Autografi

Između tri Rima: istorija, sadašnjost i perspektive crkvene situacije u Ukrajini [I]

Krštenje Rusa (minijatura), Keniningsberški rukopis, XIII vek

Između „divizija“ i stvarnosti: naša percepcija Ukrajine

Iako se vijesti o ratu i ostalim dešavanjima u Ukrajini danas uglavnom manje prisutne nego što je to bio slučaj prije nekolko godina, svako koga interesuje realna situacija na terenu može danas da se uvjeri da ne prođe niti jedan dan bez manjih ili većih ratnih aktivnosti (o kojima izvještavaju obje zaraćene strane i vojske DNR i LNR i ukrajinski informativni portali). Za razliku od kod nas omiljenog kafanskog „Rizika“, unutar koga se sati provode u savjetovanju V. V. Putina kako bi trebalo zauzeti Kijev, uz pomoć kojih armija i iz kog pravca, informacije o ratu podrazumijevaju i danas, baš kao što je to bio slučaj i u toku intenzivnijeg rata, izvještavanje o konkretnim vojnim akcijama manjih jedinica (ponekad samo diverzantskih)[1]. I tu se odmah susrećemo sa jednim paradoskom, sa jednim tipično „naškim“ obrtanjem stvarnosti: kada se govori o odnosu Ukrajine i Rusije zanemaruje se užasna i nama u suštini neshvatljiva veličina i jedne i druge (ili u širem smislu ruskog, istočnoslovenskog prostora u cjelini), kada se prave veliki planovi i razmatra geostrategija. Sa druge strane, svako ko je, recimo, automobilom putovao kroz potresna prostranstva istočnoevropske nizije zna kakav je to nepregledni prostor, zna šta bi „masštabna“ vojna 150 miliona Rusa i 48 miliona Ukrajinaca uopšte mogla da znači. Dok ruski (i ukrajinski) mediji izvještavaju svaki dan o puškaranjima na području određenog sela, izvještavaju koliko je ljudi ranjeno i koja je kosa, cesta ili most zauzet, u našoj svijesti i dalje su atomske bombe i tenkovske divizije. Tamo svako diše sopstvenu demografsku i geografsku veličinu i prepričava detalj. Ovdje je ta veličina nezamisliva. Možda zato i tako lako pomjeramo divizije po karti. A kada se pomjere divizije nema više mira u svijetu. Tog momenta više ništa neće biti kakvo je bilo prije. A i bez atomskih bombi i divizija, vojne se vode ne samo radi teritorije nego, možda još više – zbog identiteta i razlike u doživljajima istog prostora. Otuda vojne i politike akcije ne znače ništa ako nemaju identitetske posljedice[2], upravo kao što je sve dobijeno u ratu moguće izgubiti na polju identiteta.

Potpuno isti fenomen imamo i kada je u pitanju crkvena situacija. U ovom momentu se i unutar naše pomjesne Crkve sve češće čuju pitanja uzrokovana svojevrsnim (neodgovornim) potezima Carigradske Patrijaršije, a koji kao da najavljuju neki mogući rasplet crkvene situacije u Ukrajini. I dok se srpski arhimandriti, baš kao i grčki i ruski, svađaju oko kanonskih granica i jurisdikcija, o mogućnostima i dometima uticaja, između ručka i večere u Solunu, Rimu ili Beogradu, niko pretjerano ne obraća pažnju na svakodnevicu, tako „sitnu“ i beznačajnu, nekog od hramova naše sestrinske UPC u, recimo, luckoj oblasti. A Crkva bi trebalo, valjda, da se ravna prema tom „malom čovjeku“ koji u nju dolazi, koji živi njenim životom. Koji je u zapadnoj ili centralnoj Ukrajini često i fizički brani i čuva.

Ukrajinski i ruski identitet: ko je onaj drugi?

Rus'. Da bi nam bila jasna ukrajinska crkvena situacije nije dovoljno pogledati samo statistiku kojoj od „crkava“ pripada koliko pravoslavnog življa. Korijen složeve ukrajinske crkvene situacije leži u međusobnom odnosu ukrajinskog i ruskog identiteta, u shvatanju Moskve u Kijevu i Kijeva u Moskvi. Danas naročito ukrajinski istoričari govore o dvije „istorijske paradigme“ (kijevska i moskovska)[3], ali te istorijske paradigme nisu samo načini na koje istoričari doživljavaju i pričaju prošlost nego način na koji to čini „obični“ čovjek.

