Čekajući Ustav

Kada biste početkom dvijehiljaditih započinjali da studirate teologiju, pravoslavnu teologiju, studenti starijih godina bi vas dočekali sa određenim temama i dilemama koje su bile svojevrstan standard identifikacije („šta ti, mali, misliš o tome?“), ali i podsticaj da stvarno o njima razmišljate i preispitujete dotadašnja mišljenja i vjerovanja zasnovana isključivo na autoritetu starijih (roditelja, bake, vjeroučitelja, sveštenika). To je bila značajna škola, jer iza naizgled banalnih i nikad završenih pitanja („da li će se Indijanci spasiti?“, „da li je duša besmrtna po blagodati ili po prirodi?“) mladi čovjek bi naučio da čini ono što jeste osnova svakih, a naročito bogoslovskih studija: da voli, misli i vjeruje u isto vrijeme – da voli Hrista i stvarnost Crkve, da misli tj. promišlja vjeru (jer ga u životu svakako čekaju brojne nedoumice i problemi), da vjeruje u ljubavi i mišljenju, jer vjera bez ljubavi i misli je vjera bombaša-samoubice, dakle: demonska stvar. Kako hodimo kroz život i fakultet, tako učimo da je pitanje spasenja Indijanaca moguće postaviti i kao „istraživanje sotirioloških opcija demografske populacije predkolumbovske Sjeverne Amerike“. Ali stvar ostaje ista. Žeđ ista. Čežnja ista. Hristos, Svečovjek, koga nekako sigurno možemo da prepoznamo kao smisao svoga života i mi i u sunce i preriju zagledani Apač.

U tom spektru pitanja i problema pojavljivale su se određene vječite teme „praktičnog karaktera“. Otkada seže moje sjećanje „crkvene problematike“ do dana današnjeg pominje se pitanje „ekumenizma“ (ma šta to značilo), „promjene bogosluženja“ (o kome se raspravlja svugdje osim na časovima liturgike), „podjele Beograda“ (u kome se tek od skora koliko bilo snalazim u saobraćaju, pa me nikad nije pretjerano interesovalo da li će Krnjača i Konjarnik biti ista eparhija) i „donošenja novog Ustava SPC“.

Ovih dana su me prijatelji napomenuli kako je u javnost „procurio“ izvjestan novi prijedlog dugo očekivanog Ustava SPC. Kako mi je dan zauzet premnogim obavezama da, kako kaže poljski pjesnik Tadeuš Ruževič, uglavnom zaboravljam da treba i umrijeti, nisam imao priliku da pomenuti prijedlog pogledam. Malo, moram priznati, i zbog izvjesne sjete koja je obilježila način na koji se novi Ustav pojavio u meni: tako što je „procurio“. Zašto? Zašto je uopšte neophodno da se od mene, ili bilo koga drugog, krije konstitucija, jedan dokument koji bi trebalo da opisuje i (tek onda) propisuje način na koji Crkva (dakle i u njoj smotani pop i gorljivi profesor Darko) postoji i postojaće? Na kraju, ispostavilo se, taj nacrt je imalo nebrojeno mnogo ljudi koji su ga – kao i sve kod nas danas – slali jedni drugima i raznim medjima, ali „ispod žita“. Rekoše mi da su se braća sa „desne strane“ već uznemirila i čitaju očima skore Parusije sve i svašta tamo. Nisam sklon angažovanim čitanjima. Ali razumijem uznemirenost (zbog) sakrivenog. Ako je danas Liturgija – javni, štaviše gotovo društveni događaj, ako je Liturgija naša res publica – zašto je neophodno da sve ono što, uče nas naši bogoslovski učitelji, izvire iz Liturgije – bude svojevrsna disciplina arcana? Ako je Tijelo Hristovo pred kamerama, a kamera u putiru, zašto je sva sekundarna stvarnost, ono „oko Tijela“ – tajno i tajnovito?

Zastave imena i nerealna očekivanja. Kako sam, kao jedan od urednika portala teologija.net dobio priliku da pročitam izvrstan komentar Dejana Mačkovića na pomenuti prijedlog Ustava, već mi se učinilo da više nije u pitanju prosto zagrijavanje teme iz crkveno-retoričkog frizeraja nego nešto mnogo ozbiljnije. O samom prijedlogu, njegovim dobrim i lošim stranama, D. Mačković je govorio sa poznavanjem prava i crkvenog prava pa ne bih htio ni mogao ponavljati njegova zapažanja i primjedbe. Međutim, nakon čitanja pomenutog komentara, a zatim i samog teksta Ustava, ostaju izvjesna pitanja na koja budućnost tek treba da pruži odgovor. Njih, ipak, moram da postavim sebi (i svakome ko ima strpljenja da čita ove redove).

