Da li tzv. akademska teologija stoji nasuprot tzv. crkveno-podvižničke teologije? (Varijacija na temu)

Na poznatom crkvenom sajtu „Žive Reči Utehe“ pročitao sam tekst Slobodana Lukića, sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske pod naslovom „Da li je pravoslavnoj teologiji danas potrebna Crkva“, koji je na pomenuti sajt, kako sam uočio, dospio sa zvaničnog internet sajta Mitropolije CP. Nije mi namjera da vršim detaljnu analizu teksta, već da podstaknut sadržajem, tj.određenim pitanjima i odgovorima na koje o. Slobodan upućuje iznesem naprosto nekoliko svojih misli. Namjera mi je da se osvrnem i na tekst Olivera Subotića, sveštenika AEM beogradsko-karlovačke koga sam prije otprilike mjesec dana pročitao na istom ŽRU sajtu, a koji je govorio o darvinističkom sporu, kako o. Oliver napisa, „iz jedne druge perspektive“.

Misli koje sam pronašao su bile samo okidač za razmišljanje i odnose se na neke dijelove njihovih tekstova koje su u mom umu porodile određena pitanja. I ne tiču se, u slučaju teksta o. Olivera, onoga što on i neki nazivaju „darvinističkim sporom“, već, kao što će se vidjeti iz nastavka, o pitanju tzv. akademskog bogoslovlja. Zapravo, tekst o. Olivera mi je bitan prvensteno (ako ne i sasvim) zbog ideje o isihastičkom manastiru koji bi trebalo osnovati u Beogradu. Kako i zbog čega, reći ću na samom kraju, u kontekstu svega što će prije toga biti rečeno. Želim da naglasim da braća ni u kom slučaju ne shvate da ovih nekoliko skromnih redaka predstavljaju kritiku njihovog bogoslovlja, niti provociranje polemike. Ako uopšte i dođe do nekoga od njih, tekst koji je pred vama je pokušaj razmjene mišljenja, pokušaj davanja mišljenja iz unekoliko drugačijeg ugla , javno ćaskanje o svima nama važnim i dragim temama (ako se to tako smije nazvati). I ništa drugo.

Najprije, htio bih da kažem nekoliko riječi o pretpostavljenom antagonizmu tzv. akademskog u odnosu na bogoslovlje koje se može nazvati „opitno“ ili „podvižničko“. Ako me osjećaj ne vara, reklo bi se da akademsko bogoslovlje, barem u tekstu o. Slobodana, zadobija negativno značenje, dok ga o. Oliver smatra, reklo bi se – potencijalno negativnim. (Slobodan čak nije ni pomenuo izraz „akademsko bogoslovlje“ , ali iz konteksta dozvoljavam sebi da pomislim da na to misli). Ovom prilikom neću govoriti o tome šta bi moglo da znači to da je bogoslovlju potrebna Crkva, što u Hrišćanskoj teologiji valjda niko ozbiljan ne spori. Napomenuo bih samo da ne smatram da je i to samorazumljivo, već zahtijeva bogoslovsku interpretaciju kako bi se izbjegao cenzorski odnos institucionalne Crkve (Sabora, Sinoda) nad teologijom Crkve.

Na temelju pročitanog stičem utisak da akademsko bogoslovlje može da bude opasnost za crkveni život, ili možda već i jeste, pošto njegova interpretacija čak i u nekim savremenim problemima u Pravoslavlju nudi osnov za pogrešne zaključke (npr. teologija mitr. Zizjulasa, apostrofirana kod o. Slobodana). Na stranu sada to koliko savremeni problemi u Pravoslavlju imaju uopšte stvarne veze sa bilo kojom školom teologije, meni u oči upada jedna druga stvar na koji su me pomenuti tekstovi ponukali davši mi povod za razmišljanje.

