima teološkog skupa posvećenog tom problemu.

Ovde nije potrebno potanko ulaziti u sve pojedinosti Hajdegerovih ukazivanja (ma koliko bi to, u drukčijem okviru i drukčijem radu, bilo zanimljivo i značajno). Biće dovoljno da se ukratko izloži samo ono što je kod Bultmana izazvalo nedoumice i kritička pitanja.

Hajdeger se, naravno, ograničio na jednu temu o kojoj je kao filozof mogao da dade nekoliko ukazivanja. Ona je sadržana u pitanju da li su objektivišuće mišljenje i govorenje posebna vrsta mišljenja i govorenja ili su, pak, svako mišljenje kao mišljenje i svako govorenje kao govorenje nužno objektivišući?[3] Hajdegerov odgovor je bio da postoje mišljenje i kazivanje koji ni na koji način ne objektivišu niti opredmećuju. S druge strane, mišljenje i kazivanje u prirodnim naukama jesu neizostavno objektivišući. Prirodnonaučno mišljenje je, nužno, predstavljanje nečega kao objekta.

Razliku između objektivišućeg i neobjektivišućeg mišljenja i govorenja Hajdeger je pokazao na primeru statue Apolona.[4] Mogućno je tu statuu posmatrati kao objekt prirodnonaučnog predstavljanja, što će reći: utvrditi težinu mermera od kojeg je napravljena, istražiti hemijska svojstva tog mermera i sl. „Međutim, to objektivišuće mišljenje i govorenje ne vide Apolona onako kako se pojavljuje u svojoj lepoti i kao prizor boga.“[5]

Bultman nije bio spreman da se u potpunosti saglasi s Hajdegerovim stavom da je mišljenje objektivišuće samo kao prirodnonaučno mišljenje i govorenje (upor. 243). Upitao je: „Zar stvarno samo kao takvo?“ Po njegovom shvatanju, isti primer Apolonove statue pokazuje da se objektivišuće mišljenje i kazivanje ne mogu zaustaviti samo na utvrđivanju materijala i njegovih svojstava, nego da se odnose i na istorijsko utvrđivanje Apolonovog položaja u duhovnoj i kulturnoj istoriji. Takvom utvrđivanju pripada i iskaz o njegovom budućem značaju. Bultman kaže: „Meni se čini da iskazu o nekom istorijskom događaju pripada i iskaz o njegovoj već nastaloj ili još predstojećoj budućnosti.“ To je Bultman potkrepio čuvenim Luterovim Tezama. Njihovo pribijanje na vratima crkve u Vitenbergu svakako se može razumeti samo iz budućnosti koju je ono stavilo u pokret. „Zar to takođe nije objektivišuće mišljenje, iako različito od takvog mišljenja prirodne nauke?“

Prema Bultmanu, ne-objektivišućim mišljenjem i govorenjem može se označiti ono koje ispituje unutrašnji smisao događaja. On pita Hajdegera da li takvu interpretaciju povesnih fenomena sme da označi kao „egzistencijalnu“? Ovo stoga što takva interpretacija razume fenomene prošlosti (bilo ličnosti ili situacije) kao mogućnosti ljudske egzistencije uopšte, a shodno tome i kao „svagda moje egzistencijelne mogućnosti“ (244).

Odnos između objektivišućeg i neobjektivišućeg mišljenja i govorenja Bultman je, za razliku od Hajdegera, video na manje oštar i isključiv način. U stvari, smatrao ga je dijalektičkim. U petom fragmentu Skice on kaže: „Ne mora li se reći: objektivišuće gledanje nalazi se u službi ne-objektivišućeg i zar taj odnos ne treba označiti kao dijalektički“ (245)? Na kraju Skice, dijalektički karakter tog odnosa Bultman je, s obzirom na teologiju, opisao kao „paradoks jednog u isti mah objektivišućeg i ne-objektivišućeg mišljenja i govorenja“ (245). U teologiji se nužno misli i kazuje na način objektivisanja kada se govori o hristosti kao (mogućnom) fenomenu ljudskog tubivstvovanja. Međutim, kada se u njoj misli i govori o događaju vere, onda se pomenuti paradoks ispoljava u tome što se o tom događaju, doduše, „može govoriti kao o fenomenu koji se događa u tubivstvovanju, ali ne kao o događaju koji se objektivno može zapaziti“ (245).

