Moskovski metro, stanica Dostojevskog
Zašto i danas toliko vjerujem(o) Dostojevskom? Zato što je veliki. Zašto je veliki, kad, čini nam se, sabijene radnje njegovih romana, veličanstvenost duhovnoga života i doživljaja njegovih junaka, velika, „prokleta“ pitanja koja se postavljaju – sve to uveliko nadilazi svakodnevicu našega života, usitnjenost naših života? Nije Dostojevski samo „životan“. On je još više „nadživotan“. On je Apostol upravo njemu svojstvenom prekomjernošću.
Mlade žene i danas skaču sa višespratnica, tražeći smrt kao izbavljenje. Dimitrije Fjodorovič Karamazov teško da je bio posljednji sladostrasnik u posjeti jednom starcu. Skoro da ne postoji mjesto na kugli zemaljskoj na kome u ovom trenutku neka djevojka ne počinje da se bavi prostitucijom.
Poznajete li nekoga ko bi danas u ikoni Bogorodičnoj, koju je ta žena sa sobom ponijela u smrt, uvidio ne samo tragičnost samoubilačke smrti mladoga čovjeka, nego razumio (što još uvijek ne znači „opravdao“) prekomjernu težinu, „nemogućnost“ njenoga života bez ljubavi, života u „poluljubavi“? Poznajete li Starca koji bi se poklonio, čelom do zemlje, Dimitriju Fjodoroviču ili bilo kom čovjeku strasti? Možda se pitate: zašto bi se poklonio upravo kako se i danas teoretičari književnosti, teolozi i filosofi pitaju zašto Zosiminog poklonjenja Dimitriju. Ali tajna toga poklonjenja ne može biti odgonetnuta, uzalud svaki pokušaj interpretacije. Jer nije pitanje razloga ono bitno – bitno je da se poklon „desio“, makar samo u keliji Dostojevskog. Da li bismo danas bili u stanju da vidimo Sofiju Marmeladovu u tjelu i djelu bilo koje nemoralne djevojke koju možda poznajemo, da li bismo prepoznali biće proskribovane „sastradalne ljubavi“, biće koje ne zna da čovjek može pripadati sebi?
A, ma koliko se odmicali od iskušenja, ma koliko gradili sebe u stabilnim koordinatama jasnih i najčešće sasvim svakidašnjih života, u svakome od nas – i to je Dostojevski, Apostol, znao – u svakome čovjeku, dok je živ, leži jedna moguća Krotka, svako može postati (ako već nije) Dimitrije Karamazov (bar onoliko koliko i Ivan ili Aljoša). Pitanje je čak da li bismo našli snage da uopšte budemo Sonja, da preobrazimo sebe i druge. Otuda je za Dostojevskog grijeh ozbiljna realnost: ne zbog toga što se u nama pojavljuje, nego što je sasvim moguće da u nama jeste.
„Ljudi Crkve“ često su skloni da Dostojevskom odaju počast za Aljošu, za kneza Miškina, za Legendu o Velikom Inkvizitoru, za razobličavanje beznadežnosti Holbajnovog Isusa, uvijek se ogradivši da ima nečega prekomjernog, nedopustivog, izazivačkog kod Dostojevskog. Ali, dragi prijatelju, ako je Dostojevski veliki književnik zbog Legende o Velikom Inkvizitoru, maestralan svjedok visine „pravoslavnog čovjeka“ (dakle: čovjeka) u Aljoši i Miškinu, nenadmašan psihoanalitičar u „Kockaru“, filosof slobode u „Zapisima iz podzemlja“ – on je Apostol upravo u toj prekomjernosti koja mu se zamjera. Ne tražimo li svi u životu, čitavog života, tu prekomjernost?
Ne tražimo li svi, cijeloga života, onog prijatelja koji će nam oprati krvave ruke, ne pitavši nas bilo šta? Ne tražimo li razumijevanje za naše Krotke, nadu za beznadežne? Ljubav ničim uslovljenu? Za Dimitrija u nama? Za Sonjičku, za nerazumno ljubeće biće, preko granice društvenog i svakog drugog morala i smisla?
Svako od nas traži. Živjeti se mora sa razumom i obzirom, ali mi znamo da tražimo ljubav nadrazumnu i nadobzirnu. Mi želimo da nas još neko, i to ovdje, pogleda očima Hristovim. Mi čeznemo za razumijevanjem naših najtežih trenutaka, za ljubav i kada smo na dnu. Želimo našeg Zosimu. Znamo da bi jedna Sonja možda mogla da nas voli i krvavih ruku, da nas prati u Sibir.
Otuda je samo prekomjernost Fjodora Mihajloviča ono što ne opisuje, nego spasava. Mi je slutimo, tražimo, mi joj se nadamo. Cijeloga života vapimo za jednom takvom ljubavlju, većom od života, jer bi samo ona mogla da nas spase. Naslućujemo je kao odbljesak Posljednjih Stvari, da je ona, ovdje, isti onaj Pogled Bogočovjeka kome se nadamo.
Ljepota će spasiti svijet. Ljepota nije (samo) estetska kategorija. Ljepota jeste viđenje stvari, preko mjere njihove pojavnosti ovdje i sada, preko mjere onoga očima vidljivog, društvom samjerivog. Ljepota je viđenje očima Božijim.
Prekomjernost Dostojevskog jeste ta ljepota, viđenje i odbljesak (iz) Posljednjih Stvari.
Dostojevski – Apostol Apokalipse: grijeha, pada, iskupljenja i konačnog trijumfa Prekomjernosti, Ljepote Posljednjih Stvari.
