U spomen ocu Isaiji, igumanu manastira Sv. Đorđa na Zubcima kod Trebinja, povodom 40 dana od upokojenja
o. Isaija
Sredinom juna 2023. godine otišao nam je otac Isaija. Isaija, čovjek koji se ne može smjestiti u kalupe racionalnog, već isključivo u iracionalne i tajanstvene predjele srca. Najkrhkija duša koju sam u svoje sjećanje iskustvom zabilježio, od prvog dana i dolaska njegovog u moj život prije trideset i kusur godina. Najneobičniji primjerak ljudske vrste za koga sam lično mogao da posvjedočim da je hodao zemljom. Iz temelja pomjeren ljubavlju prema Hristu, njegovom, ličnom Hristu koji je bio nešto između jevanđeljskog, onog predanjskog, kućnog i narodnog, i tog samo njegovog, Isaijinog Hrista. Na njegovu ikonu bi toliko puta, ostavljajući cigaretu u pepeljaru, uz neizbježno, „evo da ostavim cigar“ (dajući sceni tim gestom svešteni prizvuk), i gušeći se u suzama ukazivao ispruženim kažiprstom, sjedeći na krevetu u svojoj kelijici na Crkvini iznad Trebinja, i govorio „za njim sine, ni za kim više, njemu služiti, nikome više“.
I onda bi ustajao, držeći u ruci čašu sa viskijem (Balantajn, bez leda, uvijek dupli), ili lozom, koju je zvao 103-A, jer ga je ćirilični natpis LOZA, ukoliko bi se čitao na latinici, podsjećao na to. Govorio bi satima, zaplakivao se u tom periodu na desetine puta iz razloga koji su za nas koji bi ga slušali ponekad bili sasvim trivijalni, a ponekad naprosto uzvišeni.
Isaija je – jasno je već iz ovog kratkog uvoda – izmicao ama baš svakom pravilu. Svakom sem jednom – pravilu ljubavi. A pošto u ljubavi nema pravila, onda smo na terenu koji ne može da se konceptualizuje, niti objasni ičim do životom samim.
Tako nekako je i živio. Neobjašnjivo!
Zvali smo ga Padre, zbog njegovog dugogodišnjeg služenja u Italiji, koju je mnogo volio, čije ljude je poštovao i gdje je ostvario nezaboravna, besmrtna prijateljstva. Tolerisao je stvari za koje bi, da su samo znali, „ljubitelji“ kanona pokrenuli ko zna kakve postupke sa ko zna kakvim posljedicama. Izmakao im je, srećom. Njihovom! Prešavši u nadkanonsko stanje besmrtne Hristove ljubavi i mnogo prije smrti. Znam za katolike Italijane koje je primao u krilo Pravoslavlja, ostavljajući im pravo da budu i katolici i idu i pričešćuju se u obje Crkve. Prićešćivao je Kopte, Etiopljane i Jermene, govoreći (uvijek sa suzama koje su mu se niz lice slivale u potocima), da ne može da odbije one koji mu bosi ili čak klečeći dolaze pred Sveti Putir jer u blizini, tamo u Italiji, nemaju „svoju“ Crkvu. Prezirao je institucionalnost i postavljanje granica Božijem Duhu, a u isto vrijeme bio spreman da umre za Pravoslavlje. I to – bez pretjerivanja – svakoga momenta u svom životu!
Nakon što je 1991. došao u manastir Tvrdoš, koga je zapustjelog vidio na jednoj od ekskurzija studenata Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, i iz prve zavolio, i od Slavka postao Isaija, u Hercegovini je ovaj naizgled smušeni i smotani ćutljivac postao figura koja je u narodu budila osjećanja čuđenja, poštovanja, zaprepaštenja, podsmijeha, straha i ponajviše snažnog osjećaja ljubavi i duboke povezanosti. Isaiju nisu razumjeli svi, što se može iščitati iz svih već pobrojanih osjećanja. Ipak, nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Zamjerali su mu što se kreće u sumnjivim društvima, što pije i puši, psuje i ponaša se kao jedan „od tamo njih“.