Naime, locirati problem naše pomjesne Crkve u sferu akademske teologije značilo bi da su intelektualizam, visokoučenost, kritičko razmišljanje, akademizam i slične pojave realnost snažno zastupljena u SPC. Kao da se naprosto saplićemo o intelektualce i akademske bogoslove u sredinama u kojima živimo svoju crkvenost. Da li je baš tako? Prije će, čini mi se, istini odgovarati da su takve ličnosti prava rijetkost, dok sa druge strane u našim zajednicama nećemo imati problem da lociramo vjerski fundamentalistično – fanatične tendencije, nacionalno-romantičarske, sve do ekstremnih, kao uostalom i mnoštvo tendencja ka praznovjerju i pukom ritualizmu. I mnogo čega drugog. Intelektualci teolozi (u koje se ni po čemu ne ubrajam, dakle, ne branim svoju branšu) su, sudeći po mom iskustvu, najčešće izuzetak, da ne kažem incident.

Kao drugi primjer toga da učeni teolozi, pa tako ni „akademska teologija“ nisu u pohodu zauzimanja Crkve može da nam posluži i samo letimični pogled na savremeno crkveno izdavaštvo u SPC. Opšte je poznato da se gotovo svaka eparhija u našoj Crkvi, kao i desetine manastira i parohija, bave izdavačkom djelatnošću. Naslovi koje možemo vidjeti na crkvenim štandovima, siguran sam da ne pretjerujem, u preko devedeset posto slučajeva kazuju nam da je riječ o literaturi koja bi se u udžbenicima patrologije svrstala u korpus asketske literature. Teme molitve i duhovništva, posta, novog antihristovskog poretka kome treba da se podvižnički odupremo, žitija svetih, knjige duhovnih pouka staraca monaha, razne verzije molitvenika za sve prilike i neprilike, monografije manastira, knjige o pravoslavnom vaspitanju djece, o bolesti, grijehu, podsjetnici za ispovijest itd. itd., u tolikom broju premašuju naslove koje potpisuju tzv.akademski teolozi, profesori i naučni radnici koji u svijetu teološke nauke svjedoče Hrista u Crkvi. Naslovi ovih teologa možda mogu po broju da se mjere jedino sa izdanjima raznih „pravoslavnih kuvara“ za posne i mrsne dane, mada sam sklon da pomislim da su i tu u manjini.

Na stranu i to što smo svjedoci da (naročito manastirske) publikacije donose nerijetko knjige autora u najmanju ruku sumnjivog autoriteta. Imajući u vidu da o ovim „učiteljima“ od reda saznajemo samo na osnovu njenog ili njegovog imena i zvanja koje vidimo na koricama (bez ikakvih drugih referenci ili bilješke o piscu). Tako na koricama tih publikacija možemo da pročitamo ime autorke ili autora, poput npr.monahinja ta i ta, ili arhimandrit taj i taj, ili pak samo na šturi podatak o mjestu življenja, npr taj i taj – petrogradski, bez ijednog drugog podatka koji bi nam ukazao na eventualnu relevantnost mišljenja koje ćemo naći između korica. Budući da isti govore o jako važnim temama, recimo o vaspitanju djece, ili o bolesti i smrti, onda bi možda zabrinutost bilo korisnije upraviti ka takvim pojavama te na tom terenu signalizirati eventualne „opasnosti“ ili „kontaminaciju“. Ako je ovako, a čini mi se da jeste, tada se s pravom možemo zapitati otkuda dolazi strah od onoga što manje više možemo podvesti pod pojam „akademska teologija“?

Kada je riječ ovom terminu, terminu „akademska teologija“, ili bolje rečeno o osjećaju koji sam stekao da uvažena braća imaju po tom pitanju, a koji je kako rekoh potencijalno negativan, ili u najmanju ruku potencijalno problematičan, dozvoliću sebi par misli. Ova problematičnost se rekao bih pronalazi u tome što se akademska teologija stavlja nasuprot onome što bi moglo da se izjednači sa podvigom ili podvižništvom u Crkvi. Takve misli čuju se nerijetko u određenim krugovima, naročito u manastirskim i manastirima bliskim, i mnogo jače nego što ih glasi eho ovih dvaju tekstova. Postoji tako otprilike nešto što predstavlja akademsko sa jedne, a sa druge strane nešto što predstavlja opitno ili podvižničko, što će reći „pravo“ bogoslovlje Crkve. Ili, u krajnjem slučaju, zajednica ovoga dvoga moguća je u kodifikovanom podvižničkom ambijentu (starac Sofronije, starac Vasilije Gondikakis).

