Aktuelna pandemija virusa korona postavila je pred nas, između ostalog, neka suštinski važna pitanja našeg crkveno-bogoslužbenog života, prevashodno pitanja (ne)opravdanosti pričešćivanja vjernih tokom trajanja pandemije. Proteklih dana objavljeno je nekoliko tekstova posvećenih tom problemu čiji su autori imali različita i često potpuno suprotna gledišta, a ni crkvena jerarhija nije bila unisona u svom stavu. Ovaj tekst predstavlja skromni prilog ovoj veoma važnoj temi, a značajno je podstaknut i tezama koje je g. Vladimir Latinović iznio u članku Od hrane do leka: Efekti pričešća na telesno zdravlje.
Osnovna teza koju Latinović obrazlaže jeste da nije opravdan stav i poziv pojedinih arhijereja i sveštenika na pričešćivanje naroda za vrijeme epidemije virusa korona, budući da nosi potencijalni rizik prenošenja i širenja zaraze na veliki broj ljudi. Osim filantropskih motiva, i socijalna odgovornost jeste jedan od argumenata kojim se brani ovakav stav. Autor karakteriše kao retrogradno poimanje Pričešća kao „Lijeka besmrtnosti“, pošto, navodno, ono može itekako da bude prenosilac ili čak izvor zaraze. I jeste u pravu kada kaže da iscjeliteljsko dejstvo vjere ne smije da bude pasivno. Pogrešan je i poguban svaki vid magijskog pristupa Svetim Tajnama, pa tako i vjera da Pričešće, kao po nekom automatizmu odnosi i liječi svaku bolest kod ljudi. Međutim, takvo gledište niko od arhijereja i sveštenoslužitelja u zvaničnim saopštenjima, koliko mi je poznato, nije iznosio. Ono na čemu se, zapravo, zasniva želja istinskog vjernika za pričešćivanjem, nije doživljaj Pričešća prevashodno kao lijeka (od tjelesne bolesti) već kao izvora njegovog hrišćanskog i crkvenog identiteta. Otuda i neprihvatanje uzdržavanja od Pričešća iz straha od potencijalne zaraze virusom.
Autor navodi kako u Svetom Pismu nema govora o iscjeliteljskom dejstvu Pričešća i kao primjer navodi, između ostalog, to da Hristos „nikoga nije iscijelio Pričešćem“, što je veoma neobična konstatacija ako znamo da je Evharistija ustanovljena na Tajnoj večeri, neposredno pred Hristovo stradanje. I uopšte, stiče se utisak da Latinović jedino ispravno poimanje i opisivanje Pričešća vidi u prva tri vijeka istorije Crkve. Ako izuzmemo svjedočanstva Ignjatija Bogonosca i Kiprijana Kartaginskog koji (valjda neoprezno) pripisuju Pričešću i iscjeljiteljsko dejstvo, autor kaže da se „tek“ od četvrtog vijeka pominju ljekovita dejstva Pričešća, da bi nešto kasnije takvo poimanje dobilo i teološko utemeljenje. Da li to znači da iskustvo otačke teologije od četvortog vijeka do danas nosi u sebi jednu zabludu o Pričešću kao nečem što ima iscjeliteljsko dejstvo na vjerujuće?