Te Bultmanove reči će u svom punom i pravom smislu moći da se razumeju samo ako se uzmu u obzir zaključne rečenice Hajdegerovog teksta-pisma iz 1964. Pošto je – saobrazno ishodu svog razmatranja sadržanom u stavu da su mišljenje i govorenje objektivišući samo u oblasti prirodnonaučno-tehničkog predstavljanja i imajući na umu da teologija nije prirodna nauka – problem preformulisao (i preinačio) tako da je sada zaoštreno glasio: „Problem prirodnonaučno-tehničkog mišljenja i govorenja u današnjoj teologiji“, Hajdeger je, kao filozof koji ima šta da kaže o zadatku teologije, u završnom pasusu napisao ove značajne reči: „Međutim, iza navedenog postavljanja problema krije se pozitivan zadatak za teologiju da u svojoj sopstvenoj oblasti hrišćanske vere iz njene sopstvene suštine razmotri šta treba da misli i kako treba da govori. U tom zadatku ujedno je obuhvaćeno i pitanje da li teologija još može biti nauka, pošto verovatno uopšte ne sme biti nauka.“

Kao teolog, Bultman nije bio zatvoren u svoju disciplinu niti specijalistički skučen i zarobljen u granicama svog teološkog razmatranja. Naprotiv, bio je teolog širokih vidika, najvećma otvoren prema filozofiji, ali i prema umetnosti (pogotovo slikarstvu i književnosti).[6] Smatrao je da teologija ne sme biti samodovoljna, da ne sme ostati jedino u sopstvenom duhovnom okviru, nego da se, zarad sopstvenog interesa, mora okrenuti i nekim drugim naukama. Lep primer njegove duhovne otvorenosti i usmerenosti ka drugim naučnim oblastima može se naći u pismu Hajdegeru od 7. marta 1929. U njemu obaveštava Hajdegera da mu pred očima lebdi jedan članak koji želi da napiše o tome šta teologija može da nauči od nauke o klasičnoj starini i njenog rada (upor. 100). Naročito mu se prešnom čini potreba da novozavetna egzegeza studira grčku književnost, jer se samo tako može prevazići ignorancija koja ima kao posledicu površnost te egzegeze (upor. 101). Tim posezanjem za grčkom literaturom Bultman je ujedno želeo da se suzbiju moderne „realističke“ tendencije u teologiji.

Kako su i Bultman i Hajdeger bili univerzitetski ljudi, razumljivo je što je u njihovoj prepisci katkad bilo govora i o problemu univerziteta. Te se teme Hajdeger doticao i pre no što je postao rektor, ali i posle (neuspelog) rektorstva, kada je mogao da uzme u obzir iskustva koja je s njim stekao. Tako on 15. januara 1930. piše Bultmanu da se problemom univerziteta bavi snažnije nego ikada pre (upor. 123). Godinu dana potom, u pismu Bultmanu od 24. januara 1931 (upor. 151–152), on je izneo svoje krajnje negativno mišljenje o stanju na univerzitetu, govoreći o njegovom sveopštem propadanju. Univerzitet se pretvara u profesionalnu školu, nema žive ideje prema kojoj bi se ravnao, a baš to hoće i sama država, doprinoseći tako sistematski njegovoj nivelaciji. U to vreme Hajdeger je bio uveren da se dalje propadanje univerziteta može sprečiti jednim jedinim načinom – osnivanjem aristokratske, slobodne i uzorne, akademije (aristokratske, naravno, u duhovnom smislu). Da li je mogućno da se plan aristokratskog (danas bi se pre reklo: elitnog) univerziteta zaista i ostvari u bliskoj budućnosti, to je za Hajdegera bilo drugorazredno pitanje. Važnije od toga bilo je unutrašnje pripremanje ljudi za usvajanje stava po kojem će se znati šta su prava merila. U pobuđivanju tog pripremanja Hajdeger je, kako je kazao Bultmanu, tada video jedini preostali smisao rada na univerzitetu.

