Vaše Preosveštenstvo,
Dragi časni oci,
Draga braćo i sestre,
Zemljaci Svetoga Save,[1]
Želim da vam se zahvalim na pozivu i naročitoj časti – onoj da večeras govorim na ovoj svetosavskoj akademiji i to ne bilo gdje, nego, ni manje – ni više u zemlji Svetoga Save. Iako i sam po tijelu zemljak vaš i Svetoga Save, a ništa manje – po opredjeljenju i duši, ja sam večeras pozvan da govorim gledajući u lica u isto vrijeme vas, Svetoga Savu i Svetoga Vasilija Ostroškog i Hercegovačkog, da govorim stijenama kojima je Rastko hodio, nebu koje je Rastko gledao: da govorim u mikrokosmosu u kome je Rastko shvatio tajne kosmosa i makrokosmosa i odlučio da postane Sava, kako bi se vraćao ovim vodama i nebu, kako da bi prohodio ovim stazama. Ništa manja nije moja obaveza Svetom Vasiliju, velikom i istinskom Savinom zemljaku, pod čijim sam omoforom naučio sve što sam ikada vidio i osjetio o bogoslovlju i bogoviđenju, na učilištu koje nosi njegovo ime i koje se svakim danom trudi da to ime ne nosi uzalud. Tako sam dužan da govorim o onome čije su nam mošti spalili ohrabren Onim čije mošti cijelivamo jer se Bogočovjek ne može ubiti a da ne vaskrsne ni Sava spaliti a da Vasilije ne čudotvori: smrt ne može nadvladati život ni pepeo zatrijeti mošti, po tajni zrna pšeničnog: „Zaista, zaista vam kažem, ako zrno pšenično, padnuvši na zemlju, ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi.“ (Jevanđelje po Jovanu XII, 24). Ovdje, u ovoj kamenitoj zemlji, prvi put se morao zapitati mladi vojvoda Duha: „kakvo li će to sborište biti od mnoštva ljudi, od Adama do početka…“
„Puta koji vodi u život bio si i jesi učitelj, Svetitelju Savo“… Tako mu pjevamo. Tako pjevamo – a da li zaista tako mislimo? Jer, taj Put nije niko drugi nego Hristos a opet – taj Život nije niko drugi nego Hristos. Dakle, Sava nas vodi kroz Hrista ka Hristu – ni manje, ni više od toga jer sve je manje nedostojno čovjeka, a više od toga ne postoji. Pa, opet – ne zaboravljamo li često da naš cilj ka kome nas Sava vodi jeste niko drugi do Bogočovjek, što znači: nijedan naum, nijedan projekat, ništa izvedeno, ništa vremenito, ništa za maleno nego ono uvijek i dovijeka. Što znači jednu činjenicu koja će danas mnogima zaparati uši, ali je svejedno moramo reći: Sava je putevoditelj kroz Život ka Životu i samim tim ne može postojati svetosavska ideologija jer ideologija predpostavlja posvećenike i poklonike, obožavatelje i neprijatelje, saveznike i strance: svega toga nema u Svetoga Save kao što nema u Bogočovjeka. Kao što Bogočovjek nije došao da osnuje ideologiju, nego da Život imamo i da ga imamo u izobilju, tako ni Savo nije otišao Bogočovjeku da bi nam pokazao put ka ideologiji ili ideologijama, nego da bi nas odveo ovom izobilju života. To je ono što je osjetio onaj koji nas u HH vijeku vodi ka Savi i Bogočovjeku – Avva Justin kada Svetosavlje kao filosofiju Života započinje našim iznenađenjem što jesmo ne Srbi nego ljudi, fascinacijom ne krvlju nego kosmosom. „Iznenađenje je biti čovek, i to-dvostruko iznenađenje: biti čovek u ovako grandioznoj i zagonetnoj vasioni. Vi to ne osećate? vi to ne uviđate?“ Dakle: svaki čovjek stoji pred Bogom, poput Save – otuda svako od nas može poći Savinim putem. Savin put, Justinov put, Njegošev put, put od naše iznenađenosti grandioznošću vaseljene ka dobroti Stvoritelja počinje za sve ljude isto, u ljubavi Tvorca prema svakom čovjeku. Nema povlaštenih, rođenih da se pretpplate na Savine puteve. Za Savine i Bogočovjekove puteve svaki se čovjek može i mora odlučiti pogođen Ljubavlju Božijom.
