Prevodi i prepisi

Beleške za teologiju oslobođenja [II]

Izgledi za budućnost

Našim sledećim korakom se moramo vratiti na pitanje koje se pojavilo ranije i predložiti određene odgovore koje pronalazimo u savremenom teološkom razmatranju – ili, još bolje, predložiti određene zadatke. Nastavljajući sa metodom koju smo nagovestili u prvom delu ovog eseja, čuvaćemo u pozadini diskusije praksu hrišćanske zajednice, naročito u Latinskoj Americi. Glavna stvar koju treba zapamtiti jeste ovo: opseg i značaj procesa oslobođenja su takvi da pitati za njihovo značenje znači pitati o značenju samog hrišćanstva i o misiji Crkve u svetu. Ovo su glavna pitanja koja se nalaze eksplicitno ili implicitno iza uključenosti hrišćana u borbi protiv nepravde. Samo ovaj pristup će nam dozvoliti da vidimo novim očima šta oslobođenje znači u svetlosti vere.

Vera i novi čovek

Ono što konačno dovodi hrišćane do toga da učestvuju u oslobađanju potlačenih ljudi jeste ubeđenje da je jevanđeljska poruka radikalno neuskladiva sa nepravednim, otuđenim društvom. Oni jasno vide da ne mogu biti autentični hrišćani ukoliko ne deluju; ali ono što treba da urade da bi dostigli taj pravedni svet poziva na veliki napor i nadahnuće.

Teologija kao kritičko razmatranje u svetlu vere o prisustvu hrišćana u ovom svetu trebalo bi da nam pomogne da nađemo odgovor. Ona bi trebalo da potvrdi veru, nadu i milosrđe koje je sadržano u našoj revnosti. Takođe bi trebalo da ispravi moguća odstupanja i propuste u našem hrišćanskom životu u koje možemo upasti zahtevima za političkim delovanjem, koliko god plemenito bili nadahnuti.[1] Ovo je takođe zadatak za kritičko razmatranje.

Pored borbe protiv siromaštva, nepravde i eksploatacije, ono što tražimo jeste stvaranje novog čoveka. Ovo stremljenje dovodi u pitanje i predstavlja izazov za našu hrišćansku veru. Ono što ta vera može reći o sebi omogućava nam da vidimo njenu vezu sa stremljenjem ljudi koji se bore da emancipuju druge ljude i sebe. Šta ta borba, to stvaranje znači u svetlosti vere? Šta ova odluka znači za čoveka? Šta je značenje novine u istoriji ili okretanju ka budućnosti? Tri pitanja i tri puta za teološko razmatranje slede. Prevashodno, tri zadatka.

 Oslobođenje i spasenje

Gde je veza između spasenja i procesa čovekove emancipacije tokom istorije? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, a da ne generalizujemo, iziskivalo bi više istraživanja o tome šta podrazumevamo pod spasenjem, nego što možemo ovde da priuštimo. To je jedan od savremenih teoloških lacunae.[2] Čini se da nismo doneli sve najnovije zaključke u ponovnom otkrivenju istine univerzalnog spasenja. Ovo je veće pitanje od onog jednostavnog da li se čovek može spasiti izvan vidljive crkve. Pričati o prisustvu blagodati, prihvaćene ili odbijene, kod svih ljudi uključuje takođe formiranje hrišćanskog suda o samim osnovama ljudskog delovanja. Čini se nemogućim pričati o profanom svetu; jer je ljudska egzistencija ništa osim „da“ ili „ne“ upućeno Gospodu.

Ne postoje dve istorije, jedna profana, a jedna sveta, unakrsne ili nepovezane, već jedinstveni ljudski progres, nepovratno uzvišen od strane Hrista, Gospoda istorije. Njegovo iskupiteljsko delo obuhvata svaku dimenziju ljudskog postojanja. Dve velike biblijske teme ilustruju ovaj pogled: odnos između stvaranja i spasenja i eshatološka obećanja.

U Bibliji stvaranje je predstavljeno ne kao faza koja prethodi delu spasenja, već kao prvo spasonosno delovanje: „Jer nas je u Njemu izabrao pre stvaranja sveta“

(Efescima 1:3). To je deo procesa spasenja, Božijeg opštenja sa samim Sobom. Religiozno iskustvo Izrailja je suštinski istorija, ali ta istorija je samo produženje čina stvaranja. Stoga psalmi pevaju o Bogu istovremeno kao o Tvorcu i Spasitelju (Ps. 136, 74, 93, 95). Bog, koji je stvorio kosmos iz haosa, isti je Onaj koji deluje u istoriji spasenja. Na Hristovo delo se gleda kao na ponovno stvaranje i pripovedano je za nas u kontekstu stvaranja (Jn. 1). Stvaranje i spasenje stoga imaju hristološko značenje: u Njemu sve je bilo stvoreno i spašeno (Kol. 1, 15-20).