Krstio je tih devedesetih, u toku rata, nekoliko hiljada ljudi. Nekada bi, poslije noći provedene u kafani, sa vojnicima, boemima i u društvu dama, u sasvim sitne sate, ili čak pred zoru, ljudi koji bi kretali na posao ili na vojni položaj, bili preneraženi slikom kaluđera koji do pojasa stoji u hladnoj Trebišnjici i sa knjigom u ruci krštava ljude sa kojima je prethodne noći pio i naručivao pjesme Tome Zdravkovića (u suzama, to se već podrazumijeva). Tokom čina krštenja, svi ti „opasni i prezreni“, pretvarali bi se u jagnjad, ispunjavali jezom i strahopoštovanjem, onim što bi se možda moglo okarakterisati kao „strah Božiji“, i godinama potom prepričavali svojim riječima kako toga trenutka „nisu znali gdje se nalaze“. Slušao sam o (i u ljetnjim mjesecima ledenoj) decembarskoj Trebišnjici koja tada nije bivala hladna, iako su stajali u njoj gotovo po sat vremena, o zracima sunca koji su padali na krštavane u trenutku krštenja, o mokrim svijećama koje su svejedno gorjele… I uopšte, svi ti naivni ali krajnje iskreni opisi božanskog prisustva činili su da Padreovi avanturistički (a sav je od njih bio satkan) poduhvati zaista mijenjaju ljude, i uvode u onu svetoduhovsku „pomjerenost“ kojom je on, van svake sumnje, bio pomjeren.
Uklopio se, kako je volio da kaže „u hercegovački kamen“, porušio sve zemne mostove sa svojom rodnom Bosnom – Gračanicom i Boljanićem – prepisavši svu očevinu na jedinog srodnika, sestru Slavicu, i otisnuo se na putovanje „za njim sine, ni za kim više“.
Krajem rata otišao je u Italiju, najprije u Skio, gradić na sjeveru, a potom u Rusku Zagraničnu Crkvu, u manastir Sv. Nikole u Bariju, gdje je proveo sedam godina otvarajući sva vrata u tom gradu, od gradonačelnika i biskupa, svjetski poznatih ljekara, umjetnika i bogataša, sve do običnih ljudi i kafanskih noćobdija. Mnoge sam, iz svih pomenutih kategorija, i sam u kasnijem periodu njegovog života upoznao prilikom njihovih posjeta Padreu u Trebinju. Sa svima je bio isti, neposredan, pretjerano emotivan u oba smjera (ljutnji i nježnosti), nekada kapriciozan a nekada nezainteresovan (posebno za velike i važne govorancije bogatih). No, uvijek jedan i isti Isaija! Ponekad sam bio fasciniran njihovim trpljenjem njegove hirovitosti, a onda bih valjda shvatio da i oni shvataju ono što shvatamo i mi koji smo uz njega ovdje. Naime, da je takav kakav jeste, u svojoj hirovitosti koja se neočekivano smjenjuje sa pažnjom i nježnošću, te sa molitvom i sopstvenom javnom ispoviješću, taj nesvakidašnji i neuklopljivi čovjek koji je pred nama naprosto – neodoljiv!
Nije ništa bilo lakše nego se posvađati sa Padreom. Nekada je razlog za svađu, pored činjenice da se svađamo i upućujemo jedan drugom riječi koje nisu za zapisivanje, bio poznat samo njemu. Daleko od toga da je svaki put bio u pravu, i daleko od toga da je ovo što o njemu pišem pokušaj haagiografskog veličanja. To mi ne bi oprostio, jer se gnušao onih koji „veličajući svoje učitelje, zapravo promovišu sebe“. Smatrao je, pa bilo da je u pravu ili ne, da je slučaj veličanja učitelja ili duhovnog oca zapravo ništa drugo do sramna samopromocija, koja je u njegovom vokabularu, dakako, opisivana pitoresknijim sintagmama od ove koju sam upotrijebio.
O njegovom avanturizmu u Italiji mogla bi se napisati barem jedna čitava knjiga. Pomenuću samo nekoliko stvari iz tog perioda, ilustracije radi. U jednom trenutku, osjetio je prazninu, što je za njega bio znak da nešto mora da se mijenja. Zatražio je od vladike iz Ženeve „papir“ u kome mu se potvrđuje to da nema nikakvog kanonskog problema ili smetnje. „I kada sam dobio dokument ‘u oca Isaiji zaprješčenija njet’, onda sam im sine rekao doviđenja!“
I jednostavno, otisnuo se „na putovanje“, radio u fabrici, godinama čistio ulice u Skiju (kolege iz gradske čistoće, Talijani, zvali su ga Padre, uredili jedan ćošak zgrade čistoće okačivši o zid pravoslavne ikone kako bi mogao da se moli prije i poslije posla. Vlasnika firme i neke od kolega sam upoznao docnije, u Trebinju, i od njih čuo sve ovo), sklopio i jedan građanski brak i živio sa tom ženom kao sa sestrom…
I bio i ostao jedan i isti Isaija!
