Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju, jer nema vlasti da nije od Boga, a vlasti što postoje od Boga su ustanovljene. Zato ko se protivi vlasti, protivi se uredbi Božijoj a koji se protive primiće osudu na sebe. (Rim 13, 1-2)
Ovi stihovi Svetog Apostola Pavla iz Poslanice Rimljanima i danas se često koriste kako bi se podržala ideja o tome da hrišćani treba da ćute i pokoravaju se vlastima. Ako posmatramo ove stihove izvan konteksta stihova koji slijede – prirodno je izvući takav zaključak. Da li to znači da je onda nama hrišćanima svejedno u kakvom društvu i u kakvoj državi živimo, sve dok se možemo neometano posvetiti našim religijskim dužnostima? Da li nam je svejedno ukoliko živimo u tiraniji? Da li nam je svejedno ukoliko živimo u društvu koje je nepravedno? Da li hrišćani mogu da žive u bilo kom sistemu, bez obzira na to da li je on autoritaran, nepravedan, diktatorski, pa čak i zločinački u duhu pokornosti takvim vlastima?
Izgleda potpuno jasno da nam Sveti Apostol pruža jasan odgovor na sva ova pitanja: mjera pokornosti vlastima jeste u njihovoj sposobnosti da razlikuju dobro i zlo, laž i istinu, pa da se shodno tome bore za dobro, a protiv laži. Otuda Apostol Pavle govori: „Jer starješine nisu strah za dobra djela nego za zla. Hoćeš li pak da se ne bojiš vlasti? Čini dobro i imaćeš pohvalu od nje, jer je sluga Božiji tebi za dobro“ (Rim 13, 3-4). Ovi stihovi iz Rim 13, 3-4 naglašavaju imperativ za vlasti, poziv da imaju pozitivnu ulogu u svakom društvu. Odnosno, vlasti su ustanovljene od Boga kako bi održavale red i pravdu, nagrađivale dobro i kažnjavale zlo. Ukoliko to pak ne čine, onda ne zaslužuju poštovanje. Vlast ima smisla da bi sprječavala zlo i laž, a podsticala dobro, jer vlast, kada ispravno funkcioniše, nagrađuje dobro.
Stoga nas Apostol Pavle ne poziva na nekritički odnos prema onima koji vladaju, nego na poštovanje vlasti samo dok ona djeluje na korist pravde, dobra i istine. Ukoliko to nije slučaj, onda su i hrišćani pozvani da slušaju Boga, jer „Bogu se treba pokoravati više nego ljudima“ (Dap 5, 29). Danas bi to značilo da se Crkva mora oduprijeti hiper-individualizmu (povlačenju u privatnu sferu), ali i iskušenju da bude identifikovana sa autoritarnim vlastima. Ona mora naći svoje mjesto u prostoru „civilnog društva“, tj. onom prostoru koji povezuje privatno i javno. Jer šta je Crkva ako ne slobodna i dobrovoljna zajednica ljudi, koja dijeleći zajedničku viziju života i budućnosti svijeta, uvijek mora naglašavati ideju opšteg dobra.
Sveti Justin Ćelijski nam slično saopštava u svom razmišljanju o vlastima i Crkvi:
„‘Gospod Hristos da bude u svemu prvi’ (Kol 1, 8). Vlast je u načelu od Boga (Rim 13, 16): i hijerarhija vrednosti i hijerarhija poretka je od Boga. Zato se u načelu treba pokoravati vlasti kao regulatoru i kao održavaocu tog bogodanog i božanskog poretka u svetu. Inače se pada i zapada u bezvlašće, u anarhiju. Vlastima se treba pokoravati sve dok održavaju božanski poredak u svetu, dok su ‘sluge Božje’ i kao sluge Božje… Nikada se hrišćanin ne sme većma pokoravati ljudima nego Bogu, naročito ljudima koji su protiv Boga Istinoga i protiv Njegovog Evanđelja.“ (Sveti Justin Ćelijski, „Istina o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u komunističkoj Jugoslaviji“)
U pluralističkom društvu ne postoji jedan „prvi“ autoritet koji je univerzalno prihvaćen, već različite grupe slijede različite vrijednosti, ideologije i vjerske tradicije. Prvi je ono što zajednica priznaje kao autoritet (zakon, demokratija, ljudska prava), ali za hrišćane – Hristos ostaje iznad svega. Drugim riječima, vjera u Hrista je u stanju da pruži jedinstveni narativ koji pruža „ultimativni smisao“ u životima vjernika, a to nije samo altruistička briga i ljubav za druge nego i preobražavajuća moć koja osnažuje život u istoriji. Crkva je tako pozvana da brani religijske slobode, ljudska prava i pravo demokratskog društva pred autoritarnom državom.
