Autografi

Teško vama pismoznanci i fariseji, licemeri… (Mt 23)

Vasilij Kandinski, Ludvigkirhe u Minhenu, 1908.

Pitanje odnosa judejstva i rane Crkve koja se okuplja oko vere u Isusa kao stradalog i vaskrslog Mesiju i Spasitelja, ne samo naroda Izraila, već svih naroda, veoma je složeno. U ovom prilogu želim da ukažem na neke zanimljive fenomene vezane za tu tematiku, a na osnovu teksta Mt 23. Iako se u vreme nastanka Evanđelja po Mateju može govoriti o tome da hrišćanstvo ima izvestan „religijski identitet“ drugačiji od judejskog, s obzirom da ima svoje ispovedanje vere, utemeljujući narativi su u formiranju (Evanđelje po Marku već uveliko postoji), bogoslužbena praksa postoji, kao i određen etos – ovde se još uvek radi o jednoj „porodičnoj svađi“, inače ne bi bilo zamislivo da Isus svojim učenicima za judejske religijske autoritete kaže: „Sve što vam kažu činite i držite, ali po delima njihovim ne činite…“ (Mt 23, 3). Tako nešto nije moguće reći tamo gde su dve „religije“ bespovratno otišle svaka svojim putem. Sinagoga je u Evanđelju mesto okupljanja Judeja (sinagoga „vaša“ ili sinagoga „njihova“) i mesto gde Isusovi sledbenici bivaju progonjeni (4, 23; 23, 34; 10, 17; 22, 6). To može značiti da su Isusovi sledbenici imali svoja mesta okupljanja i svoje pismoznance (13, 52; 23, 34), ali to još uvek ne znači nepovratno odvajanje jedne zajednice od druge.

Nesporno je da su oni koji su verovali u Isusa kao Mesiju imali negativna iskustva sa svojim judejskim sunarodnicima. O tome naročito svedoči parabola o venčanju carevog sina (22, 2–8) i vrlo upečatljivo Mt 23. Ovaj poslednji tekst se može čitati i sagledavati sa više aspekata. Stoga je moje čitanje ovde inspirisano, pre svega, jednim konkretnim pitanjem: Kako se osude judejskih religijskih autoriteta odnose prema izvesnim tekstovima Besede na gori (Mt 5–7)? Kako to da u jednom te istom tekstu imamo pozivanje na bezrezervnu ljubav prema svim ljudima, na neosuđivanje, na ljubav prema neprijateljima i onima koji nas gone, i jedan govor koji osuđuje i nagoveštava sud nad jednim narodom (Mt 23)? Dakle, u centru moga interesovanja je odnos ova dva diksursa na nivou narativa, sa drugim dodatnim pitanjem koje glasi: da li je religijski drugi iz Mt 23 može biti shvaćen tipski i možda čak samorefleksijski, u smislu da insistiranje na religijskim praksama na štetu čovekoljublja može devalvirati ili čak ukinuti i smisao same i svake religije? Da li je čitanje Mt 23 moguće tako da i učenici, oni koji su pozvani da slede idealu Besede na gori, prepoznaju ova upozorenja kao upućena ne samo religijski drugom već i njima samima?

Isusov govor u Mt 23 je u stvari deo većeg govora koji obhvata glave 23–25. Iako se adresati i teme Isusovih obraćanja u okviru ove velike tekstualne celine menjaju, Evanđelist govor predstavlja kao jedinstven, i to u cilju markiranja petog, velikog Isusovog govora u Evanđelju koji tako čitav evanđelski tekst predstavlja kao novo Petoknjižje Mojsijevo. Mt 23 je prvo obraćanje u okviru ove tekstualne celine i njegovi direktni adresati su narod i učenici (23, 1). Iako se direktno prozivaju „pismoznanci i fariseji“ oni se ne navode kao prisutni. Govor je trodelan: u prvom delu se pretencioznim, socijalno i religijski ambicioznim pismoznancima i farisejima suprotstavlja skromnost i egalitarizam učenika (23, 1–12), u drugom delu slede sedam ili osam „teško vama“ protiv religijskog licemerja pismoznanaca i fariseja (23, 13–33) i konačno dva suda protiv „roda ovoga“ i Jerusalima (23, 34–39). U ovom izlaganju ja ću se koncentrisati na prvi i drugi deo teksta.