Spomenik knezu Vladimiru u Moskvi

Nepobitne činjenice govore da i Rusi i Ukrajinci za svoju prvu državu smatraju onu koji i jedni i drugi nazivaju „Rus'“ (imenica ženskog roda, mijenja se kao srpska „kost, -i“ – Rus', gen. Rusi“) . To je zapravo, danas, jedino zajedničko u nesumnjivo zajedničkoj istoriji. Ta država je imala svoj procvat pod Olegom (882–912) i Svetislavom (Svѧtoslavъ 942–972), njen knez Vladimir (980-1016) je primio krštenje iz Carigrada (oko 988.), što je činjenica od primarnog značaja i za savremenu rusku i ukrajinsku nacionalnu svijest. Ta država je imala svoju ekspanziju, procvat i pad, Kijev, poslovično uvijek doživljavan kao „majka ruskih gradova“. Međutim, čak ni najstarije i najbitnije činjenice iz istorije Rusi danas ne objedinjuju nego razjedinjuju Ukrajince i Ruse. Za crkvenu stituaciju je izrazito simvolički bitno pitanje mjesta krštenja kneza Vladimira. Naime, iako se danas „krštenje Rusi“ posmatra kao istovremen ili usko povezan čin sa krštenjem samog kneza Vladimira, danas postoji nemala kontroverza u istočnoslovenskoj istoriografiji u vezi mjesta i vremena krštenja samog kneza Vladimira: da li se ono desilo već za vrijeme pohoda na Korsun (= Herson), da li kasnije, zajedno sa narodom u Kijevu ili, kako je tvrdio A. V. Kartašov, vjerovatno u svojoj ljetnjoj rezidenciji, gradu Vasiljevu, jugo-zapadno od Kijeva[4] ili, pak na samom Korsunu (Hersonu)? Da nije u pitanju prosta zanimljivost staroruske istorije pobrinula se današnja politička situacija pa se tako praznovanja „krštenja Ukrajine-Rusi“ svečano obilježavaju u Kijevu[5] i na Krimu[6] sa dijametralno suprotnim političkim porukama: tako ukrajinski politički narativ u krštenju Rusi uvijek vidi čin osnivanja današnje ukrajinske države, a nedavno je pažnju javnosti privukao ukrajinski predsjednik Petar Porošenko izjavom da je knez Vladimir izborom hrišćanstva načinio „evropski izbor“[7]. Sa druge strane, V.V. Putin je ističe krštenje Rusi kao osnovu jedinstva ruskog naroda i čin zasnivanja velike i moćne Ruske države[8]. Ono što se, međutim, može uočiti jeste da se poslije Putinove izjave koja je za mjesto Vladimirovog krštenja jednoznačno odredila Korsun = Krim, težište ruskog istorijskog narativa prenijelo na Krim, potisnuvši Kijev u drugi plan. Naravno, odslikavanje trenutne političke situacije više je nego očigledno. Međutim, postavlja se pitanje: da li je rusko simvoličko izmještanje krštenja Rusi iz Kijeva (na Krim) samo stvar trenutka ili se (novo)ruska identitetska paradigma svjesno gradi sa sviješću da je Kijev – „majka gradova ruskih“ – nepovratno izgubljen za „russkij mir“?