U ovom trenutku pada mi na pamet detalj iz nedavnog duela dvojice javnih intelektualaca, Slavoja Žižeka i Džordana Pitersona, nazvanog iz nekog razloga „Duel stoljeća“ (dostupan na Jutjubu). Naime, Žižek u ulozi neomarksiste suočio se sa Pitersonovom (bljedunjavom) kritikom marksizma u savremenim društvima. U jednom trenutku Žižek ga je prekinuo rekavši naprosto „imena, dajte mi neka imena, ko su ti neomarksisti, ja ih ne vidim“? Čini mi se da bi radi jasnoće po pitanju otklona od eventualnih anomalija „akademske teologije“, bilo od koristi navesti barem nekoliko primjera, neka imena. Po mogućnosti imena zapadnih teologa, jer, kako mi se čini, taj val nas pretpostavljeno zapljuskuje sa Zapada. Dakle, retorički se pitam, ko su ti koji bogoslovstvuju a nisu podvižnici?

Mislim da po ovom pitanju razumijevanje podviga ne smije da se svede na klasični (ponajprije monaški, pustinjački) tip podviga. Ako se zainteresujemo za životopis bilo koga od onih koji bi se, pretpostavljam, mogli nazvati akademskim teolozima otkrićemo zadivljujuće posvećeničke, tj izrazito podvižničke crte njihovih karaktera. Pa da li iko može da zamisli da iznjedriti bogoslovki opus razmjera jednog Zizjulasa ne iziskuje podvig – neprospavane noći nad tekstovima sv. Pisma i Otaca, mjesece i godine posvećenog traganja? Ko je ikad imao priliku da razgovara sa studentima teologije iz Atine mogao je da sazna o smjernosti starca H. Janarasa koji svake nedelje skrušeno učestvuje u sv. Liturgiji u hramu sv. Irine. O Kalistu Veru, ljubitelju Svete Gore i o njegovom učeniku o. Džonu Beru da i ne govorim. Dalje, treba pročitati memoare Hansa Kinga pa vidjeti kako opisuje npr. Karla Barta, čovjeka koji je dan i noć živio za Hrista, pogružen u teologiju. Spomenuću i Jirgena Moltmana koji u predgovoru svoje antologijske knjige „Raspeti Bog“ govori kako je u britanskom logoru kao petnaestogodišnjak, za vrijeme Drugog svjetskog rata pronašao Bibliju i u raspetome Hristu kao svome vječnom sastradajućem Bogu – bratu pronašao sebe, i odlučio da Njemu posveti svoj život. Stradanja i progone u svojoj Crkvi kroz koja su prolazili Iv Kongar ili fon Baltazar ili K. Raner i toliki drugi „akademski“ pružaju nam sasvim drugačiju sliku koja baca sjenku na pokušaje uopštavanja i suprotstavljanja akademskog i podvižničkog, teologije i života kod savremenih i teologa iz nama bliske prošlosti. Na kraju ovih primjera (iz kojih sam namjerno, da mi se ne spočita „strančarenje“, izostavio imena savremenih srpskih „akademskih“ teologa, od kojih su mi neki prijatelji i za čije podvige i stradanja znam, i divim im se) parafraziraću riječi velikog istoričara Crkve i teologa Jaroslava Pelikana koji je u jednom od svojih posljednjih intervjua, odgovarajući na pitanje da li izačim žali rekao da duguje izvinjenje svojoj porodici i prijateljima. Duguje ga, rekao je, stoga što je i u rijetkim trenucima odmora, na skijanjima i pecanjima, njegov um uvijek bio zaokupljen samo jednim – teologijom, te nije mogao da im se posveti onoliko koliko su zaslužili.

