Ilustracija na korici nemačkog izdanja romana „Dorotej“
Prije par meseci, širom srpskih portala prostrla se vijest da je roman Dobrila Nenadića – Dorotej – izbačen iz obavezne lektire u dve srpske gimnazije. Samovoljno, pretpostavljam u dogovoru sa roditeljima, jer prosveta danas mahom funkcioniše tom dinamikom (ne samo kod nas), bez rasprava sa nadležnima iliti, kako se to danas kaže, „strukom“, jedan klasik, umjetnički prikaz srednjovjekovne Srbije, označen je kao neprimjeren za mlade ljude od petnaest, šesnaest ljeta. Iako, odabrana lektira, i to rekla bih, nimalo nemarno, izbačena je iz programa, u dvije gimnazije, a u ostalim se „raspravljalo“. Neću ulaziti u problematiku razrješavanja (nepostojećeg) problema sa institucijama, jer, ruku na srce, ni ne znam kako se sve završilo, a neću sebi ni dozvoliti da analiziram roman jer ni tu ne bih bila pozvana „struka“. O romanu je pisano i više nego dovoljno za ovih pedeset godina od kada se pojavio u javnosti i nagrade koje je dobio i koje su imale i imaju težinu dodaju svemu i ono što nije rečeno.
Ja sam (to nije lako ni napisati) u gimnaziju išla prije 30 godina i roman Dorotej tada nije bio lektira, kasnije mi nije dolazio do ruke, znala sam za film i pamtim ikoničnu tragičnu ljubavnu scenu sa samog kraja, koja me je, moram priznati, i odvraćala od romana. Do, eto, sada.
Ali, sve to nije važno za problem u koji se upeljalo srpsko školstvo. Iako nisam profesor književnosti, jesam profesor, više od dvadeset godina, i predajem vjeronauku, a razlog zbog koga je roman Dorotej ujedinio pojedince protiv sebe, ocijenivši ga kao nedopustivog za naše srednjoškolce (gimnazijalce), i zbog čega je promptno izbačen iz lektire (ako sam, a mislim da jesam, dobro shvatila iz medija), više se tiče moje struke nego profesora srpskog jezika i književnosti. Jer roditelji i profesori u svojoj zabinutosti apeluju na moral (hrišćanski), u romanu, po njihovom mišljenju, uzdrman jednom vrlo kratkom scenom na samom početku (što me primoralo da se zapitam da li su svi uopšte i stigli do kraja priče).
Pri tome niko ne pominje druge lektire, npr. fenomenalni roman Kad su cvetale tikve, za koji sam se svojevremeno zapitala iskreno da li je primjeren prvom razredu gimnazije, ali me poznavajući zrelost i obavještenost današnjih adolesceneata upitanost brzo prošla. Ali zašto Tikve, sa nasiljem kojim obiluje, nije upitan? Zato jer za naše čuvare morala nije isto kada „griješi“ (namjerno stavljam pod navodnike jer o grijehu bismo trebali napisati poseban tekst) bokser i kada „griješi“ monah. Jer monah ne smije. Mantija, o koju i u romanu očekuje da se odbijaju meci, mora ostati „neukaljana“.
Ali šta ta neukaljanost znači? Najjednostavnije rečeno znači da mora da postoji nešto neprikosnoveno, nedodirljivo, zapravo, „sveto“ u šta ne smije da se dira. Tu se ponovo vraćamo na priču o „religioznim osjećanjima“, o čemu sam već pisala, ali novo pitanje je: da li je mantija sama po sebi sveta, i to čak i ne ona koja se dobija rukopoloženjem, tj. Svetom Tajnom Crkve, već obična monaška halja, koja samo treba da obilježava njegov slobodno odabran način života, možda i socijalni status i svakodnevno ga podsjeća na to?
U određenom smislu i mantiji kao i svakoj materiji u dodiru sa Svetim, tj. Jedinim Svetim, možda možemo pripisati određena uzvišena svojstva i to ukoliko onaj ko je nosi zaista jeste Svet u pomenutom smislu (i tu ne mora da se radi isključivo o mantiji, to može da bude i neka spoljašnja modna kombinacija koja bi nas prvi pogled, da ne kažem sablaznila, reći ću začudila) , što opet ne čini da on istovremeno ne ostaje i čovjek u najširem smislu. Jer ako to zanemarimo onda nastaje ta, kako ga mitropolit Antonije Blum naziva, „dvostruka predstava o čovjeku“, u kojoj „mi moramo dati doprinos onome što čovjek jeste i ne možemo da prihvatimo predstavu svetovne svetosti koja uopšte ne poznaje dubinu čovjeka i njegove veze sa Bogom, već definiše svetost pragmatičnim, moralnim ili praktičnim kategorijama“.