I opet, nakon biblijskih sedam godina, osjetio je prazninu i odlučio da se vrati u manastir. Htio je da ide na Svetu Goru, u manastir Vatoped. Ipak, prva stanica bila je „manastir Tvrdoš i vladika Atanasije“. Tamo gdje je počeo. Prije toga javio se opet ženevskom vladici Ruske Zagranične Crkve, i opet dobio istu potvrdu: „u oca Isaiji zaprješčenija njet“!
Živopisno je govorio o svom tadašnjem dolasku u Tvrdoš. Mladi tvrdoški monasi su bili zbunjeni kada se pred njima pojavio čovjek obrijane glave i sasvim kratke brade, u majici kratkih rukava i farmerkama, i naprosto rekao „recite vladici Atanasiju da ga traži otac Isaija“. (Žao mi je što sam o ovome samo slušao od njega, što nisam doživio taj susret.) Uglavnom, Vladika je bukvalno sletio niz stepenice kada je čuo ko ga traži. Padre je kleknuo i poljubio mu „ona bangava stopala u plastičnim papučama“, i umio ih suzama. Rekao je da želi na Svetu Goru, da ide i živi kao monah i da više nikada ne želi da dođe u Trebinje. Odgovor je bio: „Ne, moraš da se vratiš.“ Vladika je potom na grčkom jeziku obavio sa nekim kratki telefonski razgovor, iscijepao parče papira (koje sam kasnije vidio svojim očima – ne veće od, kako bi Padre kazao, kutije Marlbora), napisao hemijskom olovkom kratku poruku, opet na grčkom, te broj telefona, i rekao: „Evo ti, idi, i da se vratiš za godinu dana.“
Tako je počela avantura, od Padrea šaljivo naslovljena kao „Pravoslavni zatvor“. Riječ je o nekom (nikad nisam razumio tačno kom jer, čini mi se, ni Padre za tih godinu dana nije baš vodio računa gdje je i kako se to zove) manastiru na jednom od grčkih ostrva, koji se rukovodi svetogorskim tipikom i u kome je bio primljen samo na osnovu tog pisamceta preporuke od vladike Atanasija. Rekao je samo da se zove Isaija. I ništa više. Proveo je čitavu godinu radeći manastirske poslove, apstinirajući od alkohola i pušenja („ali, sine, uz zavjet da ću čim izađem kupiti cigare i drmnuti dupli Balantajn, pa onda sve ostalo“). Govorio je o ogromnoj ljubavi i pažnji koju mu je „Pravoslavni zatvor“ pružio, i o tome kako ga niko za godinu dana ništa nije niti pitao, niti mu šta prigovorio. Nije bio siguran ni da znaju da je monah i sveštenik, a nije ga ni bilo briga.
I došao je opet u Hercegovinu. Isti onaj Isaija, kao da nije ni odlazio. Na ljubopitljive poglede i upite odgovarao je u svom stilu, „znate onu pjesmu: Oj Trebinje Trebinje…/svi je znamo/… e, pa, ranije sam pjevao samo prvi stih, a sada sam se vratio po drugi“.
Dobio je apartmančić od desetak kvadrata u konaku kompleksa Hercegovačke Gračanice iznad Trebinja. I nastavio život čudnog, radosnog melanholika, plačnog molitvenika, brižnog oca, kafanskog prijatelja, čudaka, jurodivca i sveca. Sve u jednom i istom Isaiji! I opet manastir Svetoga Đorđa na Zubcima pored Trebinja, koji je opsluživao i počeo graditi tokom ratnih devedesetih, opet seoska parohija, okupljanja ljudi na neobičnim mjestima, služenje po brdima i ostacima crkava, sa seljačkom zobnicom od koje se još od tih 90-tih prošloga vijeka nije odvajao, a u kojoj su se uvijek nalazili ključevi, brojanice, nekoliko kutija Marlbora, britvica i papirne maramice.
Uz nekoliko knjiga na polici kelije, bio je to sav Padreov imetak.
I duša široka kao stepa!
Kroz njegovu kelijicu prošle su stotine ljudi: poznati književnici i umjetnici, talijanski prijatelji, bolesna djeca, kriminalci, gradonačelnici i episkopi… I sa svima je bio uvijek jedan i isti Isaija, tajanstveno, nestvarno biće sa kojim bi se malo ko mijenjao i na čiji bi se put rijetko ko odvažio. Ali su mnogi, kako mi se činilo i čini, željeli da zavire u Tajnu nad kojom se on tako silno nadnosio i u koju je na nesvakidašnje načine uranjao.
