…usnuk čudan san. Podvojen u duši, učinje se ko da gledam neko ukazanije, pa se osmjelih da upitam za ono što me ponajviše tišti:
„Kud nestaše tak’i arhijereji, kakav Palama bješe, što sa Bogom živim govoraše; što jasno razlučenije svjetlosti od tame propovjedaše? Oćel’ biti opet nekog Palame, vladike narodnoga a ne moćnika, koji i počasti patrijaršijske zbog Evangelija odbaci? Kud se denu, naše serbsko Pravoslavlje, blagosloveni? Zagubi li se ono, ko što se karta lična Andrejeva izgubi?“
Naše serbsko Pravoslavlje – veli on – proslaviše dnes „tri jarana“ (ne uzeh mu za zlo ovo „tri jarana“, jerbo gore bi bilo da su četir il’ ne daj Bože, pet!)
Prvi, dakle, učaše, kada Vučića razapinju, togda i mi grešni sa njime vaskrsavamo. Eda li bi se ko gođ’ na učenije ovo derznovao, bolje bi mu bilo svoga posla vzirati. Pitah ukazanije, nije li ovo, budi Bog s nama, nekakovo idolskoje i manihejsko smješenije, blagosloveni? On oćuta ko da ga za nastrešnicu upitah.
Drugi, po snu mitropolit u gradu Lazarevu, đecu našu krstijaše „ustašama“. Budući da se s uma’šedši u narodu prikaza, za jezik se odmah ujede. I to uslijedi dva puta! No, treći bi gori od drugog, a drugi put bješe pak besraman. Sad on mastilom mahnita, te se gradijaše kao da na braću svoju arhijereje mjesto đece naše mišljaše. S braćom svojom, on Žrtvu Gospodnju prinosaše a pritom im ko Juda cijeliv darivaše. Za njih, dakle, glagoljaše da su: „ajvanli-paše, i novi zlodusi“ i dalje tako redom beslovesnim. Ako li njih tako zove – prenuh se pomalo iz sna – kako li će onda neman ovu zvati što na goloruk narod topovima adskim udara? Jel to ko biva odveć da iz usta arhijerejskih tak’e riječi kuljaju? Oćuta mi ukazanije, ko da ga za Jovanjicu upitah.
A treći najveći međ’ nama i njima, što god da zbori, ko da „stazu Vučiću pripravlja“. Eda li bi se đeca naša htjela jarma nepravde, mračnijeh i skotnijeh rabota i društvenijeh truleži osloboditi, koje tiranin i partijskije druzi njegovi načiniše, On najveći, u školu ih vraćaše. Kad god mu prilika dala, On ih iz velikago Hrama „mežde redah“ Evangelijem ukoravaše. A slovce neko jasno a ne trosmisleno, da na moćnike baci, e to još ne dočekasmo. Jer tada ko biva da mir sa sobom nemamo, ko da đeca Sv. Save nijesmo.
A ja najgriješniji od svih, opet se osmjelih da kažem: a šta je to neg’ idolskoje poklonjenije i subotarsko miroučenije?!
Umukni aspido, ovaj serbski patrijarh bješe! – prodra se utvara. Ako i jeste patrijarh serbski –zagrmih i ja, nije papa rimski na kojem grijeha nema… ili?
Opet oćuta ukazanije, pa se ka’no i namršti ko da ga za Skaj-sočinjenije ot Zicera i Bjelivuka upitah.
Zar ne vidiš da je narod rulja postao, niko im ne odgovara, te hoće i jajem da udare? E tu već ne otrpjeh, pa se dreknuh koliko me glas nosi: To naš narod već sada jajem Vaskrs proslavlja! E, to ti je naše serbskoje Pravoslavije.
U neđelju Palaminu, usnuk čudan san.