Ideja univerziteta zasnovanog na duhovnom aristokratizmu bila je početkom tridesetih godina prošlog veka zajednička Hajdegeru i Jaspersu. Prepiska između njih potvrđuje da su je u svojim tadašnjim razgovorima pomno pretresali.[7] Zanimljivo je da su obojica bili svesni da je oživotvorenje te ideje u datim okolnostima u stvari nemogućno, ali ga nisu isključivali u budućim promenjenim prilikama. Tako je Jaspers plan aristokratskog univerziteta označio kao „privremeno utopijski“.[8]

Bultmanova zabrinutost za univerzitet naročito je došla do izraza 1935. godine. Pišući Hajdegeru 27. januara 1935, on je situaciju ocenio kao rđavu toliko da se, po njegovom mišljenju, nametala potreba da se profesori kojima je stalo do dobrobiti univerziteta obrate vladi (upor. 197–198). Naročito su ga pogodili novi propisi o habilitaciji. Smatrao je da će njihova primena naučni podmladak ubrzo pretvoriti u kreature i laktaše. Bio je uveren da će fakulteti izgubiti svoj karakter kako u ljudskom, tako i u naučnom smislu. Malo toga se može promeniti preduzimanjem institucionalnih mera. Sve te promene, da bi bile uspešne, morale bi se orijentisati prema ideji nauke. Sledeće Bultmanove reči podjednako su značajne danas (kada se bez ikakve ideje, olako i na brzu ruku, izvode reforme koje srozavaju univerzitet) kao što su bile značajne i kada su napisane: „Ono što je najbolje ipak mora proizići s unutrašnjom nužnošću tihog rada onih koji su obuzeti snagom istinske nauke i kojima za pobedu njihovog rada nisu potrebne nove institucije, već poverenje nose u sebi samima“ (198).

Ni krajem tridesetih godina Hajdeger nije mislio bolje o univerzitetu nego na njihovom početku. S neobičnom mešavinom jetkosti, ozlojeđenosti, pa i zluradosti, napisao je Bultmanu 2. oktobra 1939. kako ne zna „da li je neka velika šteta što je većina univerziteta zatvorena“ (201). Dodao je još da na osnovu svojih iskustava iz 1933/34 (ima na umu, naravno, svoje devetomesečno rektorstvo u Frajburgu) „o toj instituciji misli veoma loše“ (201).[9]

Gorčina tih reči o univerzitetu, toliko upadljiva, svakako je povezana sa sumračnim Hajdegerovim mislima koje im neposredno prethode. Drugi svetski rat upravo je započeo i on je pozadina tih misli. Ono što se sada odvija, piše Bultmanu (upor. 201), ne može se nazvati povešću u suštinskom smislu stoga što za to nedostaju duhovne odluke. One se niti pripremaju niti izvršavaju. Dovršava se ono o čemu je odavno doneta odluka, naime, suština novog veka. Za one koji misle unapred, sadašnjost je, u stvari, nešto što je već prošlo. I zatim, Hajdegerova misao koja, s obzirom na njihovu praznu nepovesnost, u istu ravan stavlja oba svetska rata, jedan, koji je ne tako davno okončan, i drugi, koji tek što je počeo. Hajdeger piše marburškom prijatelju: „Kao što nisu iz Prvog, tako ni iz ovog svetskog rata neće proizići duhovne pokretačke sile i nužnosti osvešćivanja. Tako nešto dolazi samo iz svog sopstvenog temelja, a nikada iz onoga što mu je suprotno“ (201).

Može se ta misao čitati i razumevati ovako ili onako. Može se njenim tumačenjem doći do ovog ili onog značenja. Bilo kako bilo, izvesno je da njome nije kazano ništa u prilog ratu koji je upravo započeo svoj nihilistički pohod pustošenja i sveobuhvatnog (duhovnog i materijalnog) razaranja.