Padre je kroz svoj život spajao dramu i komediju u jedan pozorišni komad. Možda je život zapravo i najbliži tome? Drama sa elementima komedije i komedija sa elementima drame. Često je bio potišten, ali je odlučno tvrdio kako mu nikada nije dosadno. Imao je svoj raspored, koji se nije, što ne iznenađuje, uklapao ni u čiji drugi. Bdio je noćima, razmišljao i molio se. Drugovao sa noćnim čuvarima na Hercegovačkoj Gračanici, ispovijedao im se i u isto vrijeme ih učio životu. Pisao pjesme, koje bi potom uglavnom spaljivao ili bacao u smeće. Pravio neke spiskove, na desetine puta crtkao, podebljavao i bojio raznim bojama imena i brojeve u jednoj i istoj sveščici koja mu je služila kao telefonski imenik. Kažnjavao izbacivanjem iz imenika one koji su ga ujeli za srce ili ga razočarali, vodio svoje ratove, mirio se i svađao.
I luđački ljubio Hrista!
Volio je ukusnu hranu, no ne i da jede. Zapravo, najčešće bi u restoranu samo probao neku „omiljenu“ hranu koju bi naručio, no nekada čak ni toliko. „Pustite me bolan, lijepo mi je“, govorio bi kada bismo mu sugerisali da uzme bar neki zalogaj. Slično je znalo da bude i u slučajevima kada bi neki od mnogih prijatelja ponudio da mu pripremi obrok u svojoj kući, a on dođe, igra se sa djecom i mačkama, zapali i popije koju. I ni ne proba hranu! Nije se obazirao na propisane postove, što mu ni najdosljedniji među onima koji drže post nisu zamjerali, jer su znali da on zapravo stalno posti. „Ne postim kada se posti, niti mrsim kada se mrsi“, govorio je u šali.
U svom manastiru je napravio konak, obnovio i oslikao crkvu, pronalazio i družio se sa srednjevjekovnim grobovima, ograđujući ih brižno kao da su mu to grobovi najrođenijih, sa nekima se u tom svijetu svađajući u snovima, a sa nekima bivajući u potpunom miru, o čemu se nije ustezao da govori, pokazujući nam (koji smo se čudili i polovično mu vjerovali), o kojim se tačno grobovima radi. Interakcija vidljivog i nevidljivog bila je njegov konstantni životni ambijent.
Volio je djecu i žalio što Bog njegov put nije uredio tako da i on ima „svoju kćerku Jelenu“, o kojoj je sanjao cijeloga života. Ali je to prihvatao, no ne sa radošću, već iz poslušnosti prema Božijoj volji. Zato je u svoje srce primao mnogo djece, koja su njime bila naprosto očarana. Donosio im je poklone, plaćao školovanja (niko ne zna kako i odakle), pisao im posvete i pjesme. Roditelji su znali da mu dozvole da djeca provedu sa njim po čitav dan, ili da krenu na službu na neko brdo ili crkvište, samo pod njegovim nadzorom. U manastiru je držao isključivo crne mačke, potpuno crne, bez ijedne tačke neke druge boje. Činio je to iz saosjećanja prema tim „diskriminisanim“ mačkama koje ljudi bez razloga smatraju za donosioce nesreće. Imao je svoga „Ćića“, zmiju poskoka, koga je smatrao članom domaćinstva i ličnim prijateljem.
Služio je tiho i uglavnom u suzama. Poprilično polako. Rijetko koji vozglas bi uspio da izgovori a da se pri tom ne zagrcne od plača. Iz nekog razloga, najmiliji mu je bio onaj: „I udostoj nas Vladiko, da smjelo i neosuđeno smijemo prizivati tebe, Nebeskoga Boga Oca, i govoriti…“, na koji se nastavlja molitva „Oče naš“. Kada bi nas služilo više, on, iako obično najstariji, nikada nije načalstvovao službom. Ko god od sveštenika da je sasluživao, i ma koliko mlad, Isaija bi uvijek stajao posljednji, ali bi uvijek molio da on izgovori baš taj jedan pa „ne mora niti jedan drugi“. Insistirao je da se na Sv. Liturgiji pričeste svi koji su kršteni i koji vjeruju. Izgovore poput „popušio sam cigaretu“ ili „nisam postio“ nije prihvatao. I tako su, sa sklopljenim rukama prilazili svi odreda, neki i ne znajući tačno šta se zbiva, ali bi poslije govorili, baš kao i oni krštavani u praskozorje u Trebišnjici da, „nisu znali gdje se nalaze“, i da se „nikada tako nisu osjećali“.
