Sveštenik je biće za drugoga (četiri fragmenta o sveštenstvu)

A

Vjerovatno da ne postoje tri ljekovitija štiva za svakog mladog pravoslavnog bogoslova koji ima namjeru da postane sveštenoslužitelj od Zlatoustovih opominjućih (i nažalost kod nas nedovoljno čitanih) Šest dijaloga o sveštenstvu, Segenjevog potresnog romana Pop (čija je ekranizacija doživjela izvjesnu popularnost) i istorijskog istraživanja Alekseja Petroviča Lebedeva Sveštenstvo drevne vaseljenske Crkve. Iako žanrovski sasvim raznorodne, sve tri knjige jesu veličanstvena svjedočanstva ne toliko i ne samo o „uzvišenosti svešteničkog dostojanstva“ koliko o životnom putu, prohođenju kroz život onoga koji odluči da na sebe uzme breme svešteničkog svjedočenja. Zapravo: godinama sam smatrao da one kod mladog čovjeka prepunog ideala, ispunjenog treperavom svjetlošću ljubavi prema liku idealnog sveštenika (vrlo često unaprijed viđenog u svome liku u mantiji, pred ogledalom) mogu da izazovu otrježnjujući efekat, suočenje sa odgovornošću, zamišljenost nad stvarnim likom sveštenoslužitelja. Danas, kada najčešće pred sobom vidim mladog čovjeka čvrsto i nepokolebljivo odlučnog da postane sveštenik, ali najčešće čovjeka bez pogleda u kome bi se nazreo ekstatični eros, čak ni bez sanjivog pogleda samozaljubljenosti u projekciju idealnog svešteničkog sebe, preporučujem iste navedene knjige onima koji se spremaju da služe. Kao i sva vrijedna čitalačka štiva, Zlatoustove knjige, Lebedevljeva studija i Segenjev roman nisu samo raz-utopije, pisane samo da nam kažu šta konkretno znači nositi Krst, već su ujedno knjige neprekidnog podsjećanja da sveštenosluženje i te kako ima smisla, da se taj smisao nalazi uvijek negdje drugdje ili, još tačnije: u nekom Drugom, i da se kroz život ne može ići ni samo idealima koji se ne obaziru na stvarnost, ali još manje – pragmatizmom lišenim ideala. Nijedna od tih knjiga nije napisana u zamišljenom vakuumu idealnog bivstvovanja, nego u društvu i istoriji, u životu koji sveštenik mora živjeti kako bi mogao da ga u punoći dijeli sa drugima. Zapravo, upravo je ta smještenost u konkretan život ono najljekovitije u svakom od ovih dijela: svakome od njih ona pridaje pomalo oporog ukusa i one tako životne gorčine: ali prvo što mladi sveštenik uči jeste da okusi i gorčinu života, ne ogorčivši ni sebe ni druge…

Teško da je istorija samo učiteljica života. Prošli životi nemaju samo pedagošku vrijednost: istorija jeste život, život postaje istorija… Život zvani istorija nam kazuje mnogo više od onoga što je danas, navodno, „istorijskoj svijesti“ dosljedna teologija spremna da vidi. Zato Lebedevljeva knjiga u najvećoj meri oslobađa iluzija: ona nas upućuje na toliko puta previđenu činjenicu da crkvene službe nisu samorazumljive stvarnosti, nadsvjetski odbljesci nekih kosmosu nepričasnih realija, metafizička stanja sasvim nebeskih bića, nego istorijske pojave. Štaviše: one su istorijski procesi i događaji unutar kojih se već vijekovima mnogo toga složilo da bi službe postale upravo onakvim kakve jesu. Sve službe Crkve potiču iz Njenog bića, ne uprkos Njenoj istoriji ili ignorišući je, već upravo zbog istorije Crkve. Službe jesu u biću Crkve, jer jesu u istoriji i stvarnosti Crkve. 