U prvom delu (1–12) Isus najpre konstatuje da su na Mojisjevu stolicu seli pismoznanici i fariseji – ono što sledi pokazuje da su oni u stvari uzurpirali i korumpirali religijsko nasleđe otaca. Ova uzurpacija i korupcija religijskog ne ogleda se u tome što oni poučavaju, to nije problem, već u onome što čine i kako se ponašaju. Naime, oni: 1) „vezuju teška i nesnošljiva bremena i stavljaju ih na ljudska pleća, a sami svojim prstom neće da ih pomaknu“ (st. 4); 2) oni svoj religijski autoritet vole da pokazuju – kako su religiozni, svuda da budu prvi, da im se ukazuje najveća čast (st. 5–7). Nametanje bremena, tj. pritiskanje ljudi religijskim propisima je u potpunoj suprotnosti sa onom što nudi Isus (11, 28–30: „moj je jaram blag i moje breme lako“), dok je za njegove učenike nedopustivo da se raslojavaju među sobom tako što će neke nazivati „rabi“, otac (up. Mt 10, 37), učitelj ili nastavnik. Religijsko ponašanje Isusovih sledbenika treba da bude sasvim suprotno: oni su svi braća, jednoga Oca imaju i jednoga nastavnika, Hrista (st. 8–10). Nema religijskog elitizma, nema traženja počasti za sebe, pošto: „najveći među vama neka vam bude sluga“ (st. 11). Zajednica Isusovih učenika i religijski i socijalno funkcioniše po principu „obrnute piramide“ i traži odgovornost svakog pojedinca: „Ko uzdiže samoga sebe, biće ponižen, a ko unizi samoga sebe, biće uzdignut“ (st. 12). Na samom početku, dakle, Isus jasno postavlja stvari: učenici se moraju čuvati religijskog formalizma koji ugrožava i nipodaštava mnoge ljude i otvara prostor za uspostavljanje onakvih međuljudskih odnosa koje on smatra protivnim volji Božijoj za čoveka.