Najprije, čini se da se, poput svega kod nas, i dalje dosta energije troši na pitanja ne samo identiteta nego, tako reći „identiteta identiteta“, tj. vidljivosti identiteta. A što smo u goroj nacionalnoj, državnoj, ekonomskoj i demografskoj poziciji, to se naša osjetljivost pojačava, sklonost ka ekstremnim rješenjima raste, a moć da se zamišljeno sprovede u djelo opada. To je najbolje vidljivo u pitanju imena Crkve. I to je jedna od tema koje kruže već dvije decenije. Ono je najbolji pokazatelj ideoloških fantazmagorija i praktične nesnađenosti na terenu. Jer i samo ime, pitanje imena, počinje da se ispunjava onom sveštenom teologijom božanskih imena kojom je inspirisana starozavjetna teologija imena ili imenoslovna u Rusiji početka HH vijeka. I opet lutamo, ideološki i „praktično“. Ideološki, zaista postoji jedna svijest izgrađivana već decenijama na osnovama pretpostavljene „normalne stvarnosti Crkve“ kakva je, ispada, bivala samo u određenom (i uvijek već završenom!) periodu postojanja Crkve (uglavnom u prva tri vijeka). Prema toj ideologiji „zlatne prošlosti“, samo ime „Srpska Pravoslavna Crkva“ je „etnofiletističko“, te time neodgovarajuće. Svakako da je „lokalnost“ tadašnje eklisiologije podrazumijevala da je nacionalni element bivao sekundaran u odnosu na konkretan događaj Evharistije i konkretnu stvarnost Crkve. Zanimljivo bi, međutim, bilo uočiti da se izazov „nacionalizma“ ili bar lingvo-etničke osjetljivosti, ipak, nije pojavio tek „poslije buržoaske revolucije“ (kako se često da čuti), nego su jezičke, mentalitetske i narodne odlike očigledno bile prilično bitni (negativni, uglavnom) faktori i prije koncepta savremene nacije (udio identitetskog faktora u shizmama Kopta, Etiopljana i Jermena, kao i u postepenom udaljavanju Istoka i Zapada prije i poslije 1054. poznat je svakom iole obrazovanom crkvenom istoričaru). Međutim, čak i da svu istoriju, idealizovanu i neidealizovanu ostavimo po strani, očigledno je da je stvarnost takva kakva jeste. To ne znači da je moramo prihvatiti i u njenim lošim aspektima, ali znači da je ne možemo mijenjati čistim projekcijama („ako budemo mislili tako, biće tako“). Konkretno, to znači da bi lokalizovanje imena Crkve i dalje moralo da uvaži stvarnost Crkve, a stvarnost Crkve jeste takva da Nju svojom osjećaju uglavnom ljudi koji sebe smatraju pravoslavnim Srbima kao i oni kojima bar ne smeta to što većinu njenih vjernika predstavljaju ti isti pomenuti Srbi. Opet, naša crkvena javnost i dalje uglavnom ne uzima u obzir da, s obzirom da sama Crkva postoji u više od jedne države i u više od jednog društva, ne postoji rješenje koje će zadovoljiti sve. Nije isto reći „Srpska Pravoslavna Crkva“ u Srbiji gdje se to u izvjesnom smislu podrazumijeva (i uzima zdravo za gotovo), u Republici Srpskoj gdje je to bitno, jer svaki dan slušamo lažni kvazi-građanski narativ o „pravoslavnim Bosancima“ (doduše, ponekad se on da čuti i u šumadijocentričnim neobrazovanim glasovima braće u Srbiji, bez svijesti sa koliko bola ta nezlobiva neznavenost odzvanja u ušima ljudi preko Drine), niti je to isto kada se kaže u Crnoj Gori (sa vrlo specifičnom identitetskom situacijom u kojoj stvari ni izbliza nisu jednoznačne i zauvijek riješene, jer se crnogorski-regionalni, crnogorski-nacionalni i srpski-nadregionalni-nacionalni identitet i dalje prepliću ali i sudaraju). O Hrvatskoj bi tek vrijedilo razmisliti. Da li je srbofobija, danas legitimna u tom društvu, koju, kažu, ipak, ne prati nužno „ortodoksofobija“ nužno dovoljan razlog za bar manju vidljivost notorne činjenice, a to je da u Crkvu koju jedan Hrvat vidi u Dubrovniku, Zagrebu ili Vinkovcima ipak uglavnom idu Srbi a ne, eto, navodno sasvim prihvatljivi Grci, Kenijci ili Japanci? Mislim da se prećutkivanjem očiglednog ne postiže ništa, čak ni smanjenje očiglednog društvenog pritiska na pravoslavne Srbe u Hrvatskoj, a šalje se čovjeka nedostojna poruka da se pritisak isplati i da je mentalitet iz 1942. kada je stvarana Hrvatska pravoslavna crkva na duže staze ispravan i isplativ. Uostalom, ma koliko nacionalizam i tradicionalizam bili zaista užasni problemi sa kojima se susrećemo, problemi koji guše Crkvu, problemi koji našem čovjeku ne daju da osim obredopokloništva i retorike vidi bilo šta drugo, neće neka inovativna promjena imena riješiti bilo šta, nego decenije i vijekovi rada sa ljudima. A to ne predstoji samo SPC. Nego svim pomjesnim Crkvama, helenofonim podjednako. I njima je potrebno da se prestanu lagati o nadnacionalnom karakteru. Trenutno je tako kako jeste, a nemoć Kritskog sabranja da riješi pitanje dijaspore svjedoči o krizi koja nije samo naša. I zato je svi moramo rješavati.

