Autografi

Uzajamno poslušanje medicine i bogoslovlja – suočavanje sa pandemijom COVID-19

Dezinfekcija crkve Sv. Stefana Bugarske Pravoslavne Crkve u Istanbulu (foto: Umit Bektaš / Reuters)

1. Poštuj ljekara, prema potrebama od njega počasti su njegove, jer i njega je stvorio Gospod. 
4. Gospod je stvorio od zemlje lijekove, i čovjek razuman neće ih prezrijeti.
12. I daj mjesto ljekaru, jer i njega je stvorio Gospod, i neka se ne udaljuje od tebe, jer ti je potreban. 
[Knjiga premudrosti Isusa sina Sirahova gl. 37]

Proteklih mjeseci svjedoci smo novonastale situacije uzrokovane ubrzanom transmisijom relativno novog soja virusa porodice Coronaviridae, u taksonomiji poznatog kao SARS-CoV-2. Na ozbiljnost okolnosti koje svi pojedinačno, a prije svega kao zajednica proživljavamo, ukazala je činjenica proglašenja pandemije infektivne bolesti COVID-19, od strane Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Uprkos poplavama raznih teorija zavjere i tvrdnjama prekonoćnih stručnjaka za sva životna i naučna pitanja, naučnim radovima (koji se zahvaljujući predusretljivosti naučnih časopisa objavljuju vrtoglavom brzinom) je potvrđeno da je riječ o prirodno razvijenom soju virusa koji je najvjerovatnije životinjskog porijekla, te je kao takav prvu humanu transmisiju ostvario u kineskom gradu Vuhan.

U međuvremenu, utvrđeno je da je osnovni način prenosa virusa upravo interhumano, prije svega kapljično usljed kašljanja i kijanja – dok činjenica da opstaje na površinama poput plastike i metala omogućava transmisiju i bez direktnog kontakta sa zaraženom osobom. U objavama naučnika, mogu se pronaći i naznake feko-oralnog prenosa, sa obzirom na dokazano prisustvo virusa u uzorcima fecesa. Sve prethodno navedeno, kao i mnogo toga što ostaje za komunikaciju unutar naučnih i stručnih krugova, karakteriše situaciju „neobičnim epidemiološkim događajem“, na koji je potrebno radikalno reagovati, sa obzirom na to da su naša saznanja još uvijek ograničena. Samim tim, ozbiljnost situacije ne zavisi toliko od državnog sistema i mjera koje će bilo koje vlasti propisati, već isključivo od odgovornosti pojedinca. 

Za početak, potrebno je shvatiti da svi uloženi napori ne predstavljaju borbu pojedinca sa virusom, već borbu za očuvanje zdravstvenog sistema i omogućavanje njegovim nosiocima da se postojećim kapacitetom adekvatno nose sa izazovima. Ukoliko, uslijed neodgovornosti (pa i nehrišćanskog ponašanja) omogućimo rapidnu transmisiju, izvjesno je urušavanje ionako načetog i nedovoljno razvijenog zdravstva. U takvoj hipotetičkoj (a nažalost bliskoj i realnoj) situaciji, ljudi će umirati gdje stignu jer neće imati ko i gdje da ih liječi. Tome doprinosi i mogućnost izlaganja ljekara virusu, koji će onda biti izolovani i onesposobljeni da obavljaju svoj posao. Takođe, zdravstveni sistem neće moći da izdrži ni dosadašnje opterećenje u smislu hroničnih, ali ni ostalih akutnih poremećaja zdravlja. Naročitom riziku, pa i psihološkom opterećenju, izlažemo oboljele od maligniteta, kao i sve one koji su pod bilo kojim vidom imunosupresivne terapije – što otežava njihovu borbu, iako nijesu pozitivni na SARS-CoV-2. 

Kako u ostatku vaseljene, tako i kod nas, medicinske ustanove i radnici se maksimalno prilagođavaju novonastalim okolnostima i rade u prilično izmijenjenom režimu. Sve ovo, kao i drastične mjere državnih vlasti, nemoćni su pred neodgovornošću i egoizmom pojedinaca koji zanemaruju preporuke ljekara, zaboravljajući da medicinske mjere nijesu nešto o čemu treba imati mišljenje – već da je riječ o stavovima provjerenim godinama učenja, istraživanja i iskustva. Statistika je neumoljiva – eksponencijalni rast broja pozitivnih i oboljelih, kao i umrlih u Kini, Južnoj Koreji, Italiji, Iranu, Ujedinjenom Kraljevstvu… Važnost pridržavanja mjera proisteklih iz znanja epidemiologije i socijalne medicine, odavno nije bila tako istaknuta kao ovih dana. Vrijeme je da kao zajednica pokažemo adekvatno poslušanje medicini, umjesto gordosti, egoizma i mudrovanja.

