Mark Šagal, Mojsej, 1956.
Nakon što smo u nastavcima na internet portalima pratili stenograme Komisije za izradu novog Ustava Autokefalne crkve u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kako se zvanično naziva u Tomosu o autokefaliji iz 1920), ovih dana je procurila i konačna verzija novog Ustava naše Crkve, o kojoj će arhijereji raspravljati na majskom zasjedanju Sabora. Dvogodišnji rad Komisije je bio u skladu s modernom srpskom crkvenom praksom, tj. prvo bezrazložna tajnovitost–histerija–misterija, nakon koje poput poplave sve prljavo završi u novinama, gdje se ne zna šta je istina, a šta laž. Medijima dostupan tekst novog Ustava, izazvao je bujicu komentara, koji zavise od ličnih afiniteta i političkih pogleda svakog od komentatora. Stoga su u žiži medijskih interesovanja tek pojedine odredbe novog Ustava, poput – promjena imena Crkve, promjena titula pojedinih episkopa, način izbora poglavara itd. O svakoj od ovih tema, koje jesu političke u najširem smislu riječi i interesuju javnost, koja najčešće jeste narod Božiji, svako ima svoje mišljenje, a svačije mišljenje je jednako važno, bilo da nosi bijelu panu, crnu panu, ili ide gologlav. U tom smislu, velika je šteta što je Komisija za izradu Ustava propustila priliku da uključi najširu moguću zainteresovanu političku i društvenu javnost – narod Božiji, te kroz javnu diskusiju sažme opšti stav i strujanja. Bez obzira na sve, mora se priznati da je Komisija uradila dobar i obiman posao. Nema nikakve sumnje da je dosadašnje gorenavedeno zvanično ime naše Crkve, sve sa Slovencima i Hrvatima u naslovu, u potpunosti neodrživo, kao što je jasno da nove prestižne arhiepiskopske i mitropolitanske titule ne prate samo lične ambicije sadašnjih vršilaca dužnosti, nego dobrim dijelom i novu političku arhitekturu na Balkanu i u svijetu. Način izbora Patrijarha je svakako svima zanimljiv, pa čak i inoslavnima, jer je Patrijarh po funkciji javna ličnost, koja komentariše politička i društvena pitanja. Vrijedi istaći da je predloženi način izbora Patrijarha u mnogome bolji nego prethodni jer generalno garantuje najširu moguću podršku Patrijarhu, za razliku od dosadašnjeg, koji je lažno bio okićen apostolskim imenom i kockarski unižavao vjeru da Bog rukovodi Saborom. Jedna od manjkavosti ovog novog prijedloga je preuzeta odredba iz starog Ustava, da se izbor vrši čak do tri mjeseca nakon upokojenja (smjene) Patrijarha. Time je Komisija zanemarila činjenicu da episkopi na Sabor više ne putuju konjskim kolima, te da se konsultacije među episkopima obavljaju telefonom i drugim modernim načinima komunikacije. Stoga je period od tri mjeseca neobično i nepotrebno dug.
Međutim, osim ovih senzacionalističkih novosti, kojima se bave novinari, a koje nemaju mnogo veze sa svakodnevnim vjerskim životom i aktivnostima, novi Ustav donosi brojne promjene koji će se ticati života sveštenika, monaha i vjernika. Iako, ne treba smetnuti s uma da se radi tek o nacrtu Ustava, koji će svakako biti dodatno modifikovan, nemoguće je ne uočiti nekoliko značajnijih propusta. Sam tekst Ustava je djelo nekoliko pisaca, što se vidi po stilu, ali i po neujednačenosti pravopisa. Dok jedni pisci pišu prema zvaničnom standardu srpskog jezika, drugi se i dalje drže „pravopisa babe Smiljane“. Jedni za svoje ideje navode reference, drugi ne, itd. No, osim ovih manje bitnih i estetskih detalja, daleko je veći problem što u samom dostupnom tekstu ima kontradikcija, nedorečenosti i nejasnoća. Za potrebe ovog teksta, ukratko će biti navedene samo neke problematične odredbe:
Član 17 precizira da parohiju čini do 500 pravoslavnih domova, član 14 da eparhija, po pravilu, ima 150 parohija, a član 10 nabraja svega 41 eparhiju SPC. Čak i nekome ko nije vješt u matematici jasno je da s brojevima nešto nije uredu, te da bi SPC trebalo da ima barem 200 eparhija. Potrebno je napraviti analizu da li je ovim preciznim brojevima Ustav nanio štetu ili korist onim eparhijama koje novčanu pomoć dobijaju od države na osnovu broja parohija.