Sledeći tekstualni odeljak (23, 13–33) sastoji se od sedam ili osam manjih celina od kojih svaka počinje sa „teško vama pismoznanci i fariseji“. Adresirane su dakle dve grupe koje u judejstvu Isusovog vremena predstavljaju religijske autoritete koji poznaju Pismo i predanje i shodno tome ga tumače za svakodnevne potrebe ljudi. Kao što su pokazala naučna istraživanja slika judejskih religijskih autoriteta koja se nalazi u ovom tekstu je sa istorijskog stanovišta nepravedna, jednostrana i nepotpuna. Ona je adaptirana polemičkoj prirodi teksta. Kritika je veoma oštra i nemilosrdna. Krovna tema čitavog odeljka formulisana je u st. 13: „Teško vama, pismoznanci i fariseji, licemeri, što zatvarate Carstvo nebesko pred ljudima; jer vi ne ulazite, niti puštate unutra one koji hoće da uđu“ (st. 13). Ovde se uvodi ključni pojam: „licemer“. Šest puta će Isus nadalje ovako nazvati pismoznance i fariseje. „Licemer“ se na grčkom odnosi na glumu i glumce, dok u judeohrišćanskom nasleđu ovaj pojam ima isključivo negativnu konotaciju. Licemerima se nazivaju oni koji svoja javno proklamovana teorijska načela ne sprovode u praksu, koji žive u kontradiktornosti između onoga što pričaju i onoga što čine (up. Mt 6, 2–18; 7, 5; 15, 7; 22, 18). Glavna zamerka religijskim autoritetima je formulisana: oni svojim ponašanjem i religijskim formalizmom narušavaju od Boga željene međuljudske odnose – „zatvaraju carstvo nebesko pred ljudima“, dakle onemogućavaju ljude da učestvuju u eshatološkom daru ljubavi Božije. „Carstvo Božije“ je kod Mateja uvek jedan budući događaj kome se u susret ide kroz držanje onoga što je Isus poučavao, dakle beskompromisne ljubavi prema drugom čoveku (Mt 28, 19–20).  Drugi prekor (st. 14) – veoma loše posvedočen u rukopisnoj tradiciji i stoga se ispušta u kritičkim izdanjima teksta i naučnim komentarima – je da pismoznanci i fariseji iskorišćavaju situacije u kojima se nalaze udovice koje se smatraju posebno ugroženom i slabom grupom. „Jedete kuće udovičke“ u stvari znači da materijalno iskorišćavaju udovice. Takođe se tobože mole dugo, suprotno od prakse koju zastupa Isus (Mt 6, 5–6). Oni su takođe veliki i posvećeni misionari (st. 15) koji se bore za svakog prozelita, a kada ga pridobiju, oni ga učine „sinom paklenim, dvaput gorim od sebe“.  Poznato je da je pak revnost prozelita uvek nešto intenzivnija od tradicionalnog vernika – u ovom slučaju on postaje još veći formalista od svojih učitelja, još veći licemer. St. 16–18 zaoštravaju kritiku: pismoznanci i fariseji se nazivaju „slepe vođe“, „budale i slepci“, veoma teške reči. Oni unose zabunu u pogledu zakletve: u šta čovek treba ili sme da se kune? Iako je Isus principijalno protiv zaklinjanja (5, 33–37), on ovde ulazi u raspravu da bi pokazao kako se kroz određivanje u šta se sme zaklanjati proklamuju izvesne vrednosti: šta je važnije i pretežnije, hram ili hramovno zlato? Žrtvenik ili dar na žrtveniku? Regulišući zaklinjanje oni u stvari propovedaju obrnute vrednosti od onih koje Isus vidi kao Bogom željene. Nadalje, fariseji i pismoznanci daju desetak, deseti deo svojih primanja, kao porez od koga se izdržava sveštenstvo hrama u Jerusalimu. Verovatno su u tom pogledu imali niz propisa, tako da Isus navodi desetak u vidu začina nane, kopra i kima (prilično banalno), ukazujući da su ono pretežnije u Zakonu zapostavili „pravdu, milosrđe i veru“, „ovo je trebalo činiti, a on ne zapostavljati“: poštovanje religijskih propisa smisleno je jedino kada je praćeno izvesnim duhovnim vrednostima na osnovu kojih se grade međuljudski odnosi. Religijski formalizam neumitno vodi kao oceđivanju komarca, a gutanju kamile, tj. čiste čašu za vino od malog komarca da se ne bi zaprljali, a gutaju ogromnu, pritom nečistu, kamilu. Poenta je sledeća: dajete desetak od začina, a skloni ste nepravdi, nemilosrdni ste prema drugima i nemate vere. Odmah zatim se nadovezuje i zamerka da se bave čistotom čaše i zdele, a duhovno su zapušteni, „puni grabeža i neumerenosti“: pravo očišćenje dolazi iznutra, a ono što je iznutra čisto, biće i spolja (st. 25–26). Ista misao se izlaže i nadalje: pismoznanci i fariseji su kao okrečeni grobovi, spolja lepi, iznutra „puni mrtvačkih kostiju i svake nečistoće“. Spolja se oni prave pravedni, a iznutra su puni „licemerja i bezakonja“. Kritika se još više zaoštrava kako se govor privodi kraju: pismoznanci i fariseji su duhovni potomci ubica proroka, iako se sada pobožno klanjaju na njihovim grobovima! Oni ispunjavaju meru svojih otaca ubica time što se ponašaju isto kao oni, nema razlike. Njih čeka sud koji neće izbeći.