U Poslanici Rimljanima, Sveti Apostol Pavle još više delegitimiše vlasti i njihovu vrijednost. „Podajte, dakle, svakome što ste dužni: kome porezu – porezu, kome carinu – carinu, kome strah – strah, kome čast – čast“, (Rim 13, 7). Pavle ovdje uvodi ironični ton kada govori o onima koji vladaju, jer implicitno osvjetljava njihovu prolaznost, svodeći ih na običnu administraciju (porez, carina, strah, čast). U odnosu na dolazeće Carstvo Božje, to su nevažne stvari, bez ikakve ontološke vrijednosti. Tako nas Sveti Apostol poučava da državne vlasti nisu izraz Božanske apsolutne volje, već samo instrument za održavanje reda (ukoliko su sposobne za to) u ovom prolaznom svijetu. Sveti Apostol ih prihvata samo u toj funkciji i tim djelokruzima njihovog djelovanja, ali ne daje njihovom autoritetu nikakvo eshatološko značenje. I danas, svijest o transcendentnoj dimenziji vjere koju naglašava Ap. Pavle, posjeduje u sebi potencijal katalizatora protiv samozatvorenih sistema i ideologija, koje imaju tendenciju da guše istinu, život i misao. Ukoliko neki politički sistem djeluje kao apsolutni, Crkva ga mora izazivati, kako bi zaštitila „ljudsku kreativnost“ i ugradila u javnu sferu osjećaj odgovornosti i brige za druge.
„Vlast je u načelu, u principu od Boga. Ali kad se vlast odmetne od Boga i istupi protiv Boga, onda se ona pretvara u nasilje, i time prestaje biti od Boga i postaje od đavola. Tako, mi hrišćani znamo i tajnu vlasti i tajnu nasilja: vlast je blagoslovena Bogom, nasilje je prokleto Bogom. Sve što je od Boga – dobro je, čim se zloupotrebi od đavola je. Zloupotreba Božjeg – to je đavo, i sav đavolizam svih svetova, pa i čovečanskog. Vlast je od Boga; i dok se drži u Bogu i pod Bogom i sa Bogom – ona je blagoslovena. Čim napusti Boga, ona postaje nasilje, i time prenosi sebe pod vlasti protivboga – đavola.“ (Sveti Justin Ćelijski, „Istina o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u komunističkoj Jugoslaviji“)
Trinaesta glava Poslanica Rimljanima Svetog Apostola Pavla, nije ništa drugo nego politički tekst, ali ne u smislu podrške vlastima, već njihove suptilne kritike. U svjetlu eshatološke vizije Crkve i Njene vječnosti, vlast gubi moć i relativizovana je. Drugim riječima, Apostol Pavle ne traži apsolutnu poslušnost vlastima, nego relativnu – kroz strategiju ironije i relativizacije njihove uloge u odnosu na ono što jedino ima vječnu i apsolutnu vrijednost, a to je Božija vladavina.
Identično nam govori i Sveti Justin Ćelijski, naglašavajući vječnu dimenziju Crkve, koja čini svaku vlast relativnom, a mjeru poslušnosti vlastima dodatno postavlja u okvire njene spremnosti da služi dobru, a ne zlu i lažima:
Crkva je večnost u vremenu, u vremenskom svetu. Svet se menja, ali se Crkva ne menja; ne menja se njena večna Božanska Istina, njena večna Božanska Pravda, njeno večno Božansko Evanđelje, njena večna Božanska sredstva. Ne menja se, jer se ne menja Gospod Hristos koji je i čini takvom. Evanđelska je istina i stvarnost: „Isus Hristos juče je i danas onaj isti i vavek“ (Jev 13, 8). Crkvom je večnost prisutna u vremenu, da bi se vreme osvećivalo njome, obnavljalo njome, ovečnilo njome, i ravnjalo prema njoj. Ne ona prema vremenu, ni prema duhu vremena, već vreme prema njoj kao Večnoj, i duh vremena prema njoj kao nosiocu Duha Večnosti, Duha Bogovečnosti…„Gospod Hristos da bude u svemu prvi“ (Kol 1, 8). (Sveti Justin Ćelijski, „Istina o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u komunističkoj Jugoslaviji“)
Kao što jasno vidimo, Sveti Justin Ćelijski, vijekovima poslije Apostola Pavla, piše u njegovom duhu, razumijevajući njegove riječi i savjete. Naglašavanjem vječnosti Crkve i eshatologije kao izvora Njenog bića, otkriva nam se potreba da uvijek budemo budni u odnosu na naš odnos prema istoriji i njenim kretanjima. Preciznije, Sveti Justin Ćelijski naglašava da se nikada nijedan čovjek ne smije staviti iznad Boga, jer se samo tako čuvamo od pasivnosti i nekritičkog odnosa prema vladarima i vlastima.