Jednako, Komisija je propustila da realno razmotri i analizira praktične posljedice nekih prevaziđenih odredbi starog Ustava, koje su ostale u novom Ustavu, poput zabrane kliricima da javno kritikuju odluke crkvenih vlasti (član 171). Ova odredba ne samo da je u kontradikciji s pravoslavnim Predanjem koje traži da crkvene odluke zažive i imaju recepciju u narodu (a kako drugačije nego kroz diskusiju), nego je u direktnom sukobu prvenstveno s Evropskom poveljom o ljudskim pravima i s Ustavima svih zemalja u kojima Pećka Patrijaršija ima eparhije. Osim toga, odredba je nespretno sročena pa podsjeća na čuveni član 133 Kaznenog zakona SFRJ – o verbalnom deliktu, kojim su komunisti upravo klir SPC slali na robiju. Ukoliko bi se primjenjivala, svaki labilniji episkop bi na osnovu nje mogao da proganja, a svaki pop koji ne drhti od širita, bi dotičnog mogao da vuče po sudovima i tuži za mobing, koji je u mnogim državama kažnjiv i zatvorom.
Dalje, član 85 koji tretira nasljeđivanje imovine nakon upokojenja episkopa, u potpunosti negira državno zakonodavstvo i praksu. „…arhijerej je dužan da zavešta dve trećine imovine…“ Međutim, državni zakoni predviđaju da niko nikoga ne može prisiliti da mu ostavi imovinu (npr. član 4 Zakona o nasleđivanju Srbije, Službeni glasnik 46/96) jer su takvi nasljednici nedostojni. Isti član crkvenog Ustava u potpunosti prenebregava činjenicu da postoji i tzv „nužni zakonski dio imovine“ koji neko mora da ostavi svojim direktnim srodnicima. Ako pretpostavimo da episkopi neće imati babe i dede te djecu, onda tu, po važećim državnim zakonima, u direktne srodnike ubrajaju se roditelji, braća i sestre episkopa. (član 39 Zakona) Na stranu što ovakva obavezujuća formulacija u našem novom Ustavu, više priliči američkim sektama ili opresivnim organizacijama poput Opus Dei, ukoliko bude usvojena može samo prouzrokovati tužbe nezadovoljne rodbine, pod uslovom da bi se episkopi za života zaista povinovali ovom članu Ustava. Zapravo, u nekim zemljama poput Italije, državni zakon izričito zabranjuje da se direktni srodnici liše imovine, da je neko rasproda, ili pokloni nekom drugom, dok u jugoslovenskim republikama nužni zakonski dio direktnim nasljednicima zagarantovano čini najmanje jednu šestinu imovine.