Kada kažemo da čovek sebe ostvaruje tako što nastavlja delo stvaranja kroz sopstveno delovanje, govorimo da on time sebe stavlja u središte istorije spasenja. Ovladavanje zemljom, kako ga Knjiga Postanja predstavlja, jeste delo spasenja i trebalo je da proizvede svoje obilje. Raditi, preobraziti ovaj svet, znači spasiti ga. Biblija otkriva duboko značenje tog napora. Građenje prolaznog grada nije samo korak u „humanizovanju“, u „pre-evangelizaciji“, kako su teolozi imali običaj da govore pre nekoliko godina. To znači učestovati u potpunosti u prosecu spasenja koji utiče na čitavog čoveka.

Druga velika biblijska tema dovodi nas do sličnog zaključka. Ovo je tema eshatoloških obećanja, tj. događaji koji nagoveštavaju i prate eshatološku eru. Ovo nije tema koja je jednom pomenuta; već se, poput prve, često ponavlja kroz čitavu Bibliju. Živo je prisutna u istoriji Izrailja i stoga zaslužuje mesto u sadašnjem napredovanju naroda Božijeg.

Proroci su pisali o carstvu mira; ali mir pretpostavlja ustanovljenje pravde (Is. 32, 17), odbranu prava siromašnih, kaznu tlačiteljima, život bez straha od ropstva. Pogrešno shvaćena duhovnost nas često dovodi do toga da zaboravimo ljudsku poruku, moć da promenimo nepravedne društvene strukture, koje eshatološka obećanja sadrže – što, naravno, ne znači da sadrže ništa osim socijalne nagoveštaje. Kraj siromaštva i eksploatacije će označiti da je Carstvo Božije došlo; biće ovde, prema Isaiji, kada niko „neće graditi a drugi se naseliti, neće saditi a drugi jesti“ i kada svako „uživa u delima ruku svojih“ (65, 22). Boriti se za pravedan svet gde neće biti nasilja ili ropstva ili prisilnog rada predstavljaće znak dolaska Carstva Nebeskog. Carstvo i društvena nepravda su neuskladivi. U Hristu „sva Božija obećanja imaju ispunjenje“ ( 2. Kor. 1,20; takođe Is. 29,18-19; Mt. 11,5; Lev. 25,10 ; Lk. 4, 16-21).

Lekcija koju treba izvući iz ove dve biblijske teme je jasna; spasenje obuhvata celokupnog čoveka. Borba za pravedno društvo uklapa se u potpunosti i s pravom u istoriju spasenja. Taj zaključak je naglašen u Razvoju ljudi (21), gde se kaže da se „integralni razvoj“ (naime, spasenje) ljudi proširuje, bez prekida, od posedovanja onoga što mu je potrebno do zajednice sa Gospodom, do punoće spasonosnog dela.

Hristos se stoga pojavljuje kao Spasitelj koji, oslobađajući nas od greha, oslobađa nas od samog korena socijalne nepravde. Čitav dinamizam ljudske istorije, borba protiv svega što depersonalizuje čoveka – socijalne nejednakosti, siromaštva, eksploatacija – imaju svoje poreklo, sublimisani su i dostižu svoju punoću u spasonosnom delu Hrista. Sledeće dve tačke potvrđuju i bliže određuju zaključke ovih paragrafa.

Susret sa Bogom u istoriji

Cilj hrišćana koji učestvuju u procesu oslobođenja onda jeste da se stvori novi čovek. Tražili smo odgovor na prvo pitanje: Šta je značenje takve borbe, tog stvaranja, u svetlosti vere? Možda sada možemo pitati: Šta je značenje te odluke za čoveka?

U svojoj političkoj predanosti savremeni čovek je naročito osetljiv na osnovne ljudske potrebe i pokušava da bude od pomoći onima koji trpe nasilje i nepravdu. Nije dovoljno tvrditi da je ljubav prema Bogu neodvojiva od ljubavi prema bližnjem. Milosrđe ne može postojati u apstraktnom smislu, van našeg ljudskog delokruga ljubavi. Milosrđe postoji samo otelotvoreno u ljudskoj ljubavi, kada dođe do svog ispunjenja. Voleti bližnjeg je neophodna primena ljubavi prema Bogu; zapravo, to jeste voleti Boga.

