Možda bi duši lakši i podnošljiviji naslov bio recimo, „Bog naš, perač prozora“, jer ti hrabri ljudi koje smo na TV-u gledali kako peru prozore na američkim oblakoderima izazivaju poštovanje. To baš i ne bi mogao svako, visina, rizik, valja se drznuti i stajati na uskoj dasci sa svim onim rekvizitima, dok vjetar duva zanoseći konopce i platformu na kojoj stoje. Samo trenutak, zao čas, nepažljivo zakvačena zakačka na sigurnosnoj sajli… i fljas!
Prati noge može gotovo svako, to je zadatak kojim se ne rizikuje ništa. Ili pak da? Ono što se rizikuje jeste lični integritet, dostojanstvo, status. Još ako to činiš nekome kome ne moraš, ko je savršeno sposoban da sam obavi taj trivijalni zadatak svakodnevne higijene, jednostavan i za stari svijet, sasvim običan i neslavan, tim prije.
Sveti Bože, Sveti Moćni, Sveti Besmrtni, pomiluj nas!
Pobjedničke riječi, isti takav napjev kojim u crkvi pojemo trisvetu pjesmu. Radostan, ohrabrujući, veličanstven, pomalo drčan, glasan i odsječan. Himna Bogu Tvorcu, Gospodaru svijeta i našeg života, Sudiji Pravednom svima koje ne volimo, Onome gore, i u isto vrijeme i Onome dole, i Onome lijevo, i desno, i u dubinu i širinu i naše duše i duše svijeta. Silnome Bogu! Svebogu!
U svim epitetima sile i moći, koji se mogu ređati do sutra i prekosutra, tragajući za njim po i za njima, izoštrimo optiku! Naš pogled, izoštravajući objektiv uma i srca, piljeći u nebesa višnje sile i slave, poraženo vidi samo ono znano i prazno od onoga čiju grmljavinu u tonalitetu istom sa tonalitetom naše spoznaje o njemu očekujemo, i postaje svjestan iznevjerenih očekivanja, kao i svaki put kada tražimo ono čega nema, što smo stvorili sami („sve što ljubimo, stvorili smo sami“, kako reče Duka). Isuviše smo uplašeni i od same praznine nebesa kako bi se drznuli i sa za nas dobrim razlogom naljutili na nju. Na Njega! No ipak prazni, svakako prazni, dok se pogled ne odbija ni od njega ni od koga ili čega drugog, već pustopolji do granica vidokruga. Tačka vremena u kojoj obaramo pogled neminovan je kraj, očekivani ishod. Do novog zavaravanja i izoštravanja optike u magluštini budalastih očekivanja da se sami sebi ukažemo odozgo.
Oboreni pogled, propraćen zvukom klokota vode koja, kako se čini, dotiče hrbate naših stopala, pruža jasnu sliku. Očima! Bog nam pere noge! On je perač nogu! Um i srce prikovani su još uz onu malopređašnju nebesku pustopoljinu, a našim najobičnijim ljudskim očima, zenicama i žutim mrljama valja ih svesti do ove scene i ostati živo, podnijeti prizor Boga – perača nogu! Zar se odreći snatrenja o onome gore, koga bi voljeli imati, čijim bi se atributima opravdalo sve naše o njemu, a nekako prihvatiti ovoga čija sila se sastoji u pranju naših stopala, izgled od savijene ljudske prilike u čijim šakama naša bosa stopala bivaju umivana uz nejasno i jedva čujno grgoljenje tečnosti i šum peškira kojim ih briše završivši posao. Kako ne priznati da njegova Stijena govori iz svih naših mozgova?! Taman posla ti to da radiš! Bruka! Ni u kom slučaju nećeš ti prati noge naše! Ti?!
A On, Rabin, Bog, Emanuil, Perač nogu, Petru i nama: Ako vam ih ne operem, nemate udjela sa mnom!