Međutim, većina istorijskih perspektiva koje nam kazuju kako je neka crkvena služba nastala ili postala to što jeste zaustavlja se na opisu te i drugih službi u Crkvi, i to samo do jednog momenta u istoriji. Tako se utemeljuje jedna metafizika crkvene službe koja poslije zasnivanja u istoriji u suštini prestaje biti istorijska, te umjesto opisne (deskriptivne), postaje propisna (normativna): iz opisa nastanka službe mi saznajemo šta je njen sadržaj i pretpostavljamo da se taj sadržaj naprosto proteže kroz istoriju, da postoji „episkop“, „sveštenik“, „đakon“ ili „laik“, koji je uvijek i svugdje isti. Crkvene službe tako postaju polja neprestane istosti, neistorijskog i neprostornog identiteta, dosljednosti zamišljenom sopstvenom liku.

Ali, da li je jedini sadržaj crkvenih službi neprekidno reprodukovanje sopstvenog sadržaja, dupliranje i ponavljanje kroz istoriju vječite istosti? U čemu su one utemeljene: u sebi, u istosti ili u nečemu i nekome Drugom?

Sadržaj svake od crkvenih službi obrazlaže se uvijek ikonično-liturgijski: službe ikonizuju eshatološko sabranje u Carstvu Božijem. Ali jezik ikone je dvosmislen. On je – i u tome je sva tragedija današnjih crkvenih službi – shvaćen tako da ikonični karakter donosi vizuelni, ali ne i egzistencijalni sadržaj Prvolika, tako da Crkva i njene službe prvenstveno liče na Carstvo a ne da jesu Carstvo. Razlika je tanana i gotovo neprimjetna, ali ona određuje toliko toga bitnog u našem današnjem crkvenom životu. Ako su Svjetlost i Ljubav, beskonačno okupljanje oko Bogočovjeka sadržaj (a ne samo slika) Carstva, onda je svaka Evharistija i cjelokupna stvarnost Crkve pozvana da ikonizuje ovaj sadržaj, da živi(mo) Ljubav i Svjetlost i Blizinu Bogočovjeka. Da li je to ono što vidimo? Ako episkop ikonizuje Hrista – otkuda toliko nervoze, toliko neurotičnih (hristolikih?) ispada? Otkuda težina, užasni treptaj arhijerejske liturgije, klecaj koljena sveštenstva, snebivanje naroda pred nervozom onoga „na mjestu Hristovom“? Ako sveštenik ikonizuje Apostole – otkuda takvo prenebregavanje tumačenja riječi Jevanđelja, otkuda toliko nehajnog odnosa prema Besjedi na gori, kako to da su liturgijske pojedinosti potisnule riječ i praksu Carstva objavljenog u Jevanđelju? Nije li prezviter rukopoložen upravo da oduševljava vjerne Riječju i Stvarnošću Carstva, a ne da opominje mlade bogoslove da je „teologija jedno a praksa drugo“? Otkud kapitulacija bogoslovlja Carstva u sveštenstvu Carstva? Da li je jedino ikonično u đakonskoj službi, jedino što ih čini da „heruvime tajanstveno izobražavaju“ – duboki glas i teatralni nastup? Nije li pripadanje Novom Izrailju, Narodu Božijem obavezujuće: da bi ikonizovao Carstvo, laik, vjernik, pripadnik toga Naroda pozvan je da živi bogoslovlje, a ne ritualistiku, pozvan da proniče u Nedokučivo, a ne da se zadovoljava povremenim „prisustvom“ u liturgijskom teatru i konzumiranjem prigodnih sadržaja, potpuno istih na svakom religijskom tržištu? Nije li ikonični karakter službi opomena da sadržaj službe nikada nije u istrajavanju u jednom vizuelnom, očekivanom „imidžu“ i „poziciji“, u onome što episkop/sveštenik/đakon/laik jeste po „pozicijskim očekivanjima“, nego uvijek – u onome ko jesmo. Mi jesmo time što postojimo ovdje i sada za druge, ovdje i sada pogođeni i promijenjeni Carstvom Božijim. Dokle god smo se službom pretplatili, a ne obavezali da ikonizujemo Carstvo – još uvijek nismo počeli da živimo služenje, da živimo Carstvo. Pozvani smo da Carstvo ispuni nas, a ne da svojim nedostacima zamaglimo odraz Carstva, da svjedočimo Prisustvo Boga u svijetu u kome se Njegovo odsustvo svakog dana objavljuje u svakom tragičnom iskustvu svijeta i čovjeka.