Gospod je cilj ljudske istorije.“ Tako kaže Konstitucija o Crkvi u savremenom svetu (45). Susrećemo se sa Gospodom kada se susrećemo sa ljudima. Kada smo na strani čoveka, tada smo na strani Boga naše hrišćanske vere, na strani Bogočoveka, na strani Hrista. Danas, neko je rekao, naš bližnji nije samo neki individualni čovek, već i svi ljudi, naročito oni koji su siromašni i potlačeni.

Eshatologija i politika

Posvetiti se uspostavljanju pravednog društva i novog čoveka pretpostavlja poverenje u budućnost. To je čin koji je otvoren ka čemu bilo što bi moglo uslediti. Šta je značenje ove novine viđeno u svetlosti vere?

Sklonost savremenog čoveka da živi u službi sutrašnjice, da bude okrenut budućnosti, intrigiran onim što se još uvek nije desilo, često je naglašavana. Ova karakteristika našeg vremena bez sumnje je doprinela ponovnom otkrivanju eshatoloških vrednosti koje su sadržane u otkrivenju. Biblija, naročito Stari zavet, nudi eshatologiju kao pokretačku snagu istorije spasenja. Stoga se čini da eshatologija nije jedan od mnogih elemanata hrišćanstva, već sam ključ njegovog razumevanja. Priča o izlasku opisuje veoma dobro položaj hrišćanske zajednice u istoriji.

Novi naglasak na eshatološke vrednosti doneo je obnovu teologije nade. Hrišćanski život suštinski gleda unapred. Ono što hrišćanina razlikuje, Moltman piše, „nije vera, niti milosrđe, već nada“. Hrišćanin je, pre svega, onaj koji mora odgovarati na nadu koja je u njemu (1. Pt. 3,15). [3]

Eshatološka vizija postaje operativna, a nada postaje kreativna kada se susretnu sa socijalnim realnostima današnjeg sveta, na taj način stvarajući ono što se naziva „politička teologija“.[4] Mec (J. B.Metz) predlaže da je ovo neophodno ispravljenje za teologiju, koja je pod uticajem egzistencijalizma i personalizma postala previše individualistička. Politička teologija nastoji da se fokusira na socijalne dimenzije biblijske poruke. Biblija nam govori, ne samo o pozivu na zajednicu sa Bogom, već o sazivanju. Ta činjenica bi trebalo da ima uticaj na političko delovanje hrišćana.

Ovaj zaključak je naročito odgovarajuć u Latinskoj Americi, gde hrišćanska zajednica prihvata sve delikatnije i čak radikalnije političke pokrete; ali neka pitanja se pojavljuju. Da li će politička teologija prestati da analizira značenje tih pokreta? Ili će ići dalje i podstaći novu političku doktrinu Crkve? U poslednjem slučaju, kako možemo izbeći povratak poznatom starom problemu hrišćanluka? Hoće li teologija postati nova „ideologija“? Izazov će biti pronaći put između hrišćanske politike i uzdržanja. Vrlo je verovatno da se nijedno rešenje ne može naći nasumičnim metodama; a ipak je teško ostvariti unapred (kako smo nekada verovali da možemo) precizna merila koja bi trebalo da upravljaju delovanjem Crkve; koja će verovatno morati biti izabrana potrebama trenutka, svetlošću koju Crkva ima na raspolaganju i velikim naporom da bude verna Jevanđelju. Postoje određena poglavlja teologije koja mogu biti napisana samo posle toga.

U svakom događaju, ukoliko možemo ponovo da uhvatimo istorijsku viziju fokusirani na budućnost i ohrabreni nadom da će Hristos doneti punoću koju čekamo, videćemo u novom svetlu novog čoveka kojeg pokušavamo da stvorimo našom aktivnošću u sadašnjosti. Ukoliko se nadamo u Hrista, verovaćemo u istorijsku avanturu – što otvara široko polje mogućnosti hrišćanskog delovanja.

Misija Crkve 

Crkva, kao vidljiva zajednica vere, je često danas u izazovu i preispitivanju. Ono što smo videli o značenju hrišćanstva postavlja na novi način misiju Crkve u svetu. Dve stavke nam ovde mogu pomoći: prva se tiče značenja misije Crkve; druga neizbežnog uslova da se ona sprovede.