Razbolio se od ciroze jetre. Znali smo da su mu dani odbrojani. Njegova duhovna djeca uredila su čak i da se helikopterom prebaci u Klinički Centar u Beograd. Posljednjih mjeseci bio je vezan za postelju, poprilično dezorjentisan, za vrijeme boravka u Beogradu uglavnom rukama privezan za stranice bolničkog kreveta.
Ove detalje ne navodim slučajno.
Kada smo došli da ga vodimo nazad u Trebinje, glavna sestra je plakala i govorila nam o tome kako će im puno nedostajati, kako su se navikli na njega, kako će im biti jako neobično?! Poslije je zvala u Trebinje i raspitivala se za njegovo stanje. Druge sestre su govorile kako su čitavu skalameriju od njegovog bolničkog kreveta, sa monitorima, kablovima i koječim, gurale na terasu kako bi sa Padreom zapalile cigaretu i provele neko vrijeme sa njim. Mladi ljekar koga sam susreo u hodniku pitao me, pošto sam bio u mantiji, da li sam to možda došao po o. Isaiju. Nakon moje potvrde kazao je: „Bože, kakav čovjek, kako mi je žao što ga nisam bolje upoznao.“ Utisci slični onoj hladno-toploj Trebišnjici! I svi ti utisci događali su se uprkos periodu kada je Padre bio u stanju koje sam pomenuo.
Duh diše gdje hoće!
I pošto bih ovdje zaista mogao da upadnem u iskušenje da nastavim u tonu Žitija Svetih, staću!
Na tri godine prije upokojenja, na Rođenje Presvete Bogorodice 2020. godine, naš Padre je sastavio ono što je naslovio sa „Oporuka“. Rukom je ispisao „pri čistoj svijesti“ posljednju volju jer je osjećao da se „bliži kraj moga zemaljskoga života i susret sa Gospodom Isusom Hristom, kome sam cijeloga svoga života vjerovao“. I do u detalje je zapisao kako da se postupi sa njegovim „zemnim i truležnim ostacima“. Zabranio je da se objavljuje njegova smrt, kao i da se drže govori. „Nema govora, nema veličanja!“ Naložio da opijelo služi u ranim jutarnjim časovima samo nadležni parohijski sveštenik, i to „isto onako kako je služio svojim parohijanima“. Podvukao je da njegovom pogrebu mogu da prisustvuju samo njegova duhovna djeca, „za koje sam se cijeli život molio, i koja su me slijedila u daći i nedaći“, i „Bobanci“, tj. žitelji kraja zvanog Bobani, udaljenog i poprilično zabačenog skupa sela, na granici između Hercegovine i Dalmacije. U jednome od njih, u selu Šćenici, već neko vrijeme bio je, po njegovim uputstvima, pripremljen grob.
Sv. Liturgija je služena u sedam ujutru, a u 9 opijelo i pogreb. Nekoliko stotina ljudi, upravo iz svih onih već pobrojanih kategorija, svih uzrasta i iz svakog staleža, došlo je na Padreov pogreb. Niko radi reda i niko da bi bio viđen. Privučena ljubavlju, uskim seoskim putem na preko 50 km od Trebinja, u rano jutro sabrala se Isaijina duhovna porodica, ljudi u čije živote je ušao i u čije živote se ugnijezdila svetinja ovog surovo iskrenog i nježno ljubećeg sveštenika. Bio je sa nama tako silovito prisutan toga jutra. Tako nepotrošivo tu!
Na putu za selo Šćenicu primio sam poziv od vladike Grigorija. Rekao je samo „ode Original“. Rekao sam „da, ode“, na što je uzvratio, „kao Original živio, i kao Original otišao“. Možda bi, ukoliko bi neko htio da sve ovdje napisano smjesti u samo jednu rečenicu, onda to bila upravo ova, Grigorijeva.
Na vratima njegove kelije, jednom sam ugledao zapis (koji je još i danas tamo), na malenom papiru samoljepljivog blokčića-podsjetnika. Na papiriću je stajalo, ispisano njegovim karakterističnim rukopisom: „Tiho, tiše, s dušom uzburkanom.“ Kada sam ušao, pitao sam zašto mu je duša uzburkana. Odgovorio je: „A kako znaš da je riječ o mojoj duši, možda je riječ o tome kako i sa kakvom dušom ti treba da uđeš?“
Uvijek jedan i isti Isaija! Original!
Onome koji nam je uzburkao duše vjetrom Duha i ljubavlju Hrista, neka je vječna Slava u carstvu Nebeskoga Oca.
Izvor: Dražen Tupanjanin, Tiho, tiše, s dušom uzburkanom, sajt Eparhija ZHiP, 18. jula 2023.
