Stojana Valan
Ima nešto jako lijepo, rekla bih neprocijenjivo, u teološkom diskursu. Nešto zbog čega se, kada se bavite njime, kroz pisanje, vjeroučenje ili propovjedanje osjećate gotovo kao da dotičete granice umjetničkog zanosa. Znam, neko će reći da je to hodanje po ledu, jer umjetnički zanos nikada ne znate u kom pravcu vas može odvesti, a svi oni koji se bave teologijom, prosto moraju (tako smo naučeni) da neprestano voze pravo da ih stranputica ne bi odvela u ponor nekakve „jeresi“ (mada to uopšte nije lako i ne može bilo ko ni biti jeretik).
Stvaralaštvo svakako nije isto što i umjetnost, umjetnici niti možemo, niti želimo biti svi, ali stvaraoci jesmo. To je Bog udahnuo u nas, kada je namjerio da njegovo najbolje stvorenje nastavi ono što je On započeo. Iako ne mora biti umjetnost, stvaralaštvo joj je blisko. Ono zahtjeva slobodu da bi moglo da se razmaše, da da lični pečat poslu koji radimo, prije svega da upotrijebimo, pa onda i umnožimo darovane nam talante, da ne bismo postali „zli i prokleti sluga“, što je, ako ne gore a ono ekvivalentno bivanju jeretikom, a i mnogo lakše se postaje.
Bavljenje zakonom, pravosuđem, advokatura, zahtjevaju stvaralački momenat, i što je pravnik slobodniji, prepušteniji „zanosu“, umješniji je u tumačenju zakona i pravnih akata i samim tim je i bolji. Druga zanimanja i profesije mislim da nije potrebno ni pominjati. Dovoljno je da samo zamislimo profesora koji se strogo drži udžbenika ili kuvara koji ne odstupa od knjige recepata. Talanti se, a o tome nas Jevanđelje nedvosmisleno uči, umnožavaju isključivo slobodom.
Kada govorimo o teologiji, ne bih sada da nabrajam bogonadahnute genije bogoslovske misli od njenog postanka do danas, ali samo ću da se dotaknem onoga koga svi znamo i čije smo riječi, čak i u slučaju da u životu nismo kročili u Crkvu, sigurno čuli; Apostola Pavla. Apostol Pavle, ne samo što je bio stvaralac Crkve bio je i stvaralac bogoslovskog diskursa, koji je razvijao u dijalogu sa neznabožcima, Jevrejima, ili novopečenim hrišćanima. Svakom grupom, ili svakim ponaosob („svima sam postao sve…“ – 1Kor 9, 22.) da bi ih privukao, umnožavajući prvi i osnovnom zadatak (talanat) koji je prepoznao kao svoj, spasenju. I koliko je u tome stvaralačke slobode moralo da bude, koliko hodanja po ledu i straha za goli život, možemo se uputiti iz samih poslanica.
Sad bi bilo očekivano da napišem, iako ja nisam apostol Pavle, ali neću. Jer na određeni način, kao i svi mi koji sebe vidimo kao Crkvu, jesam. Svi imamo udjela u njegovom apostolstvu, kako je on sam naglašavao („..jer vi ste pečat moga apostolstva u Gospodu“ – 1Kor. 9, 2), što čini da se od izvora njegovog duha kao jednog od temeljnih inspiracija, ne udaljavamo.
Ipak, ja sam obična vjeroučiteljica. Predajem vjeronauku, pravoslavnu, (neću ni da kažem koliko dugo jer ne volim da se suočavam sa sopstvenim godinama), i volim taj posao, a i nakon tih mnogih, prešućenih, godina rekla bih da i „posao“ voli mene. Razumijemo se.
Ali, volim i da pišem. Postoji nešto što me bocka i vodi ka tastaturi da formulišem stvari o kojima na svakodnevnom nivou pričam na drugačiji način. Jer pisati i pričati nije isto. „Papir“ i podnosi i donosi više, a u svima nama postoji više od onoga što se usuđujemo da kažemo ili prikažemo.