Organizam, kaste i pitanje jedinstva: retorika tijela i pragmatika kaste. Međutim, ako postoji jedno još bitnije pitanje od ovog onda to jeste pitanje načina postojanja Crkve. Opet moram da se vratim malo unazad, u svoje studentske dane, i da se prisjetim kako su nas profesori učili, a i sami smo to mogli da pročitamo, kako je normlano stanje stvari u Crkvi takvo da postoji organsko jedinstvo i jerarhijska struktura Tijela Crkve – Tijela Hristovog. U tom viđenju za koje J. Zizjulas i N. Afanasjev daju izobilje svjedočanstava iz rane Crkve (opet prva tri vijeka, uglavnom!), Crkvu/Evharistiju vozglavljuje Episkop sa prezviterima, đakonima i vjernim narodom koji svi čine jednu istu stvarnost time što u istoriji ikonizuju Carstvo. Nas je kao mlade studente naročito inspirisala teologija u kojoj smo vidjeli koliko je narodno „amin“ za svaki aspekt života Crkve bilo važno, na jedan ne dekorativni, nego organski način. Danas ta retorika i dalje može da se čuje u našoj teologiji, ali ona nije proizvela gotovo nikakav učinak u biću Crkve. Gdje je narodno „amin“ danas? Ko je potražio to „amin“’? Danas, kao rijetko kada, u stvarnosti Crkve dominiraju jasno strukturisani odnosi, formacijska otuđenost, kontra-slika neuspjele vojne hijerarhije u kojoj moć opada disproporcionalno „visini čina“ u toj (hi)jerarhiji. To se da čuti i vidjeti čak i u pitanju recepcije teologije u stvarnosti: ako je, recimo, Zizjulasova teologija podrazumijevala episkopocentričnost (a ne episkopomonizam), retorika „ikončne“ episkopocentričnosti danas se živi na jedan tužan i Crkve u Njenoj veličanstvenoj punoti nedostojan način. Usudio bih se da kažem da je Episkop upravo zbog svoje moći najtužnije i najusamljenije biće na svijetu: neko kome se klanjaju i koga „vole“  uglavnom ljudi svjesni da je blizina moći profitabilna i poželjna. Da, znam da je episkop monah, ali on je po tome što jeste episkop biće Zajednice, te bi monaški način života trebalo da ga učini lišenim apetita, a ne socijalnosti. Upravo suprotno: kao onaj koji „vozglavljuje“ Zajednicu, Episkop bi trebalo da bude biće koje pripada svakom vjerniku i svakom kliriku svoje eparhije potpuno i u svemu. Pa ipak, sa rijetkim izuzecima, Episkopi uživaju u toj izolovanosti maloga božanstva, u toj poziciji mysterium fascinandum et tremendum. I to je tužno, dvostruko tužno: zbog njih i zbog Zajednice. Pravoslavni Hrišćanin danas češće viđa Boga u molitvi, Njegovog Sina u Evharistiji, nego Episkopa koji, kaže nam teologija, ikonizuje tog Sina. Sveštenik, parohijski, opet, može da računa na neki status između: odvojen „činom“ i „službenom dužnošću“, on je privilegovan u odnosu na laika, ali i ćutljivi izvršitelj prema episkopu. U očima naroda za njega je jedino bitno da je siromašan i nezahtijevan, u očima porodice da je sposoban da obezbjedi materijalnu sigurnost (a vrlo često i nadprosječan životni standard), u očima episkopata za njega je bitno da je odan i provjeren, sveštenik je s vremenom od vojvode i predvodnika (vojvode Bogdana Zimonjića, prote Mateje Nenadovića, popa Mila Jovovića) postao podaništvu najsklonija struktura crkvenog života, svjestan da njegov život i bilo kakav uspjeh u njemu zavise od sposobnosti da bude „dobar“  ili bar da ne provocira ni one iznad, ni one ispod. Đakon – to je biće koje čeka rukopoloženje u sveštenički čin, vječiti blagajnik, desna ruka i „lijevo smetalo“. Na kraju – a trebalo bi na početku – tu je vjerni narod koji odavno nije isti taj hrišćanski laos (iz) prvih vijekova. O tome koliko se pogriješilo kada se vršila stihijska re-liturgizacija bez re-evangelizacije, pisaću drugom prilikom. Očigledno je da ne postoji, ako je ikada postojao, neki jednoznačni i samopodrazumijevajući „laos“. „Ljudi koji idu u Crkvu“ su širokog spektra profila i životnih sudbina, njihovo učešće u životu Crkve raznoliko i intenzitetom i pristupom i dubinom. Međutim, ono što je vidljivo jeste da se, u cjelini, naš čovjek i dalje uglavnom osjeća pozvanim da komentariše jerarhijske odluke (na koje nema uticaja) više nego što je spreman da sebe obrazuje o Crkvi i njenom učenju. Danas, baš poput Carigrada u IV vijeku, taksisti u Beogradu i šumari u Foči komentarišu „ekumenizam“, makar s vremena na vrijeme, sa mijene na uštap, ušli „poslije svih, kad si sam“ u Crkvu „da zapale sveću“. Ipak, moramo se pošteno pitati: a gdje to da vjernik nađe svoje mjesto, osim u tom privatizovanom vremenu „obreda“ i privatizovanom i naknadno intimizovanom vremenu „stajanja u Crkvi“ ako je njegovo „Amin“ ionako nebitno, netraženo a njegov odnos ka Crkvi uglavom pretvoren u „kupi svijeću, tamjan, briket“? Zar je pasivno „prisustvo“ jedino što možemo da nađemo za laika danas? Nije li naša nemoć da zavapimo, poput Pavla: „ne želim vaše nego vas!“ – ona tišina koju čujemo kad ostanemo sami? Zato: ne, ne želim vaše nego vas!