Tragediju našeg naroda u prošlom vjeku mogli bismo ispričati na različite načine. Brojem očeva, stričeva i braće koju smo izgubili u rovovima na Ceru, Mojkovcu i Kajmakčalanu, sestrama i kćerima u hercegovačkim jamama, po Kozarama i Jasenovcima. Ali ovaj tragični bilans svetosavske zemlje i djece možemo iskazati na još jedan način: naša istorija je tragična, jer smo za jedan vijek potpuno smetnuli sa uma Svetoga Savu i njegove staze. Pritom ne mislim samo na progon svetosavskog prisustva iz srpskih škola od 1945. godine naovamo, ne mislim ni na napuštanje svetosavskih staza u periodu prije toga (što smo često spremni da zaboravimo i bagatelišemo), ne mislim ni na traljavli i formalistički, deklarativni pristup obnovi svetosavskih puteva životu u posljednje vrijeme. Tragedija Svetosavlja danas vidljiva je ako svetosavsku česticu i njenu idejnu trajektoriju pogledamo kroz dijagram širine i otvorenosti koju je svetosavski put imao od kraja HIX vijeka do danas. Pritiskali su nas i klali, mjenjali nam svijest i odrođavali nas – pa, ipak, nemamo pravo nikada da prihvatimo posljedice svih tih procesa, da sebe shvatimo tribalno, plemenski, kao samo još jedan „etnikum“ pored toliko drugih. Ako od Svetog Save načinimo plemenski totem, vuka-prađeda-plemena ili nekog novog Peruna – šta smo, usitnjavanji i pritiskani, često skloni da učinimo – onda nas je vjekovno zlo zaista pobjedilo, ustitnilo, promijenilo nam dušu. A stvar je upravo suprotna: Svetom Savi i njegovoj prtini ka Bogočovjeku dugujemo svu širinu i vedrinu našeg nacionalnog, nadetničkog bića, njemu dugujemo činjenicu da biti Srbinom nije stvar krnih zrnaca na koje ne možemo da utičemo i imena koje nismo birali – nego jednog puno važnijeg izbora: izbora da budemo potomci Save – Putnika, Učitelja i Bogonosca, da načinimo izbor koji su činili naši i svetosavski Stanislav Vinaver, Ivo Andrić, Josif Pančić, Pavle Jurišić-Šturm, Branislav Nušić, Meša Selimović i mnogi drugi. Naša najveća ali ujedno i jedina šansa da preživimo nije da se okamenimo i vratimo pećinskome čovjeku i u pećine zguranome Srbinu. Naša šansa jeste da živimo iznad ideologije, čak i iznad ideje same – da živimo Bogočovjekov i Savin Život. Jevanđelje – dakle, Svetosavlje.
Kako je to moguće? Čega ima u tom Savinom životu? Svega, božijeg, ljudskog i bogoljudskog. Ima odlaska od roditelja da bi ih sin više volio, ćutanja da bi se mudrije zborilo, putovanja svijetom da bi se svoja zemlja prosvjetlila i putovanja svojom zemljom da bi se u nju svjetlo sa Istoka u zemunice unijelo. Ima srdžbe na brata i mirenja braće, ima monahovanja i najveće ljubavi ka djetetu svome Spiridonu koju otac može imati. Tu, na svetosavskoj stazi, očevi umiru na kamenitom uzglavlju i sa srcem do kraja toplim: danas umiremo u toplim posteljama srdaca kamenito hladnih, pogrešno očvrslih i zgrčenih. Zapravo, naš najveći paradoks jeste u tome što, zaklinjući se Savom, mi smo i dalje skloni da nas predizborni letak podijeli uprkos Očenašu koji nam je zajednički, da nas politički programi podijele uprkos vjeri Nikejskih Otaca koju nam je Sava ostavio u naslijeđe. Svetosavski je naljutiti se na brata Stefana, ako osjetimo da nam brat svojim duhovnim bićem negdje izmiče: ali nije svetosavski poreći brata Stefana i odreći se brata Stefana, a istinska je mjera svetosavska: miriti Stefana i Vukana znajući da među ljudima, pa i među braćom, razmirica mora biti, ali su sinovima Božijim nazvani ne oni koji brata osude nego oni koji mir grade.
Zato nazvati sebe svetosavcem mnogo obavezuje. Obavezuje na bratstvo: Novi Sava poznat kao Sveti Vladika Nikolaj, reče jednom prilikom: budite braća, makar se i manjim imenom zvali. Ili, drugim riječima: budite Savini, uvijek i u svemu, ka sebi i drugima, kako bi drugi vidjeli šta to ime znači. Svetosavlje je isuviše veliko da bi bismo njime gađali druge, isuviše dragocjeno da bismo ga tek tako prosipali unaokolo. Svetosavlje je naše stanje duha, naš poziv na saborovanje: onoliko koliko budemo živjeli tu otvorenost Svetosavlja – u njemu će nam se pridruživazi neki novi Vinaver ili neki novi Davorin Jenko. Po čemu ćemo raspoznati istinsko svetosavlje? Po plemenitosti. I po nemiru, ako ćemo poslušati Avu Justina: „Kada misliš misao čistu i svetu, znaj – stvaraš svetosavsku kulturu. Svako tvoje plemenito osećanje, svako tvoje evanđelsko delo, svaka tvoja dobra želja – neimar je svetosavske kulture. Sveti Sava je u nas najveći neimar bogočovečanske, pravoslavne kulture“.