Kada me 2018. grupa mladića (nisu oni više mladići, svi su profesori, doktori teologije, očevi, ali većinom, ipak, mlađi od mene), pročitavši neki moj nasumiči tekst (objavljen na temu književnosti ili nečega što sam u međuvremenu zaboravila), pozvali da se pridružim pisanju za sajt koji su osnovali, bila sam počašćena. Ali čast koju su mi ukazali, nije bila presudna za moj ostanak i opstanak na portalu, koji je zbog vrlo direktnog i, ne znam da li ću pretjerati ako kažem, brutalnog osvajanja slobode često bivao i jeste prokazan. Takođe, naglasiću, jer se o tome ovih dana špekuliše, nikakve finansije me nisu održale na portalu. Utemeljen je isključivo i jedino na dobroj volji, želji, a danas čak i hrabrosti, onih koji žele da se oglase. Da ne okolišam, honorara nema.
Sto puta smo čuli da „ne živi čovjek samo o hljebu“, a pošto je to postalo (iako nećemo da priznamo) gotovo potpuno neshvatljivo i neprihvatljivo, osjećam potrebu da objasnim da me je održala stvaralačka sloboda koju niko nije imao potrebu da mi uskrati. Ljubav prema jeziku, koji sam dobila priliku da oblikujem po svom, pišući na teme o kojima tu i tamo nešto znam i interesovanja koja je ta želja da se pismeno izrazim u meni probudila. To je rezultiralo i time da se nisam uljuljkala u svoje neznanje, već da sam se, (uživajući u tome) trudila da iz njega isplivam. Ali, najviše i na neprikosnovenom prvom mjestu održali su me, potpuno nevjerovatni i neočekivani odgovori i reakcije poznatih, ali još više nepoznatih ljudi do kojih su moji tekstovi dopirali i koji su me na svakodnevnom nivou podsticali da se svoje ljubavi ne odričem.
Kao bogatom izvoru inspiracije, više puta u životu sam se vraćala, njemačkom filmu „Život drugih“ (Leben der anderen) iz 2006. godine. Film prati život dramskog pisca, i njegovog umjetničkog okruženja u Istočnom Berlinu za vrijeme podijeljene Njemačke i na odrećeni način je blizak i nama čije je živote dotakao sličan režim, a i mlađima koji i danas (u društvu koje trideset godina zovemo „tranzicijskim“) ne mogu da se zaposle ako nisu članovi partije i čija se posebnost i drugačijost neprestano ukalupljuje u jedan te isti egzistencijalni model.
U filmu, koji se primarno bavi, hrabrošću i unaprijed izgubljenom borbom za osvajanje slobode, kako umjetnika tako i čudnog, naizgled vrlo predanog poslu, agenta tajne policije, postoji momenat koji je ključan i za sam kraj filma, a i za opšte razumijevanje atmosfere ideološke represije. Naime, jedan režiser, koji glavnom protagonisti poklanja svoje djelo pod nazivom „Sonata za dobrog čovjeka“ i čiji naslov ovaj na kraju filma i iskoristi za sopstveni roman, nakon što mu je zabranjeno, zbog aktivnosti koje vladajućoj nomenklaturi nisu odgovarale, da radi, tj. da piše i režira, izvršava samoubistvo.
Pisanje nikada nije izolovana potreba da vas čuju, da budete priznati ili na kraju krajeva da živite od toga. Baratanje „perom“ je, za one koji su ga se latili, kao disanje. Pretpostavka golog života i talanat koji sam po sebi jednostavno ne dozvoljava da bude zakopan.
Moji izbacivači iz zone komfora, uredništvo Teologija.net, kao i brojne saradnice i saradnici, koji su se tokom ovih sedam godina oglašavali sjajnim člancima i esejima na različite teme, i ja činimo jedno tijelo samo i isključivo u evharistijskom smislu. Svi imamo svoje talante, a iz njih proistekle misije, volje i želje, temperamente i interesovanja, ali saborni duh koji se preko evharistijske svijesti promalja, čini da te različitosti ne samo da nemam potrebu da naglašavam, ukidam, ograćujem se, niti da ih prosto tolerišem. Čini da ih prihvatam, štaviše, da ih trebam.
Objašnjavajući pojam sabornosti, mitr. Kalist Ver je rekao, a ja ću iskoristiti da zaključim:
„Potreban si mi da bih bio svoj!“