Takođe, pitanje naslijeđa i značenja Rusi uvijek  izaziva veliko razmimoilaženje današnjeg ukrajinskog i ruskog istorijskog narativa ali i nacionalnog identiteta: dok je pod mongolskim hordama i u međusobnim zađevicama nestajala i fragmentisala se stara Rus', njena daljnja sudbina se u ruskoj istorijskoj samosvijesti doživljava kroz narativ o mongolskom jarmu, ali i oporavljanju, o postepenom prenošenju težišta „ruskih zemalja“ prema sjeveru, prema gradu-republici Novgorodu i Moskvi. Ukrajinska identitetska samosvijest uvijek je ostala geografski fiksirana za sam prostor najsatrije ruske države te je u mongolskom jarmu gledala prekid postojanja svega dotadašnjeg, a u formiranju Moskve – formiranje nečega sasvim stranog i dalekog, „Moskovije“, zemlje koja u najekstremnijim desničarskim i neonacističkim narativima (koji su, na žalost, popularni u širokim narodnim masama) i nije „iskonski slovenska“ nego „ugrofinska“ i „tatarska“. Tamo gdje ruska svijest gleda kontinuitet, ukrajinska gleda prekid kontinuiteta. Tamo gdje ruska svijest Kijev i najveći dio Ukrajine posmatra(ili je bar do nedavno posmatrala) kao prostor sa koga je ruska državnost pošla, ukrajinski nacionalni identitet forsira apsolutnu razdvojenost i različitost. Usput, vrlo je bitan i jedan istorijski detalj koji pokazuje ambivalentnost savremenog odnosa prema prošlosti, i kod jednih i kod drugih. Naime, dok je Rus' danas u nacionalnom identitetu Rusa aktuelizovana kroz koncept „Svete Rusi“ (Svyataya Rus'), jednog nadvremenskog prostora smještenog u zajedničku prošlost, istorijsko iskustvo i vrjednosno zajedništvo (vrlo sličnog našoj Nebeskoj Srbiji, dotle većina Ukrajinaca u njemu ne vidi ništa drugo do nekakav oblik velikoruskog imperijalizma. Međutim, i sami Ukrajinci imaju veoma ambivalentan odnos prema naslijeđu ranosrednjevjekovne Rusi. Naime, od kako je u HH vijeku konačnu prevagu u sebeimenovanju naroda koji sebe danas uglavnom naziva Ukrajincima odnijelo upravo ime „Ukrajina“ i „ukrajinski“, postavlja se pitanje šta sa „neprijatnim činjenicama“ da se sam naziv „Ukrajina“ pojavljuje tek 1187–1189. godine, ali još uvijek u značenju za ono ima danas – štaviše, naziv „Rus'“ je još dugo bio u upotrebi čak i za najzapadnije dijelove istočnoslovenskog prostora (Galiciju, recimo), a jezik koji se danas naziva „ukrajinskim“ sve do XVII v. je samog sebe nazivao i zvao „rus'ka mova“. Današnji Ukrajinac tako mora da nađe načina da noviji oblik nacionalnog narativa u kome dominira upravo ukrajino-centričnost pomiri sa iskonskom rus'-košću svoje prošlosti.  Problem izmirenja „ukrajinskosti“ sadašnjice i rus'-kosti prošlosti dobijao je razne oblike, od M. Gruševskog do danas, ali nikada nije uspješno riješen. Međutim, „rus'-kost“ Ukrajine u tom nacionalističkom narativu nikada nije pojmljena kao spajajući, ili čak zajednički faktor istorije i identiteta sa Rusijom i Rusima. Upravo suprotno: Rus je uvijek i isključivo „rossiyanin“ a „russkij yazyk“ – „rossijska mova“ (ako ne već „moskal“ i „kacap“), neko ko je i jezički poistovjećen sa stvarnošću koja nastaje i samoimenuje se tek od XVII  v.nadalje[9]. Iako je današnji Ukrajinac uglavnom spreman da priča mitologeme o tome kako je čak i u vrijeme „Rusi“ narod koji je nastaljivao Kijev sebe nazivao „Ukrajincima“,  a svoju zemlju, navodno „nezvanično, prisno“ – „Ukrajinom“, a zvanično „Rusi“, takva rješenja ne rješavaju nego pojačavaju shizofreniju. Već je pomenuti M. Gruševski predlagao da se govori o „Ukrajini-Rusi“, a njegov prijedlog ukrajinolozi i danas koriste kako bi premostili očigledan problem nedostatka konzistentne upotrebe pridjeva „ruski“ i „ukrajinski“ za jedan jezik, prostor, narod.

Spomenik knezu Vladimiru u Kijevu

Zašto je to bitno za našu crkvenu situaciju, osim što ilustruje koliko se i ono zajedničko (kao „Rus'“) može premetnuti u simbol različitosti ako se istorijske činjenice podvrgnu političkoj interpretaciji? Našoj široj crkvenoj stvarnosti je nepoznato, ali „zvanična“ titula raskolničkog pseudo-patrijarha tzv. „Kijevskog Patrijarhata“ – Filareta Denisenka jeste „Patrijarh kijevski i cijele Rusi-Ukrajine“ (Patrіarh Kiїvs'kij і vsієї Rusi-Ukraїni), kao očigledan pandan „patrijarhu moskovskom i cijele Rusi“ (Patriarh moskovskij i vseya Rusi). Upravo kao što je ukrajinski nacionalni identitet ne samo anti-ruski, nego, tako-reći, „paralelni“ (anti)ruski identitet, tako je i problem osnivanja „autokefalne“ ukrajinske pravoslavne crkve za Moskovsku patrijaršiju mnogo više od jurisdikcijskog i crkveno-političkog pitanja. To je pitanje identiteta, pravog naslijeđa „Rusi“, mogućnosti postojanja „dvije Rusi“ i dvije crkve zasnovane na Vladimirovom bacanju idola i krštenju u Dnjepru pored Kijeva (ili na Krimu?). Po tome ono donekle podsjeća ne samo na pitanje „makedonskog raskola“ iz srpske nego i iz grčke vizure, pa bi se od helenofonih crkava moralo očekivati da za rusku poziciju imaju onoliko senzibiliteta koliko same traže i dobijaju za svoju poziciju prema „makedonskoj“ Crkvi.

