Ženski rat

Svetlana Aleksijevič, Rat nema žensko lice, 2015.

Rat smo naučili da prihvatamo. Pobjede, porazi, stradanja i herojstva pojmovi su kojima krpimo izrešetanu svakodnevicu. Objektivnu ili sopstvenu, unutrašnju.  Rat je, osnovni fenomen ljudskog postojanja, a istorijski čovjek je radnik-tvorac, ali i ratnik-borac (S. Laušević, Rat – Osnovni fenomen i metafora ljudskog iskustva). U zavisnosti od ideologije ili mitologije u koju se zaodjene, takvo određenje čovjeka može, naizged da se učini čak i glamurozno. Pa ipak, iza svakog manje ili više uspješnog pokušaja definisanja čovjeka krije se jedna, apriori neglamurozna, realnost – smrt, licem u lice sa kojom nemoguće je ne zapitati se: da li nam je dovoljno da budemo istorijski čovek? Mogu li nam u prihvatanju neprihvatljivog pomoći nacionalne boje, gromki proglasi i prije svega strah? 

Svetlana Aleksijevič, književnica, novinarka, faktograf, sakupljač svjedočanstava i trudbenik autentične kulture sjećanja, oslikala je realnost kao surovu i otrežnjujuću, kakvu je najčešće i dožvljavamo, ali istovremeno i obećavajuću i u korist čovjeka, što je u uslovima oko kojih je gradila priču zadivljujući podvig. Ponovo je pronašla nikada ukalupljenog čovjeka čija se ljudskost projavljuje kao neuhvatljiva i uvijek iznova vaskrsavajuća pod naslagama nerealnosti i uniformnosti koja mu se nameće.  Po čemu se njena faktografija, koja je prerasla u djelo ovjenčano najvećom svjetskom nagradom za književnost, razlikuje? 

Autorka je veći dio svoga života posvetila traganju za svjedočanstavima koje, kako ona sama kaže, izazivaju potres, i to vrlo sličan onome koji nastaje usled upitanosti jednog junaka Dostojevskog nad granicama ljudske slobode, smisla, vrijednosti i krajnjeg cilja ljudskog postojanja. Svetlana Aleksijevič, odrasla na upravo toj kulturi, dokumentuje uspomene koje ne mogu biti samo puko sjećanje, koje transcendiraju nad pamćenjem, daju im novo značenje i postaju jedan živi, bolni i duboko filosofski pogled na prošlost. 

Za svoje sagovornike ona bira žene. Prožimajući sjećanja na surovosti Drugog svjetskog rata njihovim, kako ga ona vidi, specifičnim senzibilitetom, ona ih podiže na najviši nivo i najbrutalnije ogoljava njihov besmisao. Ona prošlost oslobađa muškog herojstva, skida šareni omotač ideoloških simulakruma i pljuska čitaoca u lice istinom o ženskom ratu, koji ima svoje boje, svoje mirise, svoju svijest, svoj prostor sjećanja i svoje riječi koje nikada nisu samo riječi jer se upravo i mir, kako kaže Levinas, događa kao spremnost na riječ. 

U ženskom ratu nema heroja, a podvige čine obični ljudi koji se istovremeno bave neljudskim i ljudskim poslom. A da li je manje vrijedno oslikati ogoljenog (istorijskog)  čovjeka?

Nikako, jer čovjek je veći od rata, kaže književnica.

I ne samo od rata, čovjek je veći od svega što ga okružuje u berđajevljevskom svijetu objekata, baš zato jer je sposoban da se odupre lakoći i primamljivosti zla i, kako je to opisala Hana Arent, razaranju istorije koje nastaje prolaznom pobedom modernih sofista na račun stvarnosti. Jer stvarnost je drugačija od onoga što o njoj žele da mislimo kako bi nas učinili diom mnjenja. Stvarnost je čovjek zatrovan zlom, ponižen, bačen na zemlju, prestrašen i očajan, ali i dalje na nogama. Slab, ali silan.

Čovjek nikada do kraja ne ostaje samo akter u nečijoj tuđoj igri. Uzdižući se  nad ulogom svjedoka i poslušnika, on odgovara na svoj temeljni priziv da bude stvaralac. Život prožet stradanjem čini ga pričasnikom nadumstvene etike tragedije koju je prepoznao  Berđajev, a koja stoji sa one strane ovosvjetskih pravila igre.

