„Gilead ne interesuju djeca. Gilead intersuje moć. Tradicionalne vrijednosti, starinski način života, domaći hljeb, sve su to kulise i distrakcije.“ (Zapovjednik Lorens, „Sluškinjina priča“, 4. sezona)
Pasionirani sam gledalac serije „Sluškinjina priča“. I pored negativnih kritika koje dobija već nakon prve sezone, serija ne samo što ne gubi obožavatelje, već postaje neka vrsta kulturološkog fenomena čiji likovi, njihovi kostimi i scenografija, od momenta kada su se pojavili na ekranima, postaju svojevrstan simbol pobune protiv različitih represivnih zakona, koji se neizostavno, pod maskom zaštite humanizma, nameću širom svijeta.
Kritičari kažu da je serija mogla da završi već nakon prve sezone. Sve ostale, smatraju, samo su komercijalni produžetak agonije glavne junakinje u izmišljenoj totalitarnoj državi Gilead, iz koje je već u prvoj sezoni imala šansu da pobjegne. Međutim, sjajna estetika i simbolika serije, koja se iz svijeta umjetnosti jasno preliva na ovu našu otužnu realnost, nedvosmisleno se suprotstavlja kritici i vuče nas oči u oči pred činjenicu da ne možemo pobjeći od zla. Ono se vraća ma koliko puta mu „stajali na glavu, a ono nas i dalje ujeda za petu“. Što ne znači da sa borbom treba da stanemo.
Ne želim da odužim tekst prepričavanjem serije i romana Margaret Atvud, po čijim motivima je nastala, ali u svrhu čitljivosti daljih redova reći ću samo ukratko da je „Sluškinjina priča“ povijest o distopiskoj državi Gilead, nastaloj na teritoriji SAD-a, represivnog sistema, nasilne ideologije koja svoje utemeljenje nalazi u fanatičnoj religioznosti (referira se na judeo-hrišćanstvo, što kroz sam naziv države koja nalazi svoj pandan u Bibliji, tako i kroz paralele sa biblijskim ličnostima čija se imena daju određenim grupacijama; „Marte“, „Jezavelje“).
Država svoju ideologiju utemeljuje na najvišem cilju očuvanja ljudske rase u vrijeme kada žene masovno oboljevaju od steriliteta na čitavoj planeti. Naravno, kao i unutar svkog represivnog sistema, stanovnici se od trenutka utemeljenja dijele na podobne i nepodobne koji to postaju ogriješenjem u bilo kom trenutku svoje prošlosti o neko od pravila rigidnog vjerskog morala, koji je postavljen na mjesto državnog zakona („Fanatizam ima religijske izvore, ali lako prelazi na nacionalnu i političku sferu.“ – N. Berđajev), čime postaju podređeni podobnima i odabrani da im služe. Žene su najizloženije, što zbog svoje prirodne datosti da rađaju, toliko i zbog vijekovno uslovljene pokornosti mužu koja se i danas njeguje unutar fanatizmu okrenutih vjerskih grupacija.
Priča o Džun, zatočenoj u Gileadu i pretvorenoj u sluškinju koja svojim jalovim gazdama kroz bizarni čin začeća treba da podari potomstvo, mogla je zaista završiti već nakon prve sezone. Iako je ona imala priliku da sa djetetom u rukama pobjegne, Gilead i dalje postoji, njegovo jezivo ustrojstvo se ne završava bijegom jedne žrtve čija trauma nakon nakaradne religiozno-totalitarne torture ostaje i bjeg ga ne rješava. Naravno, serija, kao i svaki komercijalni projekat tog tipa, akcenat stavlja na razvijanju napetosti, vraćanjem glavne junakinje u iste ralje ponovo iz početka, skandalizovanju gledalaca, ali psihološki podtekst traumatizovane glavne junakinje koji i nakon napuštanja Gileada traje stvara jaku osnovu za nastavak priče. Jer ne postoje konvencionalne metode terapije (što se vidi u kasnijim sezonama) koje mogu da prerade to što ostaje. A ostaju strah i mržnja.
Ali i mržnja može da se ispolji na različite načine. U seriji je bestijalnost prikazana u bezbrojnim nijansama, ali i volja za životom (koja takođe ima veze i sa mržnjom, željom za osvetom ili ispravljanjem nepravde) zahvaljujući kojoj žrtve idu dalje.
U četvrtoj, od kritike već omraženoj, sezoni, Džun izlazi iz Gileada, trauma, mržnja prema tlačiteljima i bjes, zbog ćerke i dalje zatočene u Gileadu, čine da nema nikakav osjećaj prema slobodi. Ona odlazi na svojevrsne grupne terapije specijalizovane za traume žrtava Gileada gdje se uče da žive, nastave dalje, ali joj ne polazi za rukom ili to, jednostavno, ne želi. U jednom, odsudnom momentu, ona čak izjavljuje da „mržnju treba legalizovati“. I zaista, mržnja je samo emocija, kao i svaka druga, koju kulturološki imamo potrebu da sahranimo plašeći se onoga što bi mogla da proizvede. A suštinski, ne samo da ne mora da porodi ništa, već je u stanju i da se preobrazi i svoju ogromnu snagu usmjeri upravo u svoju suprotnost.
