Krik, Oslo
Strah od smrti.
Strah da ću živeti predugo.
Strah od smrti.
Ja to rekoh.
Ni prethodne strofe ove Karverove pjesme, čijim krajem započinjem ovaj tekst nisu slabijeg intenziteta i ništa manje ne pogađaju emociju prosječnog modernog neurotičara, sa kojim se susrećemo (u ogledalu) svakodnevno. Nabrojao je dosta toga, sjajni Karver, i zaokružio neopisivim strahom od smrti koji može biti i strah da ću živjeti predugo, tj. strah koji je samo strah a pravo lice, objašnjenje i uzrok nema.
Moćno lebdeće čudovište iznad naših glava, samo postoji, steže oko vrata ili izjeda utrobu toksičnim kiselinama. I nema anksiolitika koji ga može ućutkati jednom za svagda. U njemu, koji se neprestano vraća i udara sve podmuklije, savremeno doba se kupa, smišljajući i gomilajući ideje i priručna sredstva da ga zaboravi i potisne, uvijek iznova, potpisujući kapitulaciju pred njim.
Naravno, straha ima od kada je čovjeka, tj. pada. Adam se postidio, sakrio nagotu svoje bespomoćnosti, a zatim se osvrnuo oko sebe i sve što ga je dočekalo nakon apokaliptičnog bunta bilo je ovjenčano strahom. Ni u čemu nije bilo Života. Smrt i nemoć pred njom su zavladali, a sa njima kao vjerni pratilac i strah.
„Početak mudrosti je strah Gospodnji“, kaže psalmopojac, a Sveti Maksim Ispovjednik u istom tonu govoreći o ljubavi navodi nas da se ona postepeno rađa od straha Božijeg. Za dvomilenijumsko iskustvo hrišćana, strah nikada nije predstavljao nešto negativno. Predstavljan je kao vodeći pedagog. Ko nema straha Božijeg smatran je bezumnikom i ne samo to, nije se mogao nazvati hrišćaninom, jer nije imao ljubavi. Ljubavi za koju se bojimo (prebivamo u strahu) da ćemo je izgubiti.
Strah koji danas iskušavamo dijametralno je drugačiji. On parališe nedefinisanošću, a Sveti Jovan Damaskin ga je nazivao neprirodnim (nasuprot dobrom i prirodnim koga je i sam Hristos iskusio na Krstu), opisujući ga „kao kada se plašimo noći zbog nekakvog šuma koji se čuje“. Tu je ali ne znamo mu porijeklo, jer boravimo u svijetu bez smrti. Smrt je tabu. Nepoželjna, skoro pa zabranjena, tema. Proizvodi potmuli užas o kome se ne priča, nije profitabilan, i narušava udobnost modernog podvižnika zdravlja, koji ulaže u svoju propadljivost toliko da bi nepristojno bilo poricati joj trajnost.
U takvoj atmosferi, vjerujući čovjek, po inerciji, postaje čovjek zakona za kojeg sebe ubjeđuje da ga štiti u njegovoj neprikosnovenoj zoni komfora. On ispunjava pravila, drži se svog skloništa, obraćajući pažnju na Drugoga, isključivo kao na incident koji sklonište može da uzurpira i naruši udobnost. Ipak, krajnja instanca koju ni jedan zakon ne ukida i od koje sklonište ne postoji je i dalje tu. Šum noći ne prestaje da se čuje i vjerujući čovjek današnjice ništa manje nije čovjek straha od bilo kog svog bližnjeg koji se deklariše kao nevjerujući.
Savršena ljubav izgoni strah. Blizina voljenog jeste utočište i zbjeg od svih nedaća. Ne postoji ništa što i ova nesavršena ljubav ne može da zakloni i oboji u ružičasto, a šta tek može savršena?
Vaskrsenje svjedoči da može da nas izbavi od smrti. Može da nas uvede u Zajednicu u kojoj propadljivost više nema posljednju riječ. A predukus može onaj neprirodni strah da konvertira u prirodni o kome su govorili Sveti, a u kome nema ništa parališuće, već upravo suprotno. Ima izgrađujuće. Kada se plašimo da ćemo izgubiti zajednicu sa izvorom života, sa smislom, tada djelujemo. Upotrebljavamo sve svoje moći i otkrivamo talente koje nismo ni znali da ih imamo. I onda čuvamo to što smo pronašli. Sa strahom Božijim i vjerom da ga ne izgubimo.
Strah prestaje gdje nema smrti. A smrti nema gdje postoji savršena ljubav. Sve izvan toga je samo pokušaj da se utješimo, da namirimo glad duhovnu ili tjelesnu, običnom vodom.
Eshatološka klima koja je karakterisala život svetih od samih početaka hrišćanstva, podrazumjevala je atmosferu prirodnog straha. Hrišćani su iščekivali Drugi dolazak vrlo brzo. Apostoli su bili uvjereni da će On doći još za njihovog života na zemlji (1. Sol. 4, 15-17) i to ih je uvodilo u jednu permanentnu atmosferu smrti. Ali smrti koja guta ono što je smrtno. U tom iščekivanju nije bilo drugog osim straha Božijeg, bojazni da nas On neće prepoznati kada ponovo dođe.
Sa preseljenjem iz katakombi u hramove taj duh u Novom narodu slabi. Slika mogućeg Carstva na zemlji dobija na snazi i oblikuje se u formi uvjerenja da nas Bog voli i čuva nas tu gdje jesmo, a mi mu za to uzvraćamo ispunjavanjem zapovijesti. Ali, ma koliko utješna, ta deviza nije postala opšteprihvaćena. Pustinja u kojoj život počinje da buja baš paralelno sa carskim dostojanstvom koje ovjenčava hrišćanstvo, najviše je svjedočila u prilog tome da utjehe u zakonu nema.
Sa udobnošću vjeroispovjedanja koje je donosila novonastala sloboda, pojavljuju se ljudi koji sve to novo dobro odbacuju, udaljuju se od tog i takvog svijeta i žive u osami, u oskudici, trpljenju i molitvi. Žive onu dobru pasivnost, koja znači prihvatanje i sebesagledavanje sa svim ograničenjima ljudskosti u otvorenosti pred Onim Koji nas je sazdao. Zapravo, žive smrt.
Ljudi, ludaci ili sveci (što se u modernoj percepciji čovjeka najčešće i poklapa), kako god ih posmatrali, ostavili su iza sebe svjedočanstvo specifične mudrosti pustinje kome se i nakon petnaest vijekova okrećemo u potrazi za smislom, gledajući u lice onome o čemu mi danas više ni ne progovaramo. Razriješeni gordijevog čvora svakodnevne egzistencije, njihov um (i srce) prebivao je već na mjestu budućnosti i ona je za njih prestajala biti mračna nepoznanica. Smrt prestaje da bude smrt. Ljubav je pretvara u Život i u potpunosti izgoni strah.
U derznoveniju upravo takvog neposrednog suočavanja, Sveti Jovan Lestvičnik je i mogao da poučava: „Ne oklevaj da se u gluvo doba pojavljuješ upravo na onim mestima na kojima te obično hvata strah. Ako makar i malo popustiš toj detinjastoj smešnoj strasti, i ona će ostareti sa tobom.“
Savremena psihologija uči da treba da se suočavamo sa strahovima.
Ako smo na onaj svijet ispratili nekoga do koga nam je stalo, pri tome svjedočeći u bolu da je otišao bez straha, malo je i lakše.
Jer, ipak, staza je utabana.
Dragim i poznatim koracima.
