Foto: Radovan Dangubić
Bezdetan,
Na istinu grem.
Sinovi prate me i kćeri.
(Momčilo Nastasijević)
Vladika Atanasije. Episkop je Vladika. Onaj koji nadgleda, brine o poretku, poznaje granice. Razboriti znalac, zna sve staze, ne treba krčiti nove, sve je ucrtano i utabanao, samo ih treba od rastinja i korova očistiti. Izvjesnost je potrebna, mora se doći puteljkom, uređenom prečicom. Stazom sa mapama za šetače. Ali ima i drugi put, vladičin tijesnac, uzak, slomivratan, samokovan na kojem ga moraš sustopice pratiti dok se ne osnažiš da sam povedeš i počneš da krčiš u nepoznato. Natrag ka Ocima ili naprijed ka Sinovima i Kćerima. Episkop ili Vladika. Nije isto.
Sjećam se kako se neki suhozid ispod tvrdoške crkve gradio, jedan od onih zidova sa kojih će se i kasnije povrijediti, pa su tada mladi iskušenici, od kojih će mnogi ostati i zamonašiti se u manastiru, a neki će otići i napustiti ga, zid slagali po zamišljenim simetričnim mjerilima, zid se mora sapeti, krš ljuti urediti, a vladika je sve rušio i gradio asimetrično, govoreći da je u osnovi svega stvorenog asimetrija, potreban je glas kamenu a ne špalir u koji će se vojnički postrojiti hercegovački trećepozivci iz čatrnja, porušenih kuća, klačnika, gomila i ubala. Potreban je glasu sluh, potpora, odziv, utjeha.
Znao sam tada da Vladika nije isto što i Episkop. Ne barem ovaj. Vladika je u Hercegovini, a episkop u Arkadiji. Vladika, ako je vladika a ne episkop, uvjek je odsamljen u riječi koju djetinji, nepokoran, nesamjerljiv, izglobljen, oštar i nesalomljiv, neprilagodljiv. Svetini stran. Nije da ga ne vole, prihvataju njegove šale i doskočice, mudra riječ njegova prene ih i zatekne u onoj zunjenosti u kojoj, kako kaže Ahmatova, osjetite „bliskost ljudi kao zavjetnu crtu“. Nešto zadato ali nepoznato, koje se lako ne otkriva a još teže se nosi, ali kad se nazre, ne da vam mira, znate da nema povratka, put nije više isti kao kada ste krenuli. Zakoračili ste preko praga.
Čuvena Platonova katavasija, početna rečenica njegove Države koju je preko tridesetak puta mijenjao prije nego što je započeo svoj spis o pećinskim ljudima sa: Siđoh u Pirej. Prvi slabašni ekstauterinalni glas: Dođoh u Tvrdoš. A tamo vas dočekuje gostoprimac Crkve, monastiriot, onaj koji nosi i drži manastir, on je manastir i gdje se god nađe stvori se oko njega nevidljivi portal crkvenih zgrada, utvara, antiminsa i plaštanica, oktoiha i parimejnika koji zaigraju na trgu tu pred vama, i taman kada krenete da zakoračite u taj svijet čujete njegov glas iz manastirske tablje: Beži bre, slepac jedan – i većina se trgne, ustukne, udalji, povlačeći se ponese isto ono što je i donijela: sebe a ostavi rastužen glas koji je čula.
Slepac je, ne onaj koji je izgubio očnji vid, već onaj koji ne vidi to što i koga gleda, oči čovjeka „koje vide a zaludu vide“. Ali oni koji se ohrabre i zakorače, prenebregnu zapovjest, pređu i prekorače granice, progledaju i vide Vladiku i čuju njegov obodren i radostan glas: Evo čoveka. Obuzme vas tada rascvjetala maina u kojoj toplina heimlich-a, tog nepoznatog dodira koji se drhtavicom u tijelu javlja, i nagoni vas na čudne pokrete bliskosti drugom domu u koji ste stupili. Želite da prigrlite glas koji vam se obraća, hoćete da mu saopštite nešto i taman da zaustite čujete: Ćuti bre, mutavi. Slepac i mutavi. Ali ostale su ruke koje hoće da prigrle.
Kažu kada je Petrarka dobio na dar od nekog zalutalog grčkog monaha jedan od Homerovih spisa, ushićen ga je u rukama kao drhturavim krestama preturao između od uzbuđenja oznojenih dlanova, knjigu na njemu nepoznatom jeziku je na kraju radostan privio na grudi i toliko dugo i snažno je stiskao da su bezmalo udavljena i zarozana slova i cijele riječi iskakale iz snažnog zagrljaja, naglavce padajući na zemlju svojim ostarjelim i poderanim tijelima. Kasnije je, skupivši ih, te repate pisanice, izdužene od topline zagrljaja, posadio u stap iz koga će iscijediti Spis o samotnom životu.