B

Liturgijsko zasnivanje ima smisla jedino ako ono nije ideološko obrazloženje, poput marksističkog proklamovanja „kako će biti poslije pobjede svjetske revolucije“, nego ukoliko može biti relevantno kao stvarnost Crkve. Liturgijsko zasnivanje svake službe jeste poziv da smo pred licem Hrista Čiju Parusiju čekamo odgovorni za svakog čovjeka. Liturgijsko zasnivanje crkvenih službi nije zasnivanje oficirske subordinacije, strukturisanje jedne slike opadajuće moći, nego opomena da služenje (u) Crkvi jeste odricanje (od) moći. To je svojevrstan paradoks Crkve: (hi)jerarhija služenja. Pritom, to ne bi smjela da bude imitacija služenja, tj. odricanje na jednoj stepenici, da bi se zadobilo na drugoj. Boga je nemoguće prevariti. Sa Bogom se svađa i miri, ali sa Bogom se ne trguje.

Da li je danas liturgijsko zasnivanje službi ono što vidimo, ono što Crkva živi? Liturgijsko utemeljenje plijeni svojom vidljivošću: Kavasilinim očima Crkvu uvijek možemo vidjeti ne kao liturgiju ili u liturgiji – vidjeti Crkvu znači vidjeti liturgiju. Ne postoji vidljivija Crkva od one sabrane „na isto mjesto“, niti će je do Parusije biti. 

Pa kako je onda uopšte moguće liturgijski objasniti strukturisanje moći unutar Tijela Hristovog? Kako je moguće da postoji toliko „istorijskih slučajnosti“ spram kojih je Stvarnost Carstva potpuno irelevantna, a zbog kojih ovdje i sada „ljudi u Crkvi“ gube duše i glave i gubili su ih milenijumima. Iz perspektive Carstva ne postoje patrijarsi, mitropoliti, arhiepiskopi, mitronosni i krstonosni protojereji, punački arhiđakoni ni naprsni krstovi doktorski, sa suzama i bez suza, ne postoje crveni i plavi pojasevi, mjesta u prvim redovima za političare, stalne stasidije zakupljene vijekovima, nesmjenjivi crkvenjaci i vječiti predsjednici crkvenih odbora. Kao da smo kao Hrišćani, kao Crkva zaboravili da smo svi ovdje Ecclesia in statu viatoris, Sabranje stranika na putu, da zemlja pod našim nogama, čitav kosmos u kome postojimo ni sam nije ono što tek treba da bude. Zaboravili da se sve mjeri Nebeskim Jerusalimom. 

Sve su to neminovnosti istorije. Možda neizbježne. Ali toliko opterećujuće, teške za nošenje, preteške. I ne bi uopšte bile tragične, kada se ne bismo gledali i prepoznavali kroz njih, kada se šest sveštenika koji se nađu na nekoj crkvenoj slavi – u tom sastavu možda prvi i poslednji put – ne bi „redali“ po odlikovanjima i datumima rukopoloženja, namjesničkim „pozicijama“ i neformalnim moćima. Ako su odlikovanja danak plaćen „sistemu“ – onda bi bar pred Trpezom trebalo da se razlikujemo od oficira i masona, da potonemo u Stvarnost Iznad Nas. Dokle god se budemo molili „da nas pomene Gospod Bog u Carstvu svome“ u nekoliko kolona – male su šanse da ćemo se tamo naći zajedno. U Carstvo se ne ulazi sam, ne ulazi razvrstan po činovima, nego po prepoznavanju Hrista u „jednom od ovih najmanjih“. Pred vratima Carstva – onoga koje je u nama – već ovdje i sada moramo da ostavimo svoja „arhi“ i „proto“. Jer će prvi biti posljednji i posljednji prvi. 

G

Moć je strana biću Crkve: osim sile Krsta, sile služenja, ne postoji nijedna moć koja bi izvirala iz samog bića Crkve. Upravo suprotno: svaki put kada se susretnu „moć“ i Carstvo Božije, jedno mora ustuknuti. Najbolji primjer jeste arhijerejska liturgija: ona biva ikonom Carstva, samo ako Arhijerej koji je služi kenotički ostavi „moć“ nad životom sveštenstva koje mu saslužuje (one poslovične i vrlo realne „nož i pogaču“). U svim ostalim slučajevima moć će biti jedini sadržaj koji ćemo gledati, ona će se čuti u drhtavom i nesigurnom glasu svakog vozglasa, u nespretnom pokretu svakog sveštenika, prenijeće se vrlo vjerovatno i na okupljeni narod. Moć bilo koga osim Hrista prestaje tamo gdje počinje Crkva.