Vratimo se sada pitanjima koja su postavljena. Prvo: kako se Beseda na gori (5–7)  i ljubav prema neprijateljima dovodi u vezu sa Mt 23? Beseda na gori je jedan manifest čovekoljublja i etike ljubavi. Pored mnogih mesta koja govore o potrebi ljubavi, praštanja, neosuđivanja drugih, tolerancije, vrhunac Besede na gori je zahtev za ljubavlju prema neprijateljima: „Čuli ste da je rečeno: ljubi bližnjega svoga i mrzi neprijatelja svoga. A ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje i molite se za gonitelje svoje, da budete sinovi Oca svoga koji je na nebesima…“ (up. Mt 5, 43–48). Očigledno je da između ovog Isusovog zahteva i niza uvreda i osuda na račun pismozananca i farisija postoji napetost. Ako se sagledavaju kao neprijatelji Isusa i njegovih učenika, zar nije trebalo njih ljubiti i blagosiljati? Zar nije kontradiktorno to da se sa jedne strane zahteva bezuslovna ljubav prema svakome, a s druge strane postoje tekstovi poput Mt 23? To je velika aporija koja se javlja kod tumača Evanđelja po Mateju i na ovo pitanje se nude različiti odgovori, koji sežu od toga da se ovaj tekst ignoriše do toga da se proglašava stranim telom u evanđelskom narativu. Poteškoće zaista postoje. Pomenuta kontardiktornost sa zahtevom sa ljubavlju prema neprijateljima je evidentna, ali i jaki antijudejski tonovi koji su igrali ne malu ulogu u kasnijoj istoriji sporova između Judeja i hrišćana, i ponekad bivali jedno od opravdanja pogroma Judeja. Ove poteškoće postoje i one se ne mogu eliminisati. Moja namera je da ponudim jedno drugačije čitanje Mt 23, naime čitanje koje donekle može da uđe u dijalog sa dva navedena prigovora (kontradiktornost i antijudaizam). Moje čitanje Mt 23 u kontekstu teme sagledavanja religijski drugog se odvija tako što u ovom tekstu sagledavam kritiku jednog tipa religioznosti koji formu stavlja ispred suštine, odnosno koji kritikuje religijski elitizam i formalizam zasnovan na ispunjavanju formi i nipodaštavanju drugih. Ta kritika je u osnovi tipska, ona se ne vezuje samo za istorijski kontekst, već izražava tipsko religijsko iskustvo.  Ovde je kritika religijskog formalizma uprena ne samo protiv onih koji ga praktikuju nego i u zaštitu onih koji su njime pogođeni. Ova kritika je zaštita malog, nemoćnog, religijskim raspravama nedoraslog čoveka. Religijskim formalizmom su najčešće pogođeni oni mali, obični i marginalizovani ljudi, a upravo oni su prvi adresati Evanđelja: kada su učenici Jovanovi pitali Isusa, je li on taj ili drugoga da čekaju, on im odgovara: „Idite i javite Jovanu šta slušate i gledate: slepima se vraća vid i hromi hodaju, gubavi se čiste i gluvi čuju, mrtvi ustaju i siromašnima se propoveda evanđelje“ (Mt 11, 3–5). Bog Izraila se Mariji, majci Isusovoj otkriva kao Bog potlačenih, malih i odbačenih: „Svojom rukom učini silu, razbi ohole u mislima njihova srca, zbaci vladare sa prestola i uzvisi ponizne, gladne nasiti dobrima, a bogate otpusti prazne“ (Lk 1, 51–53). Stoga moje čitanje nije prvenstveno fokusirano na „teško vama“, već na drugi deo formulacije, na one koji su žrtve religijskog formalizma i odsustva čovekoljublja: Ko su ti ljudi pred kojima se zatvara Carstvo nebesko? Ko su udovice? Čije su žrtve prozeliti? Ko je taj običan svet koji želi da zna čime da se zakune? Ko su ljudi pritisnuti ritualima? Ko su ti ljudi pred čijim očima religijski autoriteti izvode pobožne predstave i prave se važni i superiorni (Religion to Show)? Ko su pobijeni proroci?  U suštini religijski formalizam ugrožava upravo ono za šta se Isus u svojoj propovedi najviše zalaže: za uspostavljanje novih, drugačijih i u odnosu na svet alternativnih međuljudskih odnosa gde je kriterijum ljubav jednih prema drugima, i naročita posvećenost prema onima koji su po merilima ovoga sveta uskraćeni: siromašnima, bolesnima, prognanima. Stoga se oštra kritika religijskog formalizma paradoksalno stavlja u službu zapovesti ljubavi, odnosno podseća na nju.