To je ona rijetka samoća u kojoj se sam ne boravi, jer se iz manastira ne polazi već se u njega dolazi. Niko se ne rađa kao hrišćanin, samo je jedan Prvorođeni. Vladika je monah. Ne možeš ga prigrliti, već je u zagrljaju. Zagrljaju svjetova. Priča o Čovjeku i priča o svecu. A između ovih priča ima ono što se zove život zapisan u biografijama ili hagiografijama. Isti život, samo je smjer različit, u jednom imamo obilje života i ničeg živog, a u drugom sve je živo. Pulsirajuće živo. „Ko vječito hoće da živuje, mučenik je ovoga svijeta“ – kaže jedan drugi Vladika.
Ranije, dok sam dežurao kod Sveca u Gornjem Ostrogu, volio sam dok sjedim pod trijemom, da posmatram kako pristigli i otežali od briga poklonici, nadošli na manastirsko prelo iz ko zna kojih krajeva, zaposjedaju skoro padajući kao otpalo lišće prostrane stepenike, skidaju svoje tovare i prazna burila koja su vukli sve do svečevih nogu. Nekad bih upitao nekoga nešto. Reci mi, staramajko, što dolaziš kod Sveca, je li on živ? Življi nego ja i ti. Kako to, objasni mi. Kada sam pristupila svecu on je cijeli moj život vidio i znao. A ima li svetitelja koji su živi kao ja i vi, majko? Pogledala me, slijepog i mutavog, i prije nego što je zamakla u gornje odaje, prekrstivši se upitala me: Zar ne znaš ti?
Mučilo me kasnije nedeljama da li mi je starica odgovorila ili me samo propitivala mene koji nijesam bio vičan ni djelu ni riječi. Nijesam joj uspio odgovoriti, ali me ovo podsjetilo na priču iz Lavsaika, koja mi je ostala nejasna i neprozirna, i sad dok ovo pišem nijesam siguran da je umijem pročitati. Kratka priča, svega jedna rečenica. Prenesena iz Rufinovog kazivanja, pripisana nekom Avi Isaiji. „Isaija im reče: Šta je neobično, braćo, ako nas sretne čovjek, koji će nam ispričati život svakog od nas.“ Ništa više, možda je i bilo i duže verzije ovog zapisa, ali za njega ne znamo, ostala je samo ova rečenica. Čovjek, neki čovjek sretne drugoga čovjeka i cijeli njegov život zna. Ništa neobično, veli Ava. Kao kad se u nebeskoj mehanici susretnu planete lutalice u ravnoj ekliptici, i samo na čas zastanu netremično se ukrštene pogledaju, i lijeno koračajući planetarnim proplancima udaljavajući se, nastavljaju svoje solarne nesanice. Sunčevi svetitelji. Čovjekov čovjek.
Mora da je bila rana jesen, jer u Grčkoj ne možete lako odrediti koje je godišnje doba, ona se prelivaju i presijavaju, jedno u drugo se obliznuju, kao što isto tako ne znate ni koje je doba dana, jer se noć poput boga iz mašine spušta iznenada, kao kakva banica navlačeći svoju mrkosivu zastor-haljinu na pozornicu za noćna bića. Ali znam da je bilo negdje u mitropoliji Tebe i Livadije, na nekom od mnogobrojnih teoloških skupova koji su se održavali tih dana. Već sam dvije godine živio u manastiru Uspenja presvete Bogorodice u Pendeliju nadomak Atine i pošto nijesam imao ni dokumenata, ni novca, isto toliko nijesam bio ni kući. U međuvremenu mi se rodila kćerka Divna Marija. Nijesam znao kako izgleda, nedostajali su tada pametni telefoni i internet veze. Zaglavio sam bio u moreuzu nostalgije, isušenom kanalu u kojem nijesam mogao ni ostati, ali ni iz njega izaći.
I kako su počeli uzvišeni i svečani govori, dok sam sjedio u dnu prozračene sale, do mene su dopirale samo iskidane rečenice, tek njihovi opiljci, važni teološki pojmovi. Obremenjeni znaci i slova božanske stvarnosti koji su silazili sa katedre udarali su me u mojoj umornoj rasejanosti, a ja sam, hvatajući ih, od njih vajao lice i tijelo moga tijela, moju Divnu Mariju. Kad bih čuo riječ „homousija“, pomislio bih da je njeno čelo moje čelo, nos mora da ima na majku, a oči na babu. Za njom je došla riječ energija, i ja sam napregnuto lovio miris njene kože u zraku, i zamišljao njen osmjeh. I sve tako crtao bih od katafatike njene uši, od isihazma njene grudi, od kenoze njena koljena, i taman kada sam iscrtao moje sićušno udaljeno teološko biće koje je sada sa mnom bilo, na red je došao da govori Vladika. Hercegovački.
Ispočetka pomalo usporeno i zatajeno, cijedeći riječi na nekom njegovom unutrašnjem žrvnju, a kako je vrijeme odmicalo, podizao je ton i gestikulacija je postajala sve dinamičnija, kao onaj huk koji dolazi iz utrobe zemlje, koga se sjećam iz sedamdesetdevete, prije nego što će zemljotres skoro porušiti moju staru kuću u Bjelopavlićima. Divna Marija je sjela pored mene i oboje smo pratili to vidljivo nevidljivo zbivanje koje se događalo tu pred nama. Kada je počeo Vladika da govori o onome u čemu i ko je, o svetosti, čitava stvar je u toj drami otkrivenja Boga kroz čovjeka kulminirala.