Čim se pomene Bultmanovo ime, s njim se odmah, gotovo neizostavno, povezuje „demitologizacija“. Tako postupaju i oni koji su upućeni u smisao tog pojma, koji, dakle, znaju o čemu je tu reč, ali i oni koji su samo čuli za tu reč, ne znajući šta se pod njom podrazumeva i kakva se „stvar“ ima s njom na umu. Bultman kao da je osuđen da mu ime zauvek ostane neodvojivo od demitologizacije.

O demitologizaciji Bultman je prvi put programski govorio u svom predavanju iz 1941. godine pod naslovom „Novi zavet i mitologija – Problem demitologizacije novozavetnog objavljenja“. Docnije je u više navrata raspravljao o problemu demitologizacije.[10] Bultmanov program demitologizacije izazvao je u teološkim krugovima kontroverze i osporavanja, koji su ponekad bili ogorčeni i žestoki, prelazeći u otvorene napade. Godine 1954. Bultmana je oštroj kritici podvrgao Karl Jaspers, čime se u teološki spor uključio i jedan znameniti filozof.[11] Hajdeger se držao po strani, ne ulazeći u sukob. Ipak, njegova prepiska s Bultmanom svedoči, doduše šturo, da je koliko-toliko pratio kontroverzu koju je prouzrokovao i u čijem se središtu našao njegov stari marburški prijatelj. Iz onoga što je tim povodom napisao Bultmanu može se, ako ne sigurno zaključiti, a ono steći utisak da je u toj stvari imao razumevanja za Bultmana, mada ga je ispoljavao suzdržano i oprezno. Tako je u pisamcetu od 21. decembra 1954. rekao da mu se čini kako raspravljanje o demitologizaciji dospeva u mirnije i, takođe, dublje vode, „iako se budalaštine ne mogu iskoreniti“ (210). A kada su se 1966. godine kontroverze o demitologizaciji još jednom razbuktale, poželeo je Bultmanu, u pismu od 5. oktobra, da u miru podnese novu buru povodom njegovog teološkog mišljenja (upor. 225).

Ali, ma koliko da je Hajdeger imao razumevanja za Bultmanovu poziciju u čitavoj kontroverznoj debati povodom njegovog programa demitologizacije, a možda je intimno u celosti bio na Bultmanovoj strani, on je, ipak, naslutio da ni za Bultmana ni za njegovo delo ne bi bilo dobro da trajno ostanu povezani jedino s „demitologizacijom“. Samo se tim intuitivnim naslućivanjem može do kraja shvatiti smisao njegove želje upućene Bultmanu baš u pismu kojim mu je čestitao osamdeseti rođendan. Napisao je 17. avgusta 1964: „Moja želja je da čitavo Tvoje delo ubuduće ne ostane suviše prekriveno etiketom ‘demitologizacija’“ (224).

Tu Hajdegerovu želju, iskrenu i dobronamernu, niko nije uslišio do dana današnjeg. I dalje važi jednačina: Bultman = demitologizacija. Ona se učvrstila kao predstava o Bultmanu koja se najlakše stiče a najteže napušta.[12]

Reč božja, hrišćanska kerigma Novog zaveta, jeste stožer Bultmanove teologije, žarišna tačka u kojoj se njegova teološka misao sabira i oko koje kruži. To je velika Bultmanova tema. Otuda je neobično što se o njoj gotovo i ne govori u prepisci s Hajdegerom. Jedini izuzetak – jedini, ali veoma značajan – nalazi se u Bultmanovom pismu od 11. decembra 1932.[13] U tih nekoliko rečenica Bultman je obelodanio svoj intenzivan odnos prema novozavetnoj Reči božjoj, ali isto tako, što je, možebiti, još važnije, u najkraćem predočio kako prilazi tom središnjem pitanju (upor. o sledećem 186). Reći šta je u stvari hrišćanska kerigma, to je Bultman označio kao „centralni problem“ teologije Novog zaveta. Prosta datost nije način postojanja Reči božje; kerigma je, podvlači Bultman, svagda formulisana iz određenog verujućeg razumevanja. U Novom zavetu gotovo nigde ne može se naći direktna kerigma. Prema Bultmanu, Novi zavet sadrži „takve iskaze… u kojima se razvija verujuće razumevanje hrišćanskog bivstvovanja, koje sa svoje strane počiva na kerigmi i na nju upućuje“. Kerigma je uistinu kerigma samo u činu objavljivanja; to je razlog što se nikada ne može zaključno reći šta je kerigma, „nego se ona uvek mora stalno iznova pronalaziti“.[14]