Pustivši ženu u muški svijet usiljenog heroizma kome se ne gleda u zube, Svetlana Aleksijevič usitnjava veliku istoriju do malog čovjeka, grubo okrećući leđa prorocima velikih svjetskih ideologija. Ona ulazi u nepregledni prostor ljudske duše gdje je sve još nepreglednije, nepredvidivije nego u istoriji, i plaši, kako sama primjećuje, svojom čudnovatošću.

Ponekad se, čak, potkrade zaverenička dosetka o ulovljenoj ljepoti čovjekovog stradanja. Tada se plašim sebe…

Svjedočanstva su različita, s autentičnim pečatom ličnosti pojedine sagovornice, pa i sam pokušaj ujednačavanja kroz žensku dioptriju, ne može da ih sinhornizuje i usaglasi u potpunu harmoniju. Djevojčice, prestarele, suočene sa morbidnim naličjem života, iz rata su izašle  kao pobjednici – ako ništa nad izvjesnošću prerane smrti,  ili kao poražene sa maskama pobjednika koje se nisu usuđivale skinuti.

Bilo ih je koje su i poslije herojstva, herojski slavile život, vjerujući poslije svega da čovjek zaista može sve, a bilo ih je i do kraja života sablažnjenih, nesposobnih da se ikada više uzdignu nad svojom poniženom ljudskošću i neutješnih pred činjenicom da nisu uspjele da sačuvaju svoje jedno srce. 

Ne može biti jedno srce za mržnju, a drugo za ljubav. Čovjek ga ima samo jedno i uvijek sam mislila o tome kako da spasem svoje srce.

Nemoguće je ne osjećati, ne saosjećati, ne bjesniti ili ne zaplakati čitajući djelo nastalo cjeloživotnom posvećenošću žene koja je kroz direktan pogled u oči učesnica rata pokušala da uđe dublje u ono na čemu je nastala ideologija pod kojom je odrastala.  I iako su se mnoge velike ideje i namjere nad afirmacijom nekih drugih pogleda na svijet pred tim očima raspršile, ostaje naslada nad istinom dubine čovjeka, njegovom otvorenošću za ljubav i vječnom potragom za njom i u  uslovima, kada čovjek prestane da liči na čovjeka. Nikad zavejani književni koloriti velikog Dostojevskog i  potraga za odgovorom na pitanje: koliko je ljudskog u čovjeku i kako tog čovjeka u sebi zaštititi, u djelu Svetlane Aleksijevič ponovo nas podsjećaju na svoju sveprisutnost.

Među mnogim odgovorima u toj čudesnoj polifoniji ženskih glasova, svaki usamljeni monolog svjedoči o uzročno-posljedičnim vezama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti unutar kojih prevladava želja da budemo dobro. Način na koji živimo danas prekraja naša sjećanja, volja za životom preoblikuje vizije naših iskustava, ali činjenica da je rat nedjelotvoran i da ni jedna „hristoljubiva vojska“ nije uspjela da promjeni svijet, (B. Pantelić, Jevanđelje i (ne)nasilje:(ne)opravdanost rata) i dalje lebdi kao zloduh nad izgubljenim, životima, mladošću i idealima.

Teško je povjerovati, ali u uspomenama autorkinih sagovornica prevladavju ljubav, romantika, humor i nježnost. Kroz vonj krvi i hrpe otkinutih i naživo amputiranih djelova tijela, probijaju se ljepota i pristojnost. Žene pristaju da prihvate i zvjersko u sebi, ali svjedoče iznad svega o čudesnoj nemogućnosti da zanemare ljudsko. (Bila sam tako sretna što ne mogu da mrzim – svjedoči jedna od heroina.) One ne bježe, ne negiraju, ne lažu sebe i ne zaklanjaju se iza ideoloških matrica. One ne prestaju da osjećaju, da sleduju svojoj prirodi kojom vaskrsavaju i porađaju život tamo gdje se čini da ga više nema. One siju na njivama natopljenim krvlju i svojom predanošću i ljubavlju kupe skupocene plodove.

Ali jedno ostaje: u ženskom ratu nema neukaljanih heroja, nema apsolutnih podviga i pate svi. Ljudi, a sa njima i zemlja i sva tvar koju ona porađa, i niko se ne trudi da to opravda, nađe smisao ili da razumije.  Ženski rat je, zapravo rat ogoljen do srži, a žena je sinonim za čovjeka, skriveno ljudsko biće koji vapije da se razotkrije i vrišti.  U djelu Svetlane Aleksijevič žensko je autentično ljudsko koje nadilazeći vječno nezadovoljavajući cogito, samo osjeća i predosjeća put. 

A put je samo jedan – treba zavoljeti čovjeka. Razumjeti ga ljubavlju.