Pomenuo je Prevlačke mučenike i njihove šuplje kosti, i mogli ste skoro da vidite neku mističku kalcifikaciju koja se događala u njegovim rukama, koje su ih kao držale i kako su pod njihovom težinom blago potonule. Trebalo je još vizualizovati njihovo mirotočenje i Vladika je najprirodnijim pokretom na svijetu, onim u kojem se riječ i biće stapaju u jedno tijelo, bez da gleda zahvatio bočicu sa vodom sa stola, na kojoj su bile iscrtane plavičastim kardiogramom konture vrhova Olimpa, i svu njenu ispunjenu unutrašnjost izručio. Krenulo je mirotočenje. Vodeni rasad koji se strmoglavce obrušavao iz okrunjene staklenice naprslim grozdovima kapljica topio je hartiju na stolu koja se spremala da prhne i odleti, a koju su užurbano sklanjali začuđeni simposijanti, dežmekasti monasi i bogoslovi i uglađeni atinski profesori nenavikli na takve stvari.
Običan pokret koji je u svojoj nestvarnoj jednostavnosti postao svetački neobičan, natprirodan. Kao kad Sveti Sava iz Svete Zemlje, uzima sa nekog prašnjavog druma kamičak, preko koga su prešli toliki ini, i šalje ga kir Spiridonu, igumanu Studenice, da mu bude, kako kaže u pismu, na „mnoge potrebe, i da ga nosiš pri sebi“. Divna Marija me je uhvatila za ruku i izašli smo iz sale, ispunjeni mirisom prevlačkog cvijeća kojeg još mogu i sada da dozovem.
Potreban je svijetu jednostavan pokret ruke iz srca, spasovdanski pokret, koji će se razumjeti iz onog sveljudskog – credo, ut intelligam – kojim započinje najvažniju himnu besjedu našega naroda Sveti Sava, dan poslije krunisanja Stefana Prvovjenčanoga. Da bismo razumjeli to što smo čuli i vidjeli, kaže nam, moramo prikloniti „bogoljubiva srca naša“, jer ono srce naše ima svoj zaseban život „samo od sebe se raduje, samo od sebe tuguje“. Srce za slijepog i mutavog. Nema časne riječi u zaumbrežju glasova ako ga srcem ne potvrdimo. Odgovarajući na pitanje Jelene Balšić o stanju duše poslije smrti, Nikon Jerusalimljanin nam otkriva da je presto našega bića zapravo srce koje se poslednje raspada a prvo stvara. Nova cultura animi, na koju nas upozorava Huan Luis Vives kada prvi put upotrijebljava riječ kultura misleći njome njegovanje srca.
Vladiku sam opet vidio sledećega proleća, u pashalnim danima, kada sam ga zajedno sa njegovim duhovnim čadima sačekao na aerodromu u Solunu. Na širokom uglancanom aerodromskom trgu išaranom pramenovima mehaničkih tocila, nad kojim su se kao gnijezda uzdizali aluminijski akceleratori, o koje su se rasipali makedonski sunčani naviljci, razmiljeli su se moderni imigranti, apatridi i beskrovnici poput jata čiopa koje većinu vremena provedu u vazduhu, čovjekoliki protoni koji su sav svoj život sveli na sledeći let, prizemljeni uz čegrtavu buku sudarali su se, nasrćući jedni na druge u strahu da ne ostanu predugo u tom prostoru prinudnog doma. Čekali su svoju pashu koju će im razglasom objaviti. Njihovo jevanđelje. Mi smo čekali Vladiku. Kroz carske aerodromske dveri počeli su da pristižu putujući vjernici. Kao svadbena povorka, sišli sa antičkih reljefa ti tijasi, mimoilazili su nas tražeći poznata lica i negdje na sredini ugledali smo Vladiku.
U rukama je nosio ušuškana u valovitoj kartonskoj kutiji tuceta crvenih vaskrsnih jaja koja je, čim nas je ugledao, počeo da dijeli uz Hristos Anesti. Stigla je naša Pasha u crnom i crvenom. Začuđeni saputnici, zastajali su i slikali, misleći kakvi egzotični živuljci se mogu izleći iz išaranih jaja. Isti oni koji su maloprije na zajedničkom letu posmatrali znatiželjno kako čudni čovjek u crnoj haljini u svom krilu drži kao dragocjen paket tako običnu stvar koja im je izgledala poput zagonetke, a koja je bila suviše jednostavna da bi je mogli riješiti. „Nema tako malene stvari koju ne bih saslušao, ako mi se obraćaš iz dubine srca…“ – zapisat će Bela Hamvaš u svom ratnom dnevniku iz septembra 1943 godine.
Dnevnik o svecu i Čovjeku novembra 2019.