* * *

Marburški susret filozofa Hajdegera i teologa Bultmana, iz kojeg je, kao što pokazuje njihova poluvekovna prepiska, rođeno njihovo doživotno prijateljstvo, nije bio slučajan. On je, naprotiv, na obema stranama bio pripremljen, mada ta priprema, razume se, nije mogla biti svesna i namerna. Zasluga je Ota Pegelera što je u svojoj knjizi o Hajdegeru i Bultmanu uporedno, potanko i dokumentovano osvetlio njihove razvojne puteve do susreta i saradnje u Marburgu. Time je ujedno pripremio tle za razumevanje svojevrsnog ukrštaja tih puteva dvadesetih godina prošlog veka. Pegeler je podsetio na to da je Bultman još kao student slušao Natorpa, da je Diltajevu raspravu „Nastanak hermeneutike“ koristio u svom habilitacionom spisu, da je vodio razgovore s Nikolajem Hartmanom, kod koga je, takođe, u zimu 1922/23. godine slušao predavanja o istoriji antičke filozofije, te da je naredne godine s velikim zanimanjem, ali i kritički, čitao knjigu Hajnca Hajmzeta Šest velikih tema zapadnjačke metafizike i kraj srednjeg veka.[15] Ma koliko delovao kao nasumičan i nesistematičan, taj Bultmanov filozofski interes odaje jedan teološki duh otvoren prema filozofiji, koji, štaviše, u ovoj traga za onim što će pospešiti, obogatiti i produbiti teološki rad. Filozofska pomoć tom radu, dugo tražena i najzad nađena, došla je Bultmanu od Martina Hajdegera. U pismu frankfurtskom teologu Erihu Fersteru 1928. godine on je rekao: „Pomoć za te radove našao sam u fenomenologiji, u koju me je uveo moj kolega i prijatelj Hajdeger. Njen smisao jeste istraživanje, analiza, nasuprot nekoj filozofskoj sistematici.“[16]

S druge strane, Pegeler je izneo pregršt činjenica i podataka koji ukazuju na teološku dimenziju Hajdegerovog obrazovanja i misaonog puta pre prihvatanja marburške profesure. Među njima ima i onih koji su uglavnom poznati, kao što su Hajdegerove studije teologije 1909–1911, ali i onih o kojima se malo zna, pogotovo u širem krugu zainteresovanih za Hajdegerovu misao. Stoga će se ovom prilikom naglasak staviti na ove druge.[17]

U životopisu koji je podneo radi habilitacije 1915. godine Hajdeger je, između ostalog, rekao da njegova osnovna filozofska uverenja jesu ona aristotelovsko-sholastičke filozofije. U habilitacionom spisu obradio je jedan traktat koji se u ono vreme pripisivao Dunsu Skotu. Njegovo habilitaciono predavanje, pod naslovom „Pojam vremena u istorijskoj nauci“, imalo je za moto misao Majstora Ekharta: „Vreme je ono što se menja i raznolikuje, večnost se drži jednostavno.“ I inače, Hajdegerovo interesovanje za mistiku, osobito Ekhartovu, bilo je snažno. (On je još kao student teologije u zimu 1910/11. slušao predavanja Jozefa Zauera „Istorija srednjovekovne mistike“.) Hajdegerov prijatelj Engelbert Krebs je 26. februara 1916. zabeležio ovo: „Uveče predavanje dr Hajdegera o filozofiji u zemljama koje vode rat i zadatku hrišćanske filozofije u Nemačkoj.“ Prvi svetski rat je još trajao kada je Hajdeger, 1. avgusta 1917, u jednom privatnom krugu u Frajburgu održao predavanje o Šlajermaherovim Govorima o religiji, stavivši u središte predavanja drugi govor u kojem je reč o suštini religije. U pismu Krebsu od 9. januara 1919. Hajdeger je kazao da su mu njegovi socijalnoteorijski uvidi „učinili problematičnim i neprihvatljivim sistem katolicizma – ali ne hrišćanstvo i metafiziku, ovu, naravno, u jednom novom smislu“. Na svoj način u ovom kontekstu zanimljiv je podatak da je upravo Hajdeger, zajedno sa svojim prijateljem Hajnrihom Ohsnerom, 1917. godine  skrenuo pažnju Huserlu na knjigu Rudolfa Ota Sveto (o čemu je Ota 5. marta 1919. izvestio Huserl, koji je knjigu u međuvremenu pročitao). Godinu dana pre prelaska u Marburg, dakle 1922, Hajdeger je pokušao da dobije mesto u Getingenu. Tom prilikom u životopisu namenjenom Georgu Mišu saopštio je da je studirao Locea i Huserla, ali i da se preko Franca Overbeka upoznao s istraživanjem istorije protestantskih dogmi. Naposletku, treba svakako pomenuti čuveno Hajdegerovo pismo Karlu Levitu od 19. avgusta 1921. u kojem se izjasnio o svom teološkom poreklu. Tu je, pored ostalog, rekao da njegovoj „faktičnosti“ pripada to da je „hrišćanski teolog“.[18] Smisao Hajdegerovog naglašavanja drugog dela reči „teolog“ Pegeler iskazuje ovako: „Reč je o tome da se zadobije logos za veru porekla i da se tako faktičnost egzistencijelno preuzme.“