Sloboda za djecu. Ako sam dobro shvatio Dejana, a to je donekle i moj utisak poslije prvog čitanja, onda se bar neke od ovih stvari u pomenutom prijedlogu kreću naprijed. To je dobro i ohrabrujuće, ali je neophodno da prirodno stanje stvari Crkve – organska povezanost vjernog naroda (99,9%) Crkve, sveštenstva (0,1% Crkve ili manje, loš sam sa matematikom) i episkopata (0,001% ili manje Crkve) – postane ono što živimo. A za početak bar ono čemu težimo. Ta organska povezanost ne treba da bude oktroisana od strane jedne komisije a zatim oktroisana od strane bilo koga „organa“. Ne, dragi Oci, Episkopi, Profesori, Obnovitelji Predanja – samo u stvarnost treba da pretvorimo ono čemu ste nas učili. Pozovite nas da o nacrtu Ustava pričamo. Da kažemo svoju riječ. Pozovite one sa desna, koji vas sumnjičavo gledaju. I oni su Crkva, dokle god žele da nam budu braća. Pozovite i one sa lijeva, što smatraju da je potrebno da stvarnost društvenih promijena bude još jača i vidljivija. I oni su braća dokle god to žele da budu. Pozovite svakog čovjeka koji sebe smatra pravoslavnim Hrišćaninom, vjernikom Srpske Pravoslavne Crkve. Neka od tih mišljenja će biti nesuvisla (možda moja?), neka pametna. Ali će biti naša.

Nemamo vremena da čekamo. Kada god mi neko govori o ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske, meni u pamet ne dolazi Darko nego Evgenije Đogo. Kada se donose ustavi, ne donose se ni za sto godina, ni za deset, nego za vrijeme ispred nas. Ustav je uvijek ujedno odraz stvarnosti, ali i želje da ta stvarnost bude bolja. Ustav je poziv da taj Ustav vrijedi i ostane, da ga poštujemo. Ja želim bolju stvarnost za moga sina i kćeri. Nemam više vremena. Godina mi je koliko je bilo mojim roditeljima kada je počinjao rat, kada je majka saznala da se vaške trijebe petrolejem, a ne šamponom, a otac da se dnevnik može voditi i na sred grbavičkih ulica. Nedavno se upokojio prijatelj čija me smrt na najpotresniji način podsjetila da nema vremena kojim čovjek samovlasno raspolaže: svaki trenutak je poziv na punoću života (o tome koliko mi je jedan sunčani dan njegove sahrane opisao na najočiledniji način šta jeste život, šta ljubav i ko jeste Crkva – ostaviću zapis takođe drugom prilikom). Dakle, i radi onih koje život tek čeka i onih kojima dugijemo beskrajno mnogo prekasno je da taktiziram i živim sitnim životom miša koji želi da zgrne blago i ostavi ga djeci. Ja ne želim blago za djecu. Želim Crkvu (i društvo) u kojoj će moj sin naći svoje mjesto i glas, kada slobodno izabere da bude ono što želi da bude. Čekam Ustav, ali još više Stvarnost za Evgenija.