U skladu sa prethodno izloženim, mi kao pravoslavni hrišćani možemo i te kako mnogo doprinijeti u suočavanju sa proglašenom pandemijom. Vrijeme je da projavimo hrišćanske vrline i u skladu sa čuvenom drugom Hristovom zapovijesti (koju toliko često isprazno cititramo!), djelatno pokažemo ljubav prema drugom čovjeku. U nevolji poput ove, isijava i prilika da iskažemo naše čojstvo, braneći drugoga od sebe, jer je svetinja Drugog upravo ono kroz šta ostvarujemo našu Ličnost i bivamo u zajednici sa ljudima i Bogom. Vrijeme je da na djelu pokažemo da je Crkva zapravo svojevrsna kolektivna ličnost, te da mi kao njeni udovi brinemo o svima i o svemu. Pripada nam da vodimo računa i onima koji ne vjeruju, koji su malovjerni, pa i onima koji se protive Crkvi – jer su svi oni naši bližnji. Upravo u ovim danima se potvrđuje da biti hrišćanin, znači biti odgovoran za drugoga (nejakog, starog, hronično bolesnog, opterećenog malignitetima…).

Poslušanje medicini u aktuelnim uslovima ne podrazumijeva, niti znači bilo kakvo malovjerje. Naprotiv, pokazuje našu snagu i spremnost da brinemo o Božijoj tvorevini. Mnoge Crkve (Vaseljenska, Antiohijska, Aleksandrijska, Rumunska patrijaršija, Kiparska, Atinska, Albanska arhiepiskopija) privremeno su obustavile bogosluženja i zatvorile svoje hramove, kako bi spriječili eventualnu transmisiju virusa usljed bliskog kontakta vjernika u zatvorenom prostoru. Ruska pravoslavna Crkva je, između ostalog, uvela drastične mjere dezinfikovanja svih površina u hramovima, pa i kašičice za Pričešće poslije svakog pričasnika. Naša Crkva u Evropskoj uniji i SAD odlukama državnih organa preduzela je slične mjere predostrožnosti – ne iz nemoći, malovjerja ili učestvovanja u „teorijama zavjere“, već iz brige za svetinju čovjekovog tijela i duše.

Vjernike na Zapadu kojima je Pričešće silom prilika „uskraćeno“, njihovi pastiri uveliko ohrabruju da izdrže u naloženom iskušenju, dajući mu dimenziju podviga. Naravno, cilj tekstova poput onoga koji je napisao Mark Rusin, nije pozivanje na nepričešćivanje (jer niko ne dovodi svetost Pričešća u pitanje!), već osmišljavanje predstojeće borbe i stremljenja ka Svetom Pričešću u doglednoj budućnosti. I kod nas su za naročitu pažnju redovi koje je ovih dana potpisao Episkop bački dr Irinej, a koji jasno govore o tome da je potrebno da se odreknemo magijskog (i medicinskog!) pristupa Pričešću, te da opasnost ne leži u samoj Svetoj Tajni (mada ovjde već biva diskutabilan pristup RPC), već u svemu onome što prethodi i posljeduje tome (bliski kontakt vjernika, pozdravljanja, razgovori, dodirivanje površina crkvenog mobilijara…). 

Telekonferencije i video prilog Episkopa zapadnoameričkog dr Maksima takođe su značajni u smislu praktičnih savjeta pastvi kako se ponašati u uslovima pandemije, kako ne bismo dozvolili da mi kao hrišćani budemo odgovorni za nečije stradanje. Naročito kada do nas stižu i informacije (a potrebno ih je provjeriti!) da među potvrđenim slučajevima SARS-CoV-2+ ima i sveštenih lica. Ohrabrujući je i pozitivan primjer Episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija koji se, pored saopštenja koje je potpisao sa Mitropolitom crnogorsko-primorskim dr Amfilohijem, strogo pridržava preporučenih mjera samoizolacije u manastiru Đurđevi Stupovi. Sve ovo je izrazito važno i korisno, naročito kada uzmemo u obzir činjenicu da je naš klir dominantno starijeg uzrasta, te da mnoge vladike u Srbiji, pa i Patrijarh, moraju poštovati mjeru zabrane kretanja licima starijim od 65 godina.

Osim individualne odgovornosti i brige, pojedinačnih poteza koje povlačimo u svakodnevici, poželjno je da Crkva svoju logistiku i ovozemaljske kapacitete upregne za opšte dobro. U tom duhu i smjeru, svijetao je primjer Mitropolije crnogorsko-primorske koja je državi Crnoj Gori ponudila svoje smještajne kapacitete za eventualni karantinski prostor. Ohrabruje saznanje da će se dobročinstvo pravoslavnih vjernika i naših pastira nastaviti i kroz druge aktivnosti.

Kao što je već naglašeno, vrijeme je kada je naša vjera na ispitu, kada treba djelatno pokazati da poštujući medicinske mjere i preporuke, imamo sposobnost da ispunimo Hristovu zapovijest „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“. Kako često Oci Crkve ističu „poslušanje prije posta i molitve“ – to je ono što će nam omogućiti da „zaravnimo krivu“ i prebrodimo pandemiju u kojoj se nalazimo.