Svjedočanstva iz vremena najvećih stradanja i najjezivijih ovaploćenja tamne strane ljudskog roda (o tome sam već pisala pominjući Levinasa, Frankla i junakinje Svetlane Aleksijevič), o ljudima koji na sebi neobjašnjiv način, izvukavši se iz ralja smrti, pomažu svojim tlačiteljima, govore u prilog tome. Oni mrze, ali ne samo što ne otjelotvore tu emociju u razoran čin, već je transformišu u milosrđe. Zaista, mržnja je legitiman sentiment koji u svijetu stvorenom od blata postoji od Kaina, i nema načina da se na emocije stavi zabrana. I ona je dio naše mučne složenosti, jedinog istinskog poprišta podviga, i ukoliko ne postoji, i ljubav kao njena uvijek poželjna suprotnost, gubi na svojoj čudesnosti.
Opasnost mržnje je u njenoj zamaskiranosti u pravdu, ili još gore, izlizanije, ali nama hitrim za instant rješenjima bliže, samoodbranu i čak milosrđe. Tada, ne samo da nema moć transformacije, već isključivo neprestanog umnožavanja. To je ideološka mržnja i, po pravilu, stoji iza priče o „opštem dobru“. Vrlo prosto i lako zapaljivo, ali „opšte dobro“ jednostavno ne postoji. Postoji samo „dobro“, obično, jednostavno naizgled, i iznad njega ljubav.
Autori serijala u četvrtoj sezoni dozvoljavaju Džun i nekolicini odbjegih sluškinja, da ispolje svoju mržnju nad jednim od najvažnijih zapovjednika i osvete mu se. Ali kod Džun, što se vidi odmah, to ne uliva zadovoljstvo i ni za trenutak ne anestezira unutrašnji nemir. Već u sljedećem trenutku, kada joj se ukaže prilika za osvetom nad svojom jednako surovom mučiteljicom, zapovjednikovom ženom, njoj to, ne samo da ne polazi za rukom, nego kao oni, već pomenuti neobjašnjivi heroji rata koji nisu u stanju da se svete, ona joj u onoj primarnoj životinjskoj solidarnosti žene sa ženom, pomaže da se porodi. Ona mrzi Serenu, i sve što njena ličnost predstavlja od momenta kada je prvi put susrela, ali ono što Serena nosi u sebi i što Džun iz nje, a istovremeno i iz sebe same, porađa jeste novi život koji na volšeban način poražava sve što je u njoj porodio Gilead. A život je uvijek dar, ma šta o tome govorile ideologije segregacija i diskriminacija zarad „viših ciljeva“, i većeg i višeg dobra od njega nema.
Sada već na samom kraju pete sezone, kontroverzni zapovijednik i jedan od idejnih tvoraca Gileada koji istovremeno i sprovodi i gnuša se zakonopravila sopstvene države, objašnjava da je cilj postignut. U Gileadu se, jedino na planeti, rađaju djeca. Sve žrtve su bile neophodne. Ono što ne govori, a što je jasan podtekst njegove iskrene ispovijesti je da Boga (u čije ime se sve radi) nema, i nema Ko da „od kamena podigne djecu Avramu“. Sve je u rukama arhitekata nove realnosti.
To da On to možda jednostavno ne želi, kao opcija ne može više da postoji.
Religiozni fanatizam insistira na strahu iz jednog osnovnog razloga, ako je vjerovati Berđajevu (a ja mu odavno vjerujem), jer fanatici, zapravo, ne vjeruju u Boga. Njihov fanatizam jeste ispunjavanje praznine koju Bog zauzima u vjerujućem čovjeku, a strah i mržnja su sredstva uspostavljanja te ateističke hegemonije nad svima koji zbog blizine sa Bogom ostvaruju određenu slobodu.
Kada se iz tog fanatizma rodi ideologija i njeni učitelji počnu da nas ubjeđuju da je neophodno da grcamo pod što većim teretom, svojevoljno, u ovom već nakrivo ustrojenom svijetu, zarad nekih izmaštanih dobara, možemo biti sigurni da smo već jednom nogom duboko zakoračili u neki realistični Gilead.
I ako život, takav kakav jeste, koji nam je darovan slobodnom ljubavlju Božijom i koji podvigom, svakodnevno, uvijek i iznova, porađamo iz sopstvenih utroba, počnemo da preziremo, podnosimo sa mukom i gnušanjem, jer ga živimo na način koji nam je neko drugi kreirao uvjeravajući nas da, ma kako tegobno bilo, „baš tako treba“, ne postoji garancija ni da će nam onaj Novi preobraženi, kome se nadamo i koji (već tako dugo) iščekujemo, biti ni lakši ni smisleniji.