Jezik moći najveća je prijetnja biću Crkve. Jezik moći svagda prijeti da uništi Crkvu, da od nje načini samo još jednu „strukturu“, instituciju poput svake druge, da je tom istošću sa bilo kojom institucijom iznutra isprazni i obesmisli. Moć ne može ostati neispoljena: moć traži da postane sveobuhvatna stvarnost u Tijelu u kojem bi trebalo da jeste i prebiva već Jedna Sveobuhvatna Stvarnost, Alfa i Omega, Raspeti i Vaskrsli, Jagnje Božije. Moć – čak i kada je istorijski neophodna – traži žrtvu. Sjetimo se samo odnosa Sv. Vasilija Velikog i Sv. Grigorija Bogoslova!) Dokle god postoji svijest o nasilnosti vlasti, o moći kao nužnom zlu – (Bogo)čovječnost u odnosima ne mora da se izgubi: svaku naredbu može da opravda očinska ljubav, ukoliko je sa ljubavlju izrečena. Ali kada moć postane jedini sadržaj, kada stvarnost Crkve postane niz naredbi a decenije međuljudskih odnosa svjedoče nedostatak obzirnosti (a ne ljubavi) – onda su „vrata Adova“ blizu i još ostaje samo nada u skori Dolazak Jagnjeta. Tada je svaka opomena na to da smo u Crkvi da bismo bili poslušni u ljubavi, a ne potčinjeni u strahu – krik jurodivoga. Jer moć uvijek sugeriše: ja sam sveobuhvatna Stvarnost. Ona parališe strahom, ona plijeni ako joj se čovjek preda. Ona je od mnogo kog monaha koji je stremio palamitskom sozercanju načinila Kardinala Rišeljea, od mnogo koga predanog sveštenika „popa“ Vladu Zečevića. Moć je zarazna. Ona traži cijeloga čovjeka. Ona predstavlja jezik komunikacije. Ona oduzima razum, racionalizujući samo samu sebe. Zato se niko i ne usuđuje da je izazove: reći „predstojatelj sam prevelike Eparhije/parohije“ u jeziku moći samo znači pokazati slabost, a slabost jeste jeres jezika moći. Iz perspektive vječnosti ne postoje velike i male eparhije, velike i male parohije. Iz perspektive jezika moći jedino što jeste bitno jeste „veličina“: veće je bolje, veće je „moćnije“.

Moć je sama po sebi sadržaj i to takav da prazni sve ostale sadržaje. Zato je toliko ljudi spremno da se odrekne bilo kakvog sadržaja ličnosti, da bi moć postala njihov jedini sadržaj. To je najtužnija pojava, tu smo na samoj ivici poraza Crkve: toliko ljudi koji su čitav život služili liturgiju, shvata, primera radi, penziju kao kraj „karijere“, konačno „oduzimanje moći“ praktično kao kraj života, iako mirovina ne podrazumijeva zabranu sveštenosluženja. Mirovina je za svakog čovjeka koji je sebe nesebičo davao 50 godina – nagrada, mogućnost da ostane ono najbolje što je bio, sada samo bez teškog bremena obaveza. Ona je poraz samo sa pozicije moći. Sličnom fenomenu prisustvujemo i svaki put kada se započnu rasprave o pričešćivanju vjernih i pričešćivanju sveštenoslužitelja. Svako ko voli Crkvu želio bi da onih koji učestvuju u njenom biću bude više. Samo sa pozicije moći, tog osjećaja (nezaslužene) superiornosti moguća je tužna iluzija da nikad suzbijeni ego, ono na spasenje pretplaćeno „ja“ raspolaže(m) Hristom, da pričešćujem ili ne pričešćujem kad i kako se meni hoće. Otuda se iza mnogo retorike „vjernosti Predanju“ krije samo jedno: strah od gubitka moći, od gubitka formacijske superiornosti… 