Ne možemo, a da se ne zapitamo: gdje smo mi danas oči u oči sa Svetim Savom, jer, makar se i kao narod stidjeli pred ocem poslije višedecenijskog bijega od njega – mi prije ili kasnije pogledaćemo ga u oči i zavapiti: „sagriješismo oče, tebi i nebesima“. Gdje smo to danas? Čini nam se često: i dalje smo u nepoznanosti, u onom predsvetosavskom. U magli, onoj iz narodne priče, u kojoj smo lutali prije njega. Pravo pitanje jeste: da li bismo ga danas prepoznali? Da li bismo prepoznali da je pred nama Sava? Mi ga nosimo na privjescima, lijepimo njegove ikonice po kolima – ali da bismo prepoznali Savu, nije ga dovoljno nakačiti na ključeve i nalijepiti na instrument-tablu: razgovaramo li svaki dan sa Savom kada mu u našim školama gledamo lik? Ikona obavezuje jer ikona je prisustvo, a prisustvo obavezuje – kad Otac uđe u sobu, ta soba, taj narod, ta zemlja, ta škola, ta Crkva – postaje osvećena očinskim prisustvom. A da li smo danas osvećeni Savinim očinskim prisustvom? Ili nas mora opomenuti neko, kao starac poslušnika u onoj ruskoj priči: „sine, ne ispuniš li keliju molitvom, neće ti vrijediti što si je ispunio ikonama“. Ne ispunimo li sebe Savom, i Savinim Bogočovjekom – svaka naša školska ikona tamo gdje je i ima i svaka kućna tamo gdje nam ne daju da školsku postavimo stajaće tamo kao simvol obaveze koju nismo uspjeli da ispunimo. Pa ipak: neka je i dalje tamo. Ona je zalog da sa svih svojih istorijskih lutanja, poput bludnog sina, imamo Oca i dom kome možemo da se vratimo, da naše lutanje nije konačno. Da znamo ko smo: narod Svetog Save i zato: po Hristu i njemu uvijek jedni drugima rod, rod po Krvi Hristovoj – pa po krvi očinskoj; rod po Tijelu Hristovom, pa po tijelu ljudskom. Otuda što vodi Hristu, Njegovoj Krvi i Njegovom tijelu – Sveti Sava objedinjuje srpski rod. Zaboravivši, uslijed tmina kojima smo hodili, da je naše jedinstvo najprije ono vječito, kosmičko, liturgijsko, u Tijelu i Krvi Bogočovjeka, a tek potom ono prolazno u tijelu i krvi naših predaka, zaboravili smo poredak stvari: da ono sadašnje, čak i najplemenitije jeste pozvano da se ukorijeni u onom vječitom i tako dobije smisao. Čak i ono najmislenije, neukorijenjeno u vječnosti – počinje da nas dijeli. Čak i braća po ocu i majci, neukorijenjeni u vječitom – postaju neprijatelji jer čovjek koji ne zna da je njegova otadžbina – Carstvo Božije – neće znati ni kako mu se zove otadžbina na zemlji. Zato nam je opet potreban Sava. Možda on i hodi među nama. Nije mu ni onda bilo lako: naš narod je kroz priče o svetiteljevom hodu i zakrštavanju srpskih i primorskih zemalja onomad sačuvao ne samo uspomenu na njegov podvig, nego i na tvrdovratost naroda i neprijemčivost zemlje u kojoj je kamenje uvijek nekako svezano a paščad puštena. Danas nam opet predstoji svetosavljenje, prohođenje zemljama sa Savinim štapom u rukama, sa Savinom misli u glavi, sa Savinim srcem u grudima i Savinom riječju na usnama. Svi su Hrišćani Apostoli, vjesnici Riječi. Svi su Srbi ne samo Svetosavci, nego – prizvani da budu Sava, da hode i blagovjeste dolazak Carstva Božijeg. Jer radi Carstva zri pšenica, radi Carstva sazrijeva nam mlado vino; radi Carstva se rađamo i ništa osim Carstva nije dostojno čovjeka. A tamo, u Carstvu, prije nego što nas zagrli praotac Avram, ukoliko ga dostojni budemo, pridržaće sve naše uboge Lazare, svu nejač iz smetova i zbjegova u svome očinskom naručju po vjeri nam otac – Sveti Sava.
[1] Osnovni tekst svetosavse besjede pripremljene za svečanu akademiju u Nikšiću, o prazniku Sv. Save 2016. godine, korišćen u ponešto proširenoj i izmjenjenoj verziji za pripremu svetosavske besjede u Foči i Pljevljima 2019. Nije objavljivan.