* Sledeći nastavak feljtona o  crkvenoj krizi u Ukrajini biće objavljen 17.8.2018.

 

 

[1] https://riafan.ru/1023610-donbass-segodnya-liniya-fronta-kipit-vsu-zametayut-sledy-i-gotovyat-okruzhenie-donecka Ukrajinsku poziciju, pored velikih novinskih portala pokriva i http://donbass.ua/news/region/2018/08/08/v-zone-oos-ne-stihajut-boi-okkupanty-ponesli-sereznye-poteri.html.

[2] O situaciji u Donbasu i realnim namjerama Kijeva rječito kazuje i danas (8.8.2018) objavljeni prilog u „Ukrajinskoj pravdi“ Sergija Stukanova u kom se autor otvoreno konstatuje da je rat u Donbasu – „rat identiteta“ te se zato zalaže da se umjesto trenutnog identiteta stanovništva Donbasa u budućnosti treba da bude izražen (= nametnut) ukrajinski identitet, budući da „gdje god ne postoji jasno razgraničenje „ukrajinskog svita“ (=svijeta) i „ruskog mira“ (= svijeta), postoji stalna mogućnpost destabilizacije. https://www.pravda.com.ua/articles/2018/08/8/7188375/

[3] Kao paradigmatičan istoriografski rad za ukrajinsku istorijsku paradigmu koristimo Natalya Yakovenko. Naris іstorії seredn'ovіčnoї ta rann'omodernoї Ukraїni, Kiїv: Kritika, 2009. Na internetu je dostupna ranija verzija pomenute knjige: http://history.franko.lviv.ua/PDF%20Final/Jakovenko.pdf Sve do najnovijeg vremena (koji rad Jakovenko ne obrađuje), za podatke i uvide ukrajinske istoriografije ova studija jeste primarni izvor.

[4] A. V. Karašev, Očerki po istorii russkoj Cerkvi, t.1, Moskva, 2009, 101.

[5] https://24tv.ua/ru/kreshhenie_rusi_ukraina_istorija_pochemu_data_kreshhenija_rusi_vazhnaja_n1005213

[6] http://nsn.fm/society/revyakin-simvolichno-chto-kreshhenie-rusi-proizoshlo-v-krymu.html takođe i https://crimea.ria.ru/society/20160728/1106443541.html

[7] https://regnum.ru/news/2455718.html

[8] https://russian.rt.com/article/105896

[9] Naime, zemlja koju mi poznajemo kao „Rusku federaciju“ zvanično se naziva „Rossijskaya federaciya“ ili kolokvijalno „Rossiya“ a njeni stanovnici „Rossiyanin, mn. Rossiyaane“, od osamnaestovjekovnog neoklasicističkog prihvatanja grčke forme Ρωσσία kao naziva za zemlju koja se do tada nazivala i Velikaya Rus', Russiya, čiji je narod sebe nazivao poimeničenim pridjevom „russkij“ (kada su iz upotrebe izašli stari i divni „rusič“ i „rusin“). Ta nova tvorevina, koja je prošla kroz nekoliko faza i u međuvremenu postala imperija bez sumnje baštini tradiciju i srednjevjekovne Rusi, pa je uspomenu na tu baštinu zadržala u nazivu jezika (russkij yazyk) i u nazivu dominantnog slovenskog etnosa koji je nastanjuje russkij, aya, ie). Kroz najveći dio istorije savremene ruske države, pridjev izveden iz novog naziva države (rossijskij, aya, oe) i od starog naziva države (russkij, aya, oe) bili su gotovo zamjenjivi (kao što ćemo vidjeti nešto kasnije, u upotrebi pridjeva „rossijiskij“ (za jezik) u smislu „(veliko)ruski“ kod mitropolita kijevskog Filareta Amfiteatrova). Međutim, od stvaranja nove države „Rosijske Federacije“, a naročito za vrijeme predsjedništva  B. Jeljcina, stvarana je šira državna ideologija „političke rosijske nacije“ prema kojoj su svi stanovnici „Rosijske Federacije“ – „Rosijani“, mada nužno ne moraju da budu „Rusi“ (russkie) nego pripadnici bilo kog od naroda koji nastanjuju RF. Nastala, kao i današnja Republika Srbija, tek onda kada su svi „bratski narodi“ odlučili da naprave sopstvene nacionalne države, RF je dugo njegovala ideologija koja se u suštini podudarala sa pogledom na (dis)kontinuitet drevne Rusi i savremene RF kod ukrajinskih nacionalista.