A jezik moći kaže da postoji samo binarna stvarnost: pukovnik/pokojnik i nikada pokajnik. Tuga je to. Kao u Čehovljevom Arhijereju: Episkop ostaje „Njegovo Preosveštenstvo“ do same smrti, iako i njegovo unutrašnje biće, biće čovjeka istinski odanog Crkvi, živi u jednom drugačijem registru stvarnosti. Tek majčin pogled i samrtnički ropac vraćaju Preosvećenog nazad u ono najautentičnije i najtoplije, prvo i posljednje: pred nama se pojavljuje Pavluša. U Crkvi smo se rodili upravo da bi nas Hristos prepoznao kao Pavlušu, ono najbolje i iskonsko u nama. Potražili smo Crkvu da nas zagrljajem Bogočovjeka čuva i kada smo slabi, ranjeni i ranjivi, kada smo ranjeni, jer smo druge povrijedili, kada nam je potrebna utjeha… Kakve veze sa tom rukom koju tražimo imaju svi ovi odnosi u kojima smo okruženi ljudima koji se raduju našim padovima i slabostima, ljudima koji ne samo da ne plaču sa nama – nego sa podsmijehom gledaju naše suze? Gdje se to izgubio prostor u Crkvi u kome bih potrčao da ispovjedim svoj grijeh, da kriknem svoju tugu? Ne znam. Nekada, kada bi bio ophrvan, hrišćanin je tražio Sabranje Crkve. Danas, kada je ophrvan životom, čovjek traži tišinu Crkve. Među tolikim ljudima „u Crkvi“, ranjeni čovjek se osjeća sam. Zato se srpske crkve uvijek popunjavaju od posljednjih redova ka naprijed. Od tišine ka oltaru. Ranjeni Episkop, ranjeni sveštenik, biće bez mogućnosti da stane u posljednji red: dvostruko sam.

Δ

Od sveštenika društvo očekuje samo jedan poželjni imidž, čitav niz u suštini kvazi-estetskih i vizuelnih sadržaja: da se oblači i šiša na određeni način, da govori na određeni način, da mu porodica takođe izgleda na određeni način. Čak i ono što se čini nešto apstraktnijim i nalik na vrijednosti – pitanje materijalne skromnosti njegovog života – određeno je jednim vizuelnim estetskim (ne)ukusom, a ne zapitanošću nad suštinom sveštenstva. Sadržaj svešteničkog služenja u suštini je vizuelizovan. Možda najbolji primjer ove vizuelizacije jeste toliko hvaljena naša vezanost za Patrijarha Pavla i njegovu jednostavnu poruku „budimo ljudi“ za koju uopšte ne možemo vidjeti da je preobrazila društvo koje ju je, navodno cijenilo: nemamo bilo kakvog pokazatelja da smo tih devedesetih godina bili ljudi ili da smo danas spremni da žal za patrijarhom doživimo kao zavjet da budemo ljudi. „Budimo ljudi“ znači „budimo bolji ljudi“, a ne prosto „budimo to što već jesmo“. Koliko nas Srba danas želi da se mijenja na bolje? Na društvenom tržištu koje „religiji“ daje uvijek samo jednu nišu, čak ni najbolji među sveštenoslužiteljima ne može dobiti više pažnje od moralističke i lažne sjete za velikim čovjekom, ali taj „žal za patrijarhom“ u suštini ne urušava prvi zakon „religijskog tržišta“ a to je: sveštenstvo postoji ne da bismo svi bili bolji, nego da bi oni bili bolji za sve nas. Za hrišćanski laos – sveštenoslužitelj je onaj koji pred-stoji, čak i pred-vodi: za kvazi-hrišćansko društvo sveštenoslužitelj je onaj ko živi zamišljenim životom od koga ja unaprijed odustajem. Po tom kvazi-hrišćanskom scenariju sveštenik bi trebalo da bude „nosilac vrijednosti“ upravo zato da ja ne bih morao da živim bilo koju od „vrijednosti“ do kojih mi je, navodno, stalo. I za licemjerje je uglavnom potrebno dvoje. Iako se srpsko društvo lako da sablazniti o „nedostojnost“ Crkve, ova sablažnjenost u suštini jeste licemjerna koliko i sami primjeri nedostojnosti: bivaju „razočarane“ mase koje nikada nisu bile očarane bilo čim u stvarnosti ili događaju Crkve.