Posebnu pažnju zaslužuje okolnost da je Hajdeger, u pripremnim beleškama i ekscerptima za svoja frajburška univerzitetska predavanja iz zimskog semestra 1920/21. pod naslovom „Uvod u fenomenologiju religije“, izrečno pomenuo Rudolfa Bultmana i jedan njegov tekst iz 1914. godine.[19] To je dokaz da su mu i Bultman kao autor i njegov teološki rad vrlo rano bili poznati, mnogo pre no što je došao u Marburg.

Ako se sada jednim pogledom obuhvate Bultmanova filozofska i Hajdegerova teološka interesovanja, onda njihov marburški susret, podjednako kao i njihova plodonosna saradnja za Hajdegerovih marburških godina, ne bi ni za koga trebalo da bude naročito iznenađenje. Naprotiv, taj susret bio je takoreći prirodan, razumljiv sâm po sebi, predodređen. Pripremili su ga njihovi dotadašnji misaoni putevi, koje je Pegeler s pravom nazvao konvergentnim. Kod Bultmana je bilo nečega što ga je uputilo na Hajdegera, kao što je i kod Hajdegera bilo nečega što ga je uputilo na Bultmana.[20] Doticaj (ne stapanje!) njihovih puteva u Marburgu omogućio je duhovnu razmenu velikog intenziteta, razmenu u čijem se središtu, kao što obelodanjuje i njihova prepiska, nalazio problem odnosa teologije i filozofije. Međutim, ta razmena nije bila ekvivalentna. Više je iz nje crpeo i više dobijao Bultman. Hajdeger je bio nadmoćniji učesnik te razmene. Bez njegovih filozofskih impulsa Bultman ne bi mogao razviti svoju hermeneutičku teologiju. Na taj razvoj Hajdeger je, slobodno se može reći, izvršio presudan uticaj. Obrnuto nije slučaj. Takvog Bultmanovog uticaja na Hajdegera jednostavno nema. Hajdeger se brižljivo klonio da bilo kome pruži povoda da ga uvrsti među filozofe bliske teologiji, a kamoli među one koji su filozofski apologeti teologije. To je, kao što se lako uočava i u ovoj prepisci, važilo i za saradnju s Bultmanom.

Uprkos tom oprezu, Hajdeger je ostavio snažan pečat na Bultmanovoj teološkoj misli, a time, posredno, i na jednoj značajnoj struji protestantske teologije u dvadesetom stoleću. Njegovo ime i njegova filozofija samo se nasilno i neodgovorno mogu odvajati od nje. I to ime, i ta filozofija, i njegova ličnost najprisnije su povezani s Rudolfom Bultmanom. Potvrdu za to, neizbrisivu i trajnu, pruža i prepiska o kojoj je ovde bilo reči.