Da li zbog nedostatka prostora ili nečega drugog, Latinović izostavlja hristološki aspekt, koji je neizostavan kada je u pitanju problem Liturgije, odnosno Evharistije. Osnovna misao eklisiologije Apostola Pavla jeste da je Crkva – Tijelo Hristovo. Na toj osnovi se razvija cjelokupna potonja evharistijska eklsiologija otacâ koja vodi ka Evharistiji kao zajednici Tijela i Krvi Hristove. Ta istina je sadržana već u besjedi Gospodnjoj u Kapernuamu (Jn. 6) gdje On sebe naziva „hljebom života“ koji daje život svijetu, te ko ne jede od Tijela i Krvi Njegove, nema života u sebi. Bez tog „hljeba života“ darivanog u Evharistiji, nema života (ni zdravlja, cjelovitosti) za Crkvu i njene članove. Hristos se Ovaploćenjem obukao u tijelo i u svu tvorevinu, tako da i sva tvorevina bude (postane) tijelo Božije. U Evharistiji se pričešćujemo Bogočovjekom koji ima, kako božansku tako i ljudsku prirodu. Evharistijsko Tijelo Bogočovjeka nije samo Njegovo eshatološko tijelo, već i ono istorijsko (realno čovječansko) u kojem je išao među gubavce i koje, iako podložno bolesti, zarazi a u konačnom i smrti, moglo je da se ne zarazi (a i nakon smrti da vaskrsne), jer je u Njegovoj Ličnosti ono neprekidno bilo u jedinstvu s Božanstvom. Zato svaki onaj koji se pričešćuje, zajedničari i učestvuje u božanskoj prirodi Hristovoj, kroz to sjedinjenje biva osvećen i iscijeljen. U konkretnom slučaju, čovjek koji je zaražen virusom korona, u svetom Pričešću biva iscijeljen samim učešćem u preobraženoj i obnovljenoj ljudskoj prirodi Bogočovjeka, iako će možda i poslije tog liturgijskog sabranja on ostati zaražen virusom. Isto kao što i nakon Hristovog Vaskrsenja i uništenja smrti, mi i dalje umiremo (biološkom smrću), istovremeno znajući i vjerujući da smrt više nema konačnu riječ nad nama.
Ovdje se dolazi do najproblematičnijeg momenta: pitanja odgovornosti prema ostaloj braći kojima prijeti da se kroz zajedničko pričešće sa zaraženim, takođe zaraze. I kao po nekom pravilu se ističe i pitanje socijalne odgovornosti i ljudske solidarnosti, kao kategorija koje su iznad našeg učešća u Liturgiji Crkve. Ali, zar nije zajedničko pričešćivanje zdravih i bolesnih uzvišeniji izraz čovjekoljublja i bratoljublja od onog koje se ispoljava i preporučuje kroz uzdržavanje od Pričešća. Argumenti socijalne odgovornosti su nemoćni pred nebozemnom tajnom Crkve.
Poražavajuće djeluje to što argumenti u korist nepričešćivanja naroda za vrijeme epidemije češće dolaze iz teoloških, nego iz medicinskih krugova. Zapravo, veliki je broj ljekara (epidemiologa, mikrobiologa) koji priznaju naučno neobjšnjivu činjenicu da se niko nikada nije zarazio pričešćivanjem istom kašičicom (ovaj stav zastupa, između ostalih, jedan od najpoznatijih epidemiologa u Srbiji, prof. dr Bratislav Tiodorović). Dokaz je i viševijekovno iskustvo Crkve. Naučno jeste reći da postoji mogućnost i prijetnja da se to desi, i savjesni ljekari su i dužni da na to ukažu i upozore, ali nerijetko i oni ispovijede svoju nemoć pred Tajnom, pred onim što je umom nemoguće obuhvatiti. Problem nastaje u pokušaju da se ostalih, u potrazi za virusima i bakterijama na evharistijskom hljebu. Problem nastaje u pokušaju da se Tajna racionalizuje i kada umjesto da budemo služitelji Tajne, mi postajemo mikrobiolozi u potrazi za virusima i bakterijama na evharistijskom hljebu.
Jasno je da predloženi hljeb i vino u Liturgiji, ne prestaju da u svojoj suštini budu hljeb i vino. I kao takvi, mogu da se ubuđaju i uskisnu. Dakle, podložni su fizičkim i biološkim procesima i promjenama. Ali upravo zato što smo i mi podložni istim takvim promjenama – truljenju i propadljivosti – mi i predlažemo i prinosimo hljeb i vino da bi preko njih, u tajni evharistijskog prinosa, okusili od netruležnog i živototvornog hljeba, te tako primili zalog besmrtnosti.
