Sveta Marija Egipćanka, kao što je poznato, primila je Sveto Pričešće samo jednom pošto se povukla u pustinju na pokajanje: na dan njene smrti. Sedamnaest godina života u divljini provela je uskraćena za Tijelo i Krv Hristovu u Evharistiji. Ovo nije bila uobičajena praksa toga vremena za monahinje, monahe i podvižnike. Pravila ranog monaštva su nalagala da čak i anahoreti – oni koji su živjeli u pećinama i kolibama, odvojeno od monaške zajednice; dolaze na nedjeljne Liturgije, kako bi se sjedinili sa Bogom i zajedničarili sa svojom sabraćom monasima u Čaši Gospodnjoj. Međutim, kako je i sama kazala starcu Zosimi, Sveta Marija bila je hranjena samo „riječju Gospodnjom koja je živa i djelatna“.
Širenje COVID-19 natjeralo je pravoslavne poglavare da donesu teške odluke – kako i da li uopšte održavati bogosluženja. Neki su savjetovali većini ljudi da ostanu u svojim domovima i ne dolaze nedjeljom na Liturgiju u narednom periodu, naročito starim i imunokompromitovanim, kao i onima koji su bolesni. Za mnoge ovo znači obavezno uzdržanje od Svetog Pričešća.
Uzdržanje od Svetog Pričešća, naročito tokom Velikog posta, nije ništa novo. Jermenska apostolska Crkva je dugo upražnjavala ovaj pristup. U mnogim Istočnim pravoslavnim Crkvama, do relativno nedavno, većina pastve nije se pričešćivala za vrijeme Velikog posta, sve do Liturgije Velikog četvrtka – posljedujući Tajnoj večeri.
Ali, ovo su religijski običaji. Usljed aktuelnih okolnosti pandemije izazvane korona virusom, obavezno uzdržanje od Pričešća izgleda nešto drukčije. Zar nije okrutno i nepotrebno? Na kraju krajeva, zar nemamo Liturgiju prethodno osveštanih Darova tokom radnih dana Posta, kako bismo se okrijepili Hristom u našim podvizima posta i molitve? Tijelo i Krv Hristova, kao što slušamo u himnama, „izvor je besmrtnosti“, lijek za duhovna i fizička oboljenja.
Ipak, primanje ovog lijeka na nedjeljnoj Liturgiji moglo bi dovesti do nepotrebne povrede Tijela Hristovog, Crkve. Sa obzirom na nejasno određen inkubacioni period za COVID-19, vjernici u hramu mogu biti nosioci koji svoje bližnje mogu izložiti virusu. Ostajanje u kući, neodlazak u hram i uzdržanje od Pričešća može biti potrebna žrtva za dobro drugoga. Svi smo odgovorni za svakoga; kao što je govorio Sveti Siulan Atonski: „Moj brat je moj život“.
Možemo li govoriti o pozitivnoj strani obaveznog uzdržanja od Svetog Pričešća? Oni koji se strogo pridržavaju pravila pravoslavnog posta, uzdržavajući se od mesa, mlječnih i uopšte životinjskih proizvoda, znaju slast prvog parčeta jagnjećeg pečenja na pashalnoj trpezi, prvog zalogaja starene gaude nakon bdenija ili prvog gutljaja votke. Ova zadovoljstva su slađa nakon nedjelja (i nedjelja!) posta. Apstinencija od uživanja u hrani i piću stvara čežnju i pojačava slast njihovog ponovnog konzumiranja.
Uzdržanje od Tijela i Krvi Hristove takođe može stvoriti čežnju – čežnju za sladošću Božijom. Iako je rast učestalosti pričešćivanja među pravoslavnim hrišćanima, tokom posljednjih decenija, zasigurno pokazatelj pozitivnog razvoja naše Crkve, postoji i rizik od rutinizacije. Sveto Pričešće prosto može postati jedna od obaveza koje treba ispuniti prema nedjeljnom rasporedu. Obavezno uzdržanje od Pričešća predstavlja priliku za povratak fokusa na ozbiljnu i osnažujuću realnost evharistijske žrtve.
U ovo vrijeme pandemije, kada smo suočeni sa sopstvenom tjelesnom slabošću, nemoći i bolom, uzdržanje od Hristovog Tijela i Krvi nam može pomoći da se podsjetimo kako se Bog sa nama solidarisao, u našim ljudskim uslovima. Na Krstu je zavapio prvim stihom XXI/XXII psalma: „Bože, Bože moj, zašto si me ostavio“. To stradanje, ta žrtva, najniži trenutak Hristove kenoze ili samoispražnjenja, veoma je važan aspekt evharistijskog sjećanja, koji ponekad biva zaboravljen u Pravoslavlju, sa svojim naglaskom na slavi Vaskrsenja.
U sozercavanju Hristovog stradanja tokom uzdržavanja od Evharistije, možemo ući u Njegovu Veliku subotu, vrijeme čekanja i odmora između raspeća i vaskrsenja. U himnama Velike subote slušamo:
Kakav je to gledani prizor?
Kakav je to sadašnji odmor?
Car vijekova, izvršivši stradanjem domostroj
U grobu subotstvuje, darujući nam novo subotstvovanje.
Sin Božiji je znao kako izgleda biti uskraćen za Božije prisustvo u svome stradanju i „subotnjem odmoru“ u grobu. Ali ipak, ako do kraja pročitamo XXI/XXII psalam, naći ćemo sladost za koju je i On znao da ga čeka – koja je, zapravo, uvijek prisutna. Psalam potvrđuje da Bog Otac: „ne ponizi, niti odbaci moljenje ubogog; niti okrenu lice svoje od mene; i kada zavikah k Njemu, usliša me“.
Hristos koji je održao Svetu Mariju Egipćanku kroz njene godine u pustinji, koji je „živ i djelatan“, nas nikada ne ostavlja. Međutim, ako mi treba da se uzdržavamo od Evharistije za dobro Tijela Hristovog i da čekamo njenu sladost, možemo da sozercavamo Hristovu žrtvenu solidarnost sa nama, u našoj tjelesnoj nemoći i stradanju, i da strpljivo čekamo ispunjenje obećanog iscjeljenja i novog života. Kada se napokon ponovo sjedinimo sa Hristom u Njegovom Tijelu i Krvi, vjerovatno ćemo mnogo dublje razumjeti himnu koju pojemo na Pređeosvećenoj Liturgiji tokom ovog perioda godine – „Okusite i vidite da je dobar Gospod“.
Izvor: Mark Roosien, Fasting from Communion in a Pandemic, Public Orthodoxy, March 17, 2020.
Prevod: Božo Knežević