Sveti Apostol Pavle zahtijeva od nas da budemo sposobni jasno razlikovati laž od istine, misliti i promišljati o odnosu Crkve i vlasti na jedan kritički način, ne dopuštajući jednostavne pristupe, koji koketiraju sa neznanjem i uprošćavanjem. Vjera traži cijelog čovjeka, traži i njegovo srce i dušu, ali i njegov um. Na kraju, Crkva je vječna, a vlast to nije. Bog je vječan, čovjek to nije. Tako relativizovana vlast ima smisla samo ukoliko i dok koristi i služi dobru, a ne zlu i lažima.
U današnjem kontekstu, ostaje pitanje da li hrišćani treba da se pokoravaju vlastima u pluralističkom društvu? Odgovor kao da se nameće, na osnovu svega rečenog. Hrišćani treba da poštuju zakone i poredak u društvu, jer su red i stabilnost neophodni za opstanak zajednice, ali samo uslovno. Ako zakoni ili državne odluke direktno narušavaju Božje zapovijesti, hrišćani imaju obavezu da svjedoče istinu i pružaju otpor lažima i nepravdi. Drugim riječima, vjernik je dužan da ne sluša vlasti kada ona traži nešto što je u suprotnosti sa Božjim zakonom. Uostalom, bogata istorija hrišćana mučenika kroz istoriju, govori o imperativu otpora nepravednim vlastima, koje afirmacijom laži udaljavaju sebe od Boga (Istine).
Sveti Justin Ćelijski kaže: „Nikada se hrišćanin ne sme većma pokoravati ljudima nego Bogu, naročito ljudima koji su protiv Boga Istinoga i protiv Njegovog Evanđelja“. Bog je istinit, jer je otac Istine. Kada je pala nadstrešnica u Novom Sadu, cjelokupna vlast je iste noći lagala građane kako „samo“ baš nadstrešnica nije renovirana. Predsjednik je isto to saopštio u svom vanrednom obraćanju naciji. Nekoliko dana kasnije, niko iz Vlade nije otvoreno priznao ovu laž. Laž je samo pokrivana i zatrpavana novim informacijama i novim lažima. Istina je ostala – nadstrešnica ipak jeste renovirana, pala je i ubila 16 ljudi.
Današnji gospodari ove zemlje laž ne priznaju čak ni onda kada ona postane očigledna. Vlast koja izgubi kompas razlikovanja dobra i zla, ne smije se pravdati, a još manje se smije podržavati, jer đavo „kad govori laž, svoje govori: jer je laža i otac laži“ (Jn 8, 44).
Crkva je vječna, a vladari i vlasti su relativni pojmovi. Riječima Svetog Justina Ćelijskog – znamo da predstavlja izdaju Hrista kada dozvolimo da zamijenimo uloge, kada ljudi Crkve povjeruju da je vlast vječna, a oni njene sluge – nesvjesni sami sebe. Braniti vlast koja laže, koja je samim tim protiv Boga Istine, i „pravdati se pri tome takozvanom crkvenom ikonomijom nije drugo do prikriveno izdavati Boga i Crkvu. Takva ikonomija je prosto naprosto – izdajstvo Crkve Hristove“. (Sveti Justin Ćelijski, „Istina o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u komunističkoj Jugoslaviji“)
Addendum
Suverenost potiče od građana koji je vrše referendumom, narodnom inicijativom i preko svojih slobodno izabranih predstavnika. Nijedan državni organ, politička organizacija, grupa ili pojedinac ne može prisvojiti suverenost od građana, niti uspostaviti vlast mimo slobodno izražene volje građana.“ (Ustav Republike Srbije, čl. 2.)