Sve navedeno, a ima toga još, rečeno je sa jasnom namjerom da ilustruje da je biti istinski akademski teolog po mom skromnom mišljenju neodvojivo od podvižničke posvećenosti najvećoj ljubavi – Riječi Božijoj – Hristu. Ako je zaista tako, onda možemo da zaključimo da u temelju akademskog prizvanja, jednako kao i u temelju svakog podvižništva, stoji iskrena ljubav i spremnost na žrtvu. Bogoslovlje se ne smije i ne treba svoditi na učenost, ali su bogoslovi uvijek i svagda – učenici, kao što nam Novozavjetni tekst na toliko mjesta ponavlja i time nedvosmisleno pokazuje. To da li neko bdije u stasidiji svetogorskog manastira ili u svojoj radnoj sobi u kući ili u svom profesorskom kabinetu, ne predstavlja suštinsku razliku.

Potreba prepoznavanja različitih darova u Crkvi (Rim. 12, 6-8) je ključna ukoliko ne želimo da izbjegnemo razne jednostrane pristupe koji mogu da protivbiblijski redukuju disanje Duha (up. Jn. 3, 8) na one sfere koje se nama čine prijemčivim ili dopadljivim. Ili još gore od toga, da svojim oportunizmom u Crkvi činimo hulu u pokušaju da koristimo teologiju, tj. „teologiju“ u svrhu ličnoga ćara i afirmacije svoje iskompleksiranosti. (Usuđujem se reći da se i to može uočiti u našoj crkvenoj svakodnevici, a što je sramota. Da se razumijemo, ne mislim na autore čije sam tekstove pomenuo). Važno je napomenuti da treba da se čuvamo uopštavanja, koja najčešće imaju za cilj simuliranje znanja kod ljudi u Crkvi (sjajan izraz prof. D. Đoga). Pravoslavni, koliko sam mogao da sagledam u i oko sebe, imaju veoma oskudno znanje po pitanju zapadne teologije. Neki će reći da je tako umnogome i po pitanju filosofije, a pogotovo prirodnih nauka. Međutim, nerijetko je slučaj da se ne libe da daju (samim tim paušalne) ocjene o sveukupnosti te teologije, tj.da iznose definitivne vrijednosne sudove o njoj. Ukoliko bismo postavili pitanje slično Žižekovom, tj. koje knjige, koji autori, koja oblast, šta kod Ranera, gdje kod Bultmana?… Strahujem da bi odgovori bili u većini slučajeva poražavajući. Po pitanju poznavanja Biblije, strah bi takođe bio opravdan. Ako ništa drugo, broj prevoda Biblije na našem jeziku, koji može da stane na prste jedne ruke mogao bi da nam, pored slavlja i ponosa, ove jubilarne godine podari i 800 razloga za duboko pokajanje i preispitivanje. Pored ostalog, i ovaj argument može da se doda na tas koji mjeri prisustvo akademskog bogoslovlja kod nas u SPC, i da bude alarm koji svjedoči o opasnosti nedostatka a ne nikako o opasnosti od akademskog bogoslovlja.

Na kraju, kao što sam i obećao na početku, osvrnuću se na prijedlog o osnivanju isihastičkog manastira u centru Beograda koji je o. Oliver iznio u tekstu o darvinizmu. Taj manastir bi, kako smatra on, trebalo da oplemeni beogradsku crkvenu sredinu, a u prvom redu mlade studente teologije, blagodatno asketskim duhom crkvenog podvižničkog predanja. Kada sam pročitao tu misao prvo što mi je na pamet palo bilo je da bi akademsko bogoslovlje bilo mnogo potrebnije srpskom monaštvu negoli monaštvo mladim teolozima i uopšte teologiji. Zbog čega tako mislim?