S druge pak strane, već je pomenuto da je Mt 23 tekst koji je svedok jedne porodične svađe. Onaj koji govori je Jevrejin, Isus, onaj koji je zapisao je je Jevrejin Matej, a i akteri teksta su svi Jevreji. U ovom tekstu nema etničkog elementa, niti se radi o religijski drugom u smislu da se zahteva poštovanje nekog drugog Boga, na nekom drugom mestu. Izneta polemika nije etničkog već religijskog karaktera: žrtve religijskog formalizma i odsustva čovekoljublja su takođe Jevreji isto onoliko koliko su i pismosnanci i fariseji Jevreji. Stoga je svaki antijudaizam koji se iščitava iz ovog teksta neadekvatan i suprotan intenciji samog teksta. Takvih čitanja je naravno bilo i biće, ali je neophodno uvek iznova podsećati da su ona pogrešna i ne uvažavaju iskaz samog teksta.

Ako se Mt 23 čita, ne prvenstveno kao neprijatno prestupanje zapovesti ljubavi ili kao antijudejski usmeren, već kao kritika izvesnog tipa religioznosti kroz prizmu Evanđelja ljubavi i brige za potrebitog i običnog čoveka, onda se može bolje razumeti oštar ton koji prožima ovaj tekst. Zloupotreba religije, upotreba religije kao sredstva za samopromociju i nepodaštavnje drugih, je sa stanovišta Evanđelja nedopustiv prestup: u ime Božije, pozivajući se na Boga, činiti tako nešto je za nedvosmislenu i oštru osudu. Ako se ovaj tekst nadalje čita kao tipski za religijsko iskustvo, potencijali za samorefleksiju i samokritiku su prepoznatljivi. Ranije u Evanđelju po Mateju navode se dve zapovesti koje su najveće u judejskom Zakonu: „Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom.“ Ovo je prva i najveća zapovest. A druga je kao i ova: „ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe“ (Mt 22, 37–39)“. Eshatološki govor Hristov (Mt 25, 31–46), koji sledi neposredno posle govora „teško vama posmoznanci i fariseji“ pokazuje neodvojivost, organsku povezanost ove dve zapovesti, sa jedne, i pokazuje nam ko je taj bližnji iz druge zapovesti, sa druge strane. Okupljeni i sa leve i sa desne strane ispovedaju Hrista obraćajući mu se sa „Gospode“ (Mt 25, 37. 44). Njihova vera u Hrista kao Gospoda je evidentna. Međutim, suštinska razlika između njih je u tome što okupljeni sa leve strane nisu shvatili da ne mogu istinski služiti Gospodu bez nesebične ljubavi prema ljudima u nevolji. Njihovo ispovedanje je prazno, njihova vera bez dela je mrtva (up. Jak 2, 26; up. takođe Jak 1, 27). Oni, naime, nisu ispunili drugu zapovest, nisu shvatili ko su njihovi bližnji, nisu ih prepoznali i na taj način su onemogućili sebe da ispune prvu zapovest koju su mislili da ispunjavaju. Odnos prema Bogu se gradi odnosom prema ljudima, direktan odnos sa Bogom je naravno moguć ali uvek u službi izgradnje međuljudskih odnosa.

Mt 23 je tekst koji bih nazvao „griža savest“ svake religije. Zapovesti i propisi koji se u okviru jedne religije formiraju uglavnom u cilju ustanove kulta čija je uloga prvenstveno da sabira i ujedinjuje, mogu postati nepodnošljivi teret koji se nameće ljudima od drugih ljudi. Hristovo Evanđelje čovekoljublja i afirmacije upravo onih koji nisu srećni i uspešni po merilima ovoga sveta nema veće suprotnosti od ovakavog religijskog formalizma i trijumfalizma. Upravo takve odnose Isus Hristos je došao da ospori i da podseti šta je volja Božija za čoveka. Vera hrišćana u njega kao Mesiju, stradalog i vaskrslog Gospoda, Iskupitelja čoveka od smrti, onoga koji je sa nama u sve dane do svršetka sveta, ovim njegovim poukama daje ne samo moralni i poučni karakter, nego zapravo božanski: Isus Hristos je odnos prema Bogu suštinski vezao za odnos prema čoveku – volja Božija za čoveka je da čoveku bude čovek.

 

 

error: Content is protected !!