Eshatološka svest čovečanstva

Neuslovljena tvrdnja o univerzalnoj mogućnosti spasenja menja radikalno naš način poimanja misije Crkve u svetu. Ova promena perspektive podrazumeva decentralizaciju Crkve, koja više nije ekskluzivno mesto spasenja i sada se okreće ka novoj, radikalnoj službi čovečanstvu.

Ukoliko se, kako smo videli iznad, izgradnja pravednog društva potpuno uklapa u istoriju spasenja, tada Crkva mora igrati ulogu u tom osnivanju novog poretka. Politička teologija čini crkvu „institucijom društvene kritike.“[5] Ovo je kritika u funkciji svoje eshatološke poruke, koja će odigrati oslobađajuću misiju tako što će ukazati na prolaznu prirodu svake istorijske situacije i svakog ljudskog ostvarenja.

Uloga Crkve, međutim, nije samo društvena kritika, čime bi rizikovala da bude nešto isključivo intelektualno. Crkva će podsticati i radikalizovati predanost hrišćana istoriji oko njih.[6] Hrišćanska zajednica, koja ispoveda istinu „koja se sama ostvaruje“, pozvana je da učestvuje aktivno u izgradnji pravednog poretka. Ovo je činjenica koju teologija ne sme negirati, osim ukoliko ne želi da opravda toliko često zasluženi prigovor, naime, da hrišćani zapostavljaju delovanje u svetu.

Stoga možemo opravdati „zemaljsko“ delovanje Crkve.[7] No, ova eshatološka perspektiva takođe nam dopušta pojmiti na jasan i dinamičan način antitezu: privremeno u odnosu na duhovno i Crkva u odnosu na svet. Crkva zaista jeste sam svet koji živi u istoriji, dok se kreće ka budućnosti koju je Gospod obećao. Kako je Tejard de Šarden primetio, Crkva je „refleksivno hristijanizovan“ deo čovečanstva. To je ono što Crkva proslavlja u Evharistiji; tako da možemo videti neraskidivu vezu između nje i napora da se stvori pravedno društvo (Matej 5. 23 -24).

U Latinskoj Americi Crkva mora shvatiti da postoji na kontinentu koji prolazi kroz revoluciju, gde je nasilje prisutno na različite načine. Svet u kojem je hrišćanska zajednica pozvana da živi i slavi svoju eshatološku nadu jeste svet kojem se dešava socijalna revolucija. Njena misija se mora ostvariti imajući to u vidu. Crkva nema alternativu. Samo potpuni prekid sa nepravednim poretkom sa kojim je povezana na hiljadu svesnih ili nesvesnih načina i otvorena predanost novom društvu, učiniće da ljudi u Latinskoj Americi veruju u poruku ljubavi koju nosi. Crkvena kritičko-politička služba postaje dvostruko značajnija u Latinskoj Americi, gde Crkvena institucija ima toliki prestiž. S obzirom na misiju Crkve, konkretne okolnosti bi trebalo da utiču, ne samo na svešteničke stavove, već na samu teološku misao.

Siromaštvo – u solidarnosti i u protestu

Nekoliko godina slušali smo o sve većem pozivu u Crkvi za autentičnim svedočenjem siromaštva. Važno je, međutim, shvatiti vrlo precizno poentu ovog svedočenja i izbeći sentimentalizam (postojala je beznačajna priča o „čuvenom dostojanstvu siromašnih u Crkvi“), kao i sanjalački projekat idealizovanja siromaštva (što bi bilo ironično zaista za one koji se nalaze u pravom siromaštvu).

U Bibliji je siromaštvo kao lišavanje osnovnih životnih potreba smatrano za zlo, nešto što degradira čoveka i vređa Boga; reči koje koristi kada se odnosi prema siromašnima ovo pokazuju (videti Isaija 10 -2; Amos 2, 6 -7; 5, 1 -6; 2 ,1). Sa druge strane, duhovno siromaštvo nije samo unutrašnja ravnodušnost prema dobrima ovog sveta, već stav otvorenosti prema Bogu, duhovne jednostavnosti (Knjiga mudrosti 2:3; Isaija 66:2; Psalmi 25, 34, 37, 149; Priče Solomonove 22:4; 15:33; 18:2; Matej 5:3).