Držim da odgovor na ovo pitanje naprosto „vrišti“ sa svih strana. Iako riječi o. Olivera lijepo zvuče, pod predpostavkom da bi takva manastirska zajednica mogla da zaliči na Svetu Goru iz Palamine epohe ili na judejsku pustinju iz Damaskinovog vremena, ili pak na čuveni Studitski manastir. Ili manastir Eseks koji je on pomenuo. No da li nam trezveni pogled na stanje u današnjem srpskom monaštvu daje realan osnov za takva nadanja? Teško! Sjetimo se samo tragedije od prije otprilike jedne decenije kada je naočigled svih preko stotinu monaha iz (do tada upravo zbog monaštva naročito slavljene) eparhije raško – prizrenske, skliznulo u raskol, koji se od tada do danas samo još više rasplamsava. Ako tome dodamo zilotska nastrojenja raznih „duhovnika“ koji vršljaju po parohijskim zajednicama, ne mareći za kanonsko ustrojsvo Crkve (osim u slučaju svojih zvanja i insignija), pa pregršt jutjub monaških „zvijezda“ koji autoritarno govore na toliki broj tema, od pitanja bračne postelje do trijadologije, od briselskih kompjutera do matičnih ćelija, od umjetnosti do jelovnika i granica Crkve, spašenih, pogubljenih za vječnost… Na toliki broj tema se, po mom saznanju, nijedan „akademski teolog“ nije drznuo da govori.

Šta reći o fenomenu monaha „ravnozemljaša“, pa o grotesknosti snimaka starca jednog manastira koji zaodjenut kukuljem velikoshimnika ruske tradicije (znaka krajnjeg smirenja) nosi u isto vrijeme u desnoj ruci igumansku štaku (znak vlasti) i pozlaćeni krst na grudima (?!). Sve navedeno nije pokušaj bacanja kamena na naše monaštvo, već naprosto pitoreskno želi da ukaže kako je našem monaštvu potrebno ozbiljno bogoslovsko promišljanje. Akademska teologija bi, čini mi se, mogla itekako da priskoči u pomoć tom i takvom monaštvu. Možda bi u tom slučaju mogli izbjeći recimo, blamažu u kojoj pojedini manastirski štandovi na sajmu knjiga nude svoje proizvode, od vina do kozmetike, drugim riječima sve – osim knjiga.

Obrazac zapadnih monaških redova bi takođe mogao da posluži kao zadatak za konstruktivno razmišljanje, koliko god takva pomisao može da zvuči odbojno današnjem srpskom monaštvu za koje se čini da je u dobroj mjeri zarobljeno u jednu epohu. A i to samo na spoljašnjem planu, budući da od te, vizantijske epohe baštini uglavnom samo stil, da ne kažem stajling. Pretpostavljena superiornost monaškog opita nad akademskom teologijom mogla bi se u trezvenom teološkom sagledavanju pokazati kao jedna u nizu simulacija koje postoje u crkvenom životu. Bez dubokog teološkog promišljanja, za koje mi iz se čini da su u SPC danas sposobni samo akademski teolozi, na osnovu iznesene slike (čast izuzecima) srpskog monaštva, bojim se da bi eventualni manastir u Prestonici prouzrokovao više štete negoli koristi. To je misao koju sam htio da obrazložim.

Još jednom želim da naglasim, ako uopšte i može da postoji dilema, da to što sam uopšte pomenuo imena i tekstove o. Slobodana i o. Olivera naprosto stoga što su neki dijelovi tih štiva poslužili kao inspiracija, tj. povod koji mi je dao priliku za par varijacija na temu, za razmišljanja koja se u velikoj mjeri direktno i ne odnose na sadržaj samih tekstova.

Završiću riječima Karla Ranera, jednog od najvećih akademskih teologa 20. veka, koje govore kako o njemu tako, slutim, i o samoj akademskoj teologiji.

„Ako sam u svome životu mogao barem nešto malo pomoći bilo kome da se ohrabri, da s Bogom razgovara, da na Njega misli, da u Njega vjeruje, da mu se nada i ljubi ga, onda se – mislim – isplatilo živjeti.“