 

Izvor: Danilo Basta, Nad prepiskom Martina Hajdegera: jedan vid epistolarne filozofije, knj. II, Beograd: Draslar partner – Dosije studio, 2012.

 

 

[1] U prepisci između Bultmana i Hajdegera postoje dva duža prekida, prvi u periodu 1941–1948, drugi 1949–1954. Ako se prvi i može razumeti (ratno doba i Hajdegerove neprilike prvih poratnih godina), razlozi drugog nisu jasni.

[2] Bez tog opreza i suzdržanosti, već, naprotiv, sasvim odlučno, Hajdeger je u pismu Hugu Fridrihu od 3. marta 1973. govorio o „jednom društvu koje je za ozbiljan nihilizam već postalo odveć površno i preslabo“. Vid. „Der Briefwechsel zwischen Martin Heidegger und dem Freiburger Romanisten Hugo Friedrich“, hrsg. und kommentiert von Frank-Rutger Hausmann. Heidegger-Jahrbuch 4, hrsg. von Alfred Denker und Holger Zaborowski (Verlag Karl Alber, Freiburg/München, 2009), str. 134.

[3] Upor. Martin Heidegger: Phänomenologie und Theologie, str. 38.

[4] Upor. Isto, str. 42.

[5] Isto, str. 42.  To važi i za drugi Hajdegerov primer: ružu u vrtu. O njenoj lepoti i njenom crvenilu ne može se misliti i govoriti na način objektivisanja i opredmećivanja.

[6] Treba samo, primera radi, pročitati kako je i šta je rekao o slikarstvu Franca Halsa u pismu Hajdegeru od 4. novembra 1929, posle posete Holandiji u septembru te godine (upor. 118). Evo samo nekoliko rečenica: „Neverovatno je kako je Franc Hals video i prozreo ljude, upravo strahotno. Jedna grupa starica – kao utvare! On razgolićuje ljude. …Slike imaju neko gotovo muzičko dejstvo; pojedinac iskrsava iz atmosfere i ponovo iščezava u njoj.“ U istom pismu Bultman pominje potresan utisak koji je na njega ostavilo čitanje knjige Dostojevskog Zapisi iz podzemlja (na nemačkom je objavljena pod naslovom Glas iz podzemlja) (upor. 116). A u pismu Hajdegeru od 30. januara 1970, pozni Bultman je, znajući dobro za Hajdegerov odnos prema Helderlinu, u jednoj stvari ipak dao prednost Konradu Ferdinandu Majeru. Napisao je: „Neću reći ništa protiv Helderlinove izvrsne veličine. Ali, u jednome je Konrad Ferdinand Majer ipak nadmoćan nad njim: u jednostavnosti jezika“ (235–236). A da bi ilustrovao i potvrdio tu svoju ocenu, naveo je odmah Majerovu (uistinu lepu) pesmu „Kraj svečanosti“, njemu najmiliju. O impulsima iz umetnosti i književnosti koji su Bultmanu bili važni za shvatanje sopstvene hrišćanske religioznosti govori i Oto Pegeler, pominjući nov odnos prema gotici, Van Goga i Sezana koji su već 1913. načinili snažan utisak na Bultmana, kao i ekspresionističku umetnost. Od pisaca, Pegeler navodi Dostojevskog, Rilkea, Verfela, Trakla i Šekspira. Upor. Otto Pöggeler: Philosophie und hermeneutische Theologie, str. 53.

[7] Upor., na primer, Jaspersovo pismo Hajdegeru od 24. maja 1930. Martin Heidegger/Karl Jaspers: Briefwechsel 1920–1963, str. 135.

[8] Isto, str. 135.

[9] A potkraj 1939. godine, u kratkom pismu Bultmanu od 23. decembra, Hajdeger je rekao da „univerzitetski pogon“ uzima samo još kao „avetinjsku stvar“ (203).

[10] Primera radi, u člancima „Hrišćanska nada i problem demitologizacije“ iz 1954. i „O problemu demitologizacije“ iz 1963. godine. Oba članka mogu se naći u knjizi: Rudolf Bultmann: Neues Testament und christliche Existenz, str. 248–257 i 284–293.