Hrišćansko siromaštvo nema smisla osim obećanja da se bude jedno sa onima koji pate zbog siromaštva, kako bi se naglasilo da predstavlja zlo. Niko ne bi trebalo da idealizuje siromaštvo, već da ga pokazuje kao zlo, da protestuje protiv njega i da se bori da ga eliminiše. Kroz takav duh solidarnosti možemo upozoriti siromašne na nepravednost njihove situacije. Kada je Hristos preuzeo na sebe siromaštvo, On to nije uradio da bi ga idealizovao, već da pokaže ljubav i solidarnost prema ljudima i da ih iskupi od greha. Hrišćansko siromaštvo, izraz ljubavi, čini nas jednim sa onima koji su siromašni i čini da protestujemo protiv njihovog siromaštva.

Ipak moramo paziti na upotrebu te reči. Termin „siromašan“ može se učiniti nejasnim i crkvenjačkim, sentimentalnim, čak i antiseptičnim. Siromašan čovek danas jeste onaj koji je potlačen i koji je na marginama društva, proleterijat ili potproleterijat, koji se bori da ostvari najelementarnija prava. Solidarnost i protest o kojima pričamo imaju pravi politički prizvuk u današnjem svetu.

Biti jedno sa siromašnima danas može imati za posledicu lični rizik, čak i po život čoveka. To je ono što otkrivaju mnogi hrišćani – ili nehrišćani – koji su posvećeni revolucionarnom delu. Zato se pronalaze nove forme proživljavanja siromaštva različite od uobičajenog „odricanja od imovine ovoga sveta“.

Samo odbacivanjem siromaštva i čineći sebe siromašnom kao protest protiv njega Crkva može propovedati „duhovno siromaštvo“, tj. otvorenost ljudi i istorije u kojoj živi ka budućnosti obećanoj od Boga. Samo na taj način može ispuniti iskreno i sa dobrom šansom da bude uslišena kritičko-socijalnu funkciju koju politička teologija dodeljuje. Za Crkvu danas ovo je najbolji test autentičnosti njene misije.

Moraćemo da ponovo razmotrimo, takođe, misao da crkve bogatih zemalja pomažu crkvama siromašnih zemalja. Finansijska pomoć može biti samoporažavajuće svedočenje siromaštva koje bi trebalo da pokaže, osim ukoliko je na odgovarajući način zamišljena. Osim toga, može te zemlje uspavati i učiniti da pristanu na reformistička rešenja i površne promene, koje će na duge staze samo produžiti siromaštvo i nepravdu. Takva pomoć takođe može umiriti savest hrišćana u zemljama koje kontrolišu svetsku ekonomiju.

I da sumiramo. Ukoliko nam teološko razmatranje ne pomogne da preporodimo delovanje Crkve u svetu i učinimo našu predanost davanju milostinje dubljom i radikalnijom, imaće malu vrednost. Moraćemo da pazimo da ne upadnemo u intelektualnu samozadovoljnost, neku vrstu trijumfalizma pametnih, „novih“ vizija hrišćanstva. Primenjujući Paskalove reči, možemo reći da čitava politička teologija nade, oslobođenja, revolucije, ne vredi koliko jedan čin vere, nade i milosrđa koji vodi do aktivnog napora da se oslobodi čovek od svega što ga dehumanizuje i sprečava da živi po volji Gospodnjoj.

 

Izvor: Gustavo M. Gutiérrez, „Notes for a Theology of Liberation“, Theological Studies 31 (1970), 243–261.
Prevod: Jelena Šoljaga

 

 

[1] Karl Raner (La riposta dei teologi [Brescia, 1969], p. 71) govori o ne tako udaljenoj mogućnosti da Crkva može dati „saglasno ne“ određenim tendencijama ili tumačenjima hrišćanstva.

[2] Vidi: P. Smulders, „La Iglesia como sacramento de salvación,“ La Iglesia del Vaticano II 1 (1966), p. 379.

[3] Vidi: J. Moltmann, Theologie der Hoffnung, Munich, 1965.

[4] Vidi: J. Β. Metz, „The Church’s Social Function in the Light of a ’Political Theology’,“ Concilium 36 (New York, 1968), pp. 2–18.

[5] Ibid., p. 10.

[6] Vidi: E. Schillebeeckx, „Foi chrétienne et attente terrestre“, L’Eglise dans le monde de ce temps (1967), pp. 151–58.

[7] Što ne znači da Crkva jeste jednostavna društvena grupa u istoriji ili vrsta „duhovnog UNESCO-a“, kako je Šilbeks naglasio u nekoliko prilika.

error: Content is protected !!