Ono što roman Dorotej posebno ističe kao važan i koristan, osim oslikavanja srednjovjekovlja na jedan ubjedljiv način, jeste i način na koji se u njemu pripovjeda kroz pojedine likove. Osim što prepričavaju događaje svako iz svog ugla, njihov narativ je introspektivan. Oni govore o sebi, sude sebi kroz sud o drugima, i kroz reakcije na situacije u kojima se nalaze. Oni govore iz svoje intime. Zavidni su, preplašeni, gordi do granice besmisla, ogoljeni su i ono su „što čovjek jeste“.
Svaka ideologija zahtjeva svoje neprikosnovene heroje, ali ono što je (posebno danas i posebno kod nas) tako teško postalo objasniti jeste da hrišćanstvo, vjera u vaskrsenje, ne može postati ideologija. Ona jednostavno nema nijedno obilježje koje bi je moglo svrstati u ideologiju. Niti odbija da prihvati drugačije mišljenje i samo sebi pripisuje istinitost (Hana Arent), niti podržava interese vladajuće klase, a lažno se predstavlja da štiti interese čitavog društva (Karl Marks), a mi, neukosti koja se danas svojski njeguje, neprestano to od vjere pokušavamo napraviti.
Vjera nije sistem ideja. Ona nije niti sistem, niti ideja. Nije spektar pravila kojima usmjeravamo život, već je ona život. I to život koji preobražava, tj. prevazilazi sam sebe i sva teorijska, filosofska, pa i fizička pravila. I to je jevanđeljski imperativ koji Dobrilo Nenadić tako savršeno dotiče u romanu, predstavljajući monaha koji se ne uklapa (a i zašto bi? i u šta?), i podučava kroz umjetnost, koja je često vjeronauka iznad vjeronauke, šta je to hrišćanin i ko je to hrišćanin.
Upravo za naš savremeni srpski moral sporni monah, koji čitaocu zapravo ispovjeda svoju slabost (ja bih rekla ljudskost), vidi u Doroteju ono što niko ne vidi, tj. ne smije ili ne želi da vidi, a to je nesputano čovjekoljublje koje ne poznaje granicu između prijatelja i neprijatelja, dobročinitelja ili zlikovca. On vidi ono što izvire iz samog bića Doroteja monaha, koji kleči nad smrtnim ranama vojnika, potpuno ravodušan prema tome čijoj vojsci pripadaju, vidara koji pred sobom vidi samo ljude u nevolji i koga vodi jedinstven (od Boga) dar da te ljude liječi i iscjeljuje. I baš zato jer to izmiče životu pod lupom pravila i postulata „ako nisi s nama protiv nas si“, Dorotej nije imao šanse da ne završi tragično. A sve to vidi Dimitrije, monah grešnik, sa svješću o sebi, pokajnik, jer baš njemu je takvome dato, i kaže:
„Jevanđelje je jedno, život je drugo, u jevanđelju svi imaju mesta pod suncem, u životu su jedni korov, drugi cveće. Pravednik, hrišćanin, pristojan čovek hoće da bude poštovan i voljen, da njegov uzorni život smesta bude nagrađen ovde na zemlji, za zlikovca je mač, ptice grabljivice da mu razvlače drob dok leži u jaruzi sam rasporen bespomoćan u gnjiloj truleži i smradu. Nema ničeg tako uskogrudog, i isključivog kao što je lepo uređen vrt pravednika. Ničeg tako nepodnošljivo sebičnog… Jevanđelje ne dopire do njihovog uma, ono im se čini kao smutnja koja ih zbunjuje.“
I tako se nađosmo u situaciji da ideolozi nepotpunih, tj. pogrešnih (sa)znanja (koja su uvijek gora od neznanja), djeci koja, ruku na srce, sve manje čitaju, aminuju nezainteresovanost tvrdeći da sa umjetničkim djelom koje će nas (i mnoge već jeste) nadživjeti, nešto nije u redu. A gore citirane riječi Dobrila Nenadića postave kao književni epitaf nad lektirom srpskih gimnazijalaca.