[11] Jaspersovi i Bultmanovi polemički tekstovi objavljeni su te godine u knjizi: Karl Jaspers/Rudolf Bultmann: Die Frage der Entmythologisierung (Piper, München, 1954). Hana Arent, koja je s Jaspersom bila u srdačnim odnosima i koja je svojevremeno studirala (i) kod Bultmana u Marburgu, smatrala je da je u toj polemici Jaspers bio preoštar. To se može zaključiti, recimo, iz onoga što je rekla Jaspersu u pismu od 13. jula 1953: „Meni se takođe čini da Vi ne vodite sasvim računa o njemu (Bultmanu – D. B.) kao ličnosti. …Čini mi se da je njegova čestitost, koju Vi pominjete, bolje utemeljena, a s druge strane, objektivne teškoće pred kojima se nalazi – upravo ne samo kao zastupnik jedne religije i jedne vere nego i jedne institucije koja je trošna kao i sve institucije – veće su i za njega gore.“ Vid. Hannah Arendt/Karl Jaspers: Briefwechsel 1926–1969, hrsg. von Lotte Köhler und Hans Saner (Piper, München, Zürich, 1993), str. 257. Upor. i str. 258, 259, 286. Jaspers je veoma držao do suda Hane Arent o njegovoj kritici Bultmana. Upor. njegovo pismo Arentovoj od 27. novembra 1954, str. 287.

[12] Od naših filozofa, o Bultmanovim nastojanjima povodom demitologizacije među prvima je, ako ne i prvi, pisao Branko Bošnjak. Upor. njegovu knjigu Filozofija i kršćanstvo (Naprijed, Zagreb, 1966), str. 398–404. Tu je Bošnjak, naravno, pisao i o Bultmanovoj dijalektičkoj teologiji, a nije propustio da pomene Hajdegerov filozofski uticaj na Bultmana, ne ulazeći bliže u prirodu tog uticaja. Zadovoljio se tvrdnjom, ne naročito spretnom: „Bultman je mnogo na tlu Hajdegerove filozofije“ (str. 383).

[13] Drugi deo tog opširnog pisma, u kojem je i pasus o kerigma, napisan je 14. decembra.

[14] Izvanredan primer Bultmanovog temeljitog i poučnog razmatranja o Reči božjoj, o hrišćanskoj kerigmi Novog zaveta, pruža njegov članak „Pojam Reči Božje u Novom zavetu“. Upor. Rudolf Bultmann: Neues Testament und christliche Existenz, str. 122–147, posebno 134. i dalje. I za taj Bultmanov članak važi ono što mu je osamdesetogodišnji Hajdeger, prisećajući se marburških dana kada su zajedno čitali Jevanđelje po Jovanu, napisao 27. novembra 1969: „Ali, od tada su Tvoje misli postale znatno određenije i po formi jednostavnije. Potrebno je dugo iskustvo da bi se došlo do takve jednostavnosti“ (232).

[15] Upor. Otto Pöggeler: Philosophie und hermeneutische Theologie, str. 54.

[16] Isto, str. 56.

[17] O onome što sledi upor. Isto, str. 56 i dalje.

[18] Tri Hajdegerova pisma Karlu Levitu objavljena su u knjizi: Zur philosophischen Aktualität Heideggers, Band 2, hrsg. von Dietrich Papenfuss und Otto Pöggeler (Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1990), str. 27–39. Upor. posebno str. 29.

[19] Upor. Martin Heidegger: Phänomenologie des religiösen Lebens (Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main, 1995). Gesamtausgabe, Band 60, hrsg. von Claudius Strube, str. 133.

[20] U tom pogledu Pegeler pridaje naročit značaj Hajdegerovim frajburškim predavanjima iz 1923. čiji je naslov „Ontologija (hermeneutika faktičnosti)“. Ocenio je da je Hajdeger, upravo zahvaljujući tim predavanjima (kojima uistinu među ranim frajburškim predavanjima pripada sasvim istaknuto mesto), postao „opremljen za susret s jednim egzegetom i sistematičarem teologije kao što je Rudolf Bultman“. Isto, str. 94.

error: Content is protected !!