Ova vizuelizacija, imidžizacija sadržaja sveštenoslužiteljstva pogađa i samo sveštenstvo. Suočen sa zahtijevima „religijskog tržišta“, sa potrebom da, da bi bio „dobar“ prilagodi svoj izgled i ponašanje onome očekivanom, sveštenik neminovno živi dva života: onaj poželjni i očekivani, i onaj „svoj“ kada skine mantiju. Nije čudno što je mantija, tj. podrasnik uglavnom shvaćena kao neki vid uniforme. A svaka uniforma se nosi isključivo u „službenim prilikama“. Sa skidanjem uniforme uglavnom prestaje „službena dužnost“. A može li se prestati biti ocem i kada se skine „uniforma“? Kada se to završava naša „službena dužnost“? Sa druge strane, sveštenik je čovjek sa toliko porodičnih i društvenih uloga, koje se ne iscrpljuju u tome da pasivno postoji i uniformisano izgleda. Šta onda da čini(mo)? Da izbjegavamo svadbe naše djece i rođaka, sve one „sitnice“ koje život znače, odlaske na utakmice sa sinovima, na probe sa kćerima? Da izbjegavamo igru sa djecom ili i da nju učinimo „vizuelno prihvatljivom“ teroru ideološkog ukusa i očekivanja – da u parkovima pikamo loptu u mantijama i sa naprsnim krstovima? Ili da pojmimo i prihvatimo da se ne prestaje biti služiteljem Tajne, niti u jednom trenutku, ni u jednoj društvenoj situaciji, obučen za sport ili za svadbu. Nažalost, „imidžizaciji“ sveštenstva nije doprinijelo samo hrišćanski neprosvećeno društvo, ona je plod i neopatrističkog komesarskog duha, onog višedecenijskog prezira prema starim protama sa šeširom, želje da se naprečac i odjednom sve vizuelno „opravoslavi“. Ispostavilo se da masovno oblačenje sveštenstva u rase, podrasnike i kamilavke neće od njih (tj. nas) učiniti svetogorske Oce, upravo kao što oblačenje u hercegovačke ili crnogorske narodne nošnje ne bi od nas načinilo serdare i vojvode. Jer, kako mi je uvijek govorio blažene uspomene Otac (mada nikad sveštenik) Milan Radulović: „Darko, mantija je kao koža. Ne možeš je obući i svući.“ Tako jeste. „Mantija“ je sveštenosluženje: ne može se biti i ne biti „otac“, brinuti i ne brinuti za bližnje, nositi i ne nositi breme drugoga. Sveštenik nije „ekspert“ koji u određenom vremenu održava privid savršenstva. On je čovjek, vrlo često slab i problemima ophrvan čovjek, koji dok diše nosi breme drugog čovjeka. Uz svoje slabosti – i slabosti svakog čovjeka.

Otuda je možda najuspjeliji lik srpskog sveštenika u našoj kinematografiji onaj kažnjeni sveštenik koga tumači pokojni Nebojša Glogovac u Mom rođaku sa sela. Skoro sve do tada sveštenik je uvijek karikaturalno predstavljan u „komičnom“ neskladu između vizuelnog identiteta mantije, kamilavke i epitrahilja sa jedne i njegove nepristojnosti sa druge strane, shodno ideološkim matricama koje su oblikovale kulturna kretanja u srpskoj umjetnosti poslije 1945. Međutim Pavlović i Glogovac nam ne nude idealizovanog superheroja: otac Milutin liječi paradoksalnom spoznajom da je čovjek slab i da ga treba najprije voljeti, on liječi i kada na samrti pjeva. Sveštenik je biće za drugoga. On tek počinje da služi kada se isprazni od bilo čega svoga na šta bi se pozvao: istinsko dostojanstvo sveštenika jeste njegova „moć“ da svoje slabosti učini načinom na koje shvata slabosti drugih, sposobnost da slabosti drugog shvati kao dio svoga bića. 

Sveštenoslužitelj je biće koje ne raspolaže spasenjem, nego koje i samo ište spasenja. Niko se ne spasava sam. Svi mi čekamo ruku Hristovu, pruženu praocu Adamu, čekamo spasenje. Spasenje dolazi kroz kenozu: spasenje počinje (sa) Bogom, kenoza – čovjekom, u meni. 

Svako tužno zapažanje, dramatičnu primjedbu koju napisah upućujem najprije samom sebi.