Osim gorenavedenih nepromišljenosti, Komisija je, takođe, bila i nedoslijedna, u nekoliko drugih slučajeva. Tako se npr. u članu 2 Komisija poziva na predanje i kanone, na osnovu kojih je i uvela stari običaj Afričke crkve da episkopu sudi 12 episkopa, navodeći u zagradi 12. kanon Kartaginskog sabora. U isto vrijeme, potpuno je ignorisana činjenica da u tom istom kanonu piše da svešteniku sudi šest episkopa, a đakonu trojica episkopa, nego je po osmanlijskom principu kadija te tuži, kadija te sudi, Komisija pravo suđenja dala jednom episkopu. (član 80)
Zapravo, najveća mana prijedloga Ustava jeste to što je blago obojen episkopomonizmom, koji decenijama tiraniše vjerski život Srba. Vjernici nemaju problem da prihvate da je Crkvi glava Hristos Pantokrator te da su oni sjedinjeni sa njim u predvječnoj ljubavi i usinovljenju po Duhu Svetom, koji se oprisutnjuje u Svetim tajnama, koje savršava Episkop. Problem nastaje u svakodnevnom životu i odnosima, novcu, pravima, obavezama i privilegijama. U tom smislu, Komisija je propustila da humanizuje Episkope, da ih učini ljudima, da ih tretira kao i sve ostale, sa vrlinama i sa manama, kao grešnike i kao svece. Episkopi ovim Ustavom nisu odvojeni od finansija, što je uslov sine qua non zdravog crkvenog života. Nikome ne treba posebno pojašnjavati da gdje god postoji tolika količina novca i uticaja, kakva postoji u Crkvi, međuljudski odnosi ne mogu biti normalni sami od sebe, nego moraju biti jasno definisani. Episkopima nije određena starosna granica za odlazak u penziju, dok u praksi sveštenici idu u penziju. Episkopima nije onemogućena promjena eparhija, napuštanje siromašnije, radi bolje i bogatije, što je u skladu sa Predanjem, na koje se Ustav poziva. Ustav, takođe, nije determinisao sredstva i borbu, ili barem deklarativno osudio korupciju, simoniju i nepotizam. Komisija nije uvažila iskustvo i efikasna rješenja koja je izrodila Rimska crkva, koja se ravno hiljadu godina borila prvenstveno sama sa sobom, preko problema nepotizma i korupcije. Kod Latina nema tabora i grupacija niti tzv. levitskog sveštenstva, dvojice, trojice biskupa braće, ili familijarno i kumovski umreženih popovskih esnafa unutar iste dijeceze. To naravno, nije slučajno, niti ima veze s dodatkom Filioque, ili papskom nepogrješivošću, nego je direktan proizvod njihovog viševjekovnog negativnog iskustva i sadašnjeg kanonskog prava. Da li je Komisija mislila da će ova bolest, koja jednako muči i nas, sama od sebe prestati, ili se nadala da Pećkoj Patrijaršiji neće trebati baš hiljadu godina da rješi te probleme, koliko je trebalo Papskom tronu? Blagonaklonost i inklinacija ka episkopomonizmu novog Ustava i tetošenje vladika vidi se i u drugim primjerima – pa tako, za Episkopa je dovoljno maglovito definisano „visoko bogoslovsko obrazovanje“ (član 76 b), a istovremeno, sveštenicima koji rade u crkvenim i eparhijskim organima, arhijerejskim namjesnicima, Komisija izvoljeva godine staža, radnog iskustva na pozicijama, po mogućnosti Pravni fakultet itd. Komisija je propustila da u 21. vijeku, kada doktorate i mastere imaju i činovnici u Pošti, zatraži obavezan doktorat ili barem master za kandidata za episkopa, ali je smatrala za potrebno da definiše član 137 koji praktično zabranjuje rukolopoženje sveštenika koji nisu završili neku bogosloviju ili Bogoslovski fakultet.
Ipak, savjesti radi, mora se reći da je bez obzira na sve gorenavedene mane Ustav dobar. Afirmisao je ulogu laika, kroz Eparhijske i Crkvene odbore, definisao manastirski život, crkvenu imovinu, potvrdio značaj braka i porodice itd. Ukratko, omogućio je prostor za svakoga, da se svi ostvarimo i da doprinesemo Crkvi, koliko možemo. Problem crkvenog života nije Episkopat koji se autopozcionira kao prinčevska kardinalska elita u Rimu u doba renesanse, nego su problem sveštenici i laici koji nemaju odgovarajuću snagu da zauzmu svoja mjesta, koja im Ustav predviđa i daje. Ustav jeste propustio da propiše kazne za one koji ga ne poštuju, kao i da odredi organe koji će da nadgledaju provođenje i poštovanje Ustava. Međutim, čak i da jeste to napisano, problem bi opet ostao u nama. Pravoslavni imaju prokletstvo da su im teorija i praksa često u raskoraku. Možemo imati i najbolji Ustav na svijetu, ništa nam pomoći neće ako sami sebi ne pomognemo. Zato je potrebno da svi iščitamo Ustav, da svi poznajemo Ustav i da ga primjenjujemo. Tada ni djetinjasta i naivna odredba koja je ostala iz starog Ustava da crkve i manastiri i drugi crkveni objekti neće plaćati račune i javne dažbine (član 26) neće biti nesuvisla, jer će laik koji voli svoju Crkvu, a koji je na poziciji da to učini, naći